kritika pročitana u emisiji Filmoskon na HR3
Ako postoji
jedna jedina riječ kojom bi se moglo opisati najnoviji film Tima
Burtona, Bubimir
Bubimir,
onda bi ona glasila: „povratak”. Povratak dragog besprizornog
demona na veliko platno, Burtonov povratak junaku koji je uvelike
trasirao njegov karijerni uspon i genezu njegovog stila, ali i
povratak osebujnog redatelja u njegovu „zonu ugode”. Povratak
nakon skoro dva desetljeća auto-plagijata (katkad do razine
auto-parodije), te izleta u vode „običnog” i „komercijalnog”.
Gledano iz šireg kuta, Bubimir
Bubimir
predstavlja i svojevrsni povratak filmsko-stvarateljskim
vrijednostima iz nekih prošlih, slobodnijih vremena kada se manje
pazilo na demografske karakteristike ciljane publike i to hoće li se
netko među njima slučajno uvrijediti. Kada je neozbiljnost u stavu
bila dozvoljena, a nekad čak i poželjna, što se prelijevalo i na
humor koji je ponekad, s punim pravom, bio nezreo i sirov, možda čak
i prost, radi maksimalnog učinka. Povratak Bubimira dočekali smo
kasno, ali, nadajmo se, ne i prekasno.
O nastavku se govorilo
još otkad je izvornik iz 1988. godine polučio uspjeh na
kino-blagajnama (nešto manje kod kritike), ali je on dosta često
„stavljan na led”, uz izmjene na scenariju od bazične ideje
nadalje, ponešto i zbog strelovitog uspona karijere Tima Burtona.
Podsjetimo, redatelj i glumac koji je tumačio naslovni lik, Michael
Keaton, produžili su skupa na sljedeći projekt, filmsku adaptaciju
stripa Batman,
a njegov uspjeh premašio je i Bubimirov.
Između prvog Batmana
iz 1989. i njegovog nastavka, Batman
se vraća
iz 1992., smjestio se i Edward
Škaroruki
(1990) koji će zapravo definirati ono što zovemo stilom Tima
Burtona. Za redatelja su se redali projekti kao što je stilizirani
„biopic” o „najgorem redatelju svih vremena” Edu Woodu,
uvrnuta komedija Mars
napada!
(1996), povratak gotičkom stilu s Sanjivom
dolinom
(1999), „remake” Schafnerovog Planeta
majmuna
(2001) i tako dalje. Od Bubimira,
pored priča o nastavku, prema različitim scenarijima i prema
različitim idejama i s istim ili različitim glumcima, dobili smo
još animiranu seriju i video-igrice, sve dok kultni lik nije
postavljen na kazališne daske u sasvim logičnoj mjuzikl-varijanti
2018. godine. Tada su se nagađanja o mogućem nastavku
intenzivirala, dijelovi odbačenih scenarija su reciklirani u novi,
nastao po sve popularnijoj logici nastavaka koji poštuju nasljeđe
originala, ali uz stare likove uvodi i one nove.
Čak i da
zalutamo na projekciju, već od uvodne špice će nam biti jasno gdje
smo. Ona, naime, citira onu originalnu, od glazbe Dannyja Elfmana do
prizora fiktivnog gradića Winter River u saveznoj državi
Connecticut, završavajući s kućom u kojoj još živi obitelj Deetz
na vrhu brda. Nekadašnja „gotičarka” tinejdžerske dobi i
nesuđena nevjesta naslovnog demona, Lydia (Winona Rider), odrasla
je, odselila se, udala, razvela, dobila kćer Astrid i izgradila
karijeru kao voditeljica popularne televizijske emisije o duhovima i
ukletim kućama. Ona se zabavlja sa svojim menadžerom i producentom
Roryjem (Justin Theroux igra lik modeliran da bude nalik na Otha iz
originalnog filma) kojeg je upoznala na grupnoj terapiji nakon
pogibije bivšeg muža, ali osjeća pritisak svakodnevnog života.
Situacija će se dodatno pogoršati kada joj njena maćeha Delia
(Catherine O'Hara) javi da joj je otac Charles poginuo, pa treba
obavijestiti Astrid (Jenna Ortega koja se nakon petog Vriska
kandidira za specijalisticu za „legacy sequele”). Astrid ne
vjeruje u duhove i prezire svoju majku koja zarađuje na naivnosti
ljudi. Treba organizirati sahranu i ići s Delijinim planom da kuću
pretvori u svoju najnoviju instalaciju, „muzej žalosti”, Rory
stvar dodatno komplicira idejom da se on i Lydia vjenčaju u
najkraćem mogućem roku, a Astrid je upravo upoznala dečka Jeremyja
(Arthur Conti). Pristala je da s njim provede svoj omiljeni praznik,
Noć vještica, ali Jeremy možda nije ni izbliza tako fin i bezazlen
kakvim se na prvi pogled čini. U međuvremenu, zagrobnim svijetom i
dalje vlada nesnosno komplicirana birokracija sa šalterima i
čekaonicama, ali tamo se pojavila nova opasnost: srednjovjekovna
vještica Delores (Monica Bellucci) koja isisava duše i kao takva
može i mrtvima skratiti zagrobni život. Ona traži svog bivšeg
supruga, Bubimira (Keaton, naravno) koji mora smisliti plan kako od
nje pobjeći, a možda se vratiti i na onaj originalni, da se oženi
Lydijom i preseli u svijet živih. Policijski detektiv, u smrtnom
životu nekada glumac iz B-filmova, Wolf Jackson (Willem Dafoe),
pokušava pak da vještici stane na kraj. Dva svijeta i sijaset
podzapleta sudarit će se u uvrnutoj, frenetičnoj i na koncu
kaotičnoj završnici.
Kada bacimo pogled na izvedbu, postaje
nam jasno da Tim Burton u tom smislu želi biti što više vjeran
originalu, u čemu i uspijeva, a ponegdje čak i premašuje standarde
koje je sam sebi zadao. Stilski, to je to, ali je kvaliteta pojedinih
segmenata, prije svega tehničkih, poput specijalnih efekata
baziranih na maketama i animatronici, u nastavku čak i bolja nego li
u izvorniku, što je možda i stvar dosta ozbiljnijeg budžeta.
Strukturalno i koncepcijski, također, novi je film dosta blizak
originalu, od prolongirane i kaotične ekspozicije do konvergencija
više narativa i zapleta koje vode različiti likovi u nešto što bi
se moglo nazvati organiziranim kaosom za završnicu. Isti je i
koncept naslovnog junaka koji biva prizvan, što nemarno, što
namjerno, pa onda situaciju okreće u kaos i u svoju korist. No
Michael Keaton ovdje ima više glumačke konkurencije, makar u
svijetu mrtvih gdje se susreće s vrlo raspoloženim Willemom Dafoeom
i Monicom Bellucci koja može do kraja šmirati, a opet biti
uvjerljiva kao opaka sisačica duša. To međutim ne znači da Keaton
ne okreće stvar na „one man show” u kojem se može maksimalno
ludirati i probijati „četvrti zid” direktno se obraćajući
publici.
Izvrstan posao su Burton i scenaristi napravili i sa
starim likovima iz svijeta živih kojima je dopušteno da odrastu,
odnosno da ostare, što posebno važi za Lydiju i Deliju čija je
dinamika odnosa sada prilagođena godinama njihovih likova (i Winona
Ryder i Catherine O'Hara se savršeno snalaze sa starim likovima u
novoj verziji). A zbog onoga što je glumac Jeffrey Jones radio u
stvarnom životu (poticanje maloljetnika na obnaženo
fotografiranje), njegov lik Charlesa dobio je smrt na način crtića.
Likovi Maitlandovih se samo spominju, ali se ne pojavljuju, što ima
smisla i po internoj i po eksternoj logici: likovi kao duhovi ne mogu
ostarjeti, a glumci koji su ih igrali ipak jesu. Problem, doduše,
nastaje s uvođenjem i zapravo gomilanjem novih likova koji se sa
starima ne mogu izboriti za našu pozornost i naklonost. Stoga oni
samo generiraju svoje podzaplete koji dodatno generiraju kaos u filmu
koji je sam po sebi kaotičan na narativnom planu. U tom smislu,
nastavak je brži, luđi, preciznije urađen i stoga manje naivan od
originala, što možda i nije tako dobra vijest jer svakako neće
dobaciti do nivoa kultnog klasika, već će u inflaciji sadržaja
kojoj svjedočimo brže utonuti u zaborav. To je, doduše, standardni
problem nastavaka tog tipa, a razina problema se podiže s povećanjem
vremenske razlike između nastavka i originala. Opet, može nam biti
drago da se makar redatelj Tim Burton vratio u formu i „zonu ugode”
nakon perioda lutanja, da se vratio svom stilu i likovima do kojih mu
je stalo. I to da je u priču ušao bez kalkulacija, svojih ili
tuđih, o nekim nimalo sinematičnim faktorima koje „treba”
uzimati u obzir kada se radi film, pa je sebi dozvolio da bude i
politički nekorektan i sirov, a sve kako bi nas zabavio.