kritika originalno pročitana u emisiji Filmoskop na HR3
![]()
![]()
![]()
Kaige Chen jedan od najznačajnijih filmskih stvaralaca kontinentalne Kine. Njegov prvenac Žuta zemlja iz 1984. godine smatra se jednim od prvih filmova takozvane Pete generacije, filmskog pokreta nastalog nakon Kulturne revolucije koji je izveo kineski film iz domaćih okvira nametnutih soc-realističkom dogmom. Filmovi autora Pete generacije igrali su po prestižnim svjetskim festivalima, osvajali nagrade (sam Chen je za trosatnu dramu Zbogom, moja konkubino koja se dodiruje početka Kulturne revolucije i odnosa njenih lidera prema umjetnosti dobio Zlatnu palmu) i nominacije za Oscare, nametnuvši se kao jedan od trendova u “arthouse” segmentu filmskog tržišta. Riječ je o filmovima koji se nisu ustručavali biti društveno-kritični, iako nisu uvijek bili otvoreno politični, a također se nisu bojali eksperimentalnosti i artističnosti. Među autorima tog pokreta našli su se i oni čija se imena mogu smatrati nosećim stupovima kineske kinematografije: Yimou Zhang, Junzhao Zhang, Zhuangzhuang Tien i drugi, dok je glumica koja je u većini takvih filmova igrala, Gong Li, postala zaštitno lice pokreta.
Chen je u dva navrata boravio na Zapadu, prvo kao teoretičar i gostujući profesor na Newyorškoj filmskoj akademiji krajem 80-ih, kasnije i kao redatelj filma Killing me Softly (2002) koji je podbacio i kod kritike i kod publike, a međuvremenu je, ranih i srednjih 90-ih, zajedno sa svojim kolegama snimao filmove u hongkonškoj produkciji čiji se uspjesi smatraju vrhuncem Pete generacije. Chenova karijera je nakon povijesne drame Car i ubojica (1998) krenula nizbrdo u smislu gubitka relevantnosti kod publike i kritike i utopila se u nizu kostimiranih (melo)drama, fantazijskih i borilačkih “wuxia” akcionih avantura uz tek poneki izlet u realizam i relevantne teme, te učešće na skupnim projektima Deset minuta stariji: Truba i Svakom svoj film. Na tragu sadašnjeg toka njegove karijere ostaje i Legenda o konkubini, film koji u sebi kombinira sastavne elemente Chenove poetike: povijest, spektakl i melodramu uz akcent na raskošnu scenografiju, kostime, te računarski urađene specijalne efekte. Okvir je, međutim, nešto drugačiji jer je uz sve to Legenda o konkubini prije svega svojevrsna detektivska priča.
Naslov, odnosno srpski i hrvatski prijevod istog navode gledaoca na pomalo krivi trag. Naravno, konkubine su bolja asocijacija na Staru Kinu od mačke-demona kako stoji u originalnom naslovu, ali konkubina u filmu koju igra tajvnasko-francuska glumica Sandrine Pinna nije čak ni nepokretni pokretač radnje, već prije žrtvovani pijun jer je njena smrt bila dio političkih previranja. Vrijeme radnje je pozno doba Tang dinastije i zaplet počinje neočekivanom i ne nužno prirodnom smrću cara nakon sedam dana nespavanja. Prijeteća poruka kaže da je carević-nasljednik sljedeći na popisu, dok zla sudbina čeka i zapovjednika carske straže i njegovu familiju. Jedino što povezuje te slučajeve je prisustvo mačke, što će otkriti dvojica naših protagonista, dvorski pisar sa pjesničkim ambicijama Bai Letian (Xuan Huang) i japanski budistički monah Kukai (Shota Sometani) čija je misija domoći se hrama tantričkog budizma u tadašnjoj kineskoj prijestolnici Chang’anu i odatle svete spise vratiti u Japan. Misterija ih, uz pomoć mačke natprirodnih sposobnosti koje podrazumjevaju i moć govora, vodi trideset godina u prošlost, u doba pobune protiv ondašnjeg cara i njegove omiljene konkubine Yang.
Ako oduzmemo fantazijske elemente poput govorećih i za masakr čete carskih stražara sposobnih mačaka i svemoćnih iluzionista, Legenda o konkubini može se nazvati povijesnim filmom. Bai Letian je zapravo znani pjesnik Bai Juyi, pjesnik kojeg smatra svojim uzorom Li Bai jedan je od temelja kulture iz perioda dinastije Tang, monah Kukai je stvarna povijesna ličnost, budistički učenjak i kasnije osnivač Shingon škole budizma u Japanu, pobuna u filmu je čuveni An Lushanov ustanak, a određenu ulogu u tim događajima imala je i jedna od čuvene četiri kineske ljepotice, Yang Guifei, careva konkubina egzotičnog izgleda i vjerojatno centralnoazijskog porijekla. S preglednošću radnje ima problema kao i u brojnim naslovima istočnoazijske produkcije, ali će nam protagonisti svoja saznanja po nekoliko puta rekapitulirati. Nevezano za slobodu u portretu likova i očito fiktivni detektivski zaplet koji film čini egzotičnim ekvivalentom nekolicini filmovanih verzija prvog Doyleovog romana o Sherlocku Holmesu, Baskervillskog psa, Legenda o konkubini je ipak dosta utemeljenija u povijesnim činjenicama nego kineski, hongkonški i tajvnaski filmovi sličnog tipa, a razlog za to može biti i činjenica da je kao izvorni materijal poslužio doduše fantazijski roman, ali napisan u Japanu, dakle sa određenom distancom.
U izvornom romanu valja tražiti i razlog za to da je film kinesko-japanska koprodukcija, da se u njemu čuju oba jezika i da se ta dva tržišta uzimaju kao ključna za distribuciju filma. Iz Japana dolaze i specijalni efekti koji su primjetno bolje urađeni nego što smo na to navikli u filmovima kineske produkcije. Chen se upravo na efektima nekoliko puta opekao u prošlosti, ovdje to nije slučaj, premda njihova predominantnost utječe na percepciju cijelog filma koji zbog njih djeluje umjetno, kao i detaljna fizička replika starog Chang’ana, današnjeg Xi’ana, pa tako u nekolicini ranijih scena grad djeluje kao divovski zabavni park, a naši protagonisti kao zadivljeni turisti u njemu. Uzevši u obzir koliko je film koštao, ne čudi da je Chen naglasak stavio na ono čime može impresionirati publiku i čime se izdiže iznad konkurencije, prvenstveno kod kuće. U europskom kontekstu, film koji je do sada zaigrao tek u Srbiji (na beogradskom FEST-u) i u Hrvatskoj, vjerojatno će važiti za tek jedan od brojnih, gotovo generičkih azijskih spektakala.