kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3
Američka publika po pravilu izbjegava filmove na stranim jezicima, ali se skoro svake godine pojavi po jedan izuzetak koji potvrđuje pravilo. Iako uglavnom nije riječ o nekim basnoslovnim utršcima, već samo o onim pristojnima, ustaljena praksa hollywoodskih studija je da se otkupe prava za američkiremakedotičnog filma. U tom procesu se svakako računa na fan-bazu poklonika originala kojoj se dodaje i šira američka publika koja 'ne voli čitati titlove'. Posljednji u nizu takvih slučajeva je naslov Čovjek zvan Otto, prerada švedske uspješnice Čovjek zvan Oveiz 2017. Izvornik, inače adaptacija romana Frederika Backmana u režiji Hannesa Holma iz 2015. godine, polučio je izvrstan uspjeh na skoro svim nivoima: na globalnim kino-blagajnama utržio je nešto manje 40 milijuna dolara, što je skoro deset puta veći iznos od proračuna filma, požnjeo je solidne kritike, te na koncu polučio i nominaciju za nagradu Oscar u konkurenciji filma na stranom jeziku. Opet, riječ je bila o tek dopadljivom i korektnom, ali ni po čemu posebnom filmu zasnovanom na hollywoodskim klišejima i donekle oplemenjenom lokalnom, švedskom aromom. Izdvojila se gluma ansambla, naročito glavnog glumca Rolfa Lassgarda, te Holmov vrlo solidan tajming za komičarsku relaksaciju u pisanju i u režiji, koji je prenio i na glumce. Zapravo, činilo se kao da Čovjek zvani Oveod samog početka traži hollywoodsku preradu koju je sada i dobio.
Kao i u originalu, tako i u američkoj verziji, naslovni protagonist, igra ga Tom Hanks, čangrizavi je starac opsjednut redom u predgrađu, koji svoje susjede, njihove posjetitelje, dostavljače i prolaznike maltretira pravilima. To mu je, zapravo, jedino od života i ostalo, nakon što je izgubio suprugu Sonyu za koju je bio neobično vezan, te bez posao inženjera u tvornici koji je savršeno odgovarao njegovom izrazito strukturiranom mentalnom sklopu. Zbog toga Otto ima plan da počini samoubojstvo, a prethodno otkaže struju, plin i telefon. Na početku te misije ga i upoznajemo u punoj osebujnosti karaktera. On se, naime, svađa s prodavačima u 'uradi sam' robnoj kući zato što bi oni žele naplatili koji cent više za konopac koji kupuje, pa izbija komični nesporazum baziran na razlikama u poslovnoj logici i generacijskim razlikama. Njegov prvi pokušaj samoubojstva vješanjem biva prvo prekinut doseljenjem novih susjeda, trudne Meksikanke Marisol (Mariana Trevino, zadužena za većinu komičnih trenutaka u filmu) i njenog smotanog muža Amerikanca Tommyja (Manuel Garcia-Rulfo), te njihovih simpatičnih kćerkica, odnosno njihovom nesposobnošću da parkiraju automobil s prikolicom pred svoja ulazna vrata. Kad to prođe, prvi pokušaj samoubojstva propada zbog slabe kvalitete kuke s vijkom kupljene u dućanu skupa s konopcem. Slično će se događati i s narednim pokušajima samoubojstva, svakim s drugačijom, bučnijom i nasilnijom metodologijom od prethodnog: Otto će uvijek biti prekinut od strane nekog od susjeda, novih ili starih, kojima je potrebna njegova pomoć oko neke sitne majstorije, intervencije, usluge ili poduke. Zajedno s pokušajima samoubojstva, prekidima istih koje izazivaju susjedi i uslugama koje im Otto nevoljko čini, saznajemo ponešto o njemu samom, o njegovom životu u predgrađu i odnosima sa susjedima, te o vezi sa Sonyom (kao mlade, Otta i Sonyu igraju Hanksov sin Truman i Rachel Keller). Shvaćamo da su njih dvoje jedno drugo držali na životu, zbog čega Otto ima želju da joj se pridruži i u smrti, ali tek kada 'namiri' sve svoje obaveze prema drugima.
Kao i scenarist i redatelj originala Holm, tako će i scenarist David Magee i redatelj Marc Forster u remakeuposezati za mehanizmom flashbackakoji nas vraća u prošlost, ne bi li objasnili zašto je Otta čangrizavac s, metaforički i doslovno govoreći, velikim, odnosno uvećanim, srcem. Iako je prosede gotovo isti kao u originalu, od kojeg se više ili manje uspješno preuzimaju i humorne i humane poante, ipak nije riječ o doslovnoj, 'šav na šav' varijanti prerade. Logično, etnički pejzaž je promijenjen da bi više odgovarao američkom kontekstu (tako su novi susjedi meksičko-američki, a ne iransko-švedski par, a stari susjedi s kojima je Otto u odnosima između prijateljstva i rivalstva postali su Afroamerikanci), a po nekim pitanjima su ulozi dodatno podignuti. Primjera radi, kompanija za nekretnine koja je bacila oko na kućice u predgrađu sada ima ime koje otvara neke socijalno-satirične konotacije, a dostavljač novina s kojim je povezan jedan od podzapleta više nije 'samo'gay, nego je i transrodni muškarac, pa američka verzija još više u prvi plan stavlja političku korektnost koja je bila prisutna i u švedskom originalu. Također, s jednim podzapletom koji uključuje društvene medije, Ottova tehnofobija je izraženija od Oveove, dok se jedna od uspjelijih šala o 'navijačkom' rivalstvu koje se ogleda kroz marke automobila izrazito glatko prenosi u novi film. Opet, Čovjek zvan Ottokaska za originalom po pitanju hvatanja humornog tona. To je tek u manjoj mjeri stvar duha vremena i mjesta, a u većoj pitanje izbora glavnog glumca i snalaženja njega, scenarista i redatelja s komedijom kao žanrom. Podsjetimo se, Tom Hanks je karijeru započeo kao komičar, a kao glumac je dovoljno versatilan i sposoban da odigra različite tipove likova, pa čak i da potpuno sam podigne film na viši nivo. Doduše, Hanks dolazi i s izvjesnom 'aurom' u kojoj se kombiniraju rigidnost i čovječnost, što su u teoriji dvije osobine kojima je najbolje moguće opisati lik Otta, ali tek u onim situacijama kada mu je sve potaman. Problem nastaje u povišenim emocionalnim stanjima u kojima se inzistira na čangrizavosti, mrzovolji, a ponekad i bijesu i uvredljivosti, što sasvim istupa iz registra pristojnosti i srdačnosti, makar i hinjene, likova koje Hanks obično igra. Zapravo, u ovakvoj ulozi prije možemo zamisliti Jacka Nicholsona (recimo u izdanjima iz filmova Bolje ne možeili Gospodin Schmidt), nešto mlađeg Clinta Eastwooda (glumca s idealnim osjećajem za uvredljivi humor kada igra stoičke likove), možda televizijskog komičara Larryja Davida ili, idealno, Billa Murraya (neka kao ideja-vodilja posluži naslovni junak u filmu Sveti Vincent). Doduše, znao je Hanks igrati i kontra svog tipa, sasvim recentno u filmu ElvisBaza Luhrmanna gdje je odigrao ljigavog menadžera, pukovnika Toma Parkera, ili nešto ranije u tehno-trileru Krugu kojem je igrao varijaciju na temu ekscentrika Stevea Jobsa, a i njegova rola sveameričkog heroja, gospodina Rogersa u filmu Krasan dan u susjedstvu, nosila je u sebi dozu frustracije. Stoga je veći problem od samog Hanksa možda to što ga scenarist Magee 'hrani' neuvjerljivim replikama, a nasmrt ozbiljan redatelj Forster ne uspijeva ga razigrati u pravcu komedije. Opet, Hanksova pozicija ispred i iza kamere (osim glavnog glumca, on je i producent filma) diktira i neke druge izbore u glumačkoj podjeli, ali i otvara i još neke probleme. Primjera radi, jedina glumačka kvaliteta Trumana Hanksa je ta da liči na svog oca, ali i u tom pogledu i u pogledu glumačkih sposobnosti zaostaje za starijim polubratom Colinom, dok stilizacija flashbacksekvenci i ponašanje likova u njima na tragu 50-ih ili ranih 60-ih godina prošlog stoljeća naprosto nema smisla, jer se radnja tog segmenta može odvijati najranije sredinom 70-ih. Moguće je da su po tom pitanju Magee i Forster pokušali izvući maksimum iz konzervativne aure Toma Hanksa, ali su se preigrali, zbog čega Čovjek zvan Ottopostaje i ostaje uglavnom nespretan, često promašen te posve nepotreban remakei inače tek blago natprosječnog filma.