kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3
Četvrti i planirano posljednji nastavak u serijalu o Johnu Wicku traje cijelih 169 minuta i operira s proračunom od 100 milijuna dolara što su već brojke u rangu stripovskih super-herojskih franšiza. Dalek je to put od početaka koji možda nisu bili eksplicitno skromni, ali su zato „na juriš“ osvojili kritiku i publiku svojom jednostavnošću, originalnošću i stilom. Originalni John Wick iz 2014. godine (režija Chad Stahelski i David Leitch) bio je srednjebudžetni akcijski film s jednostavnom pričom i stilom koji je kombinirao neonom osvjetljeno okruženje koje funkcionira mimo svijeta po svojim tajnim pravilima i „gun-fu“ akciju u kojoj se, oslanjajući se najviše na kaskaderske trikove, inzistira na bliskoj borbi što golim rukama i nogama, što vatrenim oružjem. Tako nešto ne treba čuditi, budući da oba redatelja dolaze iz redova kaskadera i koordinatora kaskaderske akcije, a film je na svojim plećima iznio glumac Keanu Reeves s kojim su Stahelski i Leitch surađivali na The Matrix trilogiji. Uspjeh originalnog Johna Wicka bio je svakako simbolički bitan, prije svega za Reevesa koji je na taj način oživio svoju posrnulu karijeru (što je prije toga već učinio s The Matrix), ali i za akcijski film kao takav. Naime, nakon „zlatnih“ 80-ih i 90-ih, žanr je zapao u mulj B-produkcije financirane u Zapadnoj, a snimane u Istočnoj Europi, dok su se veliki proračuni usmjerili prema super-herojskim spektaklima. Originalni John Wick je, dakle, poslužio kao iskupljenje i za glumca i za žanr, a sve to s jednostavnom pričom koja zapravo prevodi akciju od „točke A do točke B“, 20 milijuna dolara proračuna i ugodnih 100-ak minuta trajanja.
Uspjeh prvog filma otvorio je mogućnosti za nastavke. Ko-redatelj David Leitch napustio je franšizu, zadržavši od svog prvijenca tek neonski stil u svojim potonjim filmovima Atomic Blonde i Bullet Train, te zaigravši za „suparnički tabor“ režijom drugog dijela Deadpoola. Ostali su, dakle, Stahelski i scenarist Derek Kolstad koji su se našli pred dilemom žele li ponoviti ono neponovljivo iz originala, samo brže, jače, raskošnije i bučnije, ili otići u pravcu franšiziranja i produbiti kako glavni lik, tako i mitologiju svijeta u kojem isti obitava. Tu su dilemu riješili „kombiniranom tehnikom“, odnosno ponovnim „vađenjem“ naslovnog junaka iz „penzije“ po sličnom sistemu kao u prvom filmu (s razlikom da umjesto ubijenog psa sada imamo ukradeni auto), ali i odvođenjem priče dalje geografski (osim New Yorka imamo i Rim) i dublje u organizaciju čiji je John Wick bio dio prije nego li se povukao. Rezultat je bio korektan nastavak za kojeg je sasvim jasno da je korak u pravcu franšize i odstupanja od onoga što je originalni film učinilo tako posebnim, ali je stil makar bio vjeran originalu i jednako upečatljiv. S trećim dijelom podnaslovljenim Parabellum (2019) je već bilo jasno da pred sobom imamo ozbiljnu franšizu u poslovnom smislu. Budžet je narastao na 75 milijuna dolara, a trajanje na 130 minuta, dok smo umjesto jednog scenarista sada dobili tim. Rezultat svega toga je bio taj da je protagonist ostao fokalna točka, ali da smo se kroz njegovu borbu protiv organizacije kojoj je pripadao, a koja se uslijed spletki i konflikata interesa sada okrenula protiv njega, zapravo više bavili tom organizacijom i njenim izmišljenim, stripovski stiliziranim svijetom na još više lokacija. Pored urbanih pejzaža i interijera, sada smo dobili i one pustinjske i sa štimungom marokanskih bazara, pa je John Wick otišao malo i u smjeru špijunskih akcijskih serijala poput onih o Jamesu Bondu, Jasonu Bourneu ili Ethanu Huntu, ali sa kriminalnim sindikatima namjesto špijunskih organizacija koje se bore za svjetsku dominaciju.
Četvrti dio zamišljen je kao posljednji u nizu, a na njegov izlazak smo neplanirano čekali dvije godine duže zbog distributerskih odluka vođenih pandemijskom računicom. Njegov inicijalni financijski uspjeh (tri četvrtine proračuna pokrivene su već u prvom vikendu prikazivanja) ne samo da je odagnao svaku sumnju da će serijal dobiti i svoj „spin-off“ naslovljen Ballerina s Anom de Armas u glavnoj ulozi smješten u svijet Johna Wicka i sa Wickom kao jednim od epizodnih likova, već su sve bliže potvrdi i glasine da će i sam John Wick dobiti i peti film u serijalu. To će, međutim, možda predstavljati suviše „glavolomni“ izazov za kreativni tim koji je odlučio četvrti dio završiti onako kako je odlučio, ali franšizna logika ne mora biti uvijek u skladu s našom, smrtničkom.
Bilo kako bilo, radnja četvrtog nastavka počinje tamo gdje se radnja trećeg završava. Ulozi su još dodatno podignuti jer „novi egzekutor Visokog Stola“ Markiz (Bill Skarsgard) sada ne želi samo ubiti Johna Wicka, nego i svaku ideju o njemu tako što će uništiti sve čega se Wick dotakao. Wickovom matičnom hotelu Continental u New Yorku više neće pomoći ni to što se upravitelj Winston (Ian McShane) distancirao od njega: Markiz će ih sa svojim ljudima napasti i savladati, recepcionara Charona (Lance Reddick u svojoj posljednjoj ulozi) pogubiti, a Winstona ekskomunicirati. Dodatno, Markiz će unajmiti i Wickovog bivšeg prijatelja, slijepog plaćenog ubojicu Cainea (Donnie Yen) da ga islijedi i ubije, pa se Wick može pouzdati samo u ono malo prijatelja i bivših kolega koji su mu ostali vjerni. Jedan od njih je otpadnik Kralj Bowery (Reevsov kolega iz The Matrix, Laurence Fishbourne) koji mu služi kao oružar, a drugi je upravnik hotela Continental u Osaki, Koji (Hiroyuki Sanada). Upravo u Osaki će ga pronaći ne samo Markizovi ljudi i unajmljeni Caine, već i misteriozni lovac na glave (Shamier Anderson) koji će sačekati da cijena Wickovoj glavi skoči do vrtoglavih visina. Akcija nas dalje vodi od Osake i New Yorka, preko Berlina gdje stoluje Wickova matična obitelj ruskih Roma, pa sve do konačnog obračuna s Markizom i njegovim ljudima, odnosno dvoboja sa Caineom.
Iako svi John Wick filmovi svojom strukturom manje ili više podsjećaju na računalne igrice, to je u četvrtom dijelu najočitije. Svaki lokacijski određeni „nivo“ završava se bitkom s jednim od „bossova“ koju Wick mora dobiti ili makar preživjeti da bi došao do slijedećeg, a priča bilo u pauzama između nivoa, bilo kroz pompozne dijaloge u kraćim pauzama u toku borbi služi samo da prevede akciju s jednog nivoa na drugi, pritom minimalno produbljujući cijeli „svijet“ u kojem Wick i njegovi neprijatelji obitavaju. Logika računalnih igrica prenosi se i na zanatsku egzekuciju tih dugih akcijskih sekvenci, pa tako imamo podražavanje različitih stilova video-igara, od 3D borilačkih i pucačkih igrica, preko onih izometrijski postavljenih (u jednoj sceni koja simulira jedan kadar iz ptičje perspektive tako John Wick ide iz prostorije u prostoriju i savladava bezimene protivnike) do simulacije linearnih i kružnih „side scrollera“ sa automata iz 80-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća. Pritom se „statisti“ u tim tučnjavama i pucnjavama često ne ponašaju kao živi ljudi, čak ni kao „NPC“ likovi iz igrica, već upravo kao dio pozadine i scenografije koji će se možda maknuti od centra akcije, ali neće prestati sa svojim „redovnim aktivnostima“ poput plesa u berlinskom klubu dok se John Wick mlati s „bossom“ Killom (Scott Adkins sa sve prostetičkim odijelom koje ga čini pretilim i metalnim zubima) ili vožnje ukrug oko Trijumfalne kapije u Parizu dok je Wick pod napadom armije očajnika. Režijski je Stahelski sazrio i još je sigurniji nego ranije, što pokazuje vještom emulacijom ne samo stilova video-igrica već i akcijsko-filmskih stilova (borbe u Osaki podsjećaju na azijske akcijske i borilačke spektakle, dok one u Parizu u sjećanje prizivaju najveće hitove filmova produkcijske kuće Europacorp), kao i umetanjem citata kultnog klasika Waltera Hilla The Wariors. Na kraju, četvrti dio Johna Wicka je neosporno intenzivno gledalačko iskustvo (za to treba čestitati i direktoru fotografije Danu Laustsenu i montažeru Nathanu Orloffu) sa svojom stimulativnom i oku ugodnom akcijom, ali je u svom ekstenzivnom trajanju zapravo i umarajuće ili čak iscrpljujuće, budući da je dramaturški izrazito tanko. Čini se da su kreatori ostali bez velikih i jasnih ideja što bi dalje sa franšizom, pa se ona utopila u „fan fiction“ verziju originalnog filma.