piše: Tea Šegon
2014
režija: Christian Ditter
scenario: Juliette Towhidi (po romanu Cecilije Ahern)
uloge: Lilly Collins, Sam Claflin, Christian Cooke, Jamie Winstone, Suki Waterhouse, Tasmin Egerton
Ideja o svemogućoj Ljubavi, nadnaravnoj sponi koja spaja dvije duše u jedno kozmičko ne/mjesto, vjera u Ljubav koja ruši sve granice i barijere, jednostavno ideja o Velikoj Ljubavi jest bila i uvijek će biti nepresušna tema kinematografske industrije i beletristike. Problem nastaje kad u filmskom djelu prepoznate mnogo toga već viđenog - mladić ima djevojku, mladić izgubi djevojku, moli ju za pomirenje, djevojka i mladić imaju druge ljubavi, no djevojka i mladić na kraju filma ipak ostanu zajedno i stvore predivna mala ljudska bića.
Pošteno je priznati da smo se nagledali takvih filmova, posebice 90-ih godina kada je industrija popularne kulture živjela i cvala na slavi teen sapunica, romantičnih komedija i Holywoodskih nusproizvoda proizašlih iz ideje o "ružnom Pačetu" koje se pretvara u "brand new Home Coming Queen". No, Cecelia Ahern, irska spisateljica chick lit romana, odstupa od normalne pojave izlizanih ženskih likova koji se pronalaze isključivo uz pomoć štreberske škvadre i promjene vizualnog identiteta.
Očito je tu emancipiranu žensku stranu glavnog ženskog lika Cecelijinog romana When Rainbows End iz 2004. godine, prepoznao njemački redatelj Christian Ditter. On je u rodnoj zemlji poznat po filmovima za djecu i mlade, a u ovome mu slučaju odrješito zahvaljujem na izboru glumaca za izlizani žanr kojeg se prihvatio. Sumnjam u ekranizacije i adaptacije romana, sumnjam u romantične komedije, i moram priznati nisam čitala roman, no film je u meni potaknuo onaj majčinski osjećaj i želju da i moje potencijalno dijete jednog dana nađe svoju srodnu dušu. Naime, Lily Collins kao Rosie Dunne i Sam Claflin kao Alex Stewart odišu određenim šarmom, međusobnom privlačnošću i kemijom kakvu dugo vremena nisam osjetila na malim ekranima. Mlade nade glumačke scene svoje su poslove odradili vrhunski i smatram kako je ta velika Ljubav na filmu postignuta. Lily i Sam izgledaju opušteno, prirodno pa čak i realno u svim svojim nedaćama.
Ono što najviše intrigira u ovom filmskom djelu jest činjenica da je američki teen svijet puno suroviji i hladniji od onog o kojem nam Love, Rosie priča. Biti samohrana majka s 18 godina, vjerujem nije lagan posao niti je posut cvijećem; biti samohrana majka u modernom svijetu je i dalje velika tabu tema. Iako film suptilno progovara o ovom problemu, pristupa mu s irealnim rješenjem o potpunosti pojedinca pronalaženjem one savršene druge osobe. Ako povučemo paralelu s filmom Juno koji na mnogo humorističniji i realniji način pristupa problemu maloljetničke trudnoće i pitanju samohranih roditelja - ističe se činjenica da oba filma ukazuju na problem bivanja samohranom majkom, na što odgovor pružaju na potpuno različit način.
Sanjar čija će identifikacija samo površinski produbiti značenje nakon što se ona napokon spojisa svojom srodnom dušom. Njezina mirnoća uma i tijela, njezina uloga majke i duh koji stoji iza imena Rosie, postaje u potpunosti jasan onoga trenutka kada sama odlučuje da Ljubav nisu mjesta, lokacije, dokumenti ili dokazi ljubavi, već da ona leži ljudima. Ljudi jesu ljubav, a srodne duše ne pronalazimo samo jednom u životu; osjećamo ih i doživljavamo svakoga dana.
Romantičarski prizvuk ovoga filma i bajkoviti kraj u kojem se Rosie i Alex napokon sastaju, dobiva potpuno apstraktnu i utopijsku shemu onim kadrom u kojem se dovija njihov ponovni susret - u hotelu čija je vlasnica upravo Rosie, i koji je plod njezina dugogodišnjeg sanjarenja. Mogli smo biti lišeni ovakvoga kraja, no film tada ne bi bio cjeloviti i svaki drugi kraj ne bi na prihvatljiv način razriješio pitanje i problematiku mladenačkih trudnoća usled nerazumnog seksualnog odnosa.
Ovo me filmsko djelo dovodilo do trenutaka kada sam se pitala iz kojih ja to točno razloga gledam film, jesam li u potpunosti izgubila razum i kakav to propust od filma gledam - dok je na mahove film bio jedno predivno ostvarenje u kojem sam uvidjela da je uloga ženskih likova zaista skrenula s putanje udovoljavanja patrijarhalnom društvu kako bi naposljetku uistinu zadovoljila samo sebe. Smatram da ideja o razbaštinjenju patrijarhalne ostavštine ipak leži u ženinoj vlastitoj odluci što sa svojim tijelom i u kojem trenutku, posebice po pitanju pobačaja i trudnoća - no ovaj je film odbacio idealnu priču o mogućnosti da žena preživi sama s djetetom uz pomoć bliskih joj ljudi. Takva je konkluzija bila nemoguća, jer ruku na srce, "chick lit" jest bio i biti će beletristički žanr u kojem Prava Ljubav ipak pobjeđuje sve.
Nažalost priznajem kako bi Ditter napravio mnogo bolje djelo da je uključio maštu i postavio si pitanje - što da se Alex nikad nije prosvijetlio i ostavio zaručnicu?! Što da je Rosie pronašla utjehu u nekome drugome ili čak u nikome?! Što da je Rosie uistinu jednom jedinom odlukom razrušila čitav patrijarhalni svijet prema kojem je žena potpuna jedino onda kada združena s muškarcem?