kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3
Francis
Ford Coppola je filmsku umjetnost zadužio višestruko, i kao
producent i kao „glava” hollywoodske „plemenitaške” loze,
ali najviše kao redatelj nekolicine ozbiljnih remek-djela, kao što
prva dijela Kuma,
Prisluškivanje
i Apokalipsa
sada.
Za potonji je, kao što je filmofilima već poznato, Coppola prošao
kroz produkcijski pakao koji je uključivao probijanje proračuna i
rokova uslijed nepredviđenih okolnosti poput oluje koja je uništila
„set” i oduzimanje posuđenih helikoptera od strane filipinskih
vlasti, kako bi sudjelovali u gušenju stvarne pobune. Sve to je
dokumentirala njegova supruga Eleanor u svom filmu Hearts
of Darkness: A Filmmaker's Apocalypse
(1991). Na kraju je Coppola završio film i izašao pred javnost na
filmskom festivalu u Cannesu 1979. godine, uspjesi filma s protokom
vremena samo su se akumulirali, pojavile su se njegove nove verzije
te je zadobio status jednog od najboljih, ako ne i najboljeg ratnog
filma svih vremena. Traumatična produkcija dobila je, međutim, i
drugi epilog po kojem je nekada pouzdani „timski igrač” Coppola,
čovjek koji je lansirao karijeru Georgea Lucasa i dobitnik Oscara za
scenarij filma Patton
(1970.) Franklina J. Schaffnera, dobio epitet svojeglavog autora koji
nije uvijek spreman za suradnju, a sklon je forsiranju svojih ideja.
Uspjeh Apokalipse
sada
nije ublažio Coppolin karakter, naprotiv, a uslijedio je bolni poraz
u vidu kraha mjuzikla One
from the Heart
(1981.), filma za koji se tvrdi da je, skupa s Ciminovim Vratima
raja
(1980.) „sahranio” Novi Hollywood. Coppola je svoj skupi,
spektakularni mjuzikl sam producirao i financirao, te je zbog njega
završio u dugovima iz kojih se „čupao” narednih 16 godina, sve
do filma Čudotvorac
(1997). Taj period izrodio je iznuđeni, ali zapravo nimalo slabi
treći nastavak Kuma
(1989.), ponajbolju ekranizaciju romana Dracula
Brama Stokera (1992.), te pregršt solidnih filmova, ali i par
ozbiljnih promašaja kao što su Tucker:
Čovjek i njegov san
(1988.) i Jack
(1996). Prošli milenij Coppola je završio učešćem na jednoj od
kultnih katastrofa imena Supernova
(2000.), ali bez dugova i obaveza. Nadalje je slavni autor sam birao
i razvijao projekte, polako i staloženo. Mladost
bez mladosti
(2007) bila je osebujna, uvrnuta bajka koja je spajala ljubavnu
priču, misteriju, fantaziju, pa čak i „mekšu” znanstvenu
fantastiku. Tetro
(2009) bila je solidna obiteljska saga kojoj je uskraćena širina
distribucije dostojna renomea njezina autora. Horor Twixt
imao je dvije verzije, zvaničnu i „sahranjenu” iz 2011. i
uglavnom neprikazanu autorsku iz 2022. godine, dok su tinejdžersku
dramu o odrastanju Distant
Vision
iz 2015. godine vidjeli samo rijetki, i to uglavnom pukom srećom,
budući da film zapravo i nije imao distribuciju. Francis Ford
Coppola u međuvremenu je razvio sklonost i ukus za druge stvari,
naime, postao je vinogradar i vinar, što mu je zapravo donosilo
prihode koje je mogao ulagati u filmove.
Jedan od njegovih dugo
vremena nerealiziranih projekata bio je i Megalopolis,
koji je u različitim stadijima razvoja proveo više od četiri
decenije, mijenjajući koncepte. Inicijalna ideja o preispitivanju
stanja suvremene Amerike kroz vizuru Rimske Republike datira iz 1977.
godine. Coppola je narednih šest godina istraživao i skupljao ideje
koje je oblikovao u prvu verziju scenarija. Tada već duboko u
dugovima, nije se mogao posvetiti realizaciji projekta, pa se zanosio
idejama čak i o širem konceptu: Megalopolis
je jedno vrijeme figurirao i kao projekt za operu. Nekoliko puta je
birao glumačku i tehničku ekipu, produkcija bi obično zastajala na
izboru lokacija (alterirali su se New York i Rim), ili na čitaćim
probama. Bez financiranja iz drugih izvora, Coppola je u realizaciju
projekta konačno krenuo sam 2019. godine, ali je još jednom
zaustavljen – zbog pandemije. Dvije godine kasnije, kako bi mogao
pratiti tempo financiranja, Coppola je prodao dio svog vinskog
biznisa i osigurao budžet od 120 milijuna dolara. Snimanje je,
navodno, završeno i prije roka, ali svejedno su ga pratile glasine o
redateljevim svađama s glumcima i otpuštanju tehničke ekipe. Film
je konačno prikazan u Cannesu proljetos, a prve glasine s premijere
najavljivale su katastrofu kakvu samo Francis Ford Coppola može
zakuhati.
Okosnicu priče čini sukob genijalnog arhitekta
i „nobelovca” nagrađenog za pronalazak čudotvornog materijala
megalona, Cesara Katiline (Adam Driver) te gradonačelnika Novog Rima
Franka Cicerona (Giancarlo Esposito). Novi Rim je, naravno, New York,
a Američka Republika je hibrid suvremene Amerike i Rimske Republike,
dok je vrijeme radnje bliska budućnost. Ciceron nije popularan
gradonačelnik, figurira kao korupcionaš, a Katilina također nije
bez formalne i neformalne moći. Formalne kao šef „zavoda za
dizajn”, para-tijela vlasti zaduženog za urbanizam preko kojeg
gura izgradnju svog novog utopijskog grada, a neformalne kao nećak
najbogatijeg građanina, bankara Hamiltona Krasa III (Jon Voight),
ujedno i Ciceronovog glavnog sponzora. Sukob između Katiline i
Cicerona datira i od ranije, budući da je s pozicije gradskog
tužitelja Ciceron Katilinu gonio za ubojstvo znanstvenikove supruge
koja je nestala bez traga. Sukob se dalje produbljuje kada se
Ciceronova kći Julia (Nathalie Emanuel) zainteresira za Katilinu, a
onda i s njim otpočne vezu. To Katilini donosi novog političkog
neprijatelja, Krasovog unuka Klaudija Pulchera (Shia LaBeouf),
nesretno zaljubljenog u Juliju, koji ga napada s pozicija političkog
populizma. Sukob kulminira na Krasovoj svadbi s Katilininom bivšom
ljubavnicom, televizijskom voditeljicom Wow Platinum (Aubrey Plaza),
zalazi u još sijaset rukavaca po salonima, uredima, ulicama i
bakanalijama, dok se drže govori, odapinju strijele (ponekad i
doslovno), padaju prijetnje i citati književnika i filozofa.
Gledateljeva točka gledišta u svemu tome je Katilinin vozač,
asistent i svojevrsni kroničar Fundi Romaine (Laurence Fishburne)
koji figurira i kao narator ove, kako je redatelj naziva, „poučne
priče”.
Ambicije se Coppoli svakako ne mogu zanijekati,
baš kao ni hrabrost da se upusti u realizaciju istih bez zadrške,
ali malo je reći da je Megalopolis
kaos u kojem se tek ponekad naiđe na obrise nekakve logike, makar u
internom smislu. Primjera radi i naslovni materijal, megalon, u
Coppolinoj mašti funkcionira krajnje proizvoljno, i za regeneraciju
i za teleportaciju i za vječnu izdržljivost građevina u novom
utopijskom gradu. O projektiranoj veličini naslovnog grada ne
dobivamo ni najblažu predstavu, mada to nije ni bitno jer je on
zapravo metafora o sukobu starog i novog. Spominje se na par mjesta i
stari sovjetski „nuklearni satelit” koji će se navodno srušiti,
prvo iznad Labradora, onda iznad Novog Rima, bez opipljivih
konzekvenci. Klaudije je očita aluzija na lik i djelo Donalda
Trumpa, i jednako tako lik naknadno ubačen kako bi kroz njega
Coppola iskazao svoj stav o bivšem američkom predsjedniku s
populističko-diktatorskim ambicijama. Isto tako, Wow Platinum
komentar je na trenutno stanje medijske kulture u društvu spektakla.
Talia Shire i Kathryn Hunter igraju Katilininu majku, odnosno
Ciceronovu ženu, a funkcije tih likova pokušaj su pomirenja
zavađenih familija radi zajedničke svijetle budućnosti. Osim
analogije Amerike sa Starim Rimom (već rabljena u drugoj trilogiji
Zvjezdanih
ratova
Georgea Lucasa), možda je najsolidnija i najvidljivija referenca
roman Veličanstveni
izvor
rusko-američke filozofkinje, književnice i ideologinje
libertarijanizma Ayn Rand, budući da su projekt i stajališta Cesara
Katiline na tragu onih koje je imao glavni lik romana Howard Roark.
Imenima likova unatoč, od „katilinske urote”, povijesnog
događaja iz perioda Rimske Republike, u filmu ne vidimo dalje od
nekih općih mjesta. Glavni problem je, međutim, što se ništa od
toga zapravo ne spaja u neku koherentnu priču „s glavom i repom”,
već sve djeluje kao nepovezano naklapanje starog čovjeka načetog
demencijom (ili pod utjecajem psiho-aktivnih medikamenata) koji
frivolno skače s teme na temu, nikad ne završivši ono što je
započeo, stalno započinjući nešto novo i digresivno, i vraćajući
se na ono prethodno u trenucima koje nije moguće ni pogoditi. Vide
se tu i proračunska ograničenja u vidu naivnih vizualnih efekata i
kompjutorske grafike, ali i ona kreativna u vidu nekonzistentne, vrlo
vjerojatno iznuđene montaže koju potpisuju čak trojica montažera
koji su, čini se, radili odvojeno, svaki za sebe, a ne u timu. Zbog
toga možda pojedine scene ili u najboljem slučaju sekvence imaju
nekakav svoj ritam, ali to se za cjelinu nikako ne može reći. Sve
se zapravo gubi u inflaciji što likova čija bi „biblija” po
dužini mogla konkurirati i onoj crkvenoj, što događaja sa i bez
posljedica koji ne konvergiraju u zaokruženi narativ, što tema o
kojima bi Francis Ford Coppola rekao nešto svoje usput citirajući
rimske oratore, Ralpha Walda Emersona, Williama Shakespeare i koga
sve ne. To međutim ne znači da se u Megalopolisu
nema u čemu uživati, makar na trenutke. Masovne scene su
orgijastično raskošne, dizajn filma je upadljiv i lijepo snimljen
od strane rumunjskog direktora fotografije Mihaija Malaimarea mlađeg,
dok se glazba Osvalda Golijova savršeno uklapa u Coppolinu
megalomansku viziju.
Čini se da ni glumci - čija se
postava tokom decenija, a naročito posljednjih godina mijenjala -
nisu s autorom dijelili viziju kako bi Megalopolis
trebao izgledati i što bi trebao predstavljati. Upravo zbog tih
čestih promjena stječe se dojam da je glumačka postava zapravo
jedan kompozit i kompromis u kojem se može naći nekoliko izvrsnih,
ali i promašenih rješenja, dok se za većinu glumaca u epizodnim
ulogama čini da su potraćeni na tek ovlaš napisane likove u
rukavcima koji ne vode nikamo. U red pozitivnih iznenađenja svakako
možemo ubrojiti Aubrey Plazu koja svoj skandalozni lik Wow Platinum
metaforički proždire i u njemu uživa.
Funkcionalan
je i izbor Shije LaBoeufa za ulogu Klaudija, ali on je nekako i
očekivan, uzevši u obzir neugodnu auru koju glumac „ponosno”
nosi. Pozitivno iznenađenje je i Nathalie Emanuel, glumica čiji je
najznačajnija filmska reference do sada bilo pojavljivanje u
franšizi Brzi
i žestoki,
a koja ovdje udahnjuje život prilično eterično napisanom liku
Julije. Sa svoje strane Giancarlo Esposito se u ulozi Cicerona
snalazi koliko može: on je već ulogama na televiziji i epizodama na
filmu dokazao raskoš i raspon svoga talenta te navijestio da bi
mogao zablistati i u velikoj filmskoj ulozi, ali ovdje je ograničen
likom generičnog korumpiranog političara, te činjenicom da su
većina njegovih replika zapravo govori. S druge strane, Jon Voight
igra na kartu vulgarnosti njegovog bogataša Krasa, ali je nekako
anemičan. Kapitalan promašaj je izbor Adama Drivera za ulogu
Cesara Katiline. On je s jedne strane očekivan, jer se glumca koji
se proslavio ulogama čudaka „opće prakse” u posljednje vrijeme
stavlja u uloge ambicioznih vizionara (poput Enza Ferrarija kod
Michaela Manna ili Maurizija Guccija kod Ridleyja Scotta), ali s
njime različiti redatelji čine istu pogrešku budući da glumcu
bolje leže uloge čudaka nešto nižeg profila. Spomenute Talia
Shire i Kathryn Hunter, ali i Jason Schwartzman, Grace VanderWaal,
James Remar, Dustin Hoffman i mnogi drugi ne uspijevaju doći do
izražaja sa svojim zapravo „potrošnim” likovima.
Na
koncu, kaos Megalopolisaće vjerojatno rezultirati katastrofom, ponekad raskošnom,
očaravajuće lijepom i dekadentno atraktivnom, ali zapravo
očekivanom za tvrdoglavog autora koji je pritom i ostario i
popustila mu je koncentracija. Trajanje od blizu dva i pol sata
zapravo se čini kratkim kada saberemo što je sve autor u svoj
testamentarni film natrpao, ali se film u kinu zapravo čini i dosta
dužim. To smo, doduše, i mogli očekivati od Coppole, naročito
onog u XXI. stoljeću, u kojem mu je s vinskim projektima išlo
daleko bolje nego s filmskim. Ponekad želja, ambicija i stav velikog
autora (inače zaslužen i legitiman) nisu dovoljne za uspjeh...