Tekst je originalno pročitan u emisiji Filmoskop na trećem radijskom programu HRT-a. Dostupan je na linku: ovde, a ovde kao autor prenosim u integralnom obliku i na hrvatskom standardu jezika. HRT zadržava sva prava, kopiranje je zabranjeno, tekst je postavljen isključivo u neprofitne svrhe.
![]()
![]()
![]()
![]()
Nemojmo se zavaravati, Lavje upravo ono što anglofoni kritičari nazivaju mamcem za Oscare i kao takav će, prilično sam siguran, doživjeti sudbinu da ga se već do sljedeće sezone zlatnih kipića nitko neće sjećati. To je jasno onoga trenutka kada na uvodnoj špici vidimo imena braće Weinstein u funkciji izvršnih producenata. Oni su svojedobno svoju “tvornicu Oscara” selili sa sobom od produkcijske kuće do produkcijske kuće, od Miramaxa 90-ih preko Lionsgatea do sadašnjeg biznisa zvanog The Weinstein Company, i svoj zanat svakako nisu zaboravili. Treba imati u vidu i da njih dvojica više ne kotiraju toliko dobro u hollywoodskim krugovima, pa i limitirani uspeh Lavanije čudan: nominacije je dobio, kipići su izostali. U pitanju je, dakle, konfekcija skrojena po poznatom modelu, ali, mora se priznati, sasvim solidne kvalitete i u perifernim segmentima čak izrazito zanimljiva za proučavanje.
Pored toga što je u filmu riječ o inspirativnoj, srceparajućoj istinitoj priči o izgubljenom dijetetu koje u odrasloj dobi traži svoju biološku majku kao dio vlastitog identiteta, ne treba smetnuti sa uma još jedan adut filma: Indiju kao okruženje u kojem se dobar dio radnje odvija. Indija je tu višestruko zgodna: i kao mnogoljudna zemlja sa oštrim kulturalnim, klasnim i socijalnim razlikama, pa stoga sasvim logično mjesto za takvu istinitu priču; i kao veliko, a još uvijek rastuće tržište kada je riječ o konzumaciji kulturnih proizvoda; na koncu i kao hollywoodsko-oscarovski trend uspostavljen sa Milijunašem s ulice i perpetuiran Pijevim životom, te smišljena egzotična predstava za zapadnu publiku kojoj se film također obraća. Stoga su arhivske fotografije stvarnih aktera i kartice teksta uglavnom statističkih podataka o nestajanju djece u Indiji na samom kraju filma sasvim logične, a ni otvoreni poziv donatorima da svoj novac usmjere na udrugu koja toj djeci pomaže nije čudan, pa čak ni osobito neukusan.
O čemu se u filmu zapravo radi? Dječak Saroo (igra ga Sunny Pawar) živio je u bijedi, ali i u ljubavi sa svojom majkom, starijim bratom i mlađom sestrom, dok jedne večeri nije, pokušavajući pomoći bratu u poslu, zaspao na krivom vlaku i probudio se na putu za Kalkutu. Prispjevši u velegrad gdje nije znao čak ni jezik sredine, bengalski, nasuprot hindiju koji je jedino govorio, Saroo se našao na ulici i na meti trgovaca ljudima, mogavši se pouzdati samo u svoj instinkt. Kako mu ni policija nije mogla pomoći, završio je u lokalnom sirotištu, a na koncu je imao dovoljno sreće da bude usvojen u Australiji.Ta indijska “avantura” preživljavanja zauzima prvu polovicu filma i ističe tri periferne zanimljivosti. Prvo, Sunny Pawar, dječak koji ne zna engleski jezik, nevjerojatno je prirodan u svojoj ulozi, simpatičan na onaj iskreni, ne-hollywoodizirani način, i možda je tu riječ o rođenom glumcu. Drugo, sam tretman dječakovih lutanja i snalaženja nije šablonski, već djeluje autentično. Redatelj Garth Davis, do sada prisutan uglavnom na televiziji, zna kada treba biti nevidljiv, kada samo diskretan, a kada poantirati, pa tako Sunnyjeva sudbina nije ni eksploatacija ni fetišizacija tragedije, a također nije ni “disneyevski” zašećerena, pa uspjeva istovremeno biti i potresna i poetična. Treće, intervencija u strukturi “drame u tri čina”, u kojoj se prvi proteže na polovicu trajanja, radikalna je, nesvakidašnja i gotovo u potpunosti funkcionira.
Problem nastaje u drugom činu, kada konačno ugledamo prvopotpisane glumce, Deva Patela kao odraslog Sarooa, Nicole Kidman kao njegovu pomajku i Rooney Maru kao djevojku. Patel, inače zvijezda Milijunaša s ulice, dovoljno je sposoban da odigra svoj lik, sveden na dvije-tri osobine i raspoloženja, s treniranom ležernošću. Nicole Kidman praktički ima jednu “oscarovsku” scenu sa obaveznim monologom, a ostatak uloge može odigrati i u snu. Rooney Mara, inače vrlo ekspresivna glumica sposobna za emocionalne dubine, ovdje je potrošena na nerazvijen lik “Djevojke”, one koja pruža podršku protagonistu, ali ta podrška nije bezuvjetna i ovisi o njegovom (opsesivnom) ponašanju, pa “Djevojka” ostaje samo dramaturško pomagalo. Nisu, dakako, problem glumci, oni rade što im se kaže kako najbolje znaju i umiju. Usudio bih se reći da nije tu stvar ni režije u tehničkom smislu, već prije svega scenarija, odnosno adaptacije koja ne može iz očekivane “inspirativne” priče izvući ono neočekivano, pa se mora baviti krizom identiteta mlade osobe po toliko puta rabljenoj šabloni, pritom se solidno ponavljajući i nabijajući minutažu. Nama je od početka jasno kako će se potraga završiti, jer u suprotnom ne bi bilo ni knjige ni filma, jasno nam je kada će početi (kad junak shvati da mu je biološka majka dio identiteta baš kao i žena koja ga je odgojila), jasno nam je i kojim će se mehanizmom on poslužiti, i to iste sekunde kada neko od epizodista spomene “Google Earth” i formulu za izračunavanje. Dobre namjere se tu slabo računaju, ali neka u zapisnik uđe da je Lavjedan od rijetkih filmova koji usvajanje i podvojeni identitet kroz dvije različite ljubavi tretira kao temu, a ne kao točku zapleta.
Od šablone ne odstupa ni emotivni crescendou trećem činu, a i kako bi kada ga anticipiramo i čitalačkim i gledalačkim iskustvom, dok detalj “spontanog” okupljanja radosnog susjedstva zbog povratka izgubljenog sina odlazi preko ruba patetike. Za utjehu neka nam posluže neke konačno riješene nedoumice, poput naslova (jer Saroo u odrasloj dobi nije pokazao ni neku iznimnu hrabrost, ni borbenost, a ni indijski lavovi nisu više tako česta pojava) i pitanja kako to da petogodišnji dječak nije znao ime svog sela. Na pitanje kako to da nije znao ime obližnjeg grada, ni ime vlastite majke ipak nećemo dobiti odgovor. No dobro, ti sitni propusti ne mogu osporiti činjenicu da Lavkao film postiže ono što njegovi autori i producenti žele, a to je da nam prenese snažne emocije, ma koliko one bile hollywoodski filtrirane. U tome se režiser Garth Davies može dodatno osloniti na originalnu muziku koju potpisuju Dustin O’Halloran i Volker Bertelmann, i koja sa pravom mjerom diktira emocije i u tome nikada nije vulgarna i pretjerana, što u filmovima ovog profila može biti slučaj. Emocionalnost, psihologija likova, njihove težnje, kao i tokovi radnje fino su zaokruženi i kamerom direktora fotografije Greiga Frasera čija je upotreba rakursa izuzetno sugestivna i stoga integralni dio filmskog pripovjedanja. Upravo je tehnička dorađenost razlog zašto Lavnije tek obična, već potencijalno intrigantna konfekcija.