kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3
U početku bijaše roman. Napisala ga je belgijska spisateljica Barbara Abel. Onda je na red došla prva adaptacija, također belgijska, iz 2018. godine, u režiji Oliviera Masset-Depassea, a po scenariju koji je redatelj napisao skupa s Giordanom Gederlinijem. Scenaristički dvojac je u tekst unio jednu ključnu promjenu: radnja je iz suvremenog okruženja prebačena u ono periodno, u 60-te godine prošlog stoljeća, u kojem je svakako lakše prihvatiti pokretač radnje, odnosno dramskog sukoba između dviju (anti)junakinja. Glavne uloge su, pak, dodijeljene glumicama Veerle Baetens (nama najpoznatijoj po ulozi u filmu Alabama Monroe Felixa van Groeningena) i Anne Coesens. Rezultat je bio napeti „hitchcockovski“ triler u kojem se napetost mogla „rezati nožem“, dobro primljen i od strane kritike i od strane publike, što ga je svakako preporučilo i za američki „remake“, a to je ionako trend koji traje već nekoliko desetljeća. Ali, pazite, ovdje nije riječ o velikom, industrijskom, hollywoodskom poduhvatu gdje je svaki detalj od pretprodukcije do promocije pomno osmišljen, već o malom, neovisnom filmu iza kojeg su produkcijski stale manje kompanije. Scenarij je napisala prilično nepoznata scenaristica Sarah Conradt, a režije se prihvatio Francuz Benoit Delhomme, globalno poznat i priznat u svom primarnom fahu, kao direktor fotografije, dok mu je Majčinski instinkt debitantska režija. Glavne uloge su dodijeljene poznatim hollywoodskim glumicama Jessici Chastain i Anne Hathaway, čije su karijere dosta „usporile“ nakon perioda najvećih uspjeha početkom prošlog desetljeća, pa im nekakav „restart“ ne bi škodio. I pored toga, distribucijska putanja filma čini se pomalo čudnom: krenula je iz Južne Amerike i Jugoistočne Azije, pa stigla u Europu, prvo na Baltik, pa onda na Britansko Otočje i Zapadni Balkan te u Rusiju, dok datuma za najznačajnije, američko tržište još nema, a nakon inicijalnih negativnih kritika, pitanje je hoće li do široke distribucije na matičnom teritoriju i doći.
Dvije obitelji žive u susjednim kućama u neimenovanom američkom predgrađu 60-ih godina prošlog stoljeća, i njihovi životi su podudarni. Sinovi Theo i Max jednako su stari, idu u istu školu i najbolji su prijatelji, praktički kao braća. Supruge Alice (Chastain) i Celine (Hathaway) ne rade, iako bi to možda i željele, već se, po onovremenim običajima, brinu za svoje domove (i posebno travnjake i vrtove!) te za svoju djecu. Njihovi muževi Simon (Josh Charles) i Damien (Anders Danielsen Lie) voze se na odlično plaćene poslove u gradu u svojim divnim automobilima prepoznatljivog dekorativnog dizajna inspiriranog aeronautičkim dostignućima. Prijateljstvo sinova zrcali se i na njihove majke, toliko da Alice organizira tajnu proslavu Celininog rođendana. Taj idealan, idealiziran i posve idiličan odnos mijenja se ubrzo nakon toga. Dan nakon zabave s puno koktela, Celine prijavljuje svojoj susjedi i njenom sinu da je Max bolestan i da će preskočiti školu. Dok Alice radi u vrtu, primjećuje da je Max na ogradi balkona svoje kuće i da pokušava izvesti vrlo opasan manevar namještanja kućice za ptice. Ona ga pokušava upozoriti da tako nešto ne radi, naročito ne sam, te pokušava alarmirati Celine koja ju ne čuje jer usisava. Na kraju, Alice „juriša“ u kuću svoje susjede, penje se na kat i izlazi na balkon, ali kasno: Max je već pao i poginuo. Odnosi se instantno mijenjaju, Damien se povlači u sebe, a Celine kao da izbjegava Alice, ali ne i njezinog sina Thea kojeg počinje tretirati kao „zamjenu“ za svoga. Zbog toga Alice počinje sumnjati da joj je susjeda možda zamjerila presporu reakciju kad je sigurnost njenog djeteta bila ugrožena. Taj osjećaj ju neće pustiti čak ni kad se njih dvije formalno pomire, već će se tenzije u tom pravcu polako dizati do nivoa paranoje. Treba imati na umu da je Alice ionako sklona anksioznosti, a da joj Celine svojim ponašanjem svjesno ili makar nesvjesno svakako daje razloga da se osjeća kako se osjeća, dok u razgovoru negira njene navode i sebe predstavlja kao žrtvu. Nakon serije peripetija, mi ćemo kao gledatelji otkriti tko je bio u pravu, kako, zašto i u kojoj mjeri.
Neki aspekti filma funkcioniraju doista sjajno. To su prije svega vrlo detaljno razrađeni elementi dizajna, od scene i kostima do šminke, frizure i rekvizite kojima se naglašava specifični retro-ugođaj filma. U tom smjeru ide i fotografija samog Delhommea u zagasitim tonovima i sa realistično prigušenim osvjetljenjem. Izuzetne su i dvije glavne glumice, posebno u zajedničkim scenama verbalnih razmjena u kojima obije demonstriraju mogućnost brzih promjena emocionalnih registara u kojima igraju. Jessica Chastain i Anne Hathaway prije ovog skupa su igrale u dva filma (Interstellaru Christophera Nolana i Vremenu Armagedona Jamesa Graya), ali sada prvi puta doista dijele ekran i imaju priliku glumački se nadmetati i „sparingirati“, što i čine tako da jedna „razigrava“ drugu. Njima je objema u ovom trenutku potrebna po jedna velika, uspješna uloga, zato su i stale kao producentice iza ovog projekta, budući da se nikako ne mogu „reinventirati“, posebno nakon osvojenih Oscara, a što pokušavaju. Njihove su karijere, međutim, tekle drugačijim tijekovima: nešto mlađa Anne Hathaway ranije se uspela do ranga hollywoodskih zvijezda, dok je Jessica Chastain dulje ostala u okvirima neovisne kinematografije, odakle ju je u „prvu ligu“ propelirala uloga u filmu Drvo života Terrencea Malicka. Interesantno, Anne Hathaway je svog Oscara (iz drugog pokušaja) za sporednu ulogu u mjuzklu Jadnici dobila na istoj dodjeli na kojoj je Jessica Chastain imala svoju drugu neuspješnu nominaciju za glavnu ulogu u filmu Zero Dark Thirty, devet godina prije nego li je svoj kipić konačno osvojila iz trećeg pokušaja za naslovnu ulogu u filmu Oči Tammy Faye. Za potonju nagradu mnogi analitičari tvrde da je u pitanju bio „kumulativni“, „počasni“ Oscar, jer je na glumicu „naprosto došao red“. „Pad“ Anne Hathaway od „svačije drage“ do najprezrenije osobe u Hollywoodu dogodio se, pak, ranije i bio je vrlo strm, a gotovo bez ikakvih opipljivih razloga, osim što se „umreženoj javnosti“ nisu svidjeli neki od njenih javnih nastupa. Glumica se u međuvremenu vratila „na mala vrata“ ulogama u filmovima Colossal, Oceanovih 8 i Mutne vode, ali nikad do razine na kojoj je bila na vrhuncu svoje karijere. Kod Jessice Chastain nije toliko bila riječ o padu, koliko o zasićenju javnosti tipom uloge koji je glumici dodjeljivan (uglavnom u trilerima s dramskom potkom, sa ili bez političke pozadine), te njenim pokušajima da se to zasićenje spriječi kroz variranje tipa uloge, što bi nekada bilo uspješnije (u dramama i takozvanim „uzdignutim“ hororima), a nekada manje uspješno (u akcijskim i super-herojskim filmovima).
Obje glumice su ovdje, dakle, fantastične, ali nevolja je u tome što zapravo nemaju s kime raditi. Dječaci izabrani za uloge Maxa i Thea prilično su slabašni kao glumci, a nedostaje im i vođenja. Vođenje nedostaje i odraslim glumcima u ulogama muževa, pa su Josh Charles i Anders Danielsen Lie prepušteni svojim instinktima, na što se prvi odaziva podglumljivanjem, a drugi preglumljivanjem. Kao i u slučaju dječaka, to ne mora nužno biti njihova greška; više je riječ o nedovoljno preciznom scenariju koji sve likove osim glavna dva svodi na lutke. Također, postoji i problem režije koja svakako nije glavni talent Benoita Delhommea, a i prekompleksan je posao za nekoga tko se do sada bavio samo jednim aspektom filmskog stvaranja. Ne samo formalno, nego i praktički, Delhomme je kao redatelj odogovoran za svoje djelo, ali nad njih zapravo nema pregled. Naime, ovaj spoj drame ili melodrame, psihološkog trilera i film-noira, dakle, žanrova međusobno bližih nego što se to na prvi pogled čini, nakon Hitchcocka (koji je ipak navedene žanrove češće odvajao nego što ih je spajao) može funkcionirati jedino sa začinom ironije (kao, primjerice, u tv-seriji Očajne kućanice u kojoj su upravo ironija i cinizam spajali melodramu i triler intrige u okruženju predgrađa), a tog začina ovdje nema ni za lijek. Upravo suprotno, Delhomme Hitchcocka kao svoj nesumnjivi uzor i ideal podražava potpuno direktno, ozbiljno i bez otklona, a upravo ta ozbiljnost dovodi do posve neplaniranog suprotnog učinka. Naime, Majčinski instinkt, kako radnja filma odmiče, sve više postaje nesvjesna parodija ne samo izvornog romana i originalne adaptacije istog, već i svog centralnog uzora i reference, pa i same ideje o psihološkom trileru u miljeu kućanica i majki u predgrađu. Zapravo, da nije dvije glavne glumice, Majčinski instinkt bi tek još jedna u nizu nepotrebnih i promašenih američkih prerada filmskih priča koje dolaze iz „širokog svijeta“. Prisustvo njih dvije film svakako podiže za stepenicu ili dvije, ali nisu ni Anne Hathaway ni Jessica Chastain svemoćne da svojim prisustvom i zalaganjem isprave nešto što je od samog početka krivo.