kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3
Najnoviji film njemačke televizijske i filmske glumice Marije Schrader koja je od 1998. godine sporadično aktivna i kao redateljica, nastao je po članku objavljenom u novinama The New York Times. Napisale su ga Jodi Kantor i Megan Twohey, a doveo je do prekida zavjeta šutnje glede zlodjela slavnog filmskog producenta Harveyja Weinsteina. Sam film Rekla jeprije svega se bavi novinarskom istragom kojom Kantor (igra ju Zoe Kazan) i Twohey (Carey Mulligan), uz mentorstvo iskusnije kolegice Rebecce Corbett (Patricia Clarkson), prije traže potvrdu (njima već) poznatih teza, nego što otkrivaju nove činjenice oko Weinsteinovih seksualnih napada na glumice i zaposlenice kompanija kojima je upravljao. Interesantno, obje novinarke mlade su majke kojima je misija učiniti svijet sigurnijim mjestom za svoje kćeri. Za svoju istragu će konkretniju pomoć dobiti od muškaraca (svojih muževa, muškog dijela uredništva, Weinsteinovih bivših suradnika, kao i onih trenutnih koji bi, doduše oprezno, igrali igru protiv njega), dok će im namjerno ili iz opreza prepreke postavljati uglavnom žene (glumice koje ne bi same svjedočile, čak i feministička autorica Lisa Bloom koja je svoj ugled zamijenila za honorar kod Weinsteina). Drugi zanimljiv pogled je da su prva javna svjedočanstva dale upravo bivše zaposlenice, pa tek za njime glumice, i to one kojima je Weinstein okončao karijeru. Rezultat znamo: Harvey Weinstein je otjeran iz vlastite kompanije, optužen i osuđen, a članak Kantor i Twohey te serija članaka koja je uslijedila poslužili su kao inicijalna kapisla za pritisak javnosti.
Tema je svakako važna, priča oko nedoličnog ponašanja u Hollywoodu i drugdje na radnim mjestima nije završena (jer zapravo i ne može biti), ali je možda sve to još uvijek svježe za ultimativni #MeToo film kakvim se Rekla jepokušava predstaviti. Jednostavno, potraga za potvrdom teza, svjedocima i svjedokinjama koji bi javno progovorili o Weinsteinovom ponašanju i praksama kojima se štitio od tužbi (nagodbe praćene ugovorima o tajnosti), po pravilu se svodi na putovanja na različite krajeve New Yorka, Amerike i svijeta različitim prijevoznim sredstvima, ili na uvjeravanja i nadmudrivanja. Problem prvenstveno leži u scenariju Rebecce Lenkiewicz i njegovom oslanjanju na suhu faktografiju u kojoj se ni na koji način ne problematizira osoba čije ponašanje predmet istrage i njena pozicija u svijetu filmske industrije i društvu općenito. Maria Schrader taj pristup suhe faktografije prihvaća i razrađuje dalje u smjeru filma uglavnom bez stila i dinamičkih akcenata, sve do nevoljnog antiklimaksa na kraju. Stilizacija je tu i tamo prisutna, primjerice kada glumice telefonskim putem novinarkama govore o tome kako ih je Weinstein napastvovao, prije nego što zamole da njihova priča bude tretirana kao pozadinska ili kao nešto što dolazi od skrivenog izvora, što je propraćeno dugim i sablasnim kadrovima hotelskih soba i hodnika, ili kada treba snoliko-košmarno oslikati naraciju bivših zaposlenica, a dinamički akcenti dolaze isključivo u obliku „udarnih” replika. Ima tu i nespretnih redateljskih izbora koji ruše kredibilitet ili čak realističnost filma, od toga da većinu javnih ličnosti igraju glumci, dok se Ashley Judd pojavljuje u ulozi same sebe, pa do toga da je na kraju borba i žrtva dviju hrabrih novinarki oslikana tako da su one zapravo prigrlile patrijarhalni model, u smislu izbivanja od kuće i obitelji, samo su obrnule rodne uloge.
U konačnici, Rekla jene može biti ultimativni film MeToo pokreta, kako zbog vlastitih nedostataka, tako i zbog činjenice da već imamo dva bolja. To su relativno konvencionalni BombshellJaya Roacha koji se bavi pobunom novinarki protiv medijskog mogula Rogera Ailesa, te AsistenticaKitty Green koja se upravo bavi Weinsteinovim praksama, ali iz vrlo jasne perspektive posredne svjedokinje i pritom bez imenovanja aktera. Čini se da je jedino što Rekla jepostiže to da Weinsteina imenuje sada kada je već osuđen, ali i to čini na način da se ne zamjeri nekome tko će ga na tronu naslijediti i da se ne zamjeri široj strukturi.