Napomena: Tekst je originalno pročitan u emisiji Filmoskop na trećem radijskom programu HRT-a. Dostupan je na linku: ovde, a ovde kao autor prenosim u integralnom obliku i na hrvatskom standardu jezika. HRT zadržava sva prava, kopiranje je zabranjeno, tekst je postavljen isključivo u neprofitne svrhe.
![]()
![]()
![]()
Naslov novog filma Naomi Kawase je gastronomski pojam. Anje nadjev od slatkog kuhanog crvenog graha koji je, uokviren dvjema malim, debljim (“američkim”) palačinkama, sastavni dio japanske poslastice “dorayaki”. Naziv, a i svaki mogući prijevod, ukazuje na kulinarsku tematiku, i nekoliko takvih scena kuhanja ima u filmu, jedna od njih, ona u kojoj se polako i elaborirano priprema naslovni nadjev, čak zauzima centralno mjesto, ali ovo nije jedan od onih u poslednje vrijeme popularnih i “inspirativnih” gastronomskih filmova. Nećemo napajati oči predivno aranžiranom hranom, niti će netko od naših junaka u kuhinji konačno pronaći sebe. Hrana je uvjet da se radnja postavi u kiosk sa “dorayaki” palačinkama kao svojevrsnu fokalnu točku mikro-kvarta, mjesto gdje se ukrštaju sudbine, ekonomske i socijalne prilike, umnogome nalik na duhansku radnju Auggieja Wrena u Auster-Wangovom diptihu Dim/ Modri u licu. Sličan je i profil vlasnika: u pitanju su zatvorene, povučene osobe s izrazitim osjećajem za radnu etiku i za zajednicu, ovisne o svojim dnevnim ritualima. Međutim, za razliku od gospodina Wrena, naš slastičar Santero (igra ga Masatoshi Nagase, nekima možda poznat po ulozi japanskog turista u Jarmushovom Tajanstvenom vlaku) je šutljiv, tajnovit i nimalo konfliktan, jedan od onih koji će svaku reklamaciju riješiti tako što će dati novi kolač besplatno, samo da ga puste na miru. Jedina osoba s kojom zapravo razgovara je srednjoškolka Wakana, također usamljena duša. Trio središnjih likova zaokružen je s Tokue, fizički hendikepiranom staricom na izmaku snaga koja počinje raditi kao ispomoć u Santerovoj radnji upravo zbog naslovnog nadjeva. Njen odnos prema hrani koju kuha isti je kao i odnos prema životu: osjećajan i pozitivan. Uvjerenje ove udovice da svako biće i predmet ima svoju priču koju treba saslušati, presudno će utjecati na živote drugo dvoje usamljenika.
Prije nego što je počela pisati scenarije i režirati igrane filmove, Naomi Kawase bavila se dokumentarnim filmom. To njeno stvaralačko porijeklo se osjeti i u njenim igranim filmovima. Riječ je o, po pravilu, “slice of life” pričama umirenog tempa, u kojima autorica pušta likovima da se razviju i da se nose s različitim životnim temama. Ovdje će se dotaći i ekonomske predestinacije, i otuđenja u urbanoj sredini, i odrastanja nepopularne djevojke, ali Anje najviše film o usamljenosti i izopćenosti. Najmanje je izopćena Wakana, ona je “samo” nepopularna u školi, zanemarena kod kuće i vjerojatno joj je uskraćena mogućnost za studiranje i napredak, ali to su stvari s kojima se ona i sama može boriti, pa je njen segment u filmu zapravo najkraći i najslabiji. Tokue je leprozna, živi u koloniji u šumi na kraju grada, i to će se vrlo brzo saznati i utjecati i na nju i na Santera, koji je počeo osjećati odgovornost prema njoj. Opet, njegova izopćenost je stvar mračne prošlosti te moralnog i materijalnog duga prema karikaturalno snobovskoj vlasnici lokala u kojem on drži radnju. Kao što samoća može biti izbor, a usamljenost ne, tako povučenost može biti izbor za razliku od izopćenosti koja je nametnuta. Wakana se mora naučiti nositi s okolinom i ovladati socijalnim vještinama. Tokue nije imala izbora. Santero je svoju poziciju prihvatio kao svojevrsnu kaznu ili pokoru, i to je promijenilo njegovu ličnost.
Anje imao premijeru u Cannesu, festivalu inače naklonjenom Naomi Kawase, gdje je već nagrađivana. Iako autorica ima već dvije nagrade iza sebe, Zlatnu kameru za prvijenac Suzakui Veliku nagradu žirija za Žalosnu šumu, ovoga puta za nju nije bilo mjesta u glavnoj konkurenciji, pa se natjecala u program Izvjestan pogled. Anje uglavnom primljen ravnodušno, uz tek poneku pozitivnu kritiku. Glavne primjedbe kritičara odnosile su se na meandrirajuće teme i relativno površno skicirane likove bez ikakve dubine. Te zamjerke donekle stoje, ali Anje poetičan i tehnički dorađen film u kojem se autorica ne koristi “štakama” i trikovima kojima inače zna pribjegavati (kao npr. zen-filozofiji “sažvakanoj” na parole u svom prethodnom filmu Mirna voda). Naomi Kawase koristi veoma raspoložene glumce i njihovu prirodnu dinamiku (karakterna glumica Kirin Kiki koja igra Tokue i Kyara Uchida koja utjelovljuje Wakanu su baka i unuka u stvarnom životu), pa uspijeva ispričati priču izvornog romana Duriana Sukegawe tako da ona djeluje posebno i autentično, a da njena poruka o životu i prolaznosti ostane univerzalna.
Annije film koji će ući u antologije filmske umjetnosti, ali je sasvim pristojan primjerak tzv. festivalskog filma, sa svojim nedostacima, ali koji ostaje u pamćenju dovoljno da zadovoljni gledatelj o njemu još koji put razmisli.