Quantcast
Channel: nije više Film na dan
Viewing all 2316 articles
Browse latest View live

A Bigger Splash

$
0
0
kritika objavljena na: fak.hr
2015.
režija: Luca Guadagnino
scenario: David Kajganich, Alain Page (prema filmu La piscine)
uloge: Tilda Swinton, Mathias Schoenaerts, Ralph Fiennes, Dakota Johnson, Aurore Clement, Lily McMenamy, Corrado Guzzanti, Elena Bucci


Luca Guadagnino je pomalo kontroverzna figura u svojoj rodnoj Italiji. Njegov prethodni film I Am Love (2010) je postao jedan od većih evropskih “arthouse” hitova u Americi, ali je loše prošao na domaćem terenu. Ponovo sa svojom muzom Tildom Swinton u glavnoj ulozi i prema scenariju Davida Kajganicha, Guadagnino je napravio remake kultnog francuskog trilera La piscine (Jacques Deray, 1969) na engleskom jeziku i sa internacionalnom postavom.

A Bigger Splash je, nasuprot relativnom minimalizmu originala, izuzetno stiliziran i erotiziran film, okupan u živim, letnjim bojama, oku ugodan i beskrajno referentan na obe forme kulture, visoku i popularnu. Naslov je pozajmljen od slike Davida Hockneya, dok se u samom filmu puno raspravlja o rock n rollu, naročito o sastavu The Rolling Stones. Radnja je, pak, prebačena iz opušteno-snobovskog St. Tropeza na italijanski otok Pantelleria, u lagano divlji chic koji je moderan sada, pretpostavljam kao što je to bio i ranije. Nemojte da vas zavara činjenica da je ovo remake: njegove promene nisu kozmetičke, niti samo kontekstualne (mada ima i toga, povremeno ćemo videti afričke imigrante i izbeglice kako lutaju otokom, sliku i priliku južno-italijanske realnosti), već je ovo jedan odlično presložen, punokrvan “slow-burn” triler koji se gleda sa uživanjem.
Rock zvezda Marianne Lane (Swinton) se oporavlja od operacije glasnih žica na ovoj izuzetnoj lokaciji, zajedno sa svojim mužem Paulom (Schoenaerts). On se isto bori sa svojim demonima, kasnije ćemo saznati da je imao problema sa drogom i alkoholom, kao i to da je pokušao samoubistvo. Oni uživaju u suncu, moru i prostranoj, odaljenoj vili. Njihova idila će biti prekinuta kada im se javi Harry (Fiennes), muzički producent i kućni prijatelj kojeg baš i nisu želeli videti ako se već skrivaju od sveta.
On dolazi u pratnji mlade devojke Pen (Johnson) za koju oboje tvrde da mu je kćerka za koju je tek nedavno saznao, mada njihov odnos izgleda pomalo čudno. Dok se Harry napadno trudi da oživi dane stare slave za ovaj sada “pripitomljeni” rock n roll par, Pen se upinje iz petnih žila da pokaže kako nije impresionirana njihovom slavom i očevim anegdotama i lovačkim pričama. A Harry je baš nesnosan tip, ne u smislu da je neprijatan, ali je hektičan i napadan, od rezervacije stola, preko kuhinje i nabavke namirnica do pozivanja svojih gostiju (“Njih dve su super, komunistkinje su”) i konstantnog podjeavanja Paula i uvaljivanje Marianne, koja mu je bivša, nikad prežaljena ljubav.
Uvodnih sat vremena filma je skoro u komičnom ključu, tipičan film o nesnosnom prijatelju koji će vam uništiti odmor i pored kojeg su neprijatelji čist višak. Međutim, pored muzike koju čujemo u pozadini, imamo i “soundtrack” koji čujemo nezavisno i koji nas podseća da će se neko sranje neizbežno dogoditi. Ipak u osnovi svega leži intriga: Harry je došao sa planom da zavede Marianne, Paul je rešen da se ne prepusti bez borbe, Marianne je rastrzana između stabilnosti koju ima i avanture koju bi možda želela, a ni Pen nije potpuno čistih namera, čini se da je bacila oko na Paula, da li zbog toga što ne trpi Marianne, da li kao “wingman” svom ocu koji joj možda i nije otac...
Rekoh već, zaplet sjajno funkcioniše, kreće polako i preuzima. Istina, Guadagnino ponekad “telefonira” dalji tok radnje preterano direktnim menjanjem fokusa sa detalja na detalj, ali to je samo manja smetnja. Uostalom, kod ovakvih filmova sve zavisi od dinamike među likovima, a ona je pogođena izvrsno, uz osećaj za intrigu i misteriju.
Srećom pa su glumci izabrani odlično. Najproblematičniji izbor je, očekivano, Dakota Johnson, ali njena uloga se svodi uglavnom na to da izgleda kako izgleda: krhko, a opet zavodljivo, te da se profilira kao razmaženo, bogataško deriše iako za sebe kaže da ima 22 godine. Mathias Schoenaerts pokazuje da je sasvim pouzdan glumac, a “low-key”, umerene uloge mu baš leže. Ralphu Fiennesu, nasuprot, leže kitnjastije uloge i Harry je pravi izbor za njega, kao i on za Harrija. Teško bih zamislio nekog drugog u toj ulozi. Izbor Tilde Swinton za izuzetno strastvenu i erotičnu ulogu Marianne je hrabar, jer ona uglavnom zrači androginošću, hladnoćom i distancom. Istini za volju, gledali smo je u sličnom izdanju u Only Lovers Left Alive, ali lik Marianne, za standarde Tilde Swinton, toplinu podiže na drugi nivo. Posebno treba istaknuti da su joj od starta mogućnosti ograničene, da njen lik govori malo i retko (zbog operacije), pa mora komunicirati na druge načine i opet na neki način pokazati nezadovoljstvo nastalom situacijom.
Što se samog italijanskog konteksta tiče, on deluje nakalemljeno i to se, kako film odmiče, sve jasnije vidi. Ima nekog emocionalnog efekta to što ćemo migrante viđati na raznim očekivanim i neočekivanim mestima, a za priču ima smisla i uloga koja im je namenjena, ali opet, njihovo pitanje nije inkorporirano na način da bude elegantno i neprimetno, pa tu slutimo “tešku ruku” kako u scenariju, tako i u režiji.
No, i pored toga A Bigger Splash nudi više nego dovoljno materijala za uživanje, od fenomenalne fotografije koja na najbolji mogući način hvata lepotu i surovost jednog mediteranskog otoka, preko odlične zvučne pratnje i sjajne glume do jedne sasvim funkcionalne intrige i misterije. A Bigger Splash je remake koji je dostojan originala i koji ne vređa uspomenu na njega, i još važnije, sasvim dobar film.

Youth / La giovinezza

$
0
0
kritika objavljena na monitor.hr
2015.
scenario i režija: Paolo Sorrentino
uloge: Michael Caine, Harvey Keitel, Rachel Weisz, Paul Dano, Jane Fonda, Alex Macqueen, Luna Zimić Mijović, Ed Stoppard, Paloma Faith, Madalina Diana Ghenea

Pre nego što počnete sa čitanjem kritike, otkriću vam nešto: ne postoji objektivna kritika zato što ne postoje objektivni i transparentni kriteriji šta nešto čini dobrim filmom. Opet, kritika ipak nije mlaćenje prazne slame, ljudi koji to pišu su ljudi sa određenim znanjem, iskustvom i integritetom, možda čak i ljudi od autoriteta i treba im verovati da to što rade, rade pošteno i bez računa i zadnjih namera.

 Čemu ovaj uvod? Zato što je novi Sorrentinov film Youthizuzetno pipav za analizu, kritiku, ocenu i procenu, jer kako god da ga se uhvatimo – nije dobro i pošteno. Evo osnovne dileme: može li se on gledati odvojeno ili se mora gledati u određenom kontekstu, odnosno u kontekstu Sorrentinovog prethodnog filma La grande bellezza? Koji je od ta dva pristupa ispravan? Zašto biramo jedan ili drugi. Reći ću odmah da sam Sorrentinov fan i da La grande bellezzu smatram remek-delom, iako mi je potcenjeni This Must Be The Placečak i draži na osobnom (ex-darkerskom) nivou, i da sam žestoko “navijao” da mi se Youth ne samo svidi, nego da bude film koji će me odneti i koji će svakako biti samostalno izdržati test postojanosti. Nisam to dobio (pre svega u smislu samostalnosti i postojanosti filma) i zbog toga sam pomalo razočaran, iako Youth nikako nije loš film.
Eh, samo je neujednačen, rasplinutih ideja, pseudo-pametan, dosta često nespretno napisan (zbog jezičke barijere). Više od svega, deluje kao nastavak La grande bellezze, drugi deo nekakve trilogije ili tetralogije u kojoj će Sorrentino obraditi još neke od filozofskih i “filozofskih” tema (ima razlike!) Tako smo imali lepotu, sada mladost, možemo anticipirati još ljubav ili zdravlje, ali možda se i neka druga tema uvuče. Zanimljivo je primetiti da u oba za sada snimljena filma junaci jure za naslovnim pojmom koji je nedefinisan i eteričan, pa im izmiče.
 Kao što je pisac Jep tragao za velikom lepotom kao smislom, tako sada imamo dva starija gospodina koji tuđu mladost mogu samo gledati, a svoje se sećati. Obojica su kreativci u svojevrsnoj blokadi. Kompozitor i dirigent Fred Ballinger (Caine) je svoju prihvatio i od nje ne odstupa jer su u pitanju lični razlozi, pa se zato upinje da odbije poziv britanske Krune da još jednom diriguje svoju najpoznatiju kompoziciju za prinčev rođendan i za to dobije titulu. Sa druge strane, reditelj Mick Boyle (Keitel) se trudi da svoju po svaku cenu razbije i posle serije loših, tipično staračkih filmova snimi onaj jedan poslednji, testamentarni. Njih dvojica imaju svaki svoj deo zapleta, a povezuje ih i treći. Oni su prijatelji još od mladosti i brak njihove dece, Fredove kćerke Lene (Weisz) i Mickovog sina Juliana (Stoppard) se raspada jer se potonji zaljubio u “najbeznačajniju osobu na svetu” pop-pevačicu Palomu Faith (igra samu sebe, pomalo drveno). Osim ta tri zapleta (uslovno rečeno, pošto većina toga ostaje na nivou razgovora i rasprave), imamo još sijaset likova i manjih zapleta u specifičnom miljeu elitnog spa-resorta u švicarskim Alpima...
Tako imamo Miss Universe (Ghenea) koja je dobila boravak u hotelu u sklopu svoje nagrade. Imamo predebelog, astmatičnog bivšeg fudbalera sa tetovažom Marxa na leđima (asocijacija jasna). Imamo i mladog glumca Jimmyja (Dano) koji pati zbog toga što ga svi pamte po ulozi u robotskom kostimu, a on želi karijeru u art-kinematografiji i zbog toga se priprema za veoma zahtevnu ulogu u nekom nemačkom filmu (“payoff” tu je gotovo genijalan). Imamo i bračni par koji sedi za stolom i ne razgovara, profesionalnog alpinistu, radoznalog klinca, armiju Mickovih scenarista, simpatičnu maserku i još nešto gostiju, posluge, zabavljača i svega onoga što možemo očekivati na takvom mestu.
Sorrentino ostaje veran miljeu oko kojeg se vrti njegova kinematografija. Ne samo da opet imamo nekakvu društvenu elitu, nego su ti likovi zatvoreni u specifičnim “zlatnim kavezima”, što je posledica i njihovog društvenog statusa, ali i njihovog izabranog načina života koji ih praktično gura u paralelni svet. U tom smislu, nema neke drastične razlike između korumpiranog premijera, rock zvezde, pisca-posvuduše i ove dvojice starih kenjaca čiji se skoro svaki razgovor dotiče telesnih izlučevina. Uz milje ide i lokacija i ona je savršeno pogođena i oslikana: to je mesto na kojem bi njih dvojica letovala, taj spoj stare aristokratije, dekadencije i moderno-utilitarnog zdravstvenog štiha, sa sve “ukusnim”, a dozlaboga dosadnim zabavama na terasi. Ne, hotel ovde nije junak kao u The Grand Budapest Hotel Wesa Andersona, niti kao rimske ulice i spomenici u La grande bellezzi, ali je jedan okvir bez koga se ne može.
 Još nešto tipično za Sorrentina su i filmske reference. Iako je film posvećen ove godine preminulom Francescu Rosiju, Youthse, kao i La grande bellezza, jako vezuje na Fellinija. Prethodnik se u nekoliko ključnih tačaka nadovezivao na La dolce vita, ovde je to pak 8 ½, bilo kroz diskretne detalje, poput kostima i rekvizita, bilo kroz još jasnije aluzije (komentari na filmsku umetnost), bilo kroz nekoliko citiranih poetičnih scena. Znamo da Sorrentino izuzetno ceni i voli delo slavnog zemljaka i možda svog idola i citati nas nimalo ne iznenađuju.
Problem je što Sorrentino, stilom i idejom, citira samog sebe, odnosno svoj prethodni film. Jedini očigledni odmak je ritam i tok filma, dok je La grande bellezza bila raštrkana (što je apsolutno odgovaralo temi), Youth je fokusiraniji i manje meandrirajući, pa stoga i pratljiviji. Možda se u tome računalo i širu publiku, a možda je autor samo želeo da ispriča priču makar donekle koherentno i to mu uspeva. Youth je vrlo gladak i zabavan film sa vrlo raspoloženim i sjajno usmeravanim ionako odličnim glumcima, okupan u predivnim vizualima i popraćen odlično izabranom muzikom.
Problemi su na drugom mestu. Tema stvaralačke blokade ni u kom slučaju nije nova i Sorrentinu ona služi kao idealno ishodište da se šali na razne teme (što mu često uspeva) i da filozofira o svemu i svačemu. I to je legitimno kada autoru to ide od ruke i kada pazi da u svom filozofiranju zadrži određenu eleganciju. Sorrentinu je to uspevalo ranije, ali ne i sad, na ovom mestu. Nije to samo problem jezičke barijere koliko toga da autor jednostavno prečesto pokušava da kaže “nešto važno i veliko”, pa na dosta mesta to ispada usiljeno i seratorski (dakle, nimalo elegantno), a na par čak i ubedljivo banalno i stoga iritantno. Stičem utisak da je Sorrentino žarko želeo da ponovi iskustvo i uspeh svog prethodnog filma i ponudi ga nešto široj publici, ali se oko toga previše trudi, što ubija svaku poentu. Ipak valja snimiti nešto svežije.
 Da se ne lažemo, Youth je sam za sebe film koji zaslužuje preporuku zbog ambijenta, vizuala, muzike, glume i humora, pa čak i kao meditacija o umetnosti i životu. Sitne banalnosti su iritantne, ali podnošljive. Međutim, ovo je film autora koji je već snimio dosta bolji film. Još gore, Youth na taj bolji film liči i stalno ga priziva u sećanje, ali ga ne dostiže. Da ga je bilo ko drugi napisao i režirao, pohvalio bih trud. Ovako sam od Sorrentina ipak očekivao nešto bolje i originalnije. I ostao razočaran.

Tri Dritare dhe nje Varje / Three Windows and a Hanging

$
0
0
2014.
režija: Isa Qosja
scenario: Zymber Kelmendi
uloge: Irena Cahani, Luan Jaha, Donat Qosja, Leonora Mehmetaj, Doresa Rexha, Aurita Agushi, Mirjana Karanović


Kosovo ima kinematografiju, kakvu-takvu, ali je ipak ima. Istina, retko viđamo filmove sa Kosova čak i na regionalnim i evropskim festivalima, ali ove godine smo samo u Motovunu imali šansu da vidimo dva filma. Babai mi je, čini mi se, temeljno »pobegao«, ali sam za Three Windows and a Hanging ipak dobio priliku za popravni ispit na LIFFE-u. Da ne bude da ja tu nešto pametujem, reći ću otvoreno: o kosovskoj kinematografiji znam vrlo malo. Moje znanje se svodi na to priznajem belodanu činjenicu da su se na Kosovu snimali filmovi na albanskom jeziku i za vreme Jugoslavije, te na to da mogu prepoznati tri kosovska glumca (Bekima Fehmiua, Faruka Begolija i Envera Petrovcija), doduše više zbog njihovih uloga u srpskim i ostalim jugoslovenskim filmovima. Ništa na ovom svetu nije savršeno, pa ni moje znanje.

Nazad na temu. Moram priznati da sam ovom filmu prišao sa zanimanjem, ali i sa određenim predrasudama. Prvo, kinematografija je meni nepoznata. Drugo, film dolazi iz zemlje koja se percipira kao siromašna, ne baš najsretnija i u konačnici nedovršena i nedefinirana. I treće, kosovska država je rođena u ratu koji se nije vodio tako davno i to još uvek ima upliva na društveni, pa samim tim i filmski diskurs. To sa sobom povlači određeni izbor tema, mitologizaciju i samo-viktimizaciju i ostavlja vrlo malo manevarskog prostora za film kao određenu vrstu društvene kritike.
Predrasudama doprinosi i opis radnje filma koji počinje sa »Kosovo, godinu-dve posle rata« i nastavlja se na priču o silovanim ženama i njihovim traumama koje su usledile. Plašio sam se da ćemo možda dobiti kosovsku Grbavicu, odnosno komad filma snimljenog za festivalske žirije koji većinu gledalaca ubija u pojam usporenim tempom, ispadima patetike i mučnom atmosferom. Dobro je da sam se prevario makar u nečemu – Three Windows and a Hanging nije takav samo-viktimizirajući, patetični film, ne bavi se svaljivanjem krivice na "neprijatelja", ne bavi se neprijateljem uopšte (on je došao i prošao pre početka radnje filma) i zapravo se bavi esencijom ruralnog kosovskog društva koje je takvo kakvo je od pamtiveka. Osnovni postulat tog društva je patrijarhat, što je u praksi samo eufemizam za sistemsku mizoginiju.
Učiteljica Lusha (Cahani) živi sama sa sinom u selu gde se muške glave okupljaju u kafani, a ženske ostaju u kućama. Njen muž je nestao za vreme rata i njen položaj je težak. Ona nosi i traumu koji ne može i ne želi da pospremi pod tepih. Naime, ona je silovana i o tome je dala izjavu za novine, anonimno, ali iskreno, i u njoj rekla da su istu sudbinu doživele još tri žene iz sela.
E, tu je ona već u velikom problemu. Nije smela ništa govoriti jer to »sramoti selo«. Ako je već govorila, mogla je tu »sramotu« preuzeti samo na sebe, a ne u to uplitati druge. Svi muškarci iz sela, od lokalnih pijandura do njenog nekadašnjeg prijatelja Sokola (Donat Qosja) žele znati jesu li njihove žene silovane i kako se sa time nositi.

Seoski »predsednik«, odnosno načelnik Uka (Jaha) samo želi da se sve zaboravi i da se život vrati na staro: pripisivanje zasluga za donacije, šefovanje u svojoj radnji i u selu uopšte. Njegova uverenja su svakako konzervativna (što vidimo i po tome kako tretira ženu i kćerku) i svakako mu je lakše napasti i izopštiti učiteljicu zbog lajavosti nego joj držati stranu pred celim selom. A i on je sam smatra krivom za skandal, a njeno ponašanje sramotnim.
Three Windows and a Hanging je redak primerak »slice of life« filma, pojave inače toliko učestale po festivalima da postaje iritantna, koji me nije iznervirao. Naprotiv, film je odlično odmeren, a odnos između zahvatanja širine i dubine je skoro idealan. Jedan od eminentnijih kosovskih reditelja Isa Qosja uspeva da locira temu i da je obradi iz više uglova, te da na marginama toga prikaže zaostalost kosovskog zabačenog sela koja može biti romantična i plemenita, ali i otupljujuća. Ono što posebno iznenađuje je svežina kojom film odiše na vizuelnom planu, i ta svežina dodatno gura priču u smeru stiliziranog balkanskog westerna. Fotografija Gokhana Tiryakija (Ceylanovog redovnog saradnika) je izuzetno atraktivna i filmu daje jedan novi nivo.
Gledanje Three Windows and a Hanging je bilo pozitivno iznenađenje. Ponekad je dovoljno otvoriti se i pogledati nešto sa svežim parom očiju, otvorenog uma i bez predrasuda. One su, kao i skepsa, neizbežne, ali treba dozvoliti radoznalosti da nas ponese. Šta je najgore šta nas može snaći? Loš film? Izgubljenih sat i po vremena? Međutim, ako radoznalost ne sledimo, možemo mnogo toga propustiti. Recimo ovaj film.

Elser / 13 Minutes

$
0
0
2015.
režija: Oliver Hirschbiegel
scenario: Fred Breinersdorfer, Léonie-Claire Breinersdorfer
uloge: Christian Friedel, Katharina Schütler, Burghart Klaussner, Johann von Bülow

Nakon tri različito prihvaćena filma snimljena u američkoj produkciji i na engleskom jeziku i rada na seriji Borgia, Oliver Hirschbiegel se vratio kući. Pritom ne mislim samo na Nemačku i nemački jezik, nego i na temu koja ga je lansirala u globalne visine. Njega je proslavio Downfall / Der Untergang, film o Hitlerovim poslednjim danima u kojem je nemački diktator prikazan kao slab, umoran čovek pomućenog uma, ali ipak čovek, nasuprot uobičajenom neljudsko-zlom portretu. Ovde opet imamo Hitlera, film praktički i počinje s njim, ali ne vidimo njegov pad, već kako je zamalo izbegao jedan atentat.
Na temu nemačkog otpora nacizmu se vraća i Fred Breinersdorfer, pisac kriminalističkih romana i scenarista brojnih televizijskih serija i filmova. Njegov prethodni film Sophie Scholl: The Final Days(2005) bio je portret jedne od liderki pokreta Bela Ruža koji je pružao nenasilni, intelektualni otpor nacističkim zločinima putem letaka koji su podizali svest građanstva o zločinima počinjenim u njihovo ime. Film je dobio odlične kritike i bio je nominovan za Oscara za strani film. Možda ne bi bilo loše napomenuti da Oliver Hirschbiegel nije bio Breinersdorferov (koji je ujedno i producent) prvi izbor, ali se nekako prirodno uklopio zbog posvećenosti detaljima.

Ovde opet u centru imamo jednog od heroja otpora nacizmu koji je postojao i u Nemačkoj. Većina ljudi će se prvo setiti operacije Valkira, što zbog drskosti i vojnički preciznog plana, što zbog hollywoodskog filma sa Tomom Cruiseom, ali teško da se razočarani nacistički oficiri kojima nije toliko smetala ideologija, koliko ratna efikasnost i konačan rezultat mogu smatrati pravim herojima otpora. Druga asocijacija je spomenuta Bela Ruža, ali tu u pitanje dolazi prikladnost i efikasnost nenasilnog otpora i letaka. Georg Elser, precizni mehaničar i majstor mnogih drugih zanata, čovek koji je prešao s reči na delo (bombom), tu je mnogo bolji primer, ali se, nažalost, o njemu vrlo malo znalo.
Njegov napad tempiranom bombom na nacistički skup u minhenskoj pivnici je centralna tačka radnje filma, ali ne i njen glavni deo. Ona je data na početku, uz štur prikaz priprema i epilog: Hitler je završio govor i otišao naslovnih 13 minuta pre eksplozije, a Elser (Friedel) je uhapšen prilikom pokušaja bekstva preko granice.
Film dalje ide u dva smera, od kojih jedan pokriva policijsko saslušanje koje sprovode oficir SS-a Arthur Nebe (Klaussner) i Heinrich Müller (von Bülow) iz Gestapa. Nebe kao iskreni nacional-socijalista pokušava da razume kako je neko tako pametan i sposoban kao Elser toliko “zabludeo” da pokušava atentat na voljenog vođu, dok Müller po partijskoj direktivi pokušava da izvuče priznanje po meri partije: špijunsku aktivnost, zaveru ili nešto slično. Istina je, međutim, da je Elser taj čin osmislio i izveo potpuno sam i potpuno iz uverenja. Paradoks je samo da uvereni pacifista na početku rata za koji procenjuje da će se krvavo završiti po njegovu zemlju, poseže za nasiljem i to za bombom koja uvek ostavlja kolateralne žrtve.

Druga linija radnje bavi se predvečerjem tih događaja, od Elserovog iznuđenog povratka u roditeljski dom uoči odsudnih izbora koji su Hitlera doveli na mesto kancelara, pa do samog bombaškog napada. Tu se u pozadini vidi društvena napetost (sukobi između socijal-demokrata i nacional-socijalista su precizan pokazatelj), status parije koji imaju religiozni i pacifistički nastrojeni Elserovi, kao i njegov težak život pod nacističkim vlastima: robovska radna snaga koju čine politički zatvorenici obara radničku nadnicu. Centralni deo tog zapleta je ipak ljubavna priča sa Elsom (Schütler), ženom udatom za nasilnog nacističkog aktivistu, koja je i razlog zašto se Elser nije vratio nazad u Švicu kad je završio to što je imao.
Ako me pitate kakav je film, moj najiskreniji odgovor bi bio: tako-tako. 13 Minutes jednostavno igra na sigurno i biografske elemente uklapa u već uhodane filmske konstrukcije o plemenitim, tragičnim pokušajima. Tako imamo prilično detaljan, ali i poznat nacistički “dekor”: maltretiranje sugrađana i političkih protivnika i kretensku atmosferu u društvu, ispiranje mozga deci i odraslima. Sa druge strane, imamo i ljubavnu priču za koju scenaristi tvrde da je istinita i rekonstruisana po sećanju jedne od Elsinih kćeri koja je danas gospođa u godinama, ali svejedno deluje filmski i školski. Spoj tih motiva radi dovoljno dobro da film bude gledljiv kao neka jeftinija verzija hollywoodskih filmova, ali nedovoljno da bi nas zadivio.

Zanimljivo je što pažnju javnosti skreće na postojanje i delovanje ličnosti kao što je Georg Elser, ali u tome ne odlazi dalje od nivoa površnog, tipičnog i već viđenog u nekim drugim filmovima o nekim drugim ljudima. Jednostavno, nema tu onog emotivnog naboja. Junak je možda zaslužio i više od prosečnog filma.

Le nouveau / The New Kid

$
0
0
2015.
režija: Rudi Rosenberg
scenario: Rudi Rosenberg, Igor Gotesman, Bruno Muschio
uloge: Réphaël Ghrenassia, Joshua Raccah, Géraldine Martineau, Guillaume Cloud-Roussel, Johanna Lindstedt, Eytan Chiche, Iléana Courbey

Kako to izgleda biti novi klinac? Ne znam. I osnovnu školu i gimnaziju sam završio u istom razredu u kojem sam započeo, sa manje ili više istim ljudima. Znam kako je to biti otpadnik, jer sam manje ili više uvek bio solo-igrač, što je u osnovnoj bilo poprilično neuputno, u srednjoj već manje. Valjda mlada osoba u to vreme nauči neke osnovne socijalne veštine da održava dnevna “zdravo-zdravo” poznanstva i relativno površno druženje sa ljudima sa kojima deli prostor tih nekoliko sati dnevno.
Što ne znači da nam “novi” nisu dolazili s vremena na vreme, iz ovog ili onog razloga. Bilo je tu izbeglica, ponavljača, momaka i devojaka koji su se preselili iz nekog drugog kraja, druge škole, drugog grada, došli sa sela... Mislim da su podele na “starosedeoce” i “novajlije” tupave i već tada u mom beogradskom odrastanju su bile prevaziđene. Simpatične smo odmah prihvatali kao da su “naši”, neki drugi su nas nervirali, neke treće nismo ni primećivali, neki su samo bili “u tranzitu”, pa ih nismo ni upoznali kako valja. Zapravo, zanimalo nas je samo kako se taj “novi” ponaša, je li ok ili je šupak.

Ne znam tačno kako to funkcioniše drugde, svaki školski sistem ima neke svoje začkoljice, negde se menjaju odeljenja, negde odeljenje nije tako fiksan koncept, pa učenici jedne časove slušaju sa jednom ruljom, a druge sa drugom. Znam samo da se u filmovima oko pojma “novog klinca” uvek diže nekakva frka i panika, ali ne znam da li to i u stvarnom, savremenom životu stoji, ili je to okoštali stari koncept iz filmova, knjiga i kolektivnog sećanja koji nikako da se makne iz savremenog stvaralaštva iz prostog razloga što je zgodan kliše.
Naš novi klinac je Benoit (Ghrenassia) i došao je u Pariz iz drugog grada sa roditeljima, mlađim bratom i besposlenim ujakom. Upoznajemo ga za stolom sa njima i roditelji ga pitaju je li se već skompao s nekim. Odgovor je negativan, pa mu predlažu onaj šablon da im priđe sa nekim slatkišima i započne razgovor. Zvuči glupo, ali on nema bolju ideju. Zvuči glupo i jeste glupo, jer će ga već formirane klike ignorisati ili njegov poziv shvatiti kao priliku da o njemu saznaju nešto zbog čega će ga uzeti na zub (pa makar to bila činjenica da je njegova soba ukrašena nalepnicama od prethodne stanarke). Deca su surova, naročito u grupi.
Jedini koji će postepeno prihvatati njegov poziv za druženje su takođe novajlije, cura sa hendikepom Aglaée (Martineau) i cura koja se doselila iz Švedske i loše govori francuski Johanna (Lindstedt), ili već prokazani čudaci, štreber i bogomoljac Constantin (Cloud-Roussel) i Joshua (Raccah) za kojeg je opravdana bojazan da raste u sociopatu. Ostatak razreda je izdeljen na muški (ekstremno nezreli, siledžijski) i ženski (arogantni, ogovarački) klan.

Benoit će se prvo skompati sa Johannom, ali ona će ubrzo otkriti da se može družiti i sa drugim dečkima u razredu, što će mu slomiti srce. Kao društvo će mu ostati ostalih troje. Može li ekipa sastavljena iz čudaka i otpadnika preživeti godinu u školi i iskušenja koja sa sobom donose nova sredina, odrastanje, prijateljstvo i osetljive godine u koje ulaze?
O odrastanju i adolescentskoj dobi snimljeni su mnogi filmovi, neki kreativni, neki baš i ne. Ali tema se održava jer baš za taj period čovečanstvo smatra da je preloman u razvoju jedinke. Ne bih se sasvim složio sa tom školom mišljenja, jer mislim da vredi samo u relativno ekstremnim primerima poput trauma (a one obeležavaju život kad god se dogodile), dok se većina ljudi formira i menja postepeno, kroz ceo život. No dobro, simpatično nam je da gledamo zgode i nezgode mladih osoba u nastajanju i prvi sam za to, ma koliko rizično bilo da se takav film ili knjiga utope u humoru koji igra na lake poene ili u pravedničkom popovanju starijih.

Dobra stvar sa Le nouveau je to što mladi autor Rudi Rosenberg vešto izbegava te zamke, pa Benoitovo odrastanje deluje prirodno smušeno, nekad smešno, nekad dramatično i što uspeva da kroz ceo film održi baš tu klinačku perspektivu. Nije da odraslih u filmu nema, ali oni su, kao i u životu dece tog uzrasta, uglavnom u pozadini, dok je fokus negde drugde. Najvažnije, nisu premudri usled autorske naknadne pameti, pa je besposleni za klinca ujak jači faktor od zaposlenih roditelja. U tu svrhu se Rosenberg odlučuje da u fokus potpuno stavi svoju mladu, neprofesionalnu glumačku ekipu. Štos mu potpuno uspeva, klinci su ležerni i prirodni i zbog toga je Le nouveau film vredan pažnje. Jedan sasvim običan šablonski film je tako pretvoren u sasvim solidno delce koje ima nešto duha.

Que Horas Ela Volta? / The Second Mother

$
0
0
2015.
scenario i režija: Anna Muylaert
uloge: Regina Casé, Michel Joelsas, Camila Márdila, Karine Teles, Lourenço Mutarelli, Helena Albergaria

Neke filmove ulovim odmah, prvom zgodnom prilikom, neke iz drugog ili trećeg pokušaja. Neki su tog truda vredni, neki ne. Nije ovo nikakva “pasija po Marku”, već konstatacija da se na svetu snimi konačno mnogo filmova, da oni idu po festivalima, u redovnoj distribuciji i po ne tako legalnim tokovima, pa onda pre ili kasnije dođu na red za gledanje. The Second Mother je film koji bih nazvao svojom letnjom čežnjom, propustio sam ga u Sarajevu da bih ga uhvatio u Zagrebu i isplatilo se.
Čemu tolika želja za brazilskim filmom? Jedan od razloga su zvučne premijere na berlinskom i Sundance Festivalu i očekivane dobre kritike koje je film pobrao. Drugi razlog je zanimanje za brazilsku arthouse kinematografiju, posebno za njen socijalni aspekt koji se provlači iz filma u film. Pogledao sam Neighbouring Sounds i Casa Grande, pa je logično da nastavim sa The Second Mother. Uostalom, socijalne teme su neizbežne u Brazilu, državi koju definišu socijalne razlike i koja u poslednje vreme beleži zadivljujući privredni rast i u kojoj se sve više govori o principu socijalne mobilnosti, odnosno šansi za napredovanje po klasama putem obrazovanja i izbora karijere.
Ovde još imamo i žensku perspektivu, jer tri ženska lika u dve socijalne kategorije i dve generacije vode priču, dok su muški likovi isprani i pasivni. Radnja filma je centrirana oko kuće, zapravo vile, u kojoj Barbara (Teles) i Carlos (Mutarelli) žive sa sinom tinejdžerom Fabinhom (Joelsas) koji ne želi ili ne može da odraste. Ne zbog viška roditeljske ljubavi, jer je Barbara prezauzeta poziranjem savršenstva, a Carlos lamentiranjem nad ispraznom i neostvarenom egzistencijom (kakve su to bogataške muke, propadne ti slikarska karijera, pa ti je mnogo dosadno), koliko zbog toga što je sve uvek dobijao na gotovo.

Za to se potrudila Val (Casé), kućna pomoćnica koja živi s njima i zapravo naslovna “druga majka” Fabinhu. U prvoj sceni je vidimo kako se angažuje oko toga da on nauči da pliva, ali poštuje nepisana pravila klasne segregacije – bazen je za gospodu, posluga može samo do ruba. “Twist” u priči je takav da je Val došla iz provincije i da je tamo ostavila svoju kćerku Jéssicu, staru otprilike kao i Fabinho nekoj “drugoj majci” da je odgaja dok ona zarađuje za život. Sada je Jéssica (Márdila) odrasla, stasala za fakultet i dolazi kod majke u Sao Paolo gde namerava da studira.
Iako se cela familija, možda iz osećaja bogataške krivice koji mori moderne liberale, raduje njenom dolasku i u tu čast priprema večeru dobrodošlice, Jéssicin dolazak će ipak uzburkati duhove. Od nje se ipak očekuje da pozive shvati kao kurtoazne, ali da ne prekorači granicu klasnih razlika. Ona to ne zna, ne oseća i ne prihvata, što je dovodi u svetonazorski sukob i sa majkom Val i sa gospođom Barbarom koje do tih granica drže. A to da su i Fabinho i naročito Carlos zainteresovani za Jéssicu nimalo ne odgovara ni njenoj poziciji ni miru u kući...
Ono što je za pohvalu je činjenica da imamo vremena da upoznamo pozicije likova. One možda na prvu loptu deluju tipski, ali su zapravo razrađene kroz dosta sitnih detalja, pa nemamo problema da za njih nađemo razumevanje i da ih prihvatimo. Nema karikaturalnosti i popovanja, pred sobom imamo socijalnu studiju u ograničenim, gotovo eksperimentalnim uslovima, u kući koja je sistem za sebe. Imamo dakle klasni i generacijski sukob relativno niskog intenziteta koji bez obzira što neće eskalirati u otvoreni rat ostaje bespoštedan.

Takođe, sve to nam je dato sa nemalom dozom šarma i humora. Recimo, hijerarhija između gospode i posluge se završava sa psom koji je nekako uvek na smetnji. Takođe Val u interpretaciji Regine Casé deluje kao simpatična priprosta žena koja razgovara sama sa sobom, čudi se kako je kćerka ne sluša i kako ne kapira nepisana pravila lepog ponašanja između gazdi i posluge i zdušno uskače da Fabinha izvadi iz sranja (ono sa travom je fenomenalno). Simpatičan je i tretman Jéssice između bezobrazne cure koja “ne jebe živu silu”, dovoljno pametne da shvati nepisana pravila i dovoljno pametne da ih ne poštuje, i ambiciozne predstavnice mlade generacije koja shvata i oseća da je socijalna mobilnost moguća.
Zamke karikaturalnosti je još teže izbeći kod likova bogataša koji su prosto viđeni negativci u svakom socijalnom filmu, ali ovde nije tako. Možda nam Barbara neće biti simpatična, ali ćemo je poštovati makar zbog autoriteta sa kojim upravlja kućom. Ni Fabinho nije tek karikatura nesposobnog mladog bogataša, nego u njemu naslućujemo onu tugu i zapuštenost kakvu imaju “trust fund” deca. I Carlosa više doživljavamo kao neostvarenog umetnika nego kao klasičnog blaziranog naslednika.

The Second Mother ipak ima jedan problem zbog kojeg se ne slažem sa unisonim hvalospevima globalne kritike. Naime, zakleo bih se da sam već video jedan takav film i da se zvao Casa Grande. Ne kažem da je u potpunosti isti film, možda zbog “prvenstva” mi se Casa Grandečini i boljim, a “setting” kuće sa poslugom i tematika socijalnih razlika su apsolutno isti. The Second Motherje dobar film, ali ne mogu se oteti dojmu već viđenog i tek minimalno variranog.

Krigen / A War

$
0
0
2015
scenario i režija: Tobias Lindholm
uloge: Pilou Asbaek, Tuva Novotny, Dar Salim, Soren Malling, Dulfi Al-Jabouri, Charlotte Munck

Tobias Lindholm ima novi film. Ako znate ko je to, ta informacija će vam biti sasvim dovoljna. Ako ne, evo par suvoparnih faktografskih podataka. Tobias Lindholm je jedan od scenarista serije Borgen, kao i regularni Vinterbergov saradnik na većini novijih filmova: Submarino, Jagten i za sledeću godinu najavljeni Kollektivet. Još važnije od toga, Lindholm je jedan od retkih autora čisto “muških” filmova ne samo u Danskoj, nego i globalno, a njegovi filmovi nisu jeftino udvaranje muškoj publici kroz idealizaciju mužjaštva i akcije, nego su to vešti spojevi drame i trilera i studije muških karaktera u muškom okruženju.
Prvenac R (2010) je nasilan film smešten u zatvor. Usledio je Karpingen (2012), smešten na oteti brod i u sličnoj meri u korporativne kancelarije, nudeći na taj način vezu između tri muška posla – pomorstva, piratstva (odnosno nasilnog kriminala) i krupne trgovine. Sledeći korak, logično, mora biti rat, odnosno vojska. I opet imamo istog glumca, Pilou Asbaeka koji polako stiče međunarodnu slavu, u glavnoj ulozi. Je li Lindholm sa ovim filmom zaokružio neku “mušku” trilogiju ili mu je pozicija muškarca jednostavno tema kojoj će se vraćati, vreme će pokazati.

Iskreno, ne znam koliko engleski prevod naslova sa neodređenim članom drži. Sa Karpingen, preveden kao A Hijacking je to bio slučaj, jedna otmica broda ista kao i sve druge i stoga univerzalna. Rat u naslovu i u fokusu ovog filma je ipak vrlo određen, poslednji u kojem su danske trupe do nedavno bile angažovane, onaj u Afganistanu. Na tom planu pratimo Clausa Pedersena (Asbaek) i njegovu četu stacioniranu u malom kampu duboko u provinciji i na stalnom udaru Talibana. Već od prve scene u kojoj danski vojnik gine od nagazne mine nam je jasno da je opasnost sveprisutna i da sranje može vrlo brzo eskalirati. Vojnici usled toga, naravno, imaju probleme sa moralom, ali nema ni pojačanja ni smene, pa jedino što Claus može učiniti je da im se pridruži u patroli i ličnim primerom pokaže kako je uvek sa njima. Pretpostavljamo da nije više pitanje hoće li sranje eskalirati, nego kada će.
Naslov ne drži i iz još jednog razloga: nije u pitanju samo taj neki rat u nekoj dalekoj zemlji. Clausova žena Maria (Novotny) kod kuće “ratuje” sa njihovo troje dece. Devojčica u sredini nije problematična, ali zato dečki jesu. Najmlađi je praktično beba i treba ga stalno držati na oku, a najstariji pokazuje kako mu fali otac kroz agresivne ispade u školi i neposlušnost kod kuće. Ova kućna situacija ni u jednom trenutku nema dodirnih tačaka sa melodramom, jednako je napeta i realistična kao i scene sa misije u Afganistanu. Sjajna je i negativna definicija te familije: umesto standardne priče o disfunkcionalnim, traumatiziranim i oštećenim ratnim veteranima nespremnim za ponovno uključenje u civilno društvo, ovde je familijarna disfunkcionalnost uslovljena odsustvom oca i muža koji bi mogao dovesti stvari u red, zavesti disciplinu i, što da ne, pomoći svojoj u dnevnim obavezama sa decom i kućom.

Na ta dva rata, kada se sranje velikih razmera napokon dogodi, možemo dodati i treći koji drži celu drugu polovinu filma. Naime, Clausova četa je upala u zasedu iz koje nije mogla da se izvuče oslanjajući se samo na svoje snage, pa je Claus upomoć pozvao i vazdušnu podršku i koordinate za napad dao malo kao “educated guess”, a malo i napamet, pa je to rezultiralo sigurnim izvlačenjem, ali i smrću jedanaest civila. Protiv Clausa je zbog toga podignuta optužnica kod kuće za ratni zločin, odnosno za nemarno biranje ciljeva i dovođenje civila u opasnost, pa mu preti višegodišnja zatvorska kazna.
Uporedo sa sudskim ratom koji o Clausovoj sudbini vode profesionalci, tužiteljica (Munck) i branilac (Malling), i sam Claus je u moralnom konfliktu. Sa jedne strane, svakako nije ravnao ispravno i pozvao je avijaciju bez dovoljno preciznih podataka koje, uzgred budi rečeno, pod tako teškom vatrom i nije mogao imati, i zbog toga su neki ljudi, borci i civili, izgubili život. Sa druge strane, on je tim ravnanjem spasio svoju “decu”, odnosno svoje podređene. Sa treće, pak, odgovornost oseća i prema svojoj deci i ženi, a njima svakako neće biti bolje ako on bude ležao u zatvoru, a neće ni njemu. Zapravo, standardi u ratu su divna stvar kad ih je moguće očuvati, što nije uvek slučaj...
Bilo bi lako, suviše lako, udarati u moralizaciju, bilo sa patriotske (“borba protiv globalnog terorizma, ako ih mi ne drmnemo tamo, oni će nas tu”), bilo sa anti-ratne i anti-globalističke strane (“a šta mi tamo uopšte tražimo i šta se mešamo”), ali Lindholm naprosto nije takav tip. Suština priče je da pojedinac koji se nađe u vatri zapravo i nema izbora. Kao i brodski kuvar koji služi kao veza između korporacije i pirata u Karpingenu, tako je i Claus, dobar čovek i dobar vojnik u suštini bez mogućnosti za izbor, u stresnoj situaciji, pod naletom opasnosti, ali i odgovornosti. Veza između dva lika nije slučajna, kao što nije slučajan ni izbor glumca za obojicu.

Onaj ko nije bio na terenu ima taj luksuz da razmišlja o pravdi i nepravdi, ljudima tamo je preživljavanje prva, često i jedina stvar na pameti. Nije li onda i Maria loša majka jer je mlađeg sina izložila opasnosti dok se bavila starijim? Da li je ona imala izbora u toj situaciji? Da li je ona izabrala da bude sama sa troje dece? Ni ta veza između žene i muža i njihovih ratova nije nimalo slučajna.

Krigenje ispunio očekivanja i pružio nam kompleksnu i duboku dramu o dužnosti, moralu i ljudskosti u specifičnoj situaciji. Lindholm nas je pošteno, brzo i efektno senzibilizirao za svog protagonistu, da bi ga proveo kroz pakao rata i poratnih sumnji. Lindholm je još jednom demonstrirao da je vrlo pronicljiv pisac, ali i odličan reditelj spreman da se, kad zatreba, osloni na žanr (ovde imamo ratni film, porodičnu dramu i sudsku dramu na granici trilera), a da pritom ne zaboravi na razvoj likova i ono što ima da kaže. Krigenje film koji se hvata tih naših lutanja i neodređenog odnosa koji kao društvo gajimo o angažmanu u suzbijanju globalnog terorizma, i izveden na najbolji mogući način, napet od prve do poslednje sekunde, grabi našu pažnju i ne pušta nas. Apsolutna preporuka.

Louder Than Bombs

$
0
0
2015.
režija: Joachim Trier
scenario: Joachim Trier, Eskil Vogt
uloge: Jesse Eisenberg, Gabriel Byrne, Devin Druid, Isabelle Huppert, Amy Ryan, Rachel Brosnahan, Megan Ketch, David Strathain, Ruby Jerins

Joachim Trier upravlja našim očekivanjima još od naslova: mi očekujemo da film, iako utišan, odjekne glasnije od bombi. Taj odjek ne treba biti fizički glasan, cilj je emocionalna rezonanca i empatija za filmske likove i njihovu tugu. Nešto slično je uspeo sa svojim prethodnim filmom, izuzetno suptilnim Oslo, August 31 (2011) koji je pokupio odlične kritike, kao i sa slično zapaženim filmom pre njega Reprise (2006). Skandinavski autori uopšte su traženi na globalnoj filmskoj sceni i Louder Than Bombs je Trierov prvi izlet tog tipa u kojem se trudi da ponovi pristup i uspeh prethodnog filma. Ne uspeva u potpunosti.
Priči opet pristupamo sa različitih krajeva i iz različitih perspektiva. Sve se, manje ili više, odvija u krugu jedne familije. Majka Isabelle (Huppert) je bila cenjena ratna fotografkinja koja je poginula u saobraćajnoj nesreći tri godine ranije, baš kad se povukla iz posla. Sada se priprema izložba njenih fotografija, a njen kolega reporter (Strathain) želi napisati tekst o njoj, njenom životu i radu. U tom tekstu će stajati i istinita tvrdnja da nesreća nije baš bila nesreća, već samoubistvo i da je Isabelle bila rastrzana između ljubavi prema svojima i ovisnosti od adrenalina kakva se javlja kod profesionalaca povezanih sa ratom.

Sad, to njen muž Gene (Byrne) i stariji sin Jonah (Eisenberg) znaju i nemaju problema sa javnom objavom, osim što moraju zaštiti mlađeg sina Conrada (Druid) kome to još nisu rekli jer je tada bio baš klinac. Sad je on petnaestogodišnjak, i to čudan i povučen, sa setom tipičnih problema koje imaju takvi momčići u tim godinama. Cura koja mu se sviđa (Jerins) i on žive u različitim svetovima, otac koji insistira na komunikaciji ga guši do krajnjih granica i sve u tom stilu “teenage angsta”.
I druga dvojica imaju svoje probleme. Jonah je upravo postao otac i ta činjenica ga plaši do te mere da izmišlja sebi posao kako bi se odaljio od žene (Ryan) i deteta, i čak malo petljao sa bivšom devojkom (Brosnahan). Sređivanje majčine zaostavštine u roditeljskom domu mu služi kao savršen izgovor da se skloni. Gene, osim što je zabrinut za Conrada i nikako da uspostavi komunikaciju s njim, pokazuje klasične simptome depresije muškarca koji nije ostvario svoju karijeru (bio je glumac, ali se zaposlio kao nastavnik u školi) da bi podržao ženu u njenoj, a sada kad nje više nema, toliko je (jalovo) posvećen porodici da čak i sasvim legitimnu vezu sa koleginicom iz škole (Ketch) skriva.

Louder Than Bombs je fluidan film koji menja perspektive likova (tačka gledišta se stalno vrti između trojice muškaraca koji osećaju prazninu izazvanu gubitkom), vremenske okvire (česti su “flashback” momenti na ključne trenutke dok je Isabelle još bila živa), pa čak nekako uspeva inkorporirati nekoliko scena snova. Gluma koju imamo prilike videti je takođe na nivou. Gabriel Byrne je pouzdan i solidan, Jesse Eisenberg predivno utišan, a Devin Druid se vrlo lako može ispostaviti kao otkriće ovog filma. Opet, raskošni talenat Isabelle Huppert pomalo odskače u odnosu na sve ostale, pa njene scene nisu baš perfektno uklopljene.
Problem vidim negde drugde. Stvar je, naime, autorove namere. Trier po prvi put radi sa poznatom, internacionalnom postavom, u Americi i u širokoj koprodukciji, ali kao da pokušava da ponovi svoj prethodni film. Ne toliko priču, koliko utisak i efekat, pa i njegov pristup ostaje isti. Sličan problem sam imao sa još jednim ovogodišnjim transferom u višu (produkcijsku) ligu, Sorrentinovim filmom Youth. Njihovi problemi su pojavno različiti, ali suštinski isti: i jedan i drugi autor pokušavaju da ponove svoj prethodni film i to deluje štancerski i pomalo “fake”.

Ukratko, Louder Than Bombs jednostavno ne postiže rezonancu prethodnika, ostaje suviše utišan i nemušt da bi bio glasniji od pucanja balona, o bombama da i ne govorimo. Kada ovakvi pokušaji uspeju, nazivamo ih ambicioznima. Kad propadnu, onda ih smatramo pretencioznima. Louder Than Bombs stoji negde na pola puta: ima svoje momente, ali nije sjajan kao celina i za svog autora vrlo lako može predstavljati korak unazad.

Remember

$
0
0
kritika  originalno objavljena na: monitor.hr
2015.
režija: Atom Egoyan
scenario: Benjamin August
uloge: Christopher Plummer, Martin Landau, Bruno Ganz, Dean Norris, Jürgen Prochnow, Heinz Lieven, Henry Czerny

Holokaust ne samo da je savršeno legitimna filmska tema koja se, nažalost, često izrabljuje kroz “festivale suza” i patetiku u lovu na nagrade, nego je tema koja je važna za celo čovečanstvo. Za našu humanost je od neobične važnosti da taj monstruozni masovni zločin nikad ne zaboravimo i da ne dozvolimo da se ponovi. Naravno, to je mnogo lakše reći nego učiniti: od kraja Drugog svetskog rata prošlo je 70 godina, a iako su sačuvani zapisi, oni su podložni muljanju, izvrtanju i falsifikatima. Jedni će taj zločin koristiti kao univerzalni izgovor za bilo šta, drugi će ga pokušati relativizirati iz svojih sebičnih razloga. A biologija je neumoljiva, i poslednji živi svedoci sa obe strane, jedan po jedan, polako umiru.
U ovom svetlu, nisam baš siguran kako gledati čak i na suđenje tim nekim starcima koji su u mladosti počinili strašne zločine. Slažem se da treba poslati poruku kako takav zločin ne zastareva i da bi bilo sramotno da se neko izvuče od pravde, ali opet nisam siguran koliko je moguće te starce na optuženičkim klupama, te tužne kese povezati sa strašnim ili makar banalno zlim nacistima kakvi su u mladosti bili. Hteli mi to ili ne, empatija prema nekom starom i nemoćnom je skoro instinktivna reakcija.

Ipak, Paolo Sorrentino je u svom prvencu na engleskom jeziku, This Must Be The Place (2012), ponudio zanimljivo filmsko rešenje ovog konflikta: ostarelog nacistu ne jure specijalci u punoj ratnoj opremi, ne sude mu radno sposobne sudije, ne opsedaju ga dosadni novinari i gnevni građani, nego ga juri slično star, nadrkan i limitirano sposoban “detektiv” koji je i sam senka nekadašnje moći potpomognut sa protagonistom filma, rock-zvezdom u opasnoj krizi identiteta i sa minimalnim dodirom sa realnošću. Moja draga prijateljica Jelena je napisala tekst na FAK-u i podsetila me koliko je, i pored bizarnosti premise, to dobar film i zašto mi je toliko drag.
Taj film i taj tekst su mi i sada poslužili kao uvod u Remember, novi film Atoma Egoyana koji se zasniva na sličnoj, u neku ruku radikaliziranoj premisi. Umesto dvojice delimično sposobnih i motiviranih lovaca, sada ne manjka motivacije, njihov cilj je pronaći i presuditi čoveku koji se (sada) zove Rudy Kurlander, a koji je pobio njihove familije u Auschwitzu. Ali se zato od dvojice “lovaca” može sastaviti samo jedan donekle sposoban. Max Rosenbaum (Landau) je mentalno priseban da može isplanirati misiju i nekadašnji je aktivni saradnik Centra Simon Wiesenthal, ali je nepokretan, pa realizacija potpuno ovisi o Zevu Gutmanu (Plummer), čoveku koji je dementan i koji svaki put iznova otkriva da mu je supruga umrla, ali barem može hodati. Koliko može jedan devedesetogodišnjak, recimo to tako.
Njemu je Max ostavio pismo sa adresama potencijalnih sumnjivaca, uputama (kupi pištolj, takav i takav, križaj ono što obaviš), hotelima gde odsesti i nešto novca za poduhvat. U trenucima prisebnosti, Zev čak ima i onu dozu praktičnosti da napiše na ruci da pročita pismo, za slučaj da se ponovo izgubi. Inače, osim slabijeg psiho-fizičkog stanja, Zev je idealan kandidat za zadatak: nikad niko neće posumnjati na starca, čak ni kad sa sobom vuče pištolj.

Njegova potraga, kako to obično biva u ovakvim filmovima, ne teče nimalo glatko. Prvi Kurlander (Ganz) jeste zaista bio nemački vojnik i služio je u ratu, ali u Africi. Drugi (Lieven) je zaista bio u Auschwitzu, ali kao zatvorenik. Treći je umro, ali njegov sin (Norris) poziva Zeva u kuću da pokaže očevu ratnu memorabiliju, iz čega nastaje sekvenca koja je jednako napeta, sa bučnom pozadinskom zvučnom shemom koja dolazi iz obližnjeg rudnika i pomalo asocira na ono što možemo čuti u filmu Son of Saul, smeštenom u logor, ali takođe i bizarna, pa ne znamo hoće li se završiti u suzama od smeha ili u suzama i krvi. A četvrti (Prochnow)... Pa neću vam baš sve odati, pogledajte film. E, da, dok traje Zevova potraga za zločincem, istovremeno je njegov zabrinuti sin (Czerny) pokrenuo potragu za njim...
Moram priznati, malo sam se pribojavao kako će Egoyan to izvesti. Prvo, scenario nije njegov, nego je delo debitanta čije se iskustvo u industriji zabave svodi na produkciju i casting za reality program. Drugo, Egoyan iza sebe ima ne baš sjajan niz filmova, i to uglavnom po tuđim scenarijima. Captive (2014) je bio jednostavno loše napisan, nemotiviran i na koncu bizaran. Devil's Knot (2013) je zanimljivu premisu pretvorio u ravnu doku-dramu kakve gledamo na televiziji, a i Chloe (2009) pre toga je tek remake francuskog trilera. Međutim, nemojmo zaboraviti da Egoyan stoji iza izuzetnog The Sweet Hereafter (1999) i iza apsolutnog remek-dela i jednog od filmova koje ću pamtiti za ceo život, Exotice(1994).
Ako me pitate je li Egoyan ovde onaj stari, je li ovo još jedan primer njegovog majstorstva u slikanju ljudskih emocija, reći ću vam odmah da nije, odnosno da nije do kraja. Egoyan je ovde, osim u suptilnim detaljima, gotovo nevidljiv kao reditelj i to nije nužno loše, naročito kad njegovi glumci sijaju kao što to čini Plummer kroz ceo film, Landau u par scena i naročito Norris u svojoj epizodi za pamćenje. Bruno Ganz i Jürgen Prochnow su sakriveni pod elaboriranim maskama i njihove uloge su premale da pokažu šta sve znaju, ali su svejedno sasvim solidan dodatak. Remember, iako nije iznad tematski bliskog This Must Be The Place, je svakako bolji film od svega što je Egoyan snimio u poslednje vreme.

Istina, scenario je pomalo problematičan i vidi se da ga je radio debitant, ali ne i diletant. Benjaminu Augustu treba odati priznanje za hrabrost da dve standardne teme (holokaust i starost sa pratećim bolestima, posebno demencijom) spoji u jednu koherentnu priču zbog koje ćemo se malo zapitati. Opet, on se u svom scenariju dosta oslanja na opšta mesta i ona ponekad narušavaju kredibilitet filma. Primera radi, obrat, odnosno otkriće pred kraj možda nismo naslutili i to je svakako vrlo moćan momenat, ali ga August devalvira jednim standardnim postupkom, nepotrebnom rekapitualcijom, odnosno objašnjenjm onoga što smo upravo shvatili.

Egoyan je, pak, zaslužio priznanje zbog izbegavanja zamki patetike, zbog čega je Remember sasvim dobar i čak efektan film. Nema “flashback” scena u logorima i nema perverznog užitka u ljudskoj fizičkoj patnji. Nema udvaranja filmskom establishmentu. Nema potrebe za izvlačenjem suza, jer ni prizori koje vidimo u vremenu “sada i ovde” nisu nimalo veseli sami po sebi. Naime, zločin po definiciji ne pogađa samo žrtvu, već utiče i na počinioca, deformira ga i trajno mu smanjuje ljudskost, a sa krivicom nije nimalo lako živeti, bilo da je ona plod zablude ili oportunizma. U svojim najboljim momentima, Remember je film i o tome.

Desde allá / From Afar

$
0
0
2015.
režija: Lorenzo Vigas
scenario: Lorenzo Vigas, Guillermo Arriaga
uloge: Alfredo Castro, Luis Silva

Neobično je da se debitantsko ostvarenje uopšte nađe u glavnom programu na Mostri, ali je još neobičnije da odnese Zlatnog Lava ispred favorita kao što su Egoyanov Remember, Fukunagin Beasts of No Nation, 11 Minutes Jerzyja Skolimowskog, pa i Francofonia Aleksandra Sokurova, da ne pominjemo The Danish Girl, film o kojem je postojao “Oscar buzz” i pre nego što je pala “poslednja klapa”. A kada se uzme u obzir da to debitantsko ostvarenje dolazi iz jedne po broju naslova skromne i uglavnom nepoznate kinematografije kao što je to venecuelanska, čoveku dođe da se zapita o čemu se tu radi...
Možda je to očigledno delo novog filmskog genija, ali senku na tu nagradu bacaju internetski napisi koji su se pojavili skoro odmah po dodeli. Te članovi žirija se posvađali međusobno, te predsednik žirija Alfonso Cuarron jako lobirao za svog favorita... Ne znam koliko je tome za verovati, ali takve glasine u filmskom svetu nisu tek bezvezna naklapanja, posebno ako se uzme u obzir da je iza ovog filma na ovoj ili onoj funkciji stala skoro celokupna latinoamerička filmska elita. Vigas možda jeste debitant, ali Arriaga (poznat po saradnji sa Inarrituom u ranoj fazi njegove karijere) svakako nije, kao što to nisu ni reditelj Michel Franco i glumac Edgar Ramirez, koji se, između ostalih nalaze na popisu producenata. Još kad se uzme u obzir da je glavna uloga dodeljena Alfredu Castru, stalnom glumcu u filmovima još jedne latinoameričke uzdanice, Pabla Larraina, shvatamo da je Desde allá jedan pažljivo složen filmski projekat sa puno ambicije, projekat u kojem se možda od samog početka računa na nagrade.
Utisak kalkulantstva dodatno podupire i siže filma: intimna priča o usamljenom sredovečnom homoseksualcu koji se boji intimnosti i njegovom osnosu sa dečakom sa ulice u nasilnom i klasnim razlikama obeleženom Caracasu. Sa Armandovim (Castro) emocionalnim hendikepom se upoznajemo odmah: on pokupi dečka sa ulice, odvede ga u svoj opremljen, sterilan stan, naredi mu da se svuče, a on sedne u fotelju i gleda ga iz pozadine. U sledećoj sceni shvatamo da bliskost i intimnost koju izbegava nije nužno seksualna, već prožima sve aspekte njegovog života: sestra mu kaže da se otac vraća i jasno nam je da je Armando žrtva neke rane traume.
Elder (Silva) u priču ulazi malo kasnije. I njega Armando pokupi sa ulice i odvede ga u stan, ali Elder nije oduševljen s pravilima igre, tako da je prekida udarcem u glavu i lakom pljačkom. Međutim, Armando ne odustaje tako lako, ponovo ga pronalazi i novcem stiče njegovo poverenje. Kada ga poslednji put nađe povređenog i ostavljenog da umre (posledica svađe sa braćom njegove devojke), u Armandu se budi želja da mu pomogne i da ga izvuče iz nasilnog uličnog života. Da li je to ujedno i želja za ljudskom bliskošću? Takođe, kod Eldera se takođe bude emocije, možda samo zahvalnost, a možda ga po prvi put neko tretira kao ljudsko biće.
Sve što pomislite kada čujete termin “festivalski film”, ovde ćete dobiti. Duge kadrove. Spor tempo. Tešku i mučnu atmosferu. Kontraste između hladnih, sterilnih i često mračnih enterijera i uzavrelih, prljavih i opasnih ulica. Dva oprečna lika i, naravno, oprečne stilove glume. Alfredo Castro Armanda igra u niskom registru i svedeno, a najizraženija je njegova mimika, u skladu sa postulatima mikro-glume. Još jedan debitant, Luis Silva, sa druge strane, Eldera igra krajnje hektično i nervozno, ali potpuno u skladu sa profilom lika koji mu je možda i blizak.

Utisak o filmu u celini je u najboljem slučaju polovičan. Tu su svi sastojci za recept uspešnog i nagrađivanog festivalskog filma, upotrebljeni u pažljivo sračunatim proporcijama, precizno, ali kao bez duše. Nema tu ničeg novog, čak ni impozantnog, ovo je samo drugi pol u odnosu na hollywoodske, producentski kreirane blockbustere. Konačni rezultat je film koji nije užasno loš, ali iz koga izbija kalkulacija i koji je namenjen tačno određenoj publici, odnosno kritici, odnosno žirijima. Mene to nije oduševilo, možda bi bolje bilo da sam i ja samo izdaleka čitao i slušao o filmu.

Trois souvenirs de ma jeunesse / My Golden Days

$
0
0
2015.
režija: Arnaud Desplechin
scenario: Arnaud Desplechin, Julie Peyr
uloge: Quentin Dolmaire, Lou Roy-Lecollinet, Mathieu Amalric, Cécile Garcia-Fogel, Françoise Lebrun, Olivier Rabourdin, Elyot Milshtein, Raphaël Cohen, Lily Taieb, Pierre Andrau, Eva Doe-Bruce, Mélodie Richard

Paul Dedalus (Amalric), uspešni i priznati etnolog-antropolog, budi se svog poslednjeg dana u Tadžikistanu u kojem je dugo živeo. Na povratku u Francusku ga na aerodromu čeka neprijatno iznenađenje: biva zadržan radi utvrđivanja identiteta jer lične podatke deli sa još jednom, sada već pokojnom osobom. To je posebno osetljiva situacija jer je, kao stručnjak za jezike i običaje Centralne Azije upravo dobio posao u Ministarstvu spoljnih poslova. U pritvoru i razgovoru sa istražiteljima seća prelomnih tačaka iz svog odrastanja...
Film je podeljen u tri asimetrična poglavlja, uz prolog i epilog, pa strukturom i poetičnim ugođajem zaista podseća na roman, ujedno i univerzalan i duboko intiman. Prvo i najkraće od tri poglavlja bavi se nesrećnim detinjstvom sa psihički obolelom majkom (Garcia-Fogel) i uglavnom odsutnim, ali zato nervoznim i grubim ocem (Rabourdin), od kojih Paul beg pronalazi kod stare tetke (Lebrun) koja mu otvara horizonte prema stranim jezicima, dalekim predelima i drugim kulturama.

Kada već naslutim tok u kojem mislimo da će film ići (sentimentalna priča o teškom odrastanju), Desplechin hitro menja smer i vodi nas u neočekivano. Drugo poglavlje je gotovo žanrovsko, kao teen verzija špijunskog filma i pokriva Paulov (Dolmaire) srednjoškolski izlet u Minsk i malo herojsko delo koje je izveo sa školskim drugom Marcom (Milshtein). Njih dvojica su se odvojili od grupe, preobukli i odneli neke poverljive dokumente skupini marginaliziranih Jevreja na kraju grada. Ovo poglavlje rešava misteriju ukradenog identiteta, ali takođe uspostavlja idealizam kao ključnu osobinu za Paula.
Treće, najobimnije poglavlje koje zauzima dve trećine filma bavi se anatomijom jedne mlade ljubavi, od flerta i zavođenja, preko međusobnog ispunjavanja i rasta, do ovisnosti, dilema, gušenja, prevazilaženja i razlaza. Paul je sad već brucoš u pokušaju, a njegova cura je šesnaestogodišnja “femme fatale”, Esther (Roy-Lecollinet), naoko samouverena kao što to znaju biti ili makar glumiti tinejdžerke koje su svesne da izgledaju poželjno, ali zapravo nesigurna i ovisna osoba koja ima stalnu potrebu da bude voljena. Mlade ljubavi su takve, njih treba preživeti kao što treba preležati dečije bolesti, ali Paul, iako je zapravo serator koji konstantno okreće priču na svoju stranu, ipak ima dovoljno obraza da prizna kako ga je ta mlada ljubav formirala kao osobu, verovatno više od knjiga koje je pročitao i predavanja koja je odslušao.
Ako vam se imena Paul i Esther učine poznatima, to znači da ste prepoznali autorov mig i “hint” na njegov najpoznatiji i najuspeliji film iz rane faze karijere Comment je me suis disputé... ma vie sexuelle (1996) sa tada mladim Mathieuom Amalricom u ulozi Paula na životnoj prekretnici između akademske karijere i cure koja ga čeka doma i Emmanuelle Devos u ulozi Esther. Iako u suštini priča istu priču, nisu to isti filmovi, niti je Trois souvenirs de ma jeunesse nastavak za koji je neophodno biti upoznat sa prethodnim filmom, iako je to poželjno i dodaje par slojeva na ionako slojevito delo. Nije tu stvar toliko filtera i okvira sećanja datog kroz Amalrica kao Paula u odrasloj dobikoliko zrelijeg, objektivnijeg autorskog pogleda i perspektive. Istina je da vizura ostaje Paulova i da je on razrađeniji lik od Esther, ali autor njemu ne pristupa apologetski i bez ikakve kritike, kao što je ona, ako već nije kompletna osoba, onda pre sećanje obojeno sentimentom nego standardna konstrukcija od lika.

Dvoje glumaca debitanata sjajno nose svoje uloge, ležerni su svaki za sebe, a zejdničke scene im pršte od hemije da ih je pravo zadovoljstvo gledati. Iako nemamo prilike videti odraslu Esther, možemo legitimno izmaštati u kakvu bi se osobu ona razvila na osnovu onoga što nam Lou Roy-Lecollinet donosi. U slučaju Paula imamo još zanimljiviju situaciju da zapravo imamo tri lika i dva glumca u dva filma, u čemu je zanimljiva funkcija Mathieua Amalrica u mladosti i danas koja Quentinu Dolmaireu pruža ideju-vodilju, ali on ulozi ne prilazi kroz imitaciju i “paint by numbers” pristup, nego je kreira i nadograđuje sam za sebe. Mladi par u centru je pojačan što poznatim glumcima, što njihovim vršnjacima, od kojih su neki takođe debitanti, u obilju sporednih i epizodnih uloga.
Ono na čemu Desplechin radi intenzivno su ugođaj i tekstura. Njegov pokušaj internacionalnog proboja sa filmom Jimmy P (2013) nije bio najuspešniji, pa se vratio na poznat teren i na poznatu priču, ali ne bez rizika. Zato se i fokusira na detalje vezane za period (80-te i 90-te u Parizu i provinciji na severu zemlje) i slojeve i slojeve pozadine, dinamiku jedne ekipe mladih ljudi, studentskog i srednjoškolskog života, mladosti kao takve. Skoro svaka scena za sebe, od pseudo-cool, a zapravo nespretnog flertovanja, preko dobijanja batina iz principa, pa sve do prizora iz studentskog života (loš smeštaj, fakultetske obaveze, konstantni manjak novca) koje možemo zamisliti u dosta površnijim socijalnim filmovima su ovde čisto zlato.

Od početka do kraja, od celine do najsitnijeg detalja, Trois souvenirs de ma jeunesse predstavlja dva sata čistog i nepatvorenog filmskog užitka koji pleni toplinom, iskrenošću i šarmom. Ogromna preporuka za ovaj mali dragulj savremenog francuskog filma.

Francofonia

$
0
0
kritika originalno objavljena na: fak.hr
2015.
scenario i režija: Aleksandr Sokurov
uloge: Johanna Korthais Altes, Vincent Nemeth, Louis-Do de Lencquesaing, Benjamin Utzerath


Ovo neće biti samo filmska kritika. Neće biti ni prevashodno filmska kritika. Jedva da će biti filmska kritika uopšte. Na ovom mestu bih, atipično za mene, prozborio koju o drugim stvarima koji sa filmom nemaju mnogo veze, ali su zato neraskidivo povezani sa sadašnjim istorijskim trenutkom. Ali čisto ne želim biti bezobrazan i izlagati se riziku da budem proglašen uzurpatorom javnog prostora na internetu koji pod lažnim namerama istresa neko svoje mišljenje o politici i stanju sveta i univerzuma nakon terorističkih napada u Parizu.
Ali, hajdemo prvo obaviti obavezni deo i reći nešto o filmu. Zapravo, pitanje je koliko je Francofonia film. Jeste, u smislu medija, izražava se pokretnom slikom i rečima, ali zapravo više liči na traktat svoga autora na nekoliko povezanih i nepovezanih tema i u tome podseća na ovu kritiku dolepotpisanog autora.

Okosnica priče filma je pokušaj dokumentiranja događaja koji su kumovali sudbinom Louvra za vreme nacističke okupacije Pariza. Za očuvanje francuskog i svetskog kulturnog blaga na svom mestu možemo prevashodno zahvaliti džentlmenskom sporazumu između tadašnjeg upravitelja muzeja Jacquesa Jaujarda i nemačkog oficira zaduženog za zaplenu i čuvanje evropske kulturne baštine Franza Wolff-Metternicha. Pored toga, fabula filma skreće u svim mogućim, predvidivim i nepredvidivim pravcima koji se možda autoru i naratoru Sokurovu čine logičnim, ali nama ne moraju biti. Tako, recimo, on po Louvru ima dva vodiča, Marianne koja predstavlja vrlinu umetnosti i ideale Francuske revolucije i Napoleona koji pocrtava imperijalnu, osvajačku i zamalo kriminalnu prošlost muzeja. Povlače se paralele sa muzejem Hermitage kojeg je Sokurov već bio portretirao u Ruskom kovčegu, njihovim značajem u nacionalnim i evropskim okvirima, te njihovim sudbinama u Drugom svetskom ratu, što opet vodi do razmatranja različitog držanja i tretmana francuskih republikanaca i ruskih boljševika od strane nacista.
Francofonija je, kao što se iz mog izlaganja može zaključiti, zapravo nekoherentan film i više liči na nekakvu dnevničku belešku svog autora. Kažem, možda to njemu ima nekog smisla, kao što onaj njegov govor u Beogradu na poslednjem Festu njemu možda ima nekog smisla. Meni je ta nit pobegla.
Nisam slučajno dva pasusa više pomenuo Ruski kovčeg, film iz jednog kadra i primer Sokurovljeve čiste filmske inspiracije, možda i genijalnosti. Iako su oba filmovi o muzejima, razlike u postupku su očigledne, kao što su to i razlike u mojoj percepciji. Naime, Ruski kovčeg sam kao film mogao odvojiti od njegovog autora koji voli da izjavljuje, dok sa Francofonijom to nije slučaj. Naprosto, ceo film je izjava, i više od toga: traktat i monolog na mnoštvo tema.

Ono što mene, kao čoveka, »frankofila« i Evropljanina u ovom trenutku pogađa je što ovakav jedan projekat iza koga stoji Arte zapravo vrlo malo govori o značaju Louvra, Francuske i francuske kulture u evropskom i globalnom kontekstu. Sokurov jednostavno ne dolazi do toga. I to je ono što me je pogodilo na ličnom nivou.
Bio sam na istom ovom mestu (na kojem sam otkucao ove redove, op.a), u Cankarjevom Domu, u Ljubljani, u LIFFE-ovom press centru kada sam čuo za teroristički napad na Pariz. Broj potvrđenih žrtava je te noći skočio od nekoliko desetina do preko 100. Taj je događaj nimalo slučajan, kao i 9/11 pre toga, to je napad nekih ljudi na zapadne civilizacijske vrednosti. Nekim ljudima se to ne sviđa i misle da je legitimno ubiti putnike u avionu, radnike u poslovnoj zgradi, posetioce koncerta ili fudbalske utakmice zbog toga. To nije napad na vojni ili državni cilj, na izvor nečije frustracije (a razloga za nezadovoljstvo ima posvuda po svetu, pa i u New Yorku i Parizu), to je napad na civile i na civilizacijske simbole. Nisam zaboravio ni London, ni Madrid, ni Beirut, ni Baghdad ni Mumbai, ni sva ona druga mesta na kojima su naoružani teroristi ubijali nenaoružane civile.

Izbor Francofonije kao filma za gledanje je (moj lični) izbor Francuske kao teme. Jer šta je Evropa bez Francuske, bez njene kulture, umetnosti, filozofije i misije? Važno je da se u Evropi toga još uvek sećamo i da nismo zaboravili principe Slobode, Jednakosti i Bratstva, da ćemo samo unapređenjem njih, a ne nekakvim bedastim osvetama pobediti zla koja nas napadaju. Pariz je i kao grad i kao pojam preživeo naciste (pogledajte film Diplomatie Volkera Shlondorfa, takođe u Arte produkciji, kao i Francofonia), preživeće je i ove napade. Naše je samo da budemo ljudi i pomognemo mu.

Un etaj mai jos / One Floor Below

$
0
0
2015.
režija: Radu Muntean
scenario: Radu Muntean, Alexandru Baciu, Razvan Radulescu
uloge: Teodor Corban, Iount Bora, Oxana Moravec, Iulian Postelnicu, Vlad Ivanov, Maria Popistasu

Ima filmova koji nam uvek nekako “pobegnu” i bude nam žao da ih nismo odgledali. Ne govorim tu o nekakvoj opsesiji, ali, eto, opis u festivalskom katalogu se učini privlačnim, autor je relativno poznat i karijera mu je relativno stabilna, pa i “škola” iz koje dolazi film, u ovom slučaju to je rumunski novi val, deluje kao nešto što retko omanjuje. Da je bilo po mom, pogledao bih ga još u Sarajevu, ali kolizije u rasporedu su učinile svoje.

Da sam to učinio, možda ne bih imao vremena da razvijem tolika očekivanja i možda bi mi film u konačnici bio bolji. Ovako, nisam uspeo uvideti genijalnost, inovativnost ili makar solidnost o kojoj su pisale moje uvažene kolege iz celog sveta. Možda sam pao žrtvom previsokih očekivanja, a možda One Floor Below stvarno nije baš toliko dobar film, posebno kada se uporedi sa drugim rumunskim filmovima.
Neki će u tome prepoznati potrošenost pokreta i njegov skori kraj, ali žilavi su Rumuni, kad god mislimo da su gotovi, oni smisle nešto novo i produže život svom “valu”. Samo ove godine su dva filma pomerila granice onoga što očekujemo od rumunske kinematografije. Why Me?je očekivani stil dugih kadrova spojio sa anatomijom jedne (istinite) afere, a Aferim!je čak radikalno promenio stil i spojio crno-belu fotografiju, “period piece” kao referencu na kinematografiju komunističkog doba i obilje crnog humora koji najbolje opisuje “balkanski sindrom”. One Floor Belownije takav film, niti je takvog dometa, iako premisom obećava nešto inovativno u okvirima rumunskog filma.
 Zapravo, očekujemo utišani i usporeni triler. Sandu Patrascu (Corban) je sasvim običan čovek sa sasvim običnom rutinom. On i njegova žena Olga (Moravec) imaju firmu za registraciju vozila, nezainteresovanog sina-tinejdžera Mateia (Bora), psa, stan u predgrađu, sve u svemu normalan život. Retko šta tu može ispasti iz ritma.
Međutim, jednog dana Sandu čuje ljubavnu svađu između dvoje svojih suseda. Dan kasnije, suseda Laura je pronađena mrtva i policija ispituje sve stanare. Sandu ćuti, iako zna da je sused Vali (Postelnicu) sa naslovnog sprata niže bio umešan u svađu i bio bi sasvim legitiman osumnjičeni. Da stvar bude čudnija, Vali sve više ulazi u život Patrascuovih: pomaže im oko kućne elektronike i računara, sa sinom igra igrice na konzolama i želi obaviti registraciju auta preko Sandua. Ovaj se, pak, trudi skloniti i izbaciti Valija iz svog života i života svoje familije i to je razumljivo kada se radi o potencijalnom ubici. Ono što je tu čudno je činjenica da ga Sandu nije prijavio, iako je mogao i po zakonu i određenim moralnim kodeksima morao.
Ono što je potencijalno intrigantno i što bi moralo poslužiti kao centralna tema filma je Sanduva motivacija za postupak, odnosno za ne-postupanje. Je li to ukorenjeni strah od organa državnih vlasti, princip nemešanja u stvari koje ga se direktno ne tiču ili je to jednako ukorenjena mizoginija, jer se o Lauri govorkalo kao o ženi lakog morala, a takve žene obično svoju sudbinu i “zasluže”.
 Problem je međutim u tome što u svojoj sporosti i nemuštosti One Floor Below postaje i ostaje više nemušt i nekomunikativan film nego tajnovit. Pitamo se šta je autor hteo reći sa tim, je li samo slikao jednu nesvakidašnju životnu situaciju ili je imao koju za prozboriti na temu rumunskog društva. Zapravo, One Floor Belowdeluje proizvoljno: nismo načisto s motivacijom ni za jedan jedini postupak, što ubija film koji u svom centru ima moralnu dilemu.
Na planu stila, One Floor Belowtakođe ne nudi ništa novo, to je klasičan primer rumunskog realizma, odnosno naturalizma. Duge kadar-sekvence, kamera iz ruke i zapravo dosta praznog hoda. Glumci su prepoznatljivi iz obilja rumunskih filmova, zanimljivo je videti sada već internacionalno prepoznatljivog Vlada Ivanova u jednoj ni po čemu posebnoj epizodi. Sa druge strane, Teodor Corban se polako ispostavlja kao idealan rumunski “everyman” i njegova karijera je svakako u usponu.
One Floor Below možda nije loš film, bar ne potpuno loš, ali je razočaravajuće neznatan. Od Radu Munteana i njegovih redovnih ko-scenarista Alexandrua Baciua i Razvana Radulescua (koji je potpisao većinu egzemplarnih filmova rumunskog novog vala) sa kojima je zajedno osmislio i realizovao Tuesday, After Christmas(2010) smo ipak očekivali malo više. Dakle, samo kao kuriozitet i samo za fanove.

Beasts of No Nation

$
0
0
2015.
scenario i režija: Cary Joji Fukunaga (prema romanu Uzodinme Iweale)
uloge: Abraham Attah, Idris Elba, Emmanuel Nii Adom Quaye, Kurt Egiyawan, Teibu Owusu Achampong

Ako ne iz drugog razloga, Beasts of No Nationće ostati upamćen zbog svoje distribucije. Naime, ovo je jedan od prvih visoko profiliranih filmova sa šansama za nagrade koji su odmah po svetskoj premijeri u Veneciji i relativno kratkoj festivalskoj turneji simultano pušten na servisu Netflix (to jest na internetu, a vi vrlo dobro znate šta to znači) i u veoma limitiranoj bioskopskoj distribuciji, ujedno i prva Netflixova produkcija ne-dokumentarnog i ne-televizijskog materijama. Sve činjenice govore u prilog tome da će mu to odmoći u predstojećoj sezoni Globusa i Oscara, iako je tema dece-vojnika u Africi kao naručena za takve prigode.

Uostalom, Cary Joji Fukunaga je izuzetno zanimljiv autor koji se ne plaši eksperimenta i rizika. Prvenac Sin nombre (2009), film koji se bavi centralnoameričkim migrantima na putu do Ameike, Fukunaga je snimio iz vizure dece i sa neprofesionalnom postavom, iako je film prošao blagu “hollywoodizaciju”. Jane Eyre (2011) je bilo jedno sveže čitanje toliko puta ekraniziranog klasika britanske literature. True Detective, prva sezona, je možda po formatu bio televizijska serija, ali je pristup bio potpuno filmski što se tiče pisanja, glume i režije. Beasts of No Nation nastavlja Fukunaginu sklonost ka eksperimentima, iako film, kao i sve što je pre toga uradio, zapravo počiva na poznatim elementima.
U pitanju je ekranizacija istoimenog romana Uzodinme Iweale, nigerijskog lekara i sociologa, započetog kao teza na Harvardu. Roman prati dečaka Agua (Attah) koji nakon izbijanja građanskog rata u neimenovanoj afričkoj zemlji i smrti oca i brata odlazi iz rodnog sela u šumu i postaje dete-vojnik u jednoj od pobunjeničkih para-vojski pod komandantom poznatim kao Komandant (Elba), harizmatičnim, ambicioznim i beskrupuloznim čovekom koji je ujedno i komandant i instruktor i trener i očinska figura i strah i trepet svojim trupama sačinjenim uglavnom od dece i mladih ljudi. Roman je pisan u prvom licu i prati Aguov ratni put i ta forma je očuvana u filmu, sa sve naratorom koji govori nekim možda izmišljenim dijalektom engleskog jezika. Ipak, kod naratora se oseća “naknadna pamet” i taj problem nasleđen od izvornog romana je samo prvi u nizu problema od kojih film pati i koji ga mogu potopiti.
Zapravo, u velikoj većini pojedinih detalja, pa i u sintezama pojedinih od njih, Beasts of No Nation je sjajan i izuzetno moćan film. Recimo, perspektiva spuštena na dečaka-vojnika kojem se zbog svega što mu se dešava (primoran je da ubija, često je gladan, sluđen i drogiran) polako prlja duša i muti um je nešto sasvim novo, jer uglavnom nema odraslog mudrovanja i pokušaja racionalizacije. Drugo, Fukunaga uspeva da istovremeno bude i dovoljno eksplicitan, ali i odmeren, pa nekako slutimo da, iako vidimo dosta užasa na ekranu, direktno i nimalo apologetski, ipak ima i onih koje možemo samo naslutiti. Treće, Beasts of No Nation je film koji je svakako vizuelna poslastica svoje vrste, ma koliko zapravo prikazivao gadne stvari, i zbog toga, čak i kad su pojedine scene nerezonske, one nas pogađaju na visceralnom nivou.
Konačno, gluma naturščika Abrahama Attaha u glavnoj ulozi i Idrisa Elebe kao Komandanta je apsolutno sjajna na dva potpuno različita načina. Naime, likovi su tako razrađeni da je sjajno razrađen i njihov odnos, to jest uticaj koji Komandant vrši na mladog Agua i način na koji se ovaj pod tim uticajem menja. Ostatak glumačke postave, uglavnom amateri, sjajno upotpunjavaju prostor koji im ova dvojica ostavljaju i slikaju kompleksnu mrežu odnosa u ratu.
Međutim, na širem planu prvi problem počinje sa tim što je film smešten u neimenovanu, odnosno fiktivnu zemlju. Oslobođenje od konteksta mu možda pruža priliku da deluje univerzalno i autoru dopušta više kreativnosti, ali mu odmaže na nekim drugim poljima. Mi možemo pretpostaviti da se radnja dešava u Nigeriji, Liberiji, Kongu ili Sijeri Leone, a preke vladine snage i pobunjenici koji se identifikuju skraćenicama i ispaljuju slogane su efektan uvod u besmisao rata kao takvog. Međutim, odsustvo konteksta zapravo guši film na drugom, čisto dramaturškom nivou. Je li to rat koji kontinualno traje ili je netom izbio? Ako je to dugotrajni sukob, kako je Aguovo rodno selo ostalo van dometa konflikta sve vreme, pa ga upoznajemo u bezbrižnoj, dečijoj fazi pre nego što je rat zakucao na vrata? Ako je, pak, taj rat tek izbio, otkud baš toliko frakcija i baš toliko savršeno utreniranih, dehumaniziranih i “ispranih” dečaka-vojnika?
Drugi problem tog nedostatka jasnog konteksta je i u tome što konteksta ipak ima: po geografiji i ljudskim fizionomijama prepoznajemo Afriku, Afriku kao takvu, Afriku poznatu po brutalnoj deci-vojnicima, iako je takvih ratnih i inih eksperimenata bilo i ranije (setimo se samo Pol Potove Kambodže i povlaštenog statusa koji su tamo uživala deca, odvojena od svojih familija i potpuno preodgojena od strane države). Možda zvuči rasistički, ali ako ne upremo prstom ko je, kad i gde imao takvu praksu, to samo može poslužiti kao uvod za repliku “Svi su oni isti” i “Neka se pobiju više”. Istini za volju, Fukunaga taj stav nikada ne ispoljava, čak i vrlo pametno nudi “ogradu” u scenama kad Komandant sa trupama čeka svog vrhovnog zapovednika koji pre njega prima strance neodređenog profila koji mogu biti i međunarodni pregovarači, ali i trgovci oružjem.
No, i pored svojih nedostatka (dodajmo na to još i da traje i traje i traje), Beasts of No Nation je delo itekako vredno vaše pažnje, detaljne analize i možda i višestrukog gledanja. U svakom slučaju je korak napred u odnosu na površne, dušebrižničke “festivale suza” kao što su to Blood Diamond i Tears of The Sun, i naknadna mudrovanja tipa Hotel Rwanda. Ovde makar možemo pokušati razumeti zašto i kako se neko predaje tom pogubnom uticaju.

Queen of Earth

$
0
0
2015.
scenario i režija: Alex Ross Perry
uloge: Elisabeth Moss, Katherine Waterson, Patrick Fugit, Kentucker Audley, Keith Poulson, Kate Lyn Sheil

Rekoh na istom ovom mestu pre nekih godinu dana u kritici za njegov prethodni film, Listen Up Phillip, da je Alex Ross Perry jedno od imena koje treba pratiti i da bi vrlo uskoro mogao postati nosilac američke indie scene. Razlog zašto sam to rekao je bilo Perryjevo demonstrirano savršeno razumevanje citatnosti, kako filmske (od Woody Allena, preko Wesa Andersona do Johna Cassavettesa), tako i literarne, pošto su u centru filma stajale dve fikcionalizirane verzije poznatog pisca Phillipa Rotha, mlada i stara. Godinu dana kasnije, eto njega sa novim filmom, Queen of Earth da potvrdi moju tezu.

Kao i Listen Up Phillip, i Queen of Earth je izuzetno citatan film (do čega ćemo doći) i upadljivo retro štiha, snimljen na 16mm traci, onako nepogrešivo zrnasto. I ovde imamo raskid i Elisabeth Moss u tom raskidu, ali za razliku od prethodnog filma o dvojici muškaraca koji hrane ego, sjebanost i depresiju jedan drugome, ovde smo svedeni na dve žene i kuću na osami. Kuće je bilo i u prethodnom filmu, ali ovde ne očekujte ni širinu, ni glamur, ni obilje lokacija, pa čak ni jasan humor, ma kako intelektualan on bio koji je ovde skoro potpuno utišan i ostavljen u trećem planu. Queen of Earth je skučen, klaustrofobičan film izuzetnog psihološkog naboja.
Catherine (Moss) upoznajemo rasplakanu i na kolenima. Nju upravo ostavlja frajer, James (Audley) i ona to ne može da podnese. Možemo pretpostaviti da je ona samo razmažena princeza koja je navikla da dobije sve što poželi, pa ne zna da gubi dostojanstveno, ali nije to samo to. Saznaćemo ubrzo da je ona u suštini ovisna osoba, da svoju vrednost jedino sagledava kroz muškarce, prvo kroz oca, velikog umetnika za kojeg je radila dok se ovaj nije ubio, pa onda i kroz Jamesa. U svrhu svojevrsne terapije, ona tako ranjiva, odnosno ranjena, odlazi kod svoje najbolje (možda i jedine) prijateljice Virginije, Ginny (Waterson) u vikendicu na jezeru.
To, međutim, neće biti samo takav put oporavka. Prvo, Catherine je toliko temeljno sjebana da joj sedam dana odmora ne može pomoći. Drugo, Ginny se u kuću praktično uselio frajer, sused Rich (Fugit), kojeg Catherine ne miriše, da li samo zbog toga što je muškarac ili i zbog toga što ga smatra prostakom, a ne miriše ni on nju jer je smatra tipičnom bogatom kučkom. Treće, sva je prilika da se dugotrajno prijateljstvo između njih dve već prirodno bliži kraju, da su otišle na suviše različite strane i da umesto podrške jedna za drugu imaju samo podjebavanje i nadjebavanje. Kako bi to ilustrovao, Perry nam daje i nenajavljene “flashback” scene na isto mesto prošle godine kada je situacija bila obrnuta: Ginny je tada bila u krizi, a Catherine nesposobna da joj pomogne, opsednuta svojom srećom.
Nemojte se povoditi za opisom radnje i prerano zaključiti da se radi o “mumblecore” filmu koji se kroz dijaloge hvata svakodnevnih životnih problema. Nazire se i taj uticaj, ali je atmosfera potpuno drugačija: misteriozna, mračna, na granici ludila i sve u svemu zloslutna. Oseća se nadolazeća tragedija, ali se ne može sa sigurnošću pogoditi kakva tačno. U prilog tome govori i jezivi soundtrack i sjajno sugestivna fotografija oslonjena na kadrove iz atipičnih uglova, kao i montaža koja nam ne “crta” jesmo li u sadašnjem vremenu ili “flashbacku”.
  Što se citata tiče, ima tu i Bergmana (Persona) i De Palme iz njegove “hitchcockovske” faze (i vizuelno, u pojedinim “voajerskim” kadrovima, i glede atmosfere), ali ponajviše Polanskog i njegove “stambene trilogije”, od Repulsion do The Tennant, bez Rosemary's Baby. To je sve fino složeno kao put u ludilo pod pritiskom u relativnoj izolaciji. Kada smo već kod ludila, ono ovde nije dato kao neki realni mentalni poremećaj, nego ostaje uopšteno i nepredvidivo, na tragu onoga što srećemo u literaturi, drami i na filmu.
Cela glumačka postava, a naročito dve glavne glumice, moraju da pogode pravi ton za svoje iznijansirane likove. Logično, prvo ćemo primetiti Elisabeth Moss, njena Catherine je dosta upadljivija i ekstrovertnija u svojoj sjebanosti i Mossova svoj posao radi sjajno, izbegavajući zamke karikaturalnosti. Katherine Waterson ima još teži i neuhvatljiviji zadatak da uhvati Ginny između brige i prezira u dosta introvertnijoj i diskretnijoj varijanti i da u lik unese nešto manipulativnosti. Patrick Fugit kao jedini zastupljeniji muški lik Rich fino balansira između zluradosti, podjebavanja i generalno jezive pojave i kao takav je savršeno funkcionalan, naročito ako pratimo razvoj događaja iz Catherinine perspektive koja nije pouzdana.
Queen of Earth nije nimalo lagan film i treba mu dati vremena da vas uhvati, jer vas onda sigurno neće tako lako ispustiti. Možda ovakvi filmovi dolaze kasno, u svetu u kojem čovek lako i brzo gubi pažnju. Možda bi bio bolje percipiran i shvaćen tih mitskih 70-ih, bilo kao “arthouse” film sa evropskim uzorima, bilo kao malo umetničkija varijanta B-filmske misterije za jeftinije i “drive-in” bioskope. Ukratko, preporuka.

L'ombre des femmes / In the Shadow of Women

$
0
0
2015.
režija: Philippe Garrel
scenario: Philippe Garrel, Jean-Claude Carriere, Caroline Deruas-Garrel, Arlette Langmann
uloge: Stanislas Merhar, Clotilde Courau, Lena Paugam, Vimala Pons, Mounir Margoum, Jean Pommier, Louis Garrel (narator)

Philippe Garrel ima novi film i opet je to urbana ljubavna priča o ljubomori i prevari od nešto preko 70 minuta, smeštena u Pariz, u milje intelektualaca i filmaša na početku karijere i snimljena u crno-beloj analognoj tehnici prema postulatima francuskog Novog vala. Ništa novo na ovom svetu. Čak mi se i svideo njegov prethodni film La jalousie, mada sam izrazio sumnju da je njegov novovalni “one-trick pony” pristup pomalo “passé” za autora u tim godinama i sa takvim iskustvom, uključujući tu i pomenuti Novi val kada mu je i bilo vreme.
Iako imamo naratora, što je nepotrebno, osim da se uhlebi autorov sin i relativno slab glumac Louis Garrel, naša perspektiva je zapravo Pierre (Merhar), dokumentarista u pokušaju koji zajedno sa svojom požrtvovanom ženom Manon (Courau) radi na projektu o Pokretu Otpora i opsežno razgovara sa starim Henrijem (Pommier). Na prvi pogled odnos između Pierra i Manon se čini kao relativno stabilna kolotečina u kojoj ljubav više izgleda kao poštovanje nego kao strast. Imaju oni i svojih problema tu i tamo, on je jedan od onih asocijalnih, povučenih i ćutljivih tipova i to njoj pomalo smeta, naročito kada odbija da je prati na za nju značajnim socijalnim događajima. Ništa strašno, reklo bi se.
Međutim, kao i svi ti ćutljivi i misteriozni tipovi, Pierre ima jednu prilično očitu manu: ta misterioznost može mu doneti nešto lakih poena kod žena na početku, ali je jasno da ona krije samo jednu taštinu i prazninu, da ne pominjemo samodopadnost i stav kako on, kao muškarac, ima pravo na prevaru, dok žene to nemaju. To će isplivati na površinu kada se on upusti u neobaveznu vezu sa Elizabeth (Paugam), stažistkinjom u arhivu odakle on kopa dodatni materijal za svoj dokumentarac. Sad, on može da “sedi na dve stolice” i nekako racionalizuje, ali ga ponašanje odaje. K tome, u takvim situacijama muškarac se neretko preceni. A kad pomisao da i skrajnuta Manon ima ljubavnika prestane biti samo pomisao, onda smo na tragu pravih problema...
Rekoh već, ništa novo, pa čak ni naročito dobro ne dobijamo ovde. Recimo, scenario ne ide dalje od površine odnosa ljudi zapletenih u ljubavne trokute i ostala geometrijska tela, a čak se i dekoracija u vidu planiranog dokumentarca o Pokretu Otpora prestaje pojavljivati. Sa jedne strane, postiže se efekat da čoveka njegov unutarnji život konzumira toliko da zaboravlja na svoje velike planove i projekte, ali posmatrano iz gledaočeve perspektive, taj dokumentarac je mogao ili produbiti međuljudske odnose petljanja i muljanja ili makar pružiti željenu distrakciju.

Opet, L'ombre des femmes nije uopšte loš film. Pristojan je, pitak, šarmantan, i to na onaj ležeran francuski način. K tome je vizuelno atraktivan i chic poput stare fotografije Pariza i, što je važno, ne traje dugo da bi nas smorio. Fluidni dijalozi i ponešto diskretnog humora su više nego željen začin, pa je utisak o ovom filmu u suštini pozitivan, za jedno opušteno gledanje.

Sparrows / Prestir

$
0
0
2015.
scenario i režija: Runar Runarson
uloge: Atli Oskar Fjalarsson, Ingvar Eggert Sigurdsson, Kristbjorg Kjeld, Rakel Bjork Bjornsdottir, Valgeir Skagfjord, Rade Šerbedžija

Jasno nam je da je odrastanje proces koji traje, ali koja je to prelomna tačka nakon koje više nismo deca? Je li to čisto “kalendarska” kategorija, napunimo 18 godina, steknemo pravo glasa, upravljanja motornim vozilom i slobodne konzumacije alkohola i duvana? Ili su to, pak, događaji koji nas oblikuju? Prvi seks, prva plata, selidba iz roditeljskog doma, odlazak u lov i donošenje hrane na sto? Ili je to možda više metafizička kategorija, neko ponašanje koje smo ispunili ili neki zadatak koji smo prošli na ispitu zrelosti? Shvatiti prijateljstvo, odgovornost, nešto istrpeti, nekoga zaštititi? Islandski film Sparrowsće pokušati da odgovori na ta pitanja kroz standardnu formu filma o odrastanju i standardni okvir “leta koje je promenilo sve”.
Ari (Fjalarsson) je momčić od nekih 16 godina koji odlazi da živi sa ocem na selo. To mu ne odgovara, ali nema izbora: majka i očuh odlaze na dugotrajni humanitarni rad u Afriku i šesnaestogodišnjak im je višak: ne mogu ga ni povesti zbog školskih obaveza, niti ga mogu ostaviti potpuno samog u stanu. Život na selu sa ocem zvuči još manje primamljivo jer je otac Gunnar (Sigurdsson) seljačka sirovina, pijanac i patološki gubitnik, a selo na Islandu ne znači “pola sata vožnje od grada”, nego podrazumeva impozantnu prirodu, hladno more i retku naseljenost uglavnom besperspektivnim ljudima, mladim ili starim.
Svetla strana svega toga je da je Ari tamo živeo ili makar letovao kad je bio dete, pa makar elementarno poznaje okolinu. Tu mu je i baka (Kjeld), stereotip fine i brižne starice koja ima neograničeno ljubavi za unuka. Tu mu je i prijateljica Lara (Bjornsdottir) koja je izrasla u lepu devojku. Imaće i posao, makar letnji, pa će nešto kruna staviti u džep. Naravno, pozitivne stvari dolaze sa senkom negativnih, pa tako Lara ima dečka, seoskog grubijana, a posao je fizikala u fabrici za preradu ribe, i to pod Radetom Šerbedžijom u tipičnoj imigrantskoj ulozi... Kažem ja, i to iz ličnog iskustva, dolazak na selo je zajeban za gradskog fićfirića i sa 30 godina, a mogu samo zamisliti kako to deluje nekome od 16.
Sparrowspočinje i traje i traje i traje kao tipičan predstavnik svog žanra, sa svim mogućim opštim mestima sukoba urbanog i ruralnog, nestabilne porodične dinamike, povremene patetike, nezavidne socijalne situacije (pijanci imaju običaj da zapiju i kuću), nesnalaženja i krize koju naš momak proživljava. Ni on se u tome ne drži naročito frajerski, naprotiv, lagano je pičkast i ide nam na živce. Curica je simpatična, ali mutava i možda ju je seoski život uzeo pod svoje. Ostatak epizodnih likova su samo skicirani po šablonima kakve viđamo i u američkoj i u evropskoj kinematografiji. I sve što se dešava smo videli nekoliko desetina puta. Jedino što ga vadi su atraktivni pejzaži. Islandska priroda je impozantna sama po sebi i još je impozantno uslikana, ali koliko je to novo za islandske filmove i filmove o Islandu?

A onda – obrat. I to kakav! Jedan od onih neočekivanih, lepo pripremljenih i pametno izvedenih. Nismo ni pomislili na taj razvoj situacije, ali je i logičan i provokativan u najboljem smislu te reči. Autorska odluka da se baš to ubaci u film i to pred kraj je rizična, ali se isplatila. Ta jedna scena iz fundamenta menja ceo film i od nečeg uglavnom bezukusnog i dosadnog iz domena festivalske konfekcije, Sparrows postaje ne samo prijatno iznenađenje, nego i film koji valja gledati i koji pleni iskrenošću i hrabrošću. Jedna scena menja sve.

American Ultra

$
0
0
2015.
režija: Nima Nourizadeh
scenario: Max Landis
uloge: Jesse Eisenberg, Kristen Stewart, Connie Britton, Topher Grace, Walton Goggins, John Leguizamo, Bill Pullman, Tony Hale, Stuart Greer, Michael Papajohn

Neambiciozni Mike (Eisenberg) provodi svoje dane u konzumiranju svake droge koja mu padne šaka, šljaka kao prodavac u drugoj smeni u prodavnici i crta stripove o majmunu-astronautu. Jedina svetla tačka u njegovom životu je njegova devojka Phoebe (Stewart) sa kojom deli ljubav prema travi i blejanju i koja je dosta funkcionalnija osoba od njega, pa bazično čisti sranja koja on za sobom ostavlja. Očito, ona je puna razumevanja za njega, jer koja bi trpela takvog pajsera, naročito sa hendikepom da dobije napade panike svaki put kad se sprema da napusti buđavi gradić u kome žive. Zato se i sprema da je zaprosi čim se ukaže prilika.

No dobro, očito da njega prati sreća kakva obično prati takve budale. Ne samo da nije zaspao sa zapaljenim džointom i zapalio kuću, nego čak nikad nije ni robijao. Međutim, njegova sreća će se okrenuti kada se u trgovini pojavi sredovečna Victoria (Britton) i izbrblja mu nešto nerazumljivo. Na kraju smene ga pred radnjom čekaju dvojica tipova koja prvo petljaju nešto oko njegovog auta, a onda ga napadnu. Oni su naoružani, a on ima samo čašu tople supe i kašiku. On ih ubije, hladno i bez problema.
Takav zaplet smo mogli pretpostaviti nekoliko scena ranije kada su se u priči pojavile zakulisne radnje u CIA-i. Victoria je tamo agentica-planerka i dobila je poruku da se njen već napušteni projekat gasi i da se uklanjaju svi tragovi. Operacijom upravlja sveže uznapredovali šupak od lika Yates (Grace) koji to vidi kao priliku da pogura svoj projekat. Jasno, njen projekat je naduvani Mike, a njegov su ubice koje šalje i šalje. Buđavi gradić Liman, West Virginia će postati poprište krvavog obračuna.
Iako početak sa špijunažom i budalama jako podseća na Burn After Reading braće Coen, ime gradića je zapravo mnogo bolji “hint” šta nas očekuje. Liman nećete naći na mapi jer ne postoji. Ime je asocijacija na Douga Limana, reditelja prvog od novih Bournefilmova i još nekih drugih filmova: političkog trilera Fair Game(2010), “brangelina” akcione komedije Mr. and Mrs. Smith(2005), ali i zabavnog tinejdžerskog Pulp Fiction klona Go(1999). Očekujte, dakle, akcionu komediju sa puno krvi i dozom bizarnosti o CIA-i, tajnim projektima i naduvanim budalama, začinjenu stripovskom estetikom.
Realno gledano, to smo već nekoliko puta videli na filmu i tu formulu nije moguće varirati u nedogled. Međutim, nije li akcioni film sam po sebi nespojiv sa slacker/stoner komedijom čiji su likovi toliko niskog nivoa energije? Zapravo, u prvoj trećini spoj nekako radi, verovatno iz razloga što se akcija samo očekuje, a humor nije toliko napadan, pa ostaje efektan na onaj “deadpan” način. Međutim, kada akcija dobije momentum, humor se polako gubi i svodi na prežvakane klišee. Zbog formuličnosti koje se do pred sam kraj filma drži, American Ultra postaje relativno relaksirajuće, ali prolazno B-filmsko iskustvo i to je šteta.
Film ima potencijala na koje baš i nismo računali. Recimo Topher Grace je više nego solidan kao negativac-pičkica, mastiljar koji je dobio priliku da se igra rata i zamišlja se kao veliki vođa. Recimo Kristen Stewart koja se potpuno očistila od loše glumačke karme koju je navukla sa Twilightom i vratila se kao pouzdana i versatilna glumica koja je sposobna da iznese emotivnu težinu filma, a da je pritom sačuvala nešto od svog “twilightovskog” zvezdanog, odnosno komercijalnog potencijala. Jesse Eisenberg, iako uglavnom igra pametnjakoviće, je kao stvoren za te izgubljene i neambiciozne likove. The Double je bio prvi korak u tom smeru, a American Ultra to podiže na jedan novi nivo.
Dalje, ceo taj koncept vladinih tajnih eksperimenata i zavera ćutanja koji je bio popularan u periodu unipolarnog sveta 90-ih je sam po sebi zanimljiv, ali do sada još nismo videli ideju da je CIA svoje mašine za ubijanje maskirala u neambiciozne stonere. Priznajem, taj koncept mi je intrigantan, jer bi mogao upaliti: ko bi posumnjao na usporenu, izgubljenu, miroljubivu i stoga bezazlenu budalu. Iako obojica imaju više iskustva sa komedijom nego sa akcijom, Landis i Nourizadeh nisu više posvetili tom aspektu maske, nego su požurili na rokanje.
Čak i u toku tog šablonskog akcijanja ima par mesta na kojima njih dvojica pravilno ubacuju dramske momente. Recimo, film savršeno tempira obrat vezan za Mikeov i Phoebin odnos, a čak je otrcani “trope” sa prstenom nekako isfuran. Takođe, retko viđamo da negativci ispod glavnog, makar i dokazani ludaci, iskazuju svoje mišljenje o nečemu, a naročito da pruže argument da oni nisu tu gde su svojom voljom. American Ultra ispod tog naslova fura lagano anarho-stav, jer su motivacije svih likova osim Pullmanovog (efektivno je dva minuta u filmu kao strogi i tajnoviti veliki meštar CIA-e) uglavnom neposlušnost i kontra nekom sistemu. U tom smislu, na kraj možemo gledati i kao na sprdnju i kao na kapitulaciju i priklanjanje tom istom sistemu protiv kojeg smo se, svesno ili nesvesno, borili.
Najveći problem filma je njegova akciona komponenta. To naprosto nije zadivljujuće. To je u najboljem slučaju pristojno. Jesse Eisenberg je svašta, ali nije idealni akcioni junak. Čak i dobro zamišljen koncept upotrebe kućnih predmeta ili namirnica i oruđa u super-marketu nije izveden za žarom i oni “wow” efektom koji je neophodan kad gledamo takve scene. Akcijada ovde guši komičnu i satiričnu stranu filma. American Ultra je gledljiv, ali ne i impozantan, pa mu i pored natuknutih zanimljivih detalja ne gine brz put u zaborav.

Partisan

$
0
0
2015.
režija: Ariel Kleiman
scenario: Ariel Kleiman, Sarah Cyngler
uloge: Vincent Cassel, Jeremy Chabriel, Florence Mezzara, Alex Balaganskiy

Iako se film zove Partisan, u njemu nećete videti ni crno-bele dresove u sportskoj borbi sa skupljim i nadmoćnijim protivnikom, ni Otpisane, ni Batu, ni Smokija, ni Borisa Dvornika, ni Nemce, Italijane ili Bugare, ni četnike ni ustaše. Nikakav rat i nikakvu okupaciju. Nećete čuti ni predivnu pesmu u izvođenju Leonarda Cohena ili njen prepev koji je otpevao Ibrica Jusić. Zapravo, osim soc-realističkih lokacija u Tbilisiju, ništa u filmu neće imati blage veze sa asocijacijama na pojam “partizan” koje se javljaju ako ste sa ex-Yu prostora.
Iako je uvreženo mišljenje da su “partizan” i “gerilac” sinonimi, u pitanju sa dva ipak različita pojma. Gerilca definiše njegov način borbe, partizana motiv. “Partizan” znači pristrasan. Hoćemo li makar to dobiti u filmu? Neku borbu? Makar pobunu? Bilo kakav sukob? Možda, ako bilo koji od tih pojmova uzmemo sa zadrškom...
O vremenu i mestu radnje nemamo podatke. Produkcija je australska, kao i enterijeri, ali su eksterijeri gruzijski, a glumačka ekipa je internacionalna, o čemu govore akcenti glumaca i njihovih likova, ima ih od “Borat” varijante do ravnjikavih, neodređenih američkih. Vreme radnje može biti bliska post-apokaliptična budućnost (ali ne očekujte Mad Maxa), a može biti i neka alternativna, paralelna sadašnjost. U centru pažnje imamo komunu sastavljenu od jedinog odraslog muškarca, vođe Gregorija (Cassel), desetak žena i barem duplo dece, dok je svet koji ih okružuje hladan i pust, ali pokazuje još neke znakove života, kao i potvrdu da je video i bolja vremena. Pošto situaciju gledamo iz perspektive jednog dečaka od 10-11 godina, možda je najbolje Partisantumačiti kao jedan od modernih “young adult” filmova u indie varijatni, bez nametanja akcije i skupih vizuelnih efekata.
Iako ne znamo šta se događa sa svetom oko nas, neka pred-istorija je data kroz Gregorija koji u prvoj sceni zaposeda napuštenu zgradu, a u drugoj u bolnici prilazi ženi (Mezzara) koja je sama na porođaju i nudi krov nad glavom njoj i novorođenčetu. Možemo pretpostaviti da se ostatak društva skupio na sličan način i da to već nekako funkcioniše kao što je to generalno slučaj sa komunama i kultovima. On je vođa, komandant, filozof i učitelj, žene se brinu o vrtu, živini i kuhinji, a deca stiču teorijska i praktična znanja u improvizovanoj učionici, za šta dobijaju zvezdice i bivaju nagrađeni time da budu “pop-zvezde” na karaoke-večerima.
Sad tu imamo i jedan zez: dečaci idu na zadatke, u parovima ili sami. Zadaci nisu, kao što bismo očekivali, prenošenje poruka, skupljanje korisnog otpada ili nabavka, nego su ubistva. O ubijenima ne znamo ni kako ni zašto su zaslužili da umru (ne bivaju opljačkani na licu mesta), samo znamo da Gregori na njih šalje svoje klince. Naš junak je Alexander (Chabriel), novorođenče iz scene u bolnici, izrastao da bude jako uspešan u svom poslu. Ali je, pod uticajem najskorije pristiglog dečaka Lea (Balaganskiy), naš junak počeo da pruža otpor do tada nedodirljivom vođi komune...
Kao što je nespretno to što ostajemo u potpunosti uskraćeni za globalni i lokalni kontekst priče, tako je i nespretno što sve gledamo iz Alexandrove perspektive. Svedenost i misterija su efektni kad vode ka nečemu univerzalnom, a to Partisan ima u vrlo malim dozama. Univerzalnost se ogleda samo u tome da je borba protiv samoproglašenih, despotskih autoriteta ne samo prirodna stvar nego i moralna obaveza. Problem je u tome što se naš junak, naše “oči i uši” u to ne uključuje prvi, već na pobudu drugog klinca. Da je Leo razrađeniji, bio bi zanimljiviji lik od našeg protagoniste, jer je Alexander potpuno pasivan.

Kakav je dojam o glavnom junaku, takav je i dojam o filmu. Partisanima dobre ideje, relativno intrigantnu premisu i uspeva da kreira raspoloženje sa vizualima, a i elektronski soundtrack je u solidnoj meri zanimljiv. Ali film nekako ostaje skučen i pasivan, preciznije rečeno sputan. I to se odražava i na njegov najveći adut: Vincenta Cassela, pouzdanog glumca i uvek dobar izbor za kompleksne i misteriozne likove. U Partisanu ni on ne uspeva da u potpunosti dođe do izražaja.

Abluka / Frenzy

$
0
0
2015.
scenario i režija: Emin Alper
uloge: Mehmet Ozgur, Berkay Ates, Tülin Özgen, Ozan Akbaba, Müfit Kayacan

Naravno da se ne slažem sa pristupom da neka naoružana budala ili neki potpuni očajnik opasan eksplozivom pobije mnogo ljudi, po pravilu slučajnih prolaznika, ali cela ta ujdurma zvana rat protiv terorizma se pokazala kao neusmerena i neefikasna. Analogija sa ratom protiv droge je tu negde, i jedno i drugo se leči preventivom (edukacijom, stvaranjem odogovarajućih socijalnih uslova i slobodom da se čovek izrazi na neki svoj način) i, kako stvari stoje, u oba slučaja možemo samo žaliti za starim vremenima koja su bila predvidljivija i u kojima se znalo ko je ko. Bilo je nekoliko kartela i njihove vođe su bile “celebrities”, kao što je bilo više od nekoliko stabilnih diktatorskih vukojebina u koje se ne zalazi drugačije osim iz poslovnih razloga.

 Dok je rekreativno drogiranje u mladoj dobi stvar afiniteta, a pušenje trave u parku, sobi ili “coffee shopu” osobi koja to radi simpatično, dok bi drugima tako što moralo biti podnošljivo, recimo traženje vene između domalog i malog prsta na nozi u odrasloj dobi nije niti simpatično nesrećniku koji to radi, niti bi trebalo biti sruštveno prihvatljivo. Sa drogom je moguće i potrbno povući crtu (ovo je kretenski zvučalo, je li?), dok je sa terorizmom stvar malo kompleksnija. Jednom kada sranje izbije, kad ga već nismo sprečili bilo preventivom, bilo na vreme otkrili i ciljano udarili, treba se oteti potrebi za sigurnošću po svaku cenu, a očuvati tekovine (građanske) slobode. Nažalost, instiktivni odgovor nadležnih je ujedno i najlakši i najpogrešniji mogući: hvatanje za poluge represije i nešto što liči na državni teror u kojem pojedinac nema mnogo prava. Znamo kako je to izgledalo sa post 9/11 Amerikom i videćemo bilans posle Pariza, a to su još pristojnija mesta na kugli zemaljskoj.
Kako terorizam i njegove posledice izgledaju u manje srećnim krajevima sveta, pogotovo u onim na nekakvoj raskrsnici kultura, da ne kažem na mestu sudara sukobljenih civilizacija kao što su to u poslednje vreme zapadna i islamska. Turska i Istambul imaju i svoje probleme. I grad i zemlja su ogromni i podeljeni. Bogati i siromašni. Turci i manjine, uglovnom Kurdi, ali priča se ne završava sa njima. Tradicionalisti i modernisti. Sekularisti i islamisti. Zapad i Islam.
U takvom okruženju iz zatvora, posle dugogodišnje robije na uslovnu slobodu izlazi Kadir (Ozgur). Uslov za slobodu je saradnja sa službama koje predstavlja Hamza (Kayacan). Posao se odvija na terenu, a svodi se bukvalno na preturanju po tuđem đubretu u svrhu traženja materijala koji se mogu upotrebiti za bombe. Ni špijunaža po komšiluku kao takva nije na odmet. Pretpostavljamo da je i to deo kulture, onaj koji vodi u kolektivno sumnjičanje i paranoju.
Prvi koga će Kadir posetiti je njegov mlađi brat Ahmet (Ates). Nije čudo što ga ovaj neće prepoznati: iako je Kadir pamtljiva figura, krupnog stasa, velike glave i brade, pa deluje dobroćudno i “mečkasto”, Ahmet je bio dete kada mu je brat otišao iza brave. Bilo kako bilo, Ahmet takođe vodi neveseli život, napustila ga je žena, živi sam u kući u mahali na periferiji i radi kao šinter za komunalni servis. Na njegovu sudbinu će presudno uticati kada se smiluje psu kojeg je “samo” ranio (očigledno, problem pasa lutalica se rešava puškom) i uzme ga pod krov. A to je i ne-etički prema poslu koji obavlja, a nosi i dozu sramote u društvu.
 Kada kažemo “turska kinematografija”, u današnje vreme ćemo verovatno automatski pomisliti na Ceylana i njegove filmove sporog tempa u kojima secira tursko društvo, ali i ljudsku prirodu. Ako izuzmemo jurnjavu i eksploziju sa kojom film počinje, a koje mogu biti čisto situacionog karaktera, u prvi mah će nam se učiniti da je i ovo jedan od takvih filmova smešten u surovi prigradski pejzaž. Turski naslov koji se prevodi kao “blokada” čak i može taj dojam potvrditi.
  Međutim, u skladu sa engleskim naslovom, tempo filma se podiže iz scene u scenu. Iako nikad ne prerasta u akciju i ne poprima oblike “mainstream” filma, Frenzy postaje školski primer doziranog arthouse trilera kojim dominira paranoja. Ne samo to, kada se tempo i dinamika dignu do maksimuma, nećemo više biti sigurni jesmo li još uvek u nivou realnosti, kao na početku, u snu jednog od braće ili u tripu bez kontrole. Autor se u tome oslanja na savršen rad kamere, što je i inače jača strana turskih filmova, koju potpisuje česti saradnik Barryja Levinsona Adam Jandrup, na obilje kratkih i prodornih zvučnih udaraca i na veoma rapidnu i istovremeno sugestivnu i zavaravajuću montažu.
Ekonomika scenarija je izvrsna. Emin Alper kroz dijalog i detalje sjajno gradi atmosferu nasilja, beznađa i paranoje. Nema viškova, sve pre ili kasnije dolazi na naplatu, koja opet nije usiljena kao što to zna biti kod filmova koji su previše zagrizli. Najvažnije, on ostaje veran svojim likovima i njihovim psihološkim profilima. Primera radi, Ahmetovi susedi i prijatelji Ali (Akbaba) i Meral (Özgen) neće ostati tek dekor, nego će naći put, odnosno više puteva do blizu centra zapleta, a da mi nećemo biti sigurni je li išta od toga istina ili su u pitanju samo konstrukcije. Slično se dešava i sa odsutnim, tek u razgovoru pomenutim srednjim bratom Velijem koji je nestao nekih desetak godina ranije.
Za očekivati je od Kadira da upada u paranoje, to mu je priroda posla, paranoidno društvo to od njega traži, a on je, čini se, baš zagrizao. Štos je u tome što je on ipak čovek ograničen svojom slikom sveta i svojim iskustvom, pa u svojim fantazijama i potrebi da poveže nepovezivo odlazi predaleko. Primer Ahmeta je tu mnogo zanimljiviji, njegov povod za paranoju je zapravo relativno nebitan prestup i za takve tripove nema rezonskog objašnjenja, osim da ga u to tera celokupna društvena klima. Nemoguće je upreti prstom šta tačno kada je sve pomereno, nasilno i puno nepoverenja za bližnjeg svog.
 Istina je da Frenzy postaje suviše čudan i proizvoljan prema kraju i sasvim je moguće da autor nije uspeo da rasplete sve što je zapleo na pravi način, pa zato poseže za proizvoljnim rešenjima. Ali to je samo mala zamerka, ako je zamerka uopšte. Posezanje za prvim zgodnim rešenjem se može tumačiti kao stvar manije kao takve, naročito ako se odvija u nečijoj glavi. Sa druge strane, Frenzy uspeva da precizno uhvati esenciju turskog podeljenog i nepoverljivog društva, ali priča funkcioniše i na univerzalnom, globalnom nivou u situaciji kada nas pozivaju da se radi sigurnosti odreknemo slobode i poverenja u ljude kojima smo okruženi. Funkcionalan i globalno i lokalno, Frenzy je film koji može biti turski rođak žanrovskijem delu grčkog bizarnog vala, sa bonusom u vidu hitchcockovske napetosti. Preporuka se podrazumeva.
Viewing all 2316 articles
Browse latest View live




Latest Images