kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3
Iako je često slavljen kao autor filmskih misterija, M. Night Shyamalan ponajprije bi se mogao okarakterizirati kao mistifikator koji ciljano bira nadnaravne teme i pokušava ih tretirati metafizički. Uz to redovno koristi otvorene ili poluotvorene krajeve prije kojih slijede oštri obrati, a sve u cilju maskiranja banalne paraznanosti i ezoterije koje čine osnovu njegovih uradaka. Kada se više drži „realnosti“, odnosno nečeg malo vjerojatnog, ali ipak mogućeg, Shyamalan se pokazuje kao zanatski vješt redatelj koji je spreman poigrati se s filmskim i žanrovskim postulatima. To posebno vrijedi za njegov potcijenjeni film Posjeta iz 2015., zasnovan na premisi da dvoje unučadi idu posjetiti baku i djeda koje, zbog odnosa između starih i njihove majke, u životu nisu vidjeli, e da bi cijela ta neobična situacija skrenula u pravcu horora. Donekle se taj „realistički“ okvir može primijeniti i na trilogiju koju sačinjavaju filmovi Nesalomljivi (iz 2000.), Podvojen (2016.) i Glass (2019.), iako je u prvom filmu riječ o super-herojskoj drami, a druga dva se oslanjaju na parapsihološke postulate. Imao je Shyamalan i komično-dramsku fazu na samom početku svoje karijere, s prva dva filma koja nisu privukla veću pozornost šire filmske javnosti, te znanstveno-fantastičnu u sredini karijere, s apokaliptičnom avanturom Događaj (2008), neuspjelim nastavkom Avatara naslovljenim Posljednji Airbender (2010) i projektom taštine glumačke obitelji Smith Poslije Zemlje (2012), ali ti su filmovi bili gotovo unisono omraženi i od strane publike i od strane kritike, s dobrim razlogom. Shyamalan je sigurno najpoznatiji po svom trećem filmu, Šesto čulo iz 1999., melodrami smještenoj u svijet duhova, te po obratu koji je izveo na kraju tog filma, zbog čega intervencije te vrste danas nazivamo „shyamalanovskim“. Poetiku te vrste pokušao je produbiti i reciklirati s narednim filmovima Misteriozni znakovi (2002), Zaselak (2004) i Žena iz vode (2006), a kao oprobanom receptu vratio joj se svojim pretposljednjim filmom Ostarjeli (2021.).
Shyamalanov najnoviji film, koji je zaigrao i u hrvatskim kinima, Netko kuca na vrata kolibe, oslanja se na oprobanu mistifikatorsku, ezoteričnu formulu kojom se autor bavi svojim tipičnim temama: smakom svijeta, izborom, žrtvom i postulatima žanrova horora, misterije, distopije i hororu bliskih podžanrova trilera poput „home invasiona“. Obitelj koju sačinjavaju par Eric (glumi ga Jonathan Groff) i Andrew (Ben Aldridge) te njihova usvojena kćerkica Wen (Kristen Cui) na odmoru je u naslovnoj kolibi usred šume koji će biti prekinut također naslovnim kucanjem na vrata. Najprije upoznajemo Wen dok zauzeta svojim projektom lovljenja i proučavanja skakavaca iste pohranjuje u staklenu teglu. Njenu zabavu prekida prijeteće krupni muškarac Leonard (Dave Bautista) koji se pokušava s njom sprijateljiti, ne bi li ju upozorio da će on i njegovi suradnici uskoro pokucati na vrata kolibe, te da će se obitelj morati suočiti s teškim izborom. To se doista i događa, Leonard i još troje ljudi provaljuju u kolibu opremljeni starinskim oružjem, svladavaju i vezuju dvojicu muškaraca, dvojicu Weninih očeva, te stavljaju obitelj pred izbor: imaju četiri pokušaja da se dogovore koga će između sebe žrtvovati i ubiti kako bi spasili svijet. Na svako njihovo odbijanje da naprave taj izbor, napadači će žrtvovati jednog od svojih i tako pokrenuti po jedan od katastrofičnih događaja koji vodi k smaku svijeta.
Osim Leonarda koji se predstavlja kao učitelj po danu, a šanker po noći, družinu napadača čine i bivši robijaš Redmond (Rupert Grint), medicinska sestra Sabrina (Nikki Amuka-Bird) i kuharica Adriane (Abby Quinn). Oni su se, prema svojim riječima, upoznali preko interneta, a spojile su ih zajedničke vizije o smaku svijeta i o kolibi u šumi kao mogućem izvoru spasenja. Osim što ta priča djeluje nevjerojatno, ništa manje uvjerljivo ne djeluju ni njihove „biografije“, a kao grupa zapravo djeluju kao nekakvi suludi kultisti. Pritom, Redmond je vjerojatno čovjek koji je jednom prilikom u baru napao Andrewa, zbog čega je i osuđen na zatvorsku kaznu, što napadnutom paru ostavlja dosta prostora za sumnju u motive njihovih otmičara. Također, ma koliko se Eric i Andrew držali skupa, ipak razlike u njihovim „profilima“ ličnosti počinju prevladavati. Naime, Andrew je gotovo militantni ateist, uvjeren da je obitelj targetirana zbog njegove i Ericove seksualne orijentacije, dok je Eric skloniji povjerovati neznancima i zato što je skloniji vjerovanju u više sile, i zato što je skloniji vjerovanju u dobro u ljudima.
Do samog kraja filma i atipično jasnog raspleta, Shyamalan će nas pokušati održati u neizvjesnosti po pitanju toga što je istina, a što krivo uvjerenje. U tome autor u priličnoj mjeri ide i protiv sebe i „reputacije“ koju je stvorio svojim filmovima. Zapravo, teško je povjerovati da će „ezoterični“ Shyamalan odjednom postati racionalan i odbaciti apokaliptične tlapnje kao upravo takve, čak i kada se čini da ide u tom smjeru. Ali etička spornost, i to u etički sporno doba tokom kojeg se javnim prostorom valjaju zaumne teorije i namjerne dezinformacije, samo je jedan od problema Shyamalanova filma. Drugi bi svakako bio njegova derivativnost, budući da smo sve noseće elemente već više puta vidjeli. Naslovom nas unekoliko zavodi na krivi trag, asocirajući na naslov filma Koliba u šumi Drewa Goddarda iz 2011., koji je naslovno okruženje koristio kao okvir za dekonstrukciju žanrovskih „tropa“, što Shyamalan tek u manjoj mjeri čini. Također, „sigurni prostor“ u centru smaka svijeta je motiv koji smo već imali prilike vidjeti, a odnosi snaga između onih koji ga trenutno okupiraju su također više puta ispitivani, kao i distorzija realnosti u takvom okruženju. Za to neka kao primjer posluži 10 Cloverfield Lane (2016) debitanta Dana Trachtenberga, u kojem se na minimalnom prostoru i s minimalnom „posadom“ kreira maksimalna napetost i jako kompleksna dilema. Kada smo kod dileme u srži Shyamalanova filma, i ona je zapravo poznata, od takozvanog vlakovođinog misaonog eksperimenta iz etike, pa do Lanthimosovog drugog internacionalnog filma Ubojstvo svetog jelena (2017). Doduše, motivacija koju su Lanthimos i suscenarist mu Efthimis Filippou dali počinitelju da obitelj stavi pred takav izbor sasvim je osobna i profana, odnosno nema višeg cilja u vidu spasenja svijeta, a i napadač je samo jedan i sasvim nespreman za podnošenje žrtve, ali je sam izbor (koga žrtvovati) u svojoj suštini zapravo isti.
Srećom, Shyamalan ima i ponekog asa u rukavu zbog čega gledanje filma Netko kuca na vrata kolibe nije apsolutno gubljenje vremena. Minimalističko okruženje otvara mu mogućnost da se fino poigrava s režijom, prateći uglavnom perspektive likova i shodno njima podešavajući osvjetljenje kadra. U tome mu svesrdno pomažu direktori fotografije Jarin Blaschke i Lowell A. Meyer, dok originalna glazba Herdis Stefánsdóttir, predominantno oslonjena na gudače, pridonosi tenziji. Interesantni su Shyamalanovi izbori za glumačku podjelu, iako se čini da se vodio uvijek različitom logikom za različite likove. Tako su relativno logični izbori Jonathana Groffa za ulogu Erica i Bena Aldridgea za ulogu Andrewa kontrirani antiintuitivnim izborom Davea Bautiste, inače najpoznatijeg po akcijskim ili eventualno komičnim ulogama, za ulogu blagoglagoljivog i smirenog Leonarda. Ipak, i taj izbor, koji bi se zbog Bautistine fizikalnosti mogao upotrijebiti kao alibi za skretanje ka racionalnijem kraju filma, još jedan je od provjerenih Shyamalanovih trikova. Ipak se radi o autoru koji je dao dramske uloge Bruceu Willisu. Na kraju, Netko kuca na vrata kolibe možemo ocijeniti kao još jedan u nizu filmova M. Night Shyamalana koji ima ponešto svojih momenata, ali čiji se šok i onostranost vrlo brzo potroše i utope.