tekst pročitan u emisiji Filmoskop na HR3
Biografski filmovi već su desetljećima svojevrsni standard u američkoj i britanskoj kinematografiji. Taj standard prelio se i na druge nacionalne kinematografije, od onih visoko razvijenih i proračunski potkovanih kao što su njemačka ili francuska, preko poljske, švedske ili finske, pa do srbijanske u našem neposrednom okruženju. Tu bi valjalo detektirati i određene specifičnosti: u slučaju sportsko-povijesnih biografskih spektakala kao što su to bila dva „Montevideo”-filma Dragana Bjelogrlića ili „Bit ćemo prvaci svijeta“ Darka Bajića, riječ je bila o svojevrsnim „grupnim portretima” koji su, logično, slavili uspjehe jugoslavenske reprezentacije u kolektivnim sportovima. „Pravi” su, pak, biografski filmovi bili rezervirani za „solo” glazbene zvijezde kao što su Toma Zdravković („Toma“ Dragana Bjelogrlića i Zorana Lisinca) i Džej Ramadanovski („Nedjelja“ Nemanje Ćeranića i Miloša Radunovića), da spomenemo samo one najprominentnije. Red je izgleda došao i na hrvatsku kinematografiju da iznjedri punokrvan biografski film smješten na specifične lokacije i u specifične periode. Scenarist Ivan Turković Krnjak, redatelj Danilo Šerbedžija i producent i koredatelj Ljubo Zdjelarević prihvatili su se zadatka da ispričaju biografsku priču o košarkašu Draženu Petroviću, tragično nastradalom na vrhuncu profesionalne karijere. Rezultat je film „Dražen“, za sada domaći repertoarski kino-događaj sezone u Hrvatskoj, a u budućnosti možda i jedan od većih hrvatskih kino-hitova na domaćem terenu i prvi kino-hit na regionalnoj razini koji dolazi iz Hrvatske. U trenutku pisanja teksta, naime, film je još uvijek u pretpremijernoj kino-eksploataciji u Hrvatskoj, te još nije zaigrao na susjednim tržištima, iako je distribucija tamo najavljena.
U tom procesu su se Turković Krnjak, Šerbedžija i Zdjelarević morali suočiti s nekoliko izazova atipičnih za hrvatsku kinematografiju. Naime, u njoj najbolje uspijevaju manje ili više komorne arthouse drame, filmovi za djecu i omladinu, kratkometražni filmovi, dokumentarci i „projekti od nacionalnog značaja” obilato potpomognuti od strane državnih struktura. Prvi izazov inherentan je žanru biografskog filma – kojem se klišeju privoliti – jer biografski je film kao žanr sazdan od klišeja koji mogu i ne moraju nužno korespondirati s istinom, bitno je da funkcioniraju. Drugi i treći izazov također su striktno vezan za biopic kao žanr: koliko se u priči držati istine (a koliko ju dopisivati i dodatno dramatizirati), te kako priču početi i kako ju završiti, budući da kraj znamo, a početak možemo pretpostaviti, dok je i „ono između” bilo manje ili više publicirano. S tim u vezi, nameće se i pitanje kako film učiniti jednako privlačnim različitim generacijama, od neposrednih svjedoka Draženova vremena u Šibenki, Ciboni, Realu iz Madrida, Portlandu i New Jerseyu, do onih rođenih nakon njegove prerane smrti. Nadalje, imamo i izazov „zanimljivih vremena” u kojima je Petrovićev karijerni uspon koincidirao sa specifičnim periodom osamdesetih te rata i raspada Jugoslavije, zbog čega je Dražen Petrović osvajao medalje za dvije reprezentacije. Konačno, tu je i izazov kako portretirati samu njegovu ličnost, budući da je Petrović „ekscesan” bio samo na terenu, dok je izvan njega upadao u klišeje dobrog dečka, te predanog sportaša koji naporno trenira i predan je svom pozivu do granica zaluđenosti. Na privatnom planu, dakle, Dražen Petrović je bio sušta suprotnost, recimo, „filmičnim” nogometašima Georgeu Bestu i Zlatanu Ibrahimoviću ili, primjerice, košarkašu Dennisu Rodmanu.
Film se otvara sekvencom iz 1993. godine. Crveni „golf” minhenskih tablica stoji na poljsko-njemačkoj granici, a cariniku se čudnim čini da su u vozilu jedna mađarska i jedna turska državljanka, te hrvatski državljanin koji ne idu negdje doma, već za Njemačku. Njegov kolega prepoznaje da je Hrvat ni manje ni više nego Dražen Petrović čijih se partija sjeća s Olimpijskih Igara 1992. godine u Barceloni, pa ih propušta. Dražen je umoran i spava mu se, vani pada kiša, a Klara za volanom ponavlja kako jedva čeka da stigne doma. Priča se odatle seli u Šibenik 1975. godine, gdje ispred zgrade tinejdžer Aco (glumi ga Lovre Tanfara) baca loptu na koš, ali sa svojim mlađim bratom Draženom (Tonko Stošić) ne želi odigrati partiju „1 na 1”, iako mu je obećao. Majka Biserka (Zrinka Cvitešić) zove ih na ručak s prozora stana, a na ručak uskoro dolazi i otac Jole (Dragan Mićanović). Razgovara se o utakmici koju je Aco s lokalnim klubom Šibenkom izgubio u Drnišu, iako je on sam igrao dobro, a Dražena otac pita je li vježbao gitaru. Naime, u obitelji je Aco uvijek važio za sportskog tipa, dok je Dražen rođen s deformitetom na kukovima zbog kojeg „može biti sretan što uopće može hodati”, pa su mu otac i majka namijenili poziv intelektualca i umjetnika. Dražena, međutim, košarka toliko privlači da na svoju ruku sam trenira u školskoj dvorani, pa će na kraju i roditelji popustiti i upisati ga u Šibenku, što koincidira s pozivom Mirka Novosela (Mile Kekin kao atipičan, ali odličan izbor) Aci da pređe u Cibonu.
U drugom činu, Dražen (ulogu preuzima Domagoj Nižić) prelazi u Cibonu gdje ga već čeka brat Aco (Pavle Matuško). Dražen ima status najvećeg talenta jugoslavenske lige, jako je siguran u sebe kada je u pitanju košarka i sve u vezi s njom - primjerice, na konferenciji za tisak komentira i skandal s oduzimanjem jugoslavenske titule Šibenki u korist Bosne iz Sarajeva, tvrdeći da Šibenčani nisu napravili posao do kraja i osigurali dovoljnu razliku da ih suci ne mogu pokrasti. Ali u svemu ostalom drži se kao dječarac. Na terenu postaje velika zvijezda koja se zbog svog upornog truda brzo prilagođava novom konceptu „trice”, a izvan terena netko koga se pita za autogram ili polaroid-fotografiju. Nakon kratke veze s popularnom pjevačicom jednog od najvećih jugoslavenskih sastava Novi fosili, Sanjom Doležal, Dražen upoznaje studenticu Renatu (Romina Tonković) i nespretno joj se udvara sve dok ona na kraju ne pristane, iako je svjesna da će ona u njegovom životu biti najviše na drugom mjestu, iza košarke. S krova Europe s Cibonom, Dražen odlazi igrati za Real Madrid, a nakon samo jedne sezone odlazi u Portland kao jedan od tada još rijetkih europskih igrača u američkoj profesionalnoj ligi. U Portlandu nije zadovoljan minutažom i skromnim prilikama koje dobiva, što ga čini frustriranim, pa se nekako uspijeva izboriti za transfer u New Jersey, ali mu se zbog toga raspada veza s Renatom koja je umorna od čestih selidbi i nestabilnog života. S druge strane oceana, u Hrvatskoj, počinje rat i Dražen je zabrinut za svoje roditelje, rođake i prijatelje. U New Jerseyju postaje jedan od „startera” i ključnih igrača, ali još uvijek je nesiguran može li dobiti bolji ugovor, što će biti dodatno podvučeno time da je Detlef Schrempf, a ne on, postao prvi Europljanin koji je zaigrao na All-Star utakmici. Frustracija ga navodi da večeri provodi u lokalnom sportskom baru gdje upoznaje Klaru (Victoria Hauer), te da se posveti reprezentaciji čak i na ne toliko važnom kvalifikacijskom turniru u Wroclawu tog kobnog ljeta 1993. godine...
Prva trećina filma zapravo sjajno funkcionira kao ekspozicija. Za to treba zahvaliti univerzalnosti priče o dječaku i snazi njegove volje, te njegovoj posvećenosti onome što želi. Također, debitanti Tonko Stošić i Lovre Tanfara pokazali su se kao vrlo solidni izbori za uloge, dok su Zrinka Cvitešić i Dragan Mićanović uvjerljivi kao „mater koja zna najbolje” i „strogi, ali pravedni otac”. Pogođeni su i scenografija Ive Knezovića, kostimi Željke Franulović i Ane Kale Kovačević, te rekvizita, zajedno uhvaćeni kroz objektiv direktora fotografije Ante Cvitanovića u stilu „lažnih 70-ih”, ali i u toplim bojama koje obično povezujemo s Mediteranom i ljetnim štihom. I drugi čin smješten u Zagreb i Madrid dovoljno je dinamičan, naročito ispresjecan arhivskim materijalom i novinskim naslovima u montaži Davora Bosankića, ali, osim po paleti boja, ne odstupa previše od nostalgičnog vizualnog identiteta. Domagoj Nižić pokazao se kao prilično solidan glumački izbor prije svega zbog svoje visine, a iako mu fizička konstitucija nije identična Draženovoj, on ipak uspijeva utjeloviti lik slavnog košarkaša, barem u smislu stereotipa o njemu oko kojih bi se svi mogli složiti – da je bio posvećen sportaš, vječiti dječak i dobar sin. Produkcijska ograničenja uvjetovala su da treća dionica filma bude uglavnom svedena na interijere, ali i da se pritom ne istakne koliko je NBA liga jedan drugi svijet u odnosu na europsku košarku.
„Draženu“ kao filmu nije teško naći nedostatke, neke od njih čak i ozbiljne. Nedovoljno dugo trajanje koje mnogi spominju kao osnovni prigovor naprosto ne stoji, zapravo bi se prije moglo ustvrditi suprotno, odnosno pogrešan fokus na ono što je iz Draženove biografije završilo u njegovom biopicu. Sto minuta trajanja bi bilo sasvim dovoljno da se Turković Krnjak, Šerbedžija i Zdjelarević ne fokusiraju isključivo na Petrovićeve uspjehe, nego da u mješanicu dodaju i neuspjehe i poraze koje je doživio, neke od njih čak i prilično ikoničke, jer bi oni pokazali možda i drugu stranu ličnosti Dražena Petrovića – kako je trpio poraz ili nešto što bi percipirao kao nepravdu. Također, iz filma je temeljno pročišćena politika, pa se tako ne stižemo posvetiti Draženovim dostignućima u reprezentaciji, bilo jugoslavenskoj ili, pak, hrvatskoj. Tako isključeni ostaju najveći Petrovićevi uspjesi, oni na Svjetskom Prvenstvu u Argentini 1990. godine, te na Olimpijadi u Barceloni 1992., a ne stižemo se pozabaviti ni njegovim odnosima s kolegama, prijateljima i drugovima koji su u ratnom „miješanju karata” ostali na različitim stranama. Vlade Divac se u filmu, doduše, spominje, ali usputno i jasno u svrhu omaža dirljivom dokumentarcu „Nekad braća“, a jednak tretman je dobio i Dino Rađa čiji se dolazak u NBA ligu i tim Boston Celtics na jednom mjestu notira. Toni Kukoč, s druge strane, nije dobio mjesto u filmu. Tek se na završnim tekstualnim karticama spominje krvno srodstvo između Ace i Dražena Petrovića s jedne strane i srbijanskog košarkaša Dejana Bodiroge s druge (bratići su u drugom koljenu), ali se ne akcentira kako nikada nisu uspjeli zaigrati skupa ili jedni protiv drugih. Ako se za sve od toga može i pronaći neko opravdanje, za logički preskok po kojem su Acina djeca od embrija porasla do osnovaca za najviše pet godina, bilo kakvo opravdanje je teško naći. Opet, film „Dražen“ sasvim fino premošćuje proračunska ograničenja relativno elegantnom upotrebom računalne grafike, posebno u američkoj epizodi filma i Draženova života. Također, uspijeva elegantno preskočiti patetiku oko njegove pogibije prebacujući sve u snoliki ključ, na par mjesta najavljen još i ranije. Opet, za razliku od srbijanske konkurencije, „Dražen“ barem nije televizijska serija premontirana u dugometražni film, već je od početka do kraja upravo to – dugometražni film. Nikako savršen, pomalo kalkulantski u smislu širine publike na koju „puca”, hagiografski u tonu, ali ipak punokrvan i univerzalno dopadljiv raznim gledateljima na raznim lokacijama regionalno i globalno.