kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3
Dok se u Srbiji i Hrvatskoj odnos spram Nikole Tesle mijenja s državnim okvirima i političkim trendovima, od gotovo mitskog statusa koji je uživao u socijalističkoj Jugoslaviji, preko nacionalističkih projekcija na jednoj strani i pospremanja pod tepih na drugoj za vrijeme rata, pa do sadašnjeg svojatanja s obje strane, slavni znanstvenik je bio i ostao dio svjetske znanstvene i civilizacijske baštine. Najpouzdanija faktografija o znanstveniku rođenom u pasivnim krajevima Austrijskog Carstva dolazila je iz Sjedinjenih Američkih Država gdje je Tesla proveo najveći dio života i karijere, i gdje je bio iznimno cijenjen upravo zbog svojih znanstvenih, pronalazačkih i inženjerskih dostignuća. To ipak treba staviti u određeni kontekst: s uma ne valja smetnuti činjenicu da je u smislu popularne kulture Tesla kroz dobar dio XX. stoljeća bio unekoliko potisnut na rub, a u korist Thomasa Edisona kojeg je »porazio« u takozvanom Ratu struja. Razlog tome bile su različite životne filozofije dvojice pronalazača; Edison je bio prije svega poslovni čovjek koji je gledao kako zaraditi od svojih patenata i koji je aktivno gradio svoju javnu personu istraživača i pokretača industrije, dok je Tesla bio zainteresiraniji za »čistu« znanost namjenjenu cijelom svijetu, dok su mu novac i zarada bili samo sredstva za daljnje istraživanje i eksperimente. Iako je, kako se kaže, »izumio XX. stoljeće«, Tesla se u njemu našao na dubokoj margini, toliko da je u jednom trenutku najzvučnija referenca na njega bio »sweet metal« sastav koji je nosio njegovo ime. Poslovni potencijal tog imena kasnije je prepoznao investitor s pozom pronalazača, Elon Musk, pa je po njemu nazvao svoju marku električnih automobila, a Teslino ime sada krasi i linije električnih kućih uređaja i elektronskih aparata proizvedenih u Kini za potrebe određenih tržišta. Samozatajan kakav je bio, Tesla se i nekoliko puta pojavio u svojstvu filmskog lika i to u svoje obije domovine, jugoslavenskoj i američkoj. Igrao ga je njegov zemljak Rade Šerbedžija u tv-seriji Nikola Tesla Eduarda Galića iz 1977. , kasnije i Petar Božović u filmu Tajna Nikole Tesle (1980) Krste Papića, u kojem su se pojavili i Orson Welles u ulozi investitora J.P. Morgana i Oja Kodar u ulozi Katherine Johnson. Iz alternativne, ili vizije negativca (kao, primjerice, u stripu Superman u kojem je poslužio kao model za lik Ludog Znanstvenika) preselio se u američki »mainstream« u našem stoljeću, prvo kao sporedni lik u filmu Prestiž (2006) Christophera Nolana, gdje ga je igrao David Bowie, zatim i kao jedan od nosećih likova u filmu Rat struja(2017) Alfonsa Gomez-Rejona, gdje ga je odigrao Nicholas Hoult. Gomez-Rejonov film postao je žrtvom okolnosti, s distribucijom je kasnio skoro dvije godine, ambiciozni budžet od 30 miliona dolara nije isplatio ni do polovice, a kritike su uglavnom bile osrednje. Najnoviji u nizu filmova koji rade na tome da Nikola Tesla dobije poštovanje i uvažavanje koje zaslužuje, ovogodišnji je uradak Michaela Almereyde. Film se jednostavno zove Tesla, premijeru je imao na Sundance festivalu ove godine, kritika mu je uglavnom naklonjena, a kino- i video-distribucija onakva kakva mora biti u pandemijskoj godini. Određeni kuriozitet je, pak, taj da se film našao u europskim, sjeverno- i južnoameričkim, pa čak i azijskim kinima prije nego u srbijanskim i hrvatskim, gdje je otpočeo s prikazivanjem tek u kasno-jesenjem terminu.
Almereydin film najprije se može opisati kao Teslina biografija u slobodnom stilu koja znanstvenika u interpretaciji Ethana Hawkea prati kroz dio američke faze njegovog života, od posla u Edisonovom laboratoriju, preko Rata struja i partnerstva s Westinghouseom, do eksperimenata u Colorado Springsu i odnosa s investitorom J.P. Morganom. Iako se glavnina radnje izlaže kronološki i kroz nju nas vodi Morganova kći Anne (Eve Hewson) u dvostrukom svojstvu naratorice i Tesline prijateljice koja je prema njemu gajila i romantična osjećanja, prisutno je i nekoliko skokova. Anne Morgan nam kao naratorica izlaže i ponešto osnovnih biografskih podataka o Teslinom djetinjstvu uz poneki komentar (recimo onaj da je bio više povezan s majkom, nepismenom, ali mudrom ženom punom ljubavi, nego s ocem svećenikom), prepričava nam i epizodu Teslinog povratka u rodni kraj kroz prizmu bolesti, bunila i košmarnog sna, dok se sam Tesla prisjeća svog prerano preminulog brata za kojeg kaže da je zapravo on bio onaj pametniji i briljantniji od njih dvojice, i prepričava vjerojatno izmišljenu epizodu s epidemijom kolere u Lici i gotovo poganskim ritualom kojim su mještani pokušali da ju zaustave. Anne kao naratorica skače i u budućnost i razbija četvrti zid, komentirajući značaj Teslinog rada iz prizme današnjeg doba, pominjući Google i Elona Muska, predstavljajući osobe od interesa za priču »wikipedijskim« podacima i sjedeći za Appleovim računalom u prostoriji koja liči na ruševinu Teslinog laboratorija. Almereyda tokom filma ubacuje i daleko moderniju glazbu od one prisutne u vrijeme radnje, a sve završava pomalo blatantnim komentarom tako što protagonista postavlja na pozornicu, pred mikrofon, a ovaj pjeva hit Everybody Wants to Rule the Worldsastava Tears for Fears. U film su ubačene i potpuno fikcijske scene svađe i mirenja između Tesle i Edisona, od njihove »tučnjave« sladoledima, preko pokušaja mirenja na marginama Svjetske izložbe u Chicagu, gdje ga Edison (u interpretaciji Kylea MacLachlana) časti pitom, pa do verbalnog sukoba u prisustvu Sarah Bernhardt. Scena s pitom je tu dvostruko značajna, i kao manifestacija arogancije nekog »domaćeg« i etabliranog koji će imigranta, ma koliko dotični briljantan bio, u za to pogodnom trenutku podsjetiti da je ipak imigrant, a i s filmske strane kao referenca na MacLachlanovu možda i najbolju ulogu karijere, onu u televizijskoj seriji Twin PeaksDavida Lyncha u kojoj njegov lik, agent Cooper, sa zadovoljstvom konzumira klasik američke kuhinje.
Kroz glavninu radnje, ispresjecanu biografskim i faktografskim podacima, provlači se, pak, linija koja bi mogla biti i okosnica filma: linija Teslinog odnosa sa svijetom koji ga okružuje. Tesla taj svijet patenata i jurnjave za profitom temeljno nije razumio i u njemu se nije snalazio, zbog čega je često upadao u sukobe sa svojim suradnicima, partnerima, zaposlenicima i investitorima. Tako gubi svog najstarijeg prijatelja Szigetija koji ga je pratio još od budimpeštanskih dana, tako se razilazi s Westinghouseom (u vrlo »narodskoj« interpretaciji Jima Gaffigana) i jednako tako ne uspjeva dobiti u potpunosti na svoju stranu Morgana (Donnie Keshawarz), a sve dobronamjerne primjedbe i savjete dobivene od Anne, jedine koja uvijek stoji na njegovoj strani, odbija. Teslina introvertiranost i njegovi čvrsti ideali o progresu za cijelo čovječanstvo bez iznimke potisnuli su ga na margine društva koje za takav progres nije bilo spremno, a pitanje koje Almereyda implicitno postavlja bilo bi je li i danas možda takva situacija, odnosno radi li se o postulatima ljudske psihe, a ne prolaznoj modi određenog vremena.
Ljudskom se psihom Almereyda bavio i u jednom od svojih prethodnih nekonvencionalnih biografskih filmova, uratku Eksperimentator (2015) koji je u fokus stavio psihologa Stanleya Millgrama i njegov eksperiment o poštovanju autoriteta te posljedicama koje je psiholog i profesor zbog toga osjećao kasnije, od ekskomunikacije iz strogih akademskih krugova do statusa skoro pa pop-kulturne ikone. Tu je Almereyda također razbijao četvrti zid, preko protagonista objašnjavao publici namjenu pojedinačnih eksperimenata, ubacivao likove u boji na projektiranu crno-bijelu pozadinu, skretao prema mjuziklu i ilustrirao metaforičke slonove u sobi pravima. Almereyda je i inače zanimljiv filmaš prisutan u dugom i kratkom metru, u igranom i dokumentarnom rodu. U jednom od svojih ranijih filmova, Nadja (1994), spojio je nespojivo: obiteljsko okruženje i vampirski film. Postavio je Hamleta u suvremeno, korporativno okruženje, pritom čuvajući originalni tekst na rano-modernom engleskom jeziku i u stihu, a onda je to isto ponovio postavljanjem manje poznate Bardove drame Cymbeline u okruženje motorističkih bandi. U obje te adaptacije Shakespeareovih djela igrao je Ethan Hawke, glumac izuzetne versatilnosti, radne etike i energije koji u prosjeku igra u tri filma godišnje i kojeg po pravilu redatelji vole i vjeruju mu. Michael Almereyda je jedan od tih redatelja i Hawke mu to povjerenje ovdje uzvraća na impresivan način: iako redatelj možda ne zna kakvog Teslu želi, glumac mu instinktivno servira diskretnog i podigrano introvertiranog, briljantnog, zbunjenog i gonjenog nekom višom silom i vjerom u čovječanstvo. Almereydin film možda samo cementira činjenicu da o Nikoli Tesli zapravo jako malo znamo, ali zapravo kapitalizira na tom dojmu i vraća nas u vrijeme sadašnje da se sjetimo koliko je Tesla bio i ispred svog i ispred našeg vremena s nekim svojim znanstvenim izumima i idejama o ljudskoj dobrobiti. Na neki čudan, možda i polusvjestan način, Almereyda je, uz pomoć Hawkea kao glavnog glumca, zapravo uhvatio Teslinu suštinu.