kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3
-drugi deo-
U slučaju Jorgovana, Cvetić ostaje lojalan konceptu malog broja lokacija na kojima se ukrštaju putevi većeg broja likova. U Jorgovanima imamo dvije glavne: lokaciju ceremonije dodjele televizijske nagrade u prologu, i vilu glavnog producenta gdje se održava proslava. Prva nam služi da se upoznamo s glavnim likovima i polaznim točkama u njihovim međusobnim odnosima. Na ceremoniji koju vode dvoje neuspješnih glumaca, trijumfira serija Kad zamirišu jorgovani koja je, sada već u petoj sezoni, potpuno izgubila svrhu svog postojanja, a održava gledanost zbog popularnosti centralnog glumačkog para Katarine (Sloboda Mićalović) i Igora (Ivan Bosiljčić) koji su i u privatnom životu par, doduše pred raspadom. Trzavice postoje i između blaziranog redatelja serije (Gordan Kičić), njenog mladog i nadobudnog scenarista (Pavle Čemerikić koji jedini ruši svečani „dress code”), te narodski prostodušnog producenta Brke (Milutin Mima Karadžić). Nije slučajno ni da glavnu nagradu dodjeljuje ruski sineast Oleg (Nebojša Dugalić) koji vabi Brku da uloži u njegov sljedeći filmski projekt ekranizacije Ane Karenjine, a gdje bi se u glumačkoj podjeli našlo mjesza i za Igora i za mlađu kolegicu iz serije Maju (Jana Bjelica). Situacija eskalira na proslavi osvajanja nagrada, gdje se ispostavlja da je Oleg hohštapler i prevarant, da Katarina nije ljubomorna na Maju samo iz profesionalnih, nego i iz privatnih razloga, s punim pravom, da se scenarist gnuša mogućnosti da se pretvori u ono što je redatelj sada, te da je na producentu da ih sve održi na okupu kako bi sebi i svima njima osigurao zaradu makar za još sezonu ili dvije na sceni koja je sama po sebi puna „kuhinja”, usluga i kontra-usluga.
Ono čime se Jakovljević i Cvetić bave nije naročito novo, a nije ni posebno hrabro. U pitanju su uglavnom opća mjesta glumačkih i autorskih sujeta, starenja i nošenja s istim, te destruktivnih sudara ega više na privatnom nego na poslovnom planu, jer se na potonjem uvijek nešto može kurtoazno „odglumiti”. To sve nije neki naročiti specifikum srbijanske trenutno vrlo živahne scene produkcije TV serija, a nije niti specifično za televizijsku, filmsku ili umjetničku produkciju općenito, već se može primijeniti na razne ljudske djelatnosti. Također, pokušaji ubiranja humornih poena bilo fizičkim, bilo prostačkim verbalnim gegovima dosta često ostaju na prizemnom nivou i čak ruše ono što autorski dvojac pokušava sagraditi komikom karaktera i naravi, te spletom referenci na ono što je specifično za srbijanski pop-kulturni prostor, a posebno za tamošnju TV-scenu. Doduše, naslov filma i serije u filmu koji izviru iz kasnojugoslavenskog dueta koji izvode bosanska pop-zvijezda Dino Merlin i srbijanska turbo-folk diva Vesna Zmijanac, nije produbljen dalje od toga da bi poslužio kao glazbeni geg koji se ponavlja, što u priredbi za klavir, što u obradi trubačkog orkestra. Ili nam se barem tako čini na početku, sve dok nam Cvetić u jednadžbu ne ubaci i kontrolirano falš-vokale Ivana Bosiljčića i Slobode Mićalović za trenutak katarze. Opet, i ta uspjela katarza dolazi nakon jedne promašene kombinirane reference na novohollywoodske klasike i Klub boraca. Čisto režijski gledano, Jorgovani su stabilniji nego Usekovanje, montažni rezovi su logičniji, a pokreti kamere ujednačeniji i generalno kinetičniji, pa stoga i svrsishodniji u slikanju galerije likova u ograničenom prostoru.
Kao poseban Cvetićev „forte” pokazuje se rad s glumcima koji počinje s vrlo promišljenom i referentnom podjelom. Mima Karadžić je možda u svom klasičnom tipu naoko tupave, ali zato životno lukava sirovine, ali su zato drugi izbori intrigantniji. Recimo, Gordan Kičić koji se i sam, ne naročito uspješno, okušao u režiji, za ulogu redatelja mora kanalizirati energiju mladog sebe u „nabrijanijim” ulogama s početka ovog stoljeća. Pavle Čemerikić opetovano pokazuje širinu svog glumačkog opusa i mogućnost transformacije u čudne, pa i pomalo jezive likove. Pun pogodak je, međutim, izbor Ivana Bosiljčića i Slobode Mićalović koji su se kao glumački duo u zvjezdanu orbitu lansirali upravo na projektima televizijskih serija u ključu melodrame produciranih upravo od strane Košutnjak Filma, a posebno je zanimljivo što im Cvetić daje potpuno različite zadatke. Bosiljčić još i djelomično ostaje u tipu naoko finog „momka” kojeg bi svaka malograđanska gospođa poželjela za zeta, uz začin određene doze ljigavosti i profesionalnosti, dok je Sloboda Mićalović upotrebljena posve kontra tipa svoje televizijske persone fine i smjerne mlade dame, pa ovdje igra manipulanticu povrijeđenog ega koja se služi i spletkama, ali i izazivanjem kaosa. To sve funkcionira dovoljno dobro da bi se „ispeglale” određene neravnine i da Jorgovani postanu i ostanu korektna, pa čak i solidna repertoarska komedija koja se od mora sličnih izdvaja osebujnijim autorskim pristupom.