kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3
![]()
![]()
![]()
Ako ćemo se voditi mjerilima američkog filmskog tiska, centralna tema vezana za film Prevarantice s Wall StreetaLorene Scafarije je ponovno oživljavanje glumačke karijere Jennifer Lopez, kao i njezine šanse za Oscara u predstojećoj sezoni nagrada. Šanse joj svakako nisu loše, naročito ako bude nominirana u kategoriji sporedne ženske uloge jer je lik Ramone Vege, u njenoj izvedbi, a i uopće, jedan od onih koji se dugo pamte. Ne samo zbog svoje pozicije "mozga operacije", odnosno drske prevare u filmu, već i kao ličnost iz svijeta kriminala i crne kronike koja je nevjerojatnija od nečega što bismo mogli tek tako izmisliti. Glede karijere Jennifer Lopez i njene revitalizacije, pak, stvar je dosta jednostavnija: ovoj je američkoj pjevačici i glazbenoj zvijezdi iz Bronxa gluma bila samo odskočna daska nakon niza pojavljivanja u solidnim filmovima sredinom 90-ih, a kasnije dopunska djelatnost i nešto čime je pravdala konstantno prisustvo u tabloidima. Nakon karijernog vrhunca na prijelazu milenija, od Soderberghovog Out of Sight, preko Singhovog The Cell, pa do Maid in Manhattan Wayna Wanga, uslijedio je pad kojem je kumovao prijem filma Gigli, te odluka Lopezove da se skoro isključivo posveti glazbi i plesu. Izvan konteksta ranih radova i tog kratkog bljeska glumačke slave, Jennifer Lopez se pojavljivala uglavnom u generičkim trilerima pogodnima za televiziju i video, te pero-lakim romantičnim komedijama, što joj je smanjivalo šanse da je se sagleda kao ozbiljnu glumicu. Poslije Prevaranticai lika Ramone Vege, perspektiva se svakako mijenja. Ali to nije tema ovog osvrta, niti razlog zašto su Prevarantice s Wall Streeta, iako ne sasvim uspješan, a ono barem zanimljiv film. On, naime, nudi jednu novu i distinktivnu perspektivu na događaje koji su potresli svijet 2008. godine (globalna financijska kriza) i postavlja jedno sasvim legitimno pitanje koje nam nije palo na pamet ili ga nismo imali kome postaviti: kako se kriza prenijela na one koje su Wall Street opsluživale i na koje su menadžeri i bankari trošili vjerojatno tuđi novac - na striptizete kao najprekarniji sloj s najkraćim rokom trajanja u industriji instant-zabave. "Politička ekonomija" striptiz-klubova, svlačenja, varanja, reketiranja, napijanja i drogiranja svakako je najjači adut filma koji je u kino-dvorane širom svijeta zaplovio odmah nakon premijere na festivalu u Torontu. Osnovu za njega čini jedan stvarni, dokumentirani slučaj lančane prevare koje su počinile (bivše) striptizete napijajući i drogirajući svoje klijente do izbezumljenosti, ne bi li im ispraznile kreditne kartice, te novinski članak Jessice Pressler u New York Magazinu. To je ujedno i narativni okvir u kojem se izlaže radnja filma. Novinarka promijenjenog imena Elizabeth (pitanje je, naravno, što je tu još i gdje promijenjeno u transferima od slučaja do članka i od članka do scenarija koji potpisuje sama redateljica Scafaria) koju igra Julia Stiles, intervjuira našu junakinju Dorothy umjetničkog imena Destiny (igra ju nadolazeća azijsko-američka filmska zvijezda Constance Wu), a njeni odgovori imaju ulogu pristranog naratora u priči. Asocijacija na mafijaške "kavanske epopeje" Martina Scorsesea je jasna i dodatno podvučena obilatim korištenjem popularne glazbe, od klasika kalibra Boba Segera do novijih pop-hitova. Destiny je, dakle, ono što je Henry Hill bio u filmu Goodfellas, samo bez nasilja, ali zato sa šljokicama i potencijalnom osvetom svijetu koji joj je zatvorio vrata.
Destiny upoznajemo na skromnim počecima karijere: ona svoj posao ne voli, otaljava ga jer mora, mušterije joj se gade, a većinu novca joj pokupi klub. Ono što zaradi troši na kredite za kuću svoje bake za koju je jako vezana. Baš kada se ona, a i mi kao gledaoci s njom, zapitamo ima li sve to smisla, na scenu stupa Ramona, u donjem rublju i krznenoj bundi, prekrivena novčanicama zadovoljnih klijenata. Dvije će se žene brzo sprijateljiti, a Ramona će Destiny uzeti pod svoje kao mentorica koja će je naučiti tajnama zanata: kako se pleše oko šipke i u krilu, te da je cilj izazivati, trošiti vrijeme kako bi se klijenti razmahali s novcem. Ultimativni cilj je naći sponzora ili se čak udati, što će Destiny uraditi prvom prilikom. Vrijeme krize, međutim, koincidira s njenom trudnoćom i turbulentnim bračnim životom, a kada se kao samohrana majka vrati na posao, zatječe potpuno druge uvjete. Wall Street, odakle je većinom dolazila klijentela, se promijenio, cijene usluga su pale, a njihov obim i eksplicitnost su se povećali, tako da je klub postao manje ili više paravan za prostituciju koju izvodi jeftinija nelojalna konkurencija iz Rusije. Ramona je u međuvremenu razvila shemu zvanu "pecanje" - da u baru pokupi odgovarajuće klijente i da ih zavodi kako bi se nalili alkoholom i u striptiz-klubu, gdje ima dogovor s upravom, potrošili nekoliko tisuća dolara. U toj operaciji nudi mjesto i Destiny i dvjema drugim kolegicama, Mercedes (Keke Palmer) i Annabelle (Lili Reinhart), pa njih četiri nastupaju kao tim. Ulozi se ubrzo podižu, pa se alkoholu pridružuje i formula opojnih droga ("da ih usreći i da se ničega ujutro ne sjete"), tim se proširuje, a na kraju se i klub isključuje iz kombinacije u korist privatnih smještaja, sve dok vođene Ramoninom pohlepom i nepažnjom djevojke ne opljačkaju previše pogrešnih muškaraca koji će, suprotno općem uvjerenju, "propjevati" policiji da ih je ženska banda zavela, drogirala i opljačkala.
Ekonomija striptiz-industrije je svakako najzanimljiviji aspekt filma, kao i sondiranje psiholoških profila djevojaka u tom poslu i njihovih različitih motivacija. Naravno, svakome godi pozornost i dobra zarada, a posao kao takav nije ilegalan - pružaju se specifične usluge za koje klijentela plaća, ali je moralno u sivoj zoni. Opet, sve one moraju izdržavati prvo sebe, a onda i nekog drugog (roditelje, staratelje, djecu, partnere), a mete njihovih pljački i prevara su i sami najčešće pljačkaši i prevaranti. S druge strane, one su u uvjerenju, možda krivom, da im luksuz koji su u toku svog odrastanja gledale kod drugih pripada, i da im je dostupan, makar prečicom. Tu dolazimo do moralne sive zone filma i simpatije koju autorica pokazuje za svoje likove, iako je svjesna da su njihove radnje većim dijelom nemoralne, a dosta često i ilegalne. Ona im dozvoljava da se njihova mržnja prema morskim psima iz svijeta "casino-kapitalizma" prelije i na srednju klasu, dakle na sve one za koje one misle da imaju više od njih (mada to često nije istina), koji su obrazovaniji ili posjeduju neku specifičnu unovčivu vještinu. Ali čak i sudske presude - uvjetne kazne i društveno-koristan rad - govore u prilog tomu da se ovdje radi o zločinu bez pravog krivca, prave žrtve i pravog zločina.
Ekonomski aspekt je također gurnut u stranu, naročito u drugoj polovici filma, iz više razloga. Prvi je da bi se ispričala klasična, gotovo formulaična priča o usponu i padu određene kriminalne operacije, u čemu Lorene Scafaria režijski ipak pronalazi balans između lakoće kakvog "caper" trilera (obilje unekoliko komičnih montažnih sekvenci) i težine posljedica takvih akcija na žrtve, ali i na počiniteljice. Drugi su detalji poput odnosa kameraderije i rivalstva iza scene striptiz-kluba ili klasnih odnosa u biznisu. Neki od njih, ma koliko bili kratki, mogli bi biti predmet i podrobnije analize, kao ikonička replika gdje jedan od klijenata doziva Dorothy sa: "Hej, Lucy Liu!", čime ne pokazuje samo bahatost, nego i klasizam i rasizam. Sekvenca u kojoj djevojke pokušavaju pronaći prave omjere između ketamina, meta-amfetamina i alkohola (što u čemu i kojim redom rastvarati) također je jedna od uspjelijih zbog iskreno humornog efekta. Treći razlog je inzistiranje na jeftinom glamuru kao na televiziji, tako da sve vrvi od markirane i neukusno složene odjeće, obuće, nakita, što Scafaria dosta često pokazuje u "slow motion" ulascima na scenu. Taj stil, vođen MTV i "celebrity" kulturom, je dodatno podvučen masovnim klupskim scenama i kameo-ulogama koje igraju rap odnosno rhytm and blues izvođači G-Eazy, Cardi B, Lizzo i Usher koji, doduše, igra samoga sebe kao gosta kluba. Naprosto, paradiranje glamura i poznatih ličnosti zahtjeva filmsko vrijeme koje je moglo biti potrošeno i na važnije teme i aspekte.
U konačnici, i pored brojnih nedostataka i obilja praznog hoda, Prevarantice s Wall Streeta nisu loš film, prije svega zahvaljujući studioznoj, višeslojnoj glumi Jennifer Lopez i Constance Wu, kao i njihovoj međusobnoj interakciji koja pršti od glumačke kemije. Julia Stiles i Mercedes Ruehl svojim potpuno različitim epizodama također utječu na kvalitetu filma. Problem je u tome što se od ovako intrigantne teme i autorice Lorene Scafarije, čiji je prethodni film The Meddler (2015) predstavljao pravu senzaciju na indie sceni, očekivalo nešto više u smislu originalnosti od tek korektnog filma koji tek povremeno pokaže naznake da bi mogao biti i više od toga.