kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3
Komercijalni
uspjeh, kao i uspjeh u sezoni nagrada prvog Jokera,
filma čija je glavna ambicija bila biti drugačiji od
super-herojskih filmova do tada, zatekla je potpisnika ovih redaka,
ali nije poljuljala njegov sud. Uglavnom negativni sud donesen još
na premijeri u Veneciji 2019. godine promijenjen je u sasvim
negativni na drugo gledanje, nakon što je redatelj Todd Phillips, do
tada najpoznatiji po nepristojnim komedijama poput serijala Hangover,
dobio Zlatnog Lava, a njegov film ušao u redovitu kino distribuciju.
Bit će da je filmski kritičar inicijalno precijenio publiku da neće
nasjesti na trik da im Phillips živu dosadu deriviranu iz sastavnih
dijelova daleko boljih filmova Martina Scorsesea i Paula Schradera,
kao što su Taksist,
Kralj
komedije
i Tihi
spavač,
podvaljuje kao ozbiljan, skoro pa art-film. Publika je u velikim
brojevima progutala „udicu” koja im je obećavala genezu
ikoničkog stripovskog, animiranog i igrano-filmskog negativca,
reinterpretacije Batmanova kanona, hvalospjeve o metodskoj glumi
Joaquina Phoenixa i još koješta, uključujući i obećanje o
artikulaciji pobune. U tom filmu, Jokerova geneza je površna i svodi
se na traume u djetinjstvu, a odsustvo institucionalne podrške
društva kasnije, odbacivanje, ismijavanje, te na koncu i odbijanje
predstavnice suprotnog spola da se upusti u romantični odnos s
njime, stavlja Arthura Flecka, kako navodno glasi Jokerovo pravo ime,
u kategoriju „incela”. Reinterpretacija kanona po kojem je
antijunakova majka bila zaposlenica, a možda i ljubavnica Thomasa
Waynea, oca kasnijeg Batmana, rezultirala je paradoksom da je Joker
jednu cijelu generaciju stariji od zaštitnika Gothama, a možda i
njegov polubrat. Metodska gluma Joaquina Phoenixa stoji u smislu
njegove posvećenosti ulozi (za koju je navodno skidao kilograme i
smišljao tikove), donekle i po pitanju instinkata koji su uglavnom
ispravni, ali Phoenix je u životu, pa čak i relativno recentno imao
i boljih uloga, čak i u sličnom ključu marginalca spremnog na
osvetu (kod Lynne Ramsay u Iskupljenju
u New Yorku).
Od artikulacije pobune, dobivamo, pak, površnu „eat the rich”
parolu za koju su se tek rijetki u publici zapitali koliko može biti
iskrena ako nam ju odašilje druga najveća stripovska korporacija i
jedan od najvećih hollywoodskih filmskih studija. Također smo
dobili mračnu i turobnu sliku i priliku propalih i propadajućih
velikih gradova Amerike iz Reaganova doba, istog onog koje pristaše
američkih republikanaca i prije i nakon preuzimanja stranke od
strane Donalda Trumpa nazivaju zlatnim. Imajući u vidu dotadašnju
Phillipsovu filmografiju, vaš kritičar duboko sumnja da je redatelj
ikada imao ambicije političkog komentiranja, bilo za račun jedne,
bilo za račun druge strane, pa tako na film Joker
ne možemo bez zadrške gledati ni kao na kritiku „trumpizma” i
prije njega „reaganizma”, baš kao što su i pretjerane tvrdnje
da upravo taj film daje „incelima” heroja kojeg su oduvijek
čekali i koji će im poslužiti kao inspiracija. Prije će biti da
se Phillips neslano šalio, bacao „udice” i čekao tko će se
„upecati”, pa reagirati.
Čini se da su i sam redatelj,
i produkcijske kuće Warner i DC Comics bili zatečeni uspjehom
Jokera: zaradom od preko milijardu dolara (u odnosu na vrlo umjeren
proračun od nekih šezdesetak milijuna), te osvajanjem dva Oscara
(Phoenix za glavnu ulogu, kompozitorica Hildur Gudhnadóttir za
originalnu glazbu) uz još devet nominacija. Zbog toga je nastavak
koji inicijalno nije planiran postao samo pitanje vremena. Nagađalo
se kakav bi mogao biti, a informacije su curile na kapaljku, poput
one da će Phoenixovom partnericom postati Lady Gaga, što bi
nastavak moglo zavrtjeti i u pravcu mjuzikla. Pet godina kasnije,
Joker:
Ludilo u dvoje
vratio se na isto mjesto, u Veneciju, za premijeru, a mjesec dana
zatim je zaigrao u kinima globalno. Prve kritike nisu bile ni izbliza
toliko entuzijastične kao za prvi dio, među onim kasnijima
prevladale su negativne, pa ni odaziv publike nije entuzijastičan,
što možda govori o iznevjeravanju očekivanja, možda o
Phillipsovoj namjernoj spački, a možda su se i autor i produkcijska
kuća Warner ipak „preigrali”, i to s ozbiljnijim proračunom od
200-tinjak milijuna dolara. Za početak, novi Joker
spaja žanrove zatvorske, romantične i sudske drame te mjuzikla, uz
rijetke i pozne natruhe akcije, sve to u formatu od 140-ak minuta,
uglavnom praznog hoda.
Phillips film otvara dosjetljivo i
igrivo, animiranom sekvencom koja služi kao djelomična
rekapitulacija kraja prethodnog filma, odnosno ubojstva Murraya
Franklina uživo u programu. Animacija je naivna, dosta u suprotnosti
sa sumornim vizualnim identitetom prethodnog filma, te može
poslužiti kao prva naznaka da Phillips svojim novim ostvarenjem
zapravo replicira fanovima prethodnika, što je teza koja će se sve
više provlačiti kako film odmiče. Arthura Flecka nadalje vidimo u
umobolnici Arkham gdje je zatvoren na odjelu maksimalne sigurnosti,
pod stalnom paskom stražara predvođenih Jackiejem (Brendan
Gleeson). S njima ima dogovor da im kaže neku od svojih nesmiješnih
šala ne bi li dobio cigaretu. Fleck čeka na suđenje, prije toga na
još jednu u nizu provjera sposobnosti da mu se sudi, a ima
dobronamjernu i sposobnu odvjetnicu Maryanne Stewart (Catherine
Keener) koja ga brani i savjetuje, naročito o taktici nastupa. Kada
mu ona dođe u još jedan u nizu posjeta, njega stražari sprovode na
otvoreniji odjel gdje su i sobe za sastanke. Tu upoznaje i nju –
Lee (Lady Gaga), pacijenticu koju primjećuje na probi zbora. Na
sljedećoj probi, nakon što mu je Jackie to „sredio” kao
aktivnost za razonodu, njih dvoje se i upoznaju, a Lee kaže da je
njegova obožavateljica koja je dvadeset puta gledala televizijski
film o njemu i njegovom pohodu. Njih dvoje nemaju prilike produbiti
svoju vezu, ali Lee se ukazuje na kino-projekciji starog mjuzikla s
Fredom Astaireom, kada podmetne požar. Njih dvoje pokušaju pobjeći
skupa, za što će Fleck biti kažnjen samicom, što mu neće teško
pasti jer će otpočeti s fantazijama o Lee kroz mjuzikl-scene i
sekvence, a ona će mu fantazije dodatno podgrijavati. Suđenje
počinje, a Fleck je sve više u fantazijama i sve manje sluša svoju
odvjetnicu koja se pokušava suprotstaviti tužitelju Harveyu Dentu
(Harry Lawtey) tezom da Arthur Fleck nije isto što i Joker. Ona,
naime, tvrdi da je on podvojena ličnost te da je Joker reakcija na
traumu. Također se sazna da Lee ne dolazi iz njegova svijeta bijede
i nerazumijevanja, već iz onog koji ga je odbacivao i ismijavao, da
je bogatašica koja ima luksuz da u Arkham sama dođe i iz njega sama
ode. Na kraju, odvjetnica biva otpuštena, a Fleck se sam brani, na
svoju štetu, pritom raskrinkavajući brutalne arkhamske stražare i
karakter ljudi koje je ubio. Sve dok na izricanju presude ne pukne
bomba koju je postavio nepoznati netko iz njegove sljedbe i on se
ponovo nađe na slobodi, nadajući se da ga konačno netko voli i
razumije. Njega, Arthura Flecka, a ne Jokera kao manifestaciju mračne
strane njegove ličnosti.
Prvo pitanje u procjeni kvalitete
filma jest koliko Joker:
Ludilo u dvoje
funkcionira u svojim pojedinim aspektima, koliko je u njima to
originalan i svjež film, a koliko funkcionira u cjelini. Kao
zatvorska, sudska ili romantična drama, Phillipsov novi film ne
dobacuje ni do prosjeka, zapravo je repetitivan i dosadan, oslonjen
na provjerene režijske trikove manipulacije glazbom i svjetlom koje
je redatelj primjenjivao i u prvom Jokeru.
Sve to je površno u karakterizaciji i psihološkoj potki. U tome
najveća žrtva postaje lik Lee, odnosno Harley Quinn, stripovske
super-zločinke koja je kod Phillipsa i pomoćnika mu na scenariju
Scotta Silvera svedena na karikaturu razmažene bogatašice kojoj je
dosadno u životu. Jasno, Phillips ne mari puno za stripovski kanon,
ali na taj način upropastiti vjerojatno najzanimljiviji lik u
novijoj povijesti stripovske franšize graniči s kriminalnim. Tu će
u problemu pred masom razočaranih fanova ni kriva ni dužna biti
Lady Gaga, koja će biti proglašena za pogrešan glumački odabir.
Osim što imamo teret samog lika svaljen na Gagina glumački ne baš
najjača pleća, imamo i teret sada već ikoničke interpretacije
istog od strane Margot Robbie koja je gotovo svojeručno iznijela
diptih Odred
otpisanih,
te samostalni uradak Birds
of Prey
u čijem je središtu bio upravo lik Harley Quinn. Opet, Gaga je kao
pjevačica izabrana za mjuzikl-dionice, što također možda nije bio
najpametniji izbor. Kao mjuzikl, možda bi Joker:
Ludilo u dvoje
bio i najinteresantniji jer to polje otvara više mogućnosti, što
za ironiju, što za poigravanje s percepcijom, što za „trollanje”
fanova kako prvog filma, tako i izričaja spomenutog žanra. Sve od
toga Phillips i provodi, pritom solidno lutajući kroz žanrove od
starovremenskih šlagera, preko „big band jazza” i funka
do gospela i natruha progresivnog rocka, ali tu dolazimo do
dispariteta u izvedbi Phoenixa i Lady Gage. Naime, Joaquin Phoenix
nije pjevač po struci, ali je itekako osposobljen za pjevanje, što
je dokazao igrajući Johnnyja Casha i pjevajući njegove dionice u
Hodu
po rubu
Jamesa Mangolda. Glumac ovdje instinktivno pjeva van ritma i
promašuje melodiju, za što ima dramaturško opravdanja, budući da
se scene i sekvence s pjesmom i plesom odvijaju unutar poremećenog
uma Arthura Flecka. Gagi, pak, pjevački ponos ne dozvoljava da bi ga
u tome pratila, već ona nastupa u ozbiljnom ključu, kreirajući
priličan disparitet koji prijeti srušiti jedinstvo vizije. Iako
stilski varirani, mjuzikl-umeci služe jednoj jedinoj stvari u
mehanizmu filma, da nam signaliziraju da se taj dio odvija u
Fleckovoj odnosno Jokerovoj glavi, pa postaju repetitivni. Isto
vrijedi i za Philipsovo poigravanje s pojačavanjem inače solidne,
ali zapravo već viđene i u odnosu na prvi dio tek minimalno
varirane partiture Hildur Gudhnadóttir, kada slutimo da Flecka
obuzimaju crne misli. Također isto vrijedi i za promjenu palete boja
u inače solidnoj fotografiji Lawrencea Shera, od plavo-sivih za
sumornu realnost, do toplo-žućkastih za Jokerova snoviđenja.
To nas dovodi do kapitalnog krimena Ludila
u dvoje,
zapravo istog koji je za autora ovog teksta počinio i originalni
Joker:
film je repetitivan, dosadan i isprazan. Doduše, ovdje je to možda
i poanta koju Phillips pokušava izreći prozivajući fanove
prethodnika i njegovog naslovnog junaka, suočavajući ih s bolnom
istinom da Joker ne postoji, već je to samo Arthur Fleck, jadni i
isprazni gubitnik, nimalo mističan i nimalo inspirativan, čak
toliko nekontroliran da povrjeđuje i traumatizira i ljude do kojih
mu je nominalno stalo. Možda je autor to pokušavao reći i prvim
filmom. Ali za to je potrebna i nekakva konzistentnost koju Todd
Phillips kao autor neujednačenih nepristojnih komedija namijenjenih
prije svega brzoj i površnoj provokaciji svih u publici jednostavno
nema. A možda je i sada, kao i u prvom dijelu i u prethodnim
filmovima, samo opetovano u modusu provokacije, pa tko se upeca i na
što se upeca – upecao se.