kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3
-prvi deo-
U našoj regiji mladi filmaši rijetko kada dobivaju priliku da odmah tijekom studija ili netom po svršetku istih pokažu svu širinu svoga talenta, naročito ne u formi dugometražnog igranog filma. Mladi filmaši također rijetko imaju priliku održati kontinuitet stvaranja, budući da se proces financiranja filma može odužiti. S dva dugometražna igrana filma prije svog tridesetog rođendana, uz jedan televizijski srednjemetražni igrani, te pregršt kratkometražnih i u igranom i u dokumentarnom rodu, srbijanski filmaš Siniša Cvetić je svakako izuzetak koji potvrđuje pravilo. U igri je tu bilo više faktora koji su se posložili čak i kada se činilo da se ne mogu. Prva „olakotna okolnost” bila je ta da je Cvetićev prvijenac Usekovanje ujedno bio i njegov diplomski film, te da se radilo o produkcijski i naročito lokacijski manje zahtjevnom filmu. Drugi faktor koji je Cvetiću išao u prilog je za sada vrlo stabilna suradnja sa scenaristom Davidom Jakovljevićem i s produkcijskom kućom Košutnjak film čiji su proizvodi, naročito u domeni televizijskih serija, lako dolazili do najšire publike posredstvom državne televizije. Treća stvar je fokus prije svega na redovnu domaću kino-publiku, a ne na internacionalne ili čak nacionalne festivale. Istini za volju, Cvetić je s Usekovanjem„odradio” turneju po nekoliko domaćih festivala, ali je zato sudjelovao na samo dva internacionalna vrijedna spomena: u Moskvi 2022. film se okitio nagradom publike, a prikazan je iduće godine i na festivalu Go East u Wiesbadenu, koji vrijedi za jedan od boljih u domeni festivala istočnoeuropskog filma. Premijera Cvetićeva drugog dugog igranog filma, Jorgovani, održana je na Festu, i to u glavnom natjecateljskom programu, a nacionalna distribucija je uslijedila odmah, dok festival još nije bio ni završen. S 50.000 prodanih ulaznica u prvom tjednu, Jorgovani su se našli i u široj, regionalnoj distribuciji koja je uključila i Hrvatsku. Uz dobar marketing (što se čini da je slučaj), film se može popeti do statusa regionalnog hita. Naravno, Cvetiću u prilog ide i relativna blagonaklonost srbijanskih filmskih institucija, kao i filmske kritike, što nikako nije nezasluženo, ali ne mora biti presudno za prijem kod publike kojoj svojim filmovima Jakovljević i Cvetić prilaze relativno ležerno, ali bez potcjenjivanja.
Ako ćemo njihova dva filma uspoređivati, a za što možemo naći razlog u tome da oba skupljaju poveću galeriju likova na jednom mjestu, Usekovanje se doima kao primjetno ozbiljniji i nešto bolji film nego Jorgovani. Nije tu stvar samo u žanrovskim razlikama, budući da je prvi drama koji slika raspad šire obitelji tokom okupljanja na proslavi krsne slave, a drugi metafilmska komedija smještena u okruženje srbijanske televizijske produkcije, već je razlika prije svega u tome kako Jakovljević i Cvetić kontroliraju kaotičnu situaciju koju portretiraju. Naime, u Usekovanju, što je vjerski praznik koji pada na 11. rujna, a tematizira pogubljenje svetog Ivana (odnosno Jovana) Krstitelja, otkrivaju se, po američkom modelu „klona Velike jeze”, glasovitog filma Lawrencea Kasdana, silne obiteljske tajne koje pojedinačne članove familije vuku u smjeru razdvajanja. Nije Usekovanje izabrano slučajno za tipično srpsko okruženje „najsrpskijeg od svih srpskih običaja”, tim prije što to nije naročito česta slava, ali je zato, barem u teološkom smislu, najdepresivnija. Osim što se „proslavlja” pogubljenje, što samo po sebi predstavlja paradoks, sam praznik se obilježava jednodnevnim postom. To je, dakle, poseban paradoks, naročito ako u obzir uzmemo da je u praksi slava više orgija hrane i (alkoholnog) pića, ceremonija ispunjavanja određenih rituala, te prilika za hvaljenje poslovnim i životnim uspjesima, kao za i svađanje o politici, dok vjere ima samo u teoriji. Problemi obitelji u središtu zbivanja su, dakle, krajnje „profani”, a njihova centralna, možda i ishodišna točka je mlađi sin Jovan (Pavle Mensur) s čijim izlaganjem direktno u kameru Cvetić i otvara film. Jovan, naime, u YouTube videu priznaje da već dva dana nije spavao, te da se intenzivno drogira „speedom”. Pored toga, on se trudi ne učestvovati u obiteljskoj dinamici za koju sluti da je „pomaknuta”, te se na smjenu prepušta svojim depresivnim epizodama i drogiranim eskapadama. Posla nema i ne traži ga, dok mu moralni kompas drži internetski vjerski kult koji spaja kršćanstvo s izvanzemaljcima i njihovim letećim tanjurima. Jovan je, dakle, najviše u problemu sa samim sobom, a problem pojačava i to što se uglavnom nema komu otvoriti. S druge strane, njegovi roditelji Bane (Bojan Žirović) i Mila (Aleksandra Balmazović) imaju problem jedno s drugim, odnosno, ona ima problem s njim i njegovom pasivnošću zbog čega planiraju razvod. Ako se nju pita, razlog za to je njegova smušenost i pasivnost, a ako se njega pita, razlog je njezina bračna prevara s obiteljskim prijateljem, uspješnim i dobronamjernim poslovnjakom Gagijem (Aleksandar Đurica) koji će se također pojaviti na slavi sa suprugom Lelom (Milica Janevski) i kćerkom Anom (Anita Ognjanović) koja je vjerojatno jedina spremna iskreno saslušati Jovana. Na slavu dolazi i stariji sin Dušan (Marko Grabež) koji naoko vodi stabilan život, kako na poslu kao informatičar, tako i kod kuće sa zaručnicom Ivom (Jovana Gavrilović), ali njena trudnoća i različiti pogledi koje njih dvoje na tu situaciju imaju stavlja ih pred gordijski čvor. Na slavu dolazi i Nena (Dubravka Kovjanić), bivša partnerica Banetovog brata Milana (Zlatan Vidović) koji je obitelj napustio nekoliko godina ranije na vrhuncu svoje heroinske ovisnosti, a čijeg se neplaniranog povratka ukućani pribojavaju. Dodatni remetilački faktor je i to da se sve to dešava u doba pandemije i strogih mjera, pa postoji bojazan od susjedskih prijava i dolaska policije.
Okruženje i prosede pomalo podsjećaju na film Kelti Milice Tomović, uz nekoliko bitnih razlika. Usekovanje se bavi suvremenijim problemima koji su više iz domene svakodnevnog života običnih ljudi u Srbiji, a manje konceptualnim problemima nasljeđa, društvene pravde i tolerancije, zbog čega se Cvetićev film čini manje didaktičnim. Također se čini jednostavnijim, budući da nije riječ o periodnom filmu gdje posebnu pozornost treba posvetiti sceni, kostimima i rekviziti. Sa svoje strane, Cvetić ima priliku režijski „razmrdavati” okruženje jedne lokacije i uglavnom dijaloških scena korištenjem švenkova kao zamjene za montažne rezove, a scenarist Jakovljević to čini uvjerljivim seljenjem radnje prvo po različitim prostorijama u stanu, pa onda i na balkon odakle se vidi okolina, pa na koncu i izvan stambene zgrade. Usekovanje ima i svojih problema, od izvjesne nekonzistentnosti u režiji (čini se da se švenkovi, rezovi i plan-kontraplan kadriranje redaju gotovo slučajno ili makar prigodno), pa do viškova u scenariju (komotno se moglo bez lika babe s majčine i dede s očeve strane koji funkcioniraju samo kao kuriozitet ili kao parodija na temu beogradskih stambenih navika, a i čini se da ih Jakovljević i Cvetić zaboravljaju negdje na pola filma). Naposljetku dolazi i do skretanja, prvo u patetiku koja hini katarzu i katalizira neizgrađeno pomirenje, pa onda i u ničim opravdanu bizarnost. Čini se da Cvetić ne uspijeva do kraja poantirati ni na uspomenama, simbolima i vremenskim kapsulama koje mu Jakovljević diskretno podigrava, ali barem pokazuje sposobnost pune kontrole raširenog glumačkog ansambla na malom prostoru, pa Usekovanje figurira kao osebujan i uvjerljiv debitantski film.