Napomena: Tekst je originalno pročitan u emisiji Filmoskop na trećem radijskom programu HRT-a. Dostupan je na linku: http://radio.hrt.hr/ep/filmoskop/131375/, a ovde kao autor prenosim u integralnom obliku i na hrvatskom standardu jezika. HRT zadržava sva prava, kopiranje je zabranjeno, tekst je postavljen isključivo u neprofitne svrhe.
![]()
![]()
![]()
![]()
Denis Villeneuve je svakako jedan od najperspektivnijih filmskih autora danas. Za samo nekoliko godina je od statusa redatelja u usponu u frankofonom dijelu Kanade došao do toga da se za njegove usluge otima Hollywood. Dramatizacija stvarnog masakra, Politechniqueje bio film kojim je privukao pozornost šire javnosti. Naša majka mu je donijela nominaciju za Oscara za strani film i pažnju hollywoodskih velikih studija. Film Zatočenebio je jedan od zapaženijih hollywoodskih debija. Neprijateljje pak bio više nego intrigantna mozgolomka. Sada pred sobom imamo Sicario, kompleksnu kriminalističku dramu sa eksplozijama akcije i nasilja smeštenu u milje meksičkih kartela, a od Villeneuvea u naredne dvije godine očekujemo dva znanstveno-fantastična filma sa relativno velikim budžetom: izvanzemaljsku dramu Story of Your Life, te nastavak kultnog Blade Runnera Ridleya Scotta pod radnim nazivom Androids Dream.
Kao i u Neprijatelju, Villeneuve otvara film karticom sa objašnjenjem naslova. Sikariji su bili židovski zeloti koji su se gerilski borili protiv rimske okupacije Judeje i svoje neprijatelje, rimske vojnike i namještenike, ubijali iz potaje bodežima koje su krili u rukavima. U latinoameričkom španjolskom slengu, pojam “sicario” označava plaćenog ubojicu, fanatika koji se neće zaustaviti ni po cijenu života. Jasno, ovdje se radi prvenstveno o drugom značenju, ali ne bismo smijeli smetnutu s uma ni ono prvo, budući da je riječ o “ratu protiv droge”, uz “rat protiv terorizma” jednoj od najskupljih i najdugotrajnijih avantura američke politike u kojima su sva sredstva dozvoljena. Karticu kao uvod u film možemo doživjeti kao svojevrsni “spoiler”, ali to je Villeneuveova manira: on često žrtvuje suptilnost radi maksimalnog efekta i u tome uspjeva, pa nas na ovaj način priprema za svojevrstan “ubod”. Mada, film počinje udarcem, i to doslovno. Policijski “ovan” se zabija u vrata i zid kuće u tihom američkom predgrađu. FBI-jev tim za racije upada u kuću za koju se sumnja da pripada narko-dileru i da su u njoj sakriveni taoci i žrtve otmica. Posle puškaranja i eksplozija, agenti na terenu otkrivaju da su u zidove i temelje kuće uzidani leševi 42 ljudi, svi sa vrećama na glavama. U toj uvodnoj sekvenci upoznajemo i agenticu Kate Macer (glumi je Emily Blunt) koja će nas voditi kroz priču i biti naše “oči i uši” u kompliciranom svijetu kartela i boraca protiv njih.
Pošto se istakla u akciji, Kate je pozvana da se pridruži međuagencijskoj grupi koja ima za cilj istjerati na površinu i pohapsiti odnosno pobiti vođe kartela iz Juareza koji su odgovorni za opisano zvjerstvo duboko u američkom teritoriju. Grupa izgleda šaroliko, vodi ju Matt (Josh Brolin), naizgled simpatični “lako ćemo” tip u japankama koji se predstavlja kao savjetnik Ministarstva obrane, ali mu na čelu piše CIA, a u njoj su i drugi terenski agenti, savezni šerifi, vojni specijalci svježe vraćeni iz Afganistana, te mračni, tužni i opasni tip po imenu Alejandro (Benicio Del Torro) koji se isto tako predstavlja kao savjetnik. On govori malo i samozatajno, za sebe kaže da je bio tužitelj, ali da sada radi tamo kamo ga pošalju. Njihova prva misija “u okolici El Pasa” zapravo završava van granica zemlje, u notornom meksičkom gradu Juarezu i za cilj ima transport jednog od vođa kartela u Ameriku. O toj akciji, naravno, ne postoji nikakva službena dokumentacija. Kate shvaća da je zaglibila dublje nego što je htjela, da se ne može nositi sa situacijom, ali o tome nema vremena razmišljati. Istovremeno počinju vrtoglava akcija i ubojita moralna dilema u okruženju totalnog rata gdje su za ostvarenje cilja dozvoljena sva sredstva.
Sicarioje jedan od onih filmova koji “udaraju u trbuh” i “grabe za gušu”, koji se gledaju bez daha i koji, ma koliko neprijatni bili, fiksiraju gledaočevu pozornost. Villeneuve se oslanja na svoje najjače strane, tempo, ritam i vizualizaciju, te nas uspjeva uvući u mračan i nasilan svijet i u njemu nas držati sa minimumom potrebnih informacija i maksimumom misterije. U tome mu dosta pomažu njegovi oprobani suradnici, kompozitor Johann Johannsson koji sa svojim soundtrackomdiktira emocije, i direktor fotografije Roger Deakins sa svojim atraktivnim totalima i snimcima iz helikoptera.
Atipično za Villeneuvea, Sicarioje film prepun referenci na druge filmove. Tako ćemo vidjeti kadrove i cijele pasaže koji kao da su preuzeti sa drugog mjesta, namjerno i sa učitanim značenjem. Prva akcijska scena u Meksiku, odnosno na graničnom prijelazu, je svojevrsna posvjeta VrućiniMichaela Manna. Druga, u tunelima, u sjećanje priziva Zero Dark Thirty Kathryn Bigelow i fokus na vojničke procedure, taktiku i esprit du corps, na taj način dovodeći u direktnu vezu dva rata, protiv droge i protiv terorizma, u kojima se, realistično gledano, ne možemo nadati pobjedi, nego eventualno nekakvom poretku koji će biti predvidljiviji od sadašnjeg kaosa.
I izbor glumaca je namjerno referentan. Josh Brolin je direktni link s filmom Nema zemlje za starcebraće Coen nastalim prema istoimenom romanu Cormaca McCarthyja, smještenim na sličnu geografsku lokaciju i sa sličnom poantom o opasnom življenju, te podsjetnik da je Sicariosvojevrsna ispravka ambiciozno zamišljenog, ali slabo realiziranog Savjetnika Ridleyja Scotta, smještenog upravo u milje kartela, filma za koji je McCarthy napisao scenarij. Zlokobna pojava Benicia Del Torra takođe asocira na spomenuta dva filma i zlokobne uloge koje je u njima odigrao Javier Bardem, ali više od toga asocira na TrafficStevena Soderbergha za koji je Del Torro dobio Oscara i koji je jedan od rijetkih filmova koji su uspjeli obuhvatiti razne aspekte narko-kartela i borbe protiv njih.
Na Trafficasocira i pokušaj “hyperlink” pristupa preko uvođenja lika (korumpiranog) meksičkog policajca Silvia u priču pri početku. Namjera je jasna: treba dati i drugi ugao gledanja, ali je problem u tome što je taj aspekt priče asimetrično manji i površniji od onoga što vidimo prateći Kate, Matta i Alejandra. Drugi problem je inače standardna stvar za Hollywood, rascjep između mračnih radnji koje su realistično predstavljene s jedne strane, te potrebe da se gledaocima da lik koji će im pružiti perspektivu i s kojim će se identificirati. U pravilu, taj lik je naivniji od ostalih i, također u pravilu, slabije napisan od ostalih. U ovom slučaju to je Kate i, ma koliko se Emily Blunt trudila da je oživi i realistično predstavi kao složenu ličnost sa svojim problemima i dilemama, ona ostaje daleko ispod Matta u vještoj izvjedbi Josha Brolina, a posebno Alejandra kojeg Del Torro maestralno igra.
Problemi, odnosno nesavršenosti Sicariapotiču iz scenarija koji je solidan i kompaktan, posebno kada se uzme u obzir da ga je napisao debitant i prije svega glumac Taylor Sheridan, ali je daleko od savršenog. Naprosto, ima u njemu suviše kompromisa načinjenih za američku mainstreampubliku, i suviše općih mjesta i lakih rešenja. Denis Villeneuve nije vrstan pisac, i to mu je najveći autorski nedostatak, pa je uglavnom prinuđen raditi po tuđim scenarijima. No i u tim okolnostima on od filma izvlači maksimum. Primjer za to su Zatočene, gdje je solidno zamaskirao činjenicu da je scenarij zapravo slab i napravio solidan triler. Sicarioje daleko iznad toga. U pitanju je ne samo dobar film, nego i jedan od najboljih ove godine.