kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3
Čini se da
će za 2024. godinu Lee Miller ponijeti titulu nanovo otkrivene
povijesne ličnosti. Prvo je protagonistica filma Alexa Garlanda
nazvana po njoj, nimalo slučajno, budući da je i fikcionalna,
distopijska Lee Miller, baš kao i ona povijesna, bila ratna
foto-reporterka, a sada nam je u kina došao i biografski film Lee
u režiji poznate direktorice fotografije Ellen Kuras. Cinici bi
rekli da smo tako dobili „priču o porijeklu” heroine, ali,
ironije li, film Lee
je stariji od Garlandova Građanskog
rata: Svakom carstvu dođe kraj,
a i produkcija je započeta dosta ranije, s glavnom glumicom i
producenticom Kate Winslet kao motorom iste. Produkcija je zapravo
bila problematična, naročito njen razvojni dio slaganja financijske
konstrukcije. Kuras i Winslet su imale sreću da im je sin Lee
Miller, ujedno i autor njene biografije „Životi Lee Miller”,
Antony Penrose, dozvolio pristup kompletnoj majčinoj arhivi,
uključujući i neobjavljene radove, ali je svejedno scenarij
preživio nekoliko „ruku” i prekrajanja. Problema je bilo i na
snimanju koje se odvijalo u Hrvatskoj i Mađarskoj: glavna glumica se
povrijedila na probi još prvog dana, pa je došlo do odlaganja i
povećanja troškova. Navodno je sama Kate Winslet vlastitim
sredstvima platila dva tjedna plaće za glumce i ekipu kako bi se
zatvorila financijska konstrukcija.
No, prije nego li pređemo
na film, upoznajmo se s njegovom protagonisticom. Rođena u okolici
New Yorka, Lee Miller prvo se proslavila kao model, u djetinjstvu
svome ocu, pasioniranom fotografu, kasnije u svijetu visoke mode.
Upoznavši proces s jedne strane objektiva, riješila je da ga
upozna i s druge, zbog čega je studirala u New Yorku i Parizu, bila
učenica, muza i ljubavnica Mana Raya, prijateljevala s nadrealistima
i općenito umjetnicima kao što su Pablo Picasso, Paul Éluard, Jean
Cocteau i Solange d'Ayen, između ostalih. Bila je udana za
egipatskog inženjera Aziza Elouija Beya, putovala svijetom, kasnije
je upoznala i svog drugog supruga, slikara, kustosa i galerista
Rolanda Penrosea s kojim se preselila u London, gdje ih je i zatekao
početak Drugog svjetskog rata. Za vrijeme Bitke za Britaniju, Miller
je radila za londonski Vogue za koji je fotografirala kako se obični
ljudi nose s ubojitim zračnim udarima. Od 1944. godine do kraja rata
pratila je savezničke trupe, snimila bitku za Saint-Malo, prvo
korištenje napalma, oslobođenje Pariza, njemačke koncentracijske
logore Dachau i Buchenwald, Hitlerov osobni stan u Minhenu, te život
u Austriji i Mađarskoj odmah nakon rata. Nakon toga, vratila se u
Veliku Britaniju, udala za Penrosea, par se skrasio na imanju u
Istočnom Sussexu koje su posjećivali umjetnici, osim ranije
navedenih, još i Henry Moore i Max Ernst, između ostalih. Sve je
manje radila, navodno je patila od depresije i posttraumatskog
stresa. Umrla je 1977. godine od raka pluća. Zbog toga se odluka
Kate Winslet, Ellen Kuras i tima scenarista da radnju otvore na istom
tom imanju 1978. godine, gdje ostarjela Lee Miller (Winslet, naravno)
daje intervju mladom novinaru (Josh O'Connor), uz čašicu džina i
cigaretu u ustima, prebirući po fotografijama i zauzimajući
defenzivni stav, čini pomalo besmislenom. Međutim, „naplatu” će
taj postupak, tako tipičan za biografske filmove britanskog
porijekla ili makar tipa, koji ostatak radnje šalje u „flashback”,
a protagonistu dodjeljuje i ulogu naratora, dobiti na kraju. Tada se
naime otkrije identitet mladog novinara kao Antonyja Penrosea, dakle
Leeina sina i baštinika koji još uvijek ima nešto što bi zamjerio
svojoj majci. To možda ima nekog smisla ako ostanemo uz odjavnu
špicu dovoljno dugo da pročitamo tekstualnu karticu koja nas
informira da Miller nije izlagala svoje najpoznatije „ratne radove”
nakon rata, već ih je Antony otkrio prebirući po majčinim stvarima
nakon njezine smrti, ali svejedno se čini u najmanju ruku
nategnutim. Između toga, pak, dobivamo tipičan, raskošan
biografski film u tri čina o životu i radu Lee Miller prije rata,
za vrijeme „blica” u Londonu, te u završnoj fazi rata u Europi.
Upoznajemo ju kao mladu, slobodnu i nesputanu ženu negdje na jugu
Francuske gdje se odmara u vili sa svojim prijateljima Solange
(Marion Cotillard), Jeanom (Patrick Mille), Paulom (Vincent Colombe)
i Nouche (Noémie Merlant). Društvu se priključuje i naočiti
londonski galerist Roland Penrose (Alexander Skarsgard) i između
njih dvoje zaiskri, dok ostatak društva pretresa dnevnu politiku i
denuncira Hitlera kao luđaka za kojeg je čudo da je i toliko
potrajao na sceni. Novopečeni par seli se u London, gdje ih zatječe
rat. Zbog prigovora savjesti, Roland dobiva poziciju u civilnoj
zaštiti i zadatak da dizajnira kamuflažne uniforme. Kako je Lee
suviše samosvjesna da bi sjedila doma, čekala u redovima,
izigravala domaćicu i povremeni model svom partneru, ona pokušava
naći posao, što joj i polazi za rukom u londonskoj redakciji
magazina Vogue. Iako se jedan od urednika tomu protivi, glavna
urednica Withers (Andrea Riseborough) prihvaća je i daje joj podršku
i sve zanimljivije zadatke kojima modni magazin pokušava pomoći
Britaniji u ratnim naporima, a sebi osigurati egzistenciju iz broja u
broj. Na poslu Lee upoznaje i američkog kolegu Davida Schermana
(Andy Samberg) koji će joj kasnije postati partner u poslu. Njih
dvoje će se ponovo sresti na francuskom ratištu i ostati skupa na
radnim zadacima do kraja, sve se više dovijajući kako da svoj
angažman produže. David za to ima poslovne razloge, a Lee osobne
jer želi pronaći svog prijatelja Jeana d'Ayena koji je nestao u
koncentracijskom logoru, te to nametnuti kao temu i društveni
problem, nasuprot pobjedničkoj euforiji.
Lee Miller kao
povijesna ličnost, pored toga što je bila nesvakidašnja osobnost i
nalazila se svojom zaslugom u zanimljivim vremenima na zanimljivim
mjestima, te zbog toga postala sinonim za svoju profesiju, nosi i
određeni simbolički značaj. S obzirom da je bila prva žena u
poslu koji se i danas smatra dominantno „muškim”, nije je teško
iskomunicirati kao primjer snažne i slobodne žene koja sama donosi
odluke i tako postaje gospodarica svoje sudbine, što je ideal
feminizma, kako onog starijeg, tako i onog novijeg. Stoga je logično
da su je Ellen Kuras i Kate Winslet izabrale kao ličnost o kojoj bi
valjalo snimiti film: prva bi tako polučila dugometražni igrani
redateljski debi, a druga odigrala povijesnu ličnost, a sve to bi se
dešavalo u #metoo eri, zbog čega bi publika i kritika mogle biti
blagonaklone. U tom smislu, Lee je autorski konzervativan film,
fokusiran na školska rješenja od strukturiranja preko pisanja
dijaloga do režije usmjerene na dvije stvari: maksimizaciju
produkcijskih vrednota kroz bogatu scenografiju, kostim i rekvizitu,
iako su lokacije „zamjenske” i računalno dorađene, te na
izvlačenje maksimalnog efekta od zvjezdane glumačke postave. U tom
smislu, neke nominacije u sezoni nagrada ne bi smjele začuditi,
budući da se ovako koncipirani filmovi i inače snimaju s nagradama
u mislima.
Vjerojatno je u tom smislu najveći favorit Kate
Winslet u naslovnoj ulozi, ali tu dolazimo do jednog problema
inherentnog za biografske filmove čija radnja ili linije radnje
imaju veliki vremenski raspon ili disparitet. Naime, glumica je za
ulogu mlade Lee morala biti digitalno podmlađena, a za ulogu stare –
postarana. Proces je izveden solidno, ali se odjeke istog nije moglo
izbjeći u kretnjama, naročito onima snimljenima u širim planovima.
Srećom, Winslet može biti „ona prava” u ključnom periodu
Leeina života, što je ujedno i emocionalno najzahtjevniji i najviše
akcentirani dio filma – onaj kada ona s kolegom prati vojsku po
ratištu. Unekoliko „oscarovsku” scenu ima i Marion Cotillard kao
Solange d'Ayen, kada ju naslovna junakinja pronađe shrvanu u friško
oslobođenom Parizu. Dominantno komičar Andy Samberg odlično se
snalazi u dramskoj ulozi pristojnog i dobrohotnog, ali pomalo
smotanog američkog foto-reportera Davida, a izvan svog uobičajenog
tipa je i Alexander Skarsgard, inače poznat po hladnim i muževnim
rolama, koji ovdje igra profinjenog, toplog i unekoliko mekog
Rolanda.
Ako zanemarimo pakiranje filma u „flashback” i
nepotrebnog otvaranja teme potencijalne majčinske odgovornosti ili
čak krivice, ostaje nam sasvim solidna „glavnina” filma. Razlog
tomu je svakako pristup foto-arhivi koju je ekipa imala, ali i
redateljičino razumijevanje kako zanata, tako i psihologije
fotografije, te razumijevanje između nje i njene glavne glumice i
producentice, budući da su njih dvije već surađivale ranije na
filmovima Vječni
sjaj nepobjedivog uma
redatelja Michela Gondryja i Mali kaos redatelja Alana Rickmana. Lee
zbog toga postaje i ostaje dosta solidan, dovoljno „mesnat”, iako
pomalo odveć konvencionalan „biopik”.