Napomena: Tekst je originalno pročitan u emisiji Filmoskop na trećem radijskom programu HRT-a. Dostupan je na linku: ovde, a ovde kao autor prenosim u integralnom obliku i na hrvatskom standardu jezika. HRT zadržava sva prava, kopiranje je zabranjeno, tekst je postavljen isključivo u neprofitne svrhe.
![]()
![]()
![]()
![]()
Mala soba “tri sa tri”. U sobi su majka (Brie Larson) i sin Jack (Jacob Tremblay), spavaju u istom, tijesnom krevetu. Pored kreveta, u sobi je također hladnjak, umivaonik, štednjak, stol sa dvjema stolicama, stari televizor, ormar, pa čak i kada u kutu. U sobi je, reklo bi se, cijeli njihov život. Jack nam kao narator objašnjava da oni iz sobe nisu nikad izašli i da za njih postoji soba, oko nje svemir, a negde između televizija kao svijet mašte i magije.
Jack se budi, peti mu je rođendan. Sa majkom obavlja dnevne rituale tjelovježbe i kupanja. Za poseban dan Jack će kasnije pomoći majci oko pripreme posebne poslastice: prave rođendanske torte, kao na televiziji. Torta je mala i skromna, sa jednostavnom bijelom glazurom i rukom ucrtanim brojem 5. Poklona nema. A nema ni svijećica, što je Jacka posebno rastužilo. Stari Nick ih nije mogao donijeti jer mu je majka tražila samo neophodne stvari, poput traperica. Vjerojatno za sina, ne za sebe.
Ako ste mislili da je ovo uvod u potresnu socijalnu priču o siromaštvu u kombinaciji sa rijetkom fizičkom ili psihičkom bolešću, a da je Nick susjed koji im pomaže, evo par detalja koji će vas razuvjeriti. Soba nema prozora osim svjetlarnika, a vrata su zaključana četvoroznamenkastom zaporkom. Njih dvoje su tamo protiv svoje volje, a Stari Nick je njihov tamničar koji dolazi noću dok Jack spava u ormaru (ili se pravi da spava) te seksualno opći s njegovom majkom koja mu se prepušta silom prilika.
Neprijatnu scenu vidimo iz Jackovog zornog kuta, između letvica na vratima ormara, i zbog toga nije tako grafična kao što smo navikli. Ali trudeći se da ga po svaku cijenu zaštiti od neprijatnosti njihovog svakodnevnog života, majka je postigla kontra-efekt: dječak svakako ne shvaća koncept silovanja, pa je Stari Nick za njega postao polu-božanska pojava koja magijom donosi stvari sa televizije. Kako je sada “već veliki”, majka mu otkriva da ona nije oduvijek živjela u sobi, da je soba zapravo spremište u vrtu, te da između sobe i svemira postoji čitav svijet, a da televizija nije magična, nego više ili manje preslika tog svijeta. Ona će mu objasniti da mora pobjeći i kako će to učiniti.
Možda sam otkrio suviše ključnih detalja, ali, istini za volju, to je učinio i foršpan: znamo da će Jack pobjeći, i znamo kako. Uostalom, preživljavanje u zatočeništvu i eventualni bijeg je samo jedan dio filma “Soba” Lennyja Abrahamsona snimljenog po romanu Emme Donoghue u njenoj vlastitoj scenarističkoj priredbi. Ono što nakon traume otmice i zatočeništva slijedi je odlazak, odnosno povratak u svijet i trauma (ponovnog) suočavanja s njim, te socijalizacija, odnosno resocijalizacija. U toj novonastaloj situaciji ne znamo kome je teže: Jacku koji se po prvi put susreće sa nečim što se ostalima podrazumijeva (babom, djedom, policajcima, ljekarima, drugim ljudima općenito, ali i igračkama, kućama, dvorištima i automobilima), ili njegovoj majci koja se sa svim tim stvarima i ljudima ponovo susreće i pokušava nastaviti život koji je u prošlosti nasilno prekinut.
Lennyju Abrahamsonu se mora odati priznanje za održavanje napetosti, i to baš u onoj sceni bijega koja je prisutna na foršpanu. On ju odlično priprema u nekoliko prethodnih, a kad na nju dođe red, zaboravljamo na svoje iskustvo i ono čega se sjećamo, i zaista napeto i sa interesom pratimo hoće li se dječak izvući. Abrahamsona se mora pohvaliti i za izbor glumaca za glavne uloge. Brie Larson je izuzetno zanimljiva glumačka pojava, naročito prisutna na američkoj “indie” sceni, koja poseduje tu rijetku kvalitetu običnosti i iskrenosti. Uloga otete, traumatizirane žene lišene svakog glamura, ali i hrabre majke spremne na ultimativnu žrtvu za dobrobit svojega sina, stoji joj kao salivena. Mali Jacob Tremblay je, sa druge strane, otkrivenje filma. Ovakve dječje uloge se čine jednostavnima, ali teško je pogoditi i odigrati emocije limitirano socijaliziranog, a ipak mentalno neoštećenog djeteta u trenutku nošenja sa traumom. Njegova histerija i samoživost, ali i ljubav prema majci i požrtvovnost apsolutno su na mjestu. Jacob Tremblay je veliki talent u nastajanju, a Lenny Abrahamson ga sjajno kontrolira i usmjerava.
Problem sa “Sobom” je, međutim, što svoju nimalo svijetlu i laku temu podređuje djetinjoj perspektivi i registru “motivacijskih” filmova koji slave trijumf ljudskog duha nad nedaćama, filmovima kakve često možemo vidjeti na televiziji nedjeljom popodne. “Soba”, naime, zahvaća u širinu i daje nam natruhe raznih aspekata post-traumatskog stresa, ali se ne usuđuje ići u dubinu nijednog od njih. Primjer za to je suvišan lik oca odnosno djeda (igra ga uludo potrošeni William H. Macy), prisutan u sceni-dvije sa namjenom da nam prikaže kako okolica (i sama traumatizirana nestankom voljene ili makar poznate osobe) često tretira žrtve otmica i silovanja; međutim, nakon toga, zajedno sa temom, lik oca/djeda zauvijek nestaje iz filma.
Inače opservantni Abrahamson uspjeva ubaciti nekoliko zgodnih detalja vezanih za kut kamere i Jackovu perspektivu u sobi i kasnije izvan nje, ali to nije ni izbliza dovoljno da bi se popravio dojam o “Sobi” kao mlakom i površnom filmu. Problem prije svega izvire u scenariju koji potpisuje autorica izvornog romana. Možda zanemarimo logičke greške, a ima ih. Kako to da je majka sina naučila čitati i pisati i pričala mu o Samsonu i njegovoj kosi, ali mu nije rekla kako se ona zove (ime joj je, ironije li, Joy, a upravo je radost poslednje što možemo vidjeti na njoj)? Kako to da se ni Jack ni ona u petogodišnjem periodu nijednom nisu razboljeli do te mjere da im je trebala liječnička njega? Kako to da ona, još prije nego što je Jack došao na svijet, nije pokušala provaliti vrata ili makar šifru na vratima? Opet nam ostaje problem razlika u medijima romana i filma. Unutarnji svijet jednog djeteta nije moguće tek tako pretočiti u sliku i razgovor. Istina, Jack je istovremeno prisutan i kao narator, pa imamo kakav-takav pogled u njegov unutarnji svijet, ali neke stvari ostaju ‘izgubljene u prijevodu’. Nešto apstraktno kao što je odrastanje u izolaciji i borba duha da očuva normalnost nije moguće tek tako vizualizirati, pogotovo ne u kanonu obiteljskog filma. “Soba” je propuštena šansa da se tematiziraju svi ti slučajevi otetih djevojčica, djevojaka i žena. Razumijem klišej o očuvanju pozitivnosti duha čak i kad je najteže. Razumijem i potrebu da se široki gledateljski auditorij zaštiti od nepotrebne grafičnosti nasilja. Međutim, ne podržavam zatvaranje očiju pred teškim temama. Otete žene su propatile. Njihova djeca su propatila. Njihova okolica je propatila. Njihove traume su duboke i to treba poštovati. Mlaki, obiteljski filmovi poput “Sobe” nisu način na koji se to radi.