kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3
Možemo sa sigurnošću tvrditi da žanrovski film u srbijanskoj kinematografiji praktički nikada nije ni postojao u iole pristojnom obujmu. U jugoslavenska vremena, repertoarom su zapravo vladale drame i komedije u spektru od populističke do profinjene, dok je gotovo cjelokupni prostor onoga što podrazumijevamo pod žanrovskim filmom pokrivao takozvani „partizanski film”. On se, pak, izrodio iz matičnog žanra ratnog filma, u njega bi po potrebi inkorporirao elemente drame i melodrame, ponekad avanture (u dječjem ili odraslom registru), vesterna i dosta rijetko akcijskog filma. Problem s partizanskim filmovima kao takvima je, pak, bio taj da je kod njih važnija bila ideologija i dijalektički pristup, pa je tomu bilo podređeno i žanrovsko kodiranje. Tradicija žanrovskog pristupa, dakle, nije naslijeđena, pa se nije mogla niti prenijeti u kontekst bilo „krnje Jugoslavije” 90-ih i ranih 2000-ih godina, niti u kontekst samostalne Srbije nakon 2006. godine. Pokušaja je bivalo, čak i vrlo zanimljivih, ali oni su sami po sebi bili suviše oslonjeni na „uvoz” modela i uzora iz inozemstva koji bi bili manje ili više vješto prilagođavani domaćim uvjetima, pa stoga su rijetko kad bili konzekventni ili bi rezultirali stvaranjem neke življe, paralelne žanrovske scene s vlastitom poetikom. Iako, publika i kritika bi se ponadale da bi svaki uspješniji primjerak (a bilo ih je) mogao biti baš taj prijelomni film iz kojeg bi se rodila srbijanska žanrovska kinematografija. Čak se jedno vrijeme smatralo da će se kroz produkcijske usluge za inozemne filmske kuće, kao što je to Europacorp. Luca Bessona, polako uvesti i žanrovski „know how”. Do pomaka je, kako to obično biva, prije došlo u drugim sferama, prvo u književnosti, pa onda i na televiziji, za koju su se u stabilnom tempu počele snimati kriminalističke, pa i fantazijske i horor-serije. U tom smislu, srbijanski žanrovski filmski redatelj Darko Nikolić produkt je televizije na kojoj se, nakon „kaljenja” na kratkom metru, etablirao. Međutim, ono što je presudno za njegov uspjeh je zapravo faktor sreće vezan za njegov filmski prvijenac Jedini izlaz. On je, simptomatično za suvremenu srbijansku kinematografiju, bio zapravo „izvadak” iz istoimene televizijske serije i to ne naročito vješt. Sreća koju je Nikolićev film imao bila je s distribucijom. Naime, bilo je to u proljeće pandemijske 2021. godine kada su odlagane mnoge premijere svjetskih filmova, pa je Nikolićev film tjednima i mjesecima bio najatraktivniji na repertoaru, a kino-dvorane su, pak, bile jedan od prvih sadržaja koji se otvorio za javnost nakon prve runde masovnog cijepljenja. Film je sam po sebi patio od previše glavnih ili makar značajnih likova u zapletu i od previše podzapleta, kao i od neujednačenosti u glumačkoj podjeli, počevši s glavnom glumicom Anđelkom Prpić, do tada verziranom isključivo u sferi prvoloptaških TV-komedija. Stoga je cijela stvar na momente djelovala bizarno, zbrzano i nelogično u formatu dugometražnog filma od 110 minuta. Nešto od tih neujednačenosti prisutno je i u seriji, ali je priča sama po sebi, sa svojim skretanjima, rukavcima i pravilno tempiranim otkrićima i obratima, više odgovarala tom formatu. Vladanje formatom TV serije Nikolić je potvrdio i svojim sljedećim projektom Nemirni, a u distribuciju u hrvatskim komercijalnim i neovisnim kinima ušao je i njegov najnoviji dugometražni film Poslednji strelac. On će se možda kasnije pojaviti i u serijskom formatu, iako sam po sebi više sliči „čistom” filmu, doduše iz nekog nižeg registra, nalik na uratke snimane direktno za kabelsku televiziju i za video-distribuciju.
Protagonista Nenada Kuruzovića (igra ga Nenad Jezdić) upoznajemo kao aktivnog agenta srbijanske tajne policije BIA-e koji je, u lagano pripitom stanju i u društvu svoje trudne supruge, na večeri kod svog kuma i kolege Baltazarevića (Miloš Timotijević). Pijanstvo preko granice za legalnu vožnju tu služi kao ključan faktor: umjesto Kuruzovića u automobil kao vozač sjeda njegova supruga, i to sama, dok se kumovi opraštaju; paleći motor, ona aktivira bombu namijenjenu njemu i gine. Kumovi u prisustvu mladog inspektora ubijaju dvojicu neposrednih počinitelja prije nego im kažu ime naručitelja koje oni ionako znaju – u pitanju je opasni kriminalac Atanasije koji Kuruzovića iz nekog svog razloga ima „na meti”. Deset godina kasnije, Baltazarević je još uvijek u službi, Kuruzović je u penziji, a Atanasije (Miodrag Miki Krstović) se vratio iz bijega u Parizu nazad u Beograd. Kuruzović je pritom neizlječivo bolestan i ima još par mjeseci života, na što upravo računa Baltazarević koji mu javlja da se Atanasije vratio, nadajući se da će osveta poslužiti kao dovoljan motiv da Kuruzović djeluje sam, bez traga koji bi vodio do Službe. Atanasije, međutim, ima kontra-ponudu: život za život, odnosno mogućnost da Kuruzoviću sredi transplantaciju jetre ako ovaj ne bi išao putem osvete. Tabla za obračun je postavljena, ali ne treba smetnuti s uma ni dvije žene koje bi u njemu možda mogle odigrati ključnu ulogu. Jedna je Atanasijeva asistentica Barbara (Aleksandra Belošević), a druga Kuruzovićeva susjeda Olivera (Nataša Marković), profesorica francuskog jezika u invalidskim kolicima i, ako je vjerovati našoj žanrovskoj intuiciji, zasigurno žena s tajnom.
Iz opisa radnje, Poslednji strelac premisom podsjeća na film Četvrti čovek Dejana Zečevića. Zajedničke točke su bivši pripadnik Službe kao glavni lik, njegova osveta kao osnova prosedea i kum, aktivni pripadnik iste organizacije, kao nominalno prvi pomagač koji ga informira i usmjerava; razlike su pak te da je kod Zečevića Služba vojna, a ne civilna, te da je bolest od koje glavni junak pati amnezija, a ne rak, pa osim motivacije može poslužiti i kao element zapleta. Tome možemo dodati obilje referenci na francusku žanrovsku kinematografiju, od toga da Nenad Jezdić u izdanju s vrlo kratko podšišanom kosom i primjetno dužom bradom može podsjetiti na Jeana Renoa u nekima od njegovih brojnih akcijskih i trilerskih uloga, pa do pojedinih rješenja preuzetih iz nekih konkretnih naslova. Konačno, tu je i ugođaj B-filma nametnut budžetskim i vremenskim ograničenjima, budući da je film snimljen u neovisnoj produkciji, za malo novca i u kratkom vremenskom roku. U praksi, to znači da nema spektakla, jurnjave, masovki, pa čak ni puno vanjskih lokacija u bilo kom smislu, a obračuni, uključujući i onaj završni, kratki su i nespektakularni. Umjesto toga imamo dijaloške razmjene i monološka izlaganja u kojima se otkrivaju pozadine i motivacije likova kao osnovnu dramaturšku „štaku” u scenariju Branislava Jankovića napisanog u suradnji s Majom Todorović. Također, tu su i pomicanje akcije izvan kadra i forsiranje glazbe svih mogućih žanrovskih i emocionalnih registara kao glavna režijska pomagala kojima se služi Nikolić. Redatelj se povremeno sasvim solidno snalazi s ograničenjima (dokaz za to su dvije skoro zrcalne seks-scene), ali veći dio vremena podiže tenziju i očekivanja koja ne može ispuniti. Razlog za to je vjerojatno činjenica da je film na dramaturškom planu katastrofalan. Riječ je o redanju događaja bez motiva i objašnjenja, makar onih rudimentarno-klišeiziranih, likovi koji se „jako” uvode - poput Atanasijevog brata svećenika, Kuruzovićeve poznanice bivše prostitutke, sada vlasnice agencije, te knjižničarke Maše kod koje Kuruzović posuđuje knjige - troše se i izbacuju rekordno brzo; također, slično se tretiraju pojedini događaji koji ostaju bez uzroka i posljedica. Zbog toga bi netko mogao pomisliti kako je film brzo i na silu skraćivan za kakvih pola sata, te da je u tom skraćivanju izbačeno nužno vezivno tkivo koje bi uspostavilo slijed događaja. Na vizualnom planu, fotografija Gorana Jankovića je onoliko dobra koliko može biti na tako malom broju uglavnom zatvorenih i slabo osvjetljenih lokacija. Na auditivnom, pak, planu film kao da teži nerazumljivosti budući da glazba često dijalog čini teško razumljivim. A na glumačkom planu možemo tu i tamo govoriti o kuriozitetima. Na primjer, pouzdani karakterni glumac Miki Krstović je u ovom filmu vjerojatno izgovorio rekordni broj riječi u svojoj karijeri, Miloš Timotijević je izreciklirao ulogu inspektora u prvom Južnom vetru, dodajući interpretaciji napotreban manirizam – žvakanje žvakaće gume, a Nenad Jezdić možda ima prirodnu lidersku prezentnost u kadru, ali mu ipak treba više materijala od kojeg bi izgradio lik. Što se ženskih likova tiče, riječ je uglavnom o oprobanim tipovima baziranim na stereotipnom zaključivanju, što glumicama Aleksandri Belošević i Nataši Marković ne ostavlja puno prostora za interpretaciju. Doduše, prva se i s onim što ima jedva nosi, dok druga pokušava učiniti dijalošku razmjenu koju ima s glavnim likom što je moguće prirodnijom, što uglavnom i čini, sve do neuvjerljivog preokreta koji smo možda, zahvaljujući „žanrovskoj intuiciji”, i očekivali. Na koncu, Poslednji strelac dobacuje tek do nivoa jedva gledljivog žanrovskog filma gotovo nikakvih većih ambicija, nastalog u kinematografiji u kojoj se žanrovski pristup još uvijek smatra egzotikom, i sa kojim čak ni autori koji su mu skloni ne znaju baratati.