kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3
S dobrim razlogom se Dina Franka Herberta, prvo originalni roman u dva toma, pa onda i serijal romana, smatra kapitalnim djelom „meke” znanstvene fantastike; one koja se manje oslanja na egzaktnu znanost, a više na filozofske, političke i društvene koncepte, pa i na obrasce (ljudskog) ponašanja. Put filmskih i televizijskih adaptacija romana, međutim, bio je dosta trnovitiji. Ponesen slavom zbog uspjeha svojih prethodnih filmova El Topo i Sveta planina, na projektu ekranizacije Dine„zube je polomio” Alejandro Jodorowski, „veliki šaman psiho-magije”: nakon ekstenzivnih priprema u svim segmentima, od dizajnerskog do glumačkog, za početak snimanja ambicioznog epa usfalilo je posljednjih 10 milijuna dolara uz već osiguranih 30. Na Dini se desetak godina kasnije „spotakao” i David Lynch: film mu je premontirala produkcijska kuća i doživio je krah kod publike i kritike inicijalno po izlasku, da bi tek decenijama kasnije postao omanji kult. Dva su bila razloga za to: narativno sabijanje obimnog romana na film trajanja oko 100-ak minuta i kemp-estetika „svemirske opere” u kojoj se film udavio. Serija kanala ScyFy došla je, pak, prije svoga vremena, odnosno prije revolucije u televizijskoj produkciji, pa ju možda i ne bi trebalo ozbiljno razmatrati. Onda je prije nekoliko godina do nas došla vijest da se projektom ekranizacije Dine bavi jedan od pouzdanijih i „bankabilnijih” hollywoodskih redatelja, Denis Villeneuve. On je, pak, pažljivo gradio svoju karijeru, prvo u Kanadi i na materinjem francuskom jeziku, da bi se kao već ostvareni filmaš oprobao i u Hollywoodu gdje je po pravilu ovisio o tuđim scenarijima. Nakon trilera Zatočene i Sicario, Villeneuve je s naslovom Dolazak uplivao u vode znanstvene fantastike, i to one apstraktnije i teže za ekranizaciju, da bi nakon toga uslijedilo razočaranje s nastavkom kultnog Blade Runnera, Blade Runner 2049, razočaranje za koje je najmanje bio kriv sam Villeneuve. Kvebeški filmaš je, naime, kao što je već rečeno, u Hollywoodu bio primoran raditi po tuđim scenarijima varijabilnih kvaliteta, a vjerojatno nije ni bio pretjerano pitan za izbor istih. Iz toga je ipak, vještom vizualizacijom i preciznom, promišljenom i često hladnom režijom, uspijevao izvući za ocjenu-dvije bolji film nego što su to pretpostavljali scenariji i ideje na kojima su oni nastajali. Opet, je li Villeneuve, hladni i promišljeni vizualizator i kreator atmosfere, bio pravi izbor za psihodelični i, istinu govoreći, progresivno sve psihodeličniji literarni materijal kao što je to Dina? Njegova taktika u adaptaciji imala je sličnosti i razlika s onom, primjerice, Jodorowskog, dok je imao daleko više vremena, slobode i financijskih sredstava na raspolaganju od Lyncha, pa nije morao „trčati” kroz dvotomni kompleksni roman i pokušati ga „spakirati” u jedan film ispod dva sata trajanja. Villeneuveove pripreme bile su manje ekstenzivne od onih kojima je pribjegao Jodorowski, ali nisu nužno bile manje detaljne. Primjera radi, glumačka podjela u Villeneuveovoj praksi bila je jednako impresivna kao ona u teoriji kod Jodorowskog, ali su je sačinjavali sami profesionalni glumci. Isto tako je za kompozitora angažirano jedno od najvećih imena filmske glazbe, Hans Zimmer, umjesto velikih imena psihodelične rock-muzike kao što su Pink Floyd i Magma, elemente vizualnog dizajna su u suradnji s redateljem kreirali profesionalci, a ne umjetnici, i tako dalje. Najvažnije od svega, Villeneuve se, makar u prvom dijelu, držao izvorne knjige relativno striktno, odnosno onoliko koliko mu je odgovaralo, pojednostavljujući „kozmologiju” i iz nje zamalo izbacujući „klase” poput mentata i liječnika kojima je u knjizi posvećeno više pozornosti, a sve u cilju relativno glatkog tijeka radnje. Prvi dioDine počinjao je kao napeta i kompleksna dvorska intriga, skoro pa politički triler u svemiru, jasno trasirajući alegorijski potencijal za komentar događanja na Zemlji, kako u doba pisanja romana, tako i u doba snimanja filma. Herbert je u mislima imao kolonijalizam i neokolonijalizam, Hladni rat, dvorske spletke pred Prvi svjetski rat, revolucije, pitanja ekologije, resursa i prava na njihovu eksploataciju. Nakon kulminacije, negdje oko polovice, film se, baš kao i knjiga, nastavio odvijati u drugačijem žanrovskom ključu preživljavanja i stvaranja novih savezništava, nagovještavajući uspon protagonista cijelog serijala, Paula Atreidesa. On prolazi put od privilegiranog plemića još nespremnog da zavlada imperijem, pa makar to bilo i u budućnosti, preko buntovnika kojem su oduzete privilegije dobivene rođenjem, pa do heroja otpora i mesijanske figure onog „izabranog”. Film je, dakle, „padao” gdje i izvorni roman, čineći nastavak neizbježnim i tako dokazujući Villeneuveovo (ispravno) franšizno razmišljanje. Autor, naime, nije ni ostavljao mogućnost da se projekt završi s jednim filmom, zbog čega je prvi film (mnogima) djelovao kao (tek) prolog čija će se otvorena pitanja (možda) razriješiti u drugom dijelu. Shodno tome, i drugi dio se vodi sličnom franšiznom logikom, najavljujući događaje u trećem (baziranom na Herbertovom nastavku Dine, Mesiji), te zatvarajući jedna pitanja, e da bi tek otvorio neka druga. Time se forsira nastavak, jer je Hollywood nakon efektivnog ispuhivanja „balona” super-herojskih filmova možda pronašao novu „zlatnu koku”. Iako još nije službeno objelodanjeno od strane nadležnih, niti su poznati krajnji rezultati s kino-blagajni, oni početni govore o dupliranju uloženih sredstava pa je nastavak gotovo izvjestan, opet s Villeneuveom u redateljskoj fotelji, s većinom iste glumačke ekipe, te s najavom nekih novih i zanimljivih lica koji se pojavljuju u kameo-ulogama unutar Paulovih vizija, kao i sa Hansom Zimmerom koji, navodno, već piše nove partiture na poziciji kompozitora. To još uvijek djeluje kao sigurna oklada, ali bi se za neke eventualne sljedeće nastavke stvari mogle, i možda čak morale, promijeniti. Naime Villeneuveov hladni i racionalni, egzekutorski autorski senzibilitet može poslužiti još za Mesiju, ali za daljnje, sve manje „prizemljene”, a sve više metafizičke i psihodelične nastavke možda treba angažirati redatelja koji bi tako nečemu bio skloniji.
Radnja nastavka počinje otprilike tamo gdje radnja prethodnika završava. Paul (Timothée Chalamet) i njegova majka Lady Jessica (Rebecca Ferguson) su se - nakon što su preživjeli pokolj organiziran od strane prethodnih gospodara Arakisa, Harkonena, i carskih trupa - pridružili pustinjskim domorocima Fremenima. Potonji izvode gerilske akcije protiv rudara u službi Harkonena koji iskapaju začin, supstancu nužnu za funkcioniranje velikih kuća u svemiru. O tome nas, posredstvom svog dnevnika, obavještava princeza Irulan (Florence Pugh), kći cara poznatog svemira Padišaha Shaddama IV. (Christopher Walken), žaleći zbog uloge svog oca, ali i svog reda svećenica u pokolju. Gerilske akcije predvodi veteran Stilgar (Javier Bardem), a Paul je već u izrazito prijateljskim odnosima s mladom ratnicom Chani (Zendaya), ali jasno je da će se njihov odnos podići na viši, romantični nivo. Paul želi naučiti fremanski način života i borbe, dok Lady Jessica, za koju otkrivamo da nosi dijete svoga pokojnog supruga Vojvode Leta, želi iskoristiti Paulovu posebnost i ukalupiti je u proročanstvo svoga reda svećenica. Proročanstvo je to o strancu koji će doći preko pustinje i povesti Fremene u sveti rat protiv osvajača kroz cijeli univerzum. U međuvremenu, kuća umirućeg, ali još uvijek prisebnog baruna Vladimira Harkonena (Stellan Skarsgard) pokušava pojačati stisak nad Arakisom. Kako im to ne polazi za rukom zbog sirovog pristupa barunovog nećaka Rabbana (Dave Bautista), Harkonen ga planira zamijeniti drugim nećakom, psihotičnim sociopatom Feyd-Rauthom (Austin Buttler). Sudbina svijeta zavisi od toga hoće li se Paul pokazati vrijednim ratnikom, odnosno hoće li se pokazati istinitom tvrdnja da je on, koji je uzeo fremensko ratno ime Muad'Dib, mesija iz proročanstva, što Chani, kao njegova prva saveznica, prijateljica i ljubav, prva osporava kao praznovjerje. Prisutan je još jedan faktor - kako će na novi razvoj događaja gledati carski dvor, svećenice koje su priču i izmislile kao narativ za kraj svog višestoljetnog programa odgoja nadljudi, ali i druge velike kuće. Paul na početku oklijeva pod tim teškim teretom, ali na kraju prihvaća fundamentalizam i „džihad” koji on sa sobom donosi, svjestan da ga može povesti, ali ne i kontrolirati.
Narativno, drugi film zrcali prosede prvog na sličan način kako to i drugi tom knjige čini s prvim. U prvom dijelu triler intrige pretače se u herojevo putovanje kroz samospoznaju do sudbine, dok je u drugom smjer obratan, od priče o usponu heroja do završnice u novim političkim previranjima koja će rezultirati ratom. U svom scenariju Villeneuve i Jon Spaihts, doduše, sažimaju vrijeme trajanja i čak brišu neke od momenata, poput rođenja i kasnije smrti Paulova i Chanina sina. Briše se i rođenje Paulove mlađe sestre Alie, odnosno ona postaje prisutna samo kao glas s kojim njihova majka razgovara nakon obavljenog rituala radi ustoličenja za fremansku časnu majku, ali i kao pojava u Paulovim vizijama budućnosti koje postaju sve jasnije. Takav postupak bi teoretski mogao dovesti i do bržeg protoka filmskog vremena i kraćeg trajanja filma, što ovdje nije slučaj, jer Villeneuve do minutaže dolazi perfektno koreografiranim i izvedenim akcijskim scenama.
Vizualno, pak, film je nešto razgibaniji od prethodnika, dijelom zbog akcijskih scena poput bitaka ili jahanja pješčanih crva, a dijelom i zbog toga što se radnja, makar u kratkim intervalima, seli na više svjetova. Tako dominantno narančasto-prašnjave pejzaže Arakisa „režu” oni bogatiji s domaćeg planeta vladajućih Corrinovih, te oni visokokontrasni crno-bijeli s planeta Giedi Prime odakle su Harkoneni. Nekoliko scena tamo lociranih vizualna su poslastica filma - na način blizak ekspresionizmu slika se totalitarna ikonografija dizajnirana po modelu Trećeg Reicha, ali svoj primarni cilj ustoličenja Feyd-Rauthe kao velikog negativca kojeg se dugo pamti, autori ipak ne postižu, dizajnerskom trudu, ali i trudu glumca Austina Buttlera unatoč.
Riječ je o sasvim solidnom negativcu, ali, zbog plošne karakterizacije, zapravo potrošnom i svedenom na jedan franšizni nastavak. Istovremeno, ostajemo uskraćeni za neke od eskapada samog baruna kojeg Stellan Skarsgard opet igra u modusu Marlona Branda u ulozi majora Kurtza u Coppolinoj Apokalipsi sada, ali s nešto ironijskog odmaka. Relativno mlak je i Christopher Walken kao car poznatog univerzuma, pa čast manipulativnih negativaca tako mora obraniti Charlotte Rampling u ulozi Gaius Helen Mohiam, glavne svećenice. Kod „pozitivaca”, pak, Rebecca Ferguson kanalizira pravu dozu manipulativnosti Lady Jessice, Javier Bardem po svom običaju preglumljuje fanatizam Stilgara, Josh Brolin reciklira svoju muževnu personu još jednom u ulozi Gurneya Hallecka, koji bi možda bio i interesantniji lik da George Lucas nije u tom ključu već raspisao, a Harrison Ford odigrao Hana Sola. U problemu je i Timothée Chalamet koji svojom nježnom pojavom možda odgovara tipu mladog i neiskusnog Paula Atreidesa, ali ga teško možemo kupiti kao pravog ratnika, borbenog mesiju i u budućnosti kozmičkog cara. Interesantna je, međutim, Zendaya kao Chani koja je scenarističkim intervencijama podignuta s razine polupasivne suputnice i supružnice na nivo naše točke gledišta; barem po pitanju Paulove konverzije u fanatizam, zbog čega i samo pitanje fanatizma postaje prominentnije u filmu nego što je bilo u knjizi. Opet, lik Chani postaje oruđe u rukama scenarista i redatelja za njihove komentare, dok za funkciju filmskog lika koji aktivno utječe na radnju potpuni nedostatak kemije između Zendaye i Chalameta može predstavljati preveliku prepreku. Za likove i glumice poput Florence Pugh u ulozi princeze Irulan, Lée Seydoux u ulozi svećenice Margot Fenring i naročito Anyu Taylor-Joy koja će igrati Aliu, ostaje da se vidi u sljedećem filmu kako će se doista nositi sa svojim likovima.
U konačnici, drugi dio Dine dobacuje možda i do malo nižeg nivoa od prvog, barem zato što više nema faktora iznenađenja i „nemoguće misije” upečatljive, a koherentne ekranizacije, a ostaje i u sličnoj funkciji. Možda više nije prolog, ali je zato „most” do nekakvog finala trilogije, ili čak još jednog nastavka u franšizi koja se može vući u nedogled, u nastavke, pred-nastavke i „bočne” nastavke. Frank Herbert te njegov sin i nastavljač njegovog djela Brian već su se pobrinuli za to.