kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3
Vijest o smrti Davida Bowieja zatekla je mnoge. Uzrok je bio rak, dijagnosticiran godinu i pol ranije, ali ta dijagnoza ostala je neobjavljena. Umjesto toga, Bowie je nastavio sa životom i radom na različitim projektima i u različitim granama umjetnosti, dokle god je trajao. Bio je svestrani umjetnik, najpoznatiji kao glazbenik, vokalist, multi-instrumentalist, kreativac koji je nerijetko izmišljao novi glazbeni jezik, mijenjajući svoje karijerne faze i glazbene žanrove kao okvire u kojima je stvarao. Bowie je također bio i slikar i kipar, i pisac i scenarist, čak i sineast u okvirima eksperimentalnog filma, ali je u svojoj suštini najprije bio glumac, izvođač, „performer”, zabavljač, što je pokazivao i na koncertnoj i na kazališnoj pozornici, kao i na filmu. Možemo reći da je u svemu u čemu se pojavljivao Bowie zapravo igrao ulogu lika koji je, s jedne strane, sam osmislio, bio to Ziggy Stardust, Alladin Sane, The Thin White Duke ili modno osviješteni gospodin u Armani odjelima; ili je s druge strane igrao likove koje je netko drugi napisao i njemu povjerio da ih odigra, od Thomasa Jeromea Newtona u kultnom klasiku Čovjek koji je pao na Zemlju(1976) i Čovjeka-slona u istoimenoj predstavi na Broadwayu, preko vampira Johna u filmu GladTonyja Scotta (1983) i Poncija Pilata u Posljednjem Kristovom iskušenju(1988) Martina Scorsesea ili Phillipa Jeffriesa kod Davida Lyncha u Twin Peaks: Vatro hodaj sa mnom(1992), pa do Andyja Warhola u Basquiatu(1996) Juliana Schnabela i Tesle u Prestižu(2006) Christophera Nolana.
Vijest o njegovoj smrti također je dobrom broju nas koji smo u određenom trenutku bili njegovi suvremenici i s njime dijelili prostor na planetu Zemlji postavila pitanje što je nama bio David Bowie. Bilo da smo bili fanovi neke njegove faze ili kompletne karijere, ili da smo ga samo evidentirali kao pop-kulturni fenomen (jer ga nije bilo moguće izbjeći i na njega ne imati reakciju). Što je, na koncu, David Bowie u svojoj suštini bio? Bio je čovjek, kao i svi mi, ali i umjetnik i filozof koji je kroz kreativni i misaoni proces dostigao mudrost. Možda je od svih „svojih” likova zapravo bio najsličniji Tesli, ili je barem s američkim znanstvenikom južnoslavenskog porijekla možda najlakše povući poveznicu prema Bowieju. Kao što je Tesla svojim znanstvenim i pronalazačkim radom u kombinaciji s filozofijom „izmislio XX. stoljeće”, tako je Bowie svojim kreativno-umjetničkim radom, također u kombinaciji s filozofijom, izmislio ono naredno na drugim postulatima. S tim da je kod Bowieja također prisutan i odjek znanosti, makar kao činjenica da su znanstvena fantastika i svemir kao takav bili integralni dio inspiracije kroz dobar dio njegove glazbene karijere.
Upravo jednom „svemirskom” pjesmom, Hello Spaceboy, Brett Morgen otvara svoj doista kompleksni, kolažni i formalno dosta slobodni dokumentarac Moonage Daydream. S ovim se uratkom autor cijenjenih glazbenih i ne-glazbenih dokumentaraca - od mjuzikl-dokumentarca na političku temu Chicago 10(2007), preko klasičnog glazbeno-biografskog dokumentarnog filma Crossfire Hurricane(2012) na temu sastava The Rolling Stones i njihove dugovječnosti na glazbenoj sceni, pa do naslova Cobain: Montaža pakla(2015) u kojem je pokušao proniknuti u „pakao u glavi” kantautora skupine Nirvana - našao pred pitanjem kako jednom kompleksnom fenomenu poput Davida Bowieja uopće prići i kako to uobličiti u film koji će vjerno reflektirati njegov duh. Za početak, naslov Moonage Daydream, također preuzet od naziva jedne od Bowiejevih „svemirskih” pjesama, savršeno odgovara filmu koji je na koncu zapravo snoviđenje nekog novog ili paralelnog „mjesečevog doba” iz Bowiejeve vizije. Vizije koju je Morgen interpretirao, kao što i Moonage Daydreamkao film reflektira kompleksni, višeslojni Bowiejev umjetnički, svjetonazorski, pa čak i filozofski i spiritualni opus. Morgenov pristup, pak, svodi se na kolažiranje različitih elemenata u montažne sekvence odijeljene nešto dužim glazbenim ili koncertnim videima, koji svaki za sebe figuriraju kao intermezzoizmeđu različitih faza i tema. U tim montažnim sekvencama mogu se vidjeti Bowiejevi intervjui medijima, pripreme na nastup, procesi izrade „umjetnina”, bile one glazbene ili vizualne prirode, isječci iz predstava i filmova u kojima je Bowie nastupio, kao i iz drugih filmskih klasika koji su ga vjerojatno isnpirirali (tako imamo Murnauov Nosferatu, Langov Metropolis, Dreyerovo Stradanje Ivane Orleanske, Kubrickove 2001.: Odiseju u svemirui Paklenu naranču). Ti klasici izvrsno se uklapaju u Morgenov kolaž, kao i neki noviji filmovi, najčešće znanstveno-fantastičnog žanra i sa aromom „pulpa” koji su bili inspirirani Bowiejevim djelom, poput Johnnyja MnemonicaRoberta Longoa i Na rubu horizontaPaula Andersona. Kolaž upotpunjuju arhivski materijali koji Bowieja prate na njegovim putovanjima svijetom. Glazbenu pozadinu tog vizualnog materijala sačinjava Bowiejeva muzika iz različitih perioda, ne nužno linearno poredana, dok je većina naracije u filmu pokupljena iz arhivskih intervjua, izjava i javnih nastupa, što znači da o sebi, svom umjetničkom radu i svojim stavovima uglavnom govori sam Bowie, uz poneko organsko ubacivanje novinara i obožavatelja. Naći će se tu mjesta i za biografske podatke i crtice o odrastanju (primjera radi, za to da ga je stariji polubrat Terry Burns prvi izložio umjetnički zahtjevnijim sadržajima kao što su poezija Jacka Kerouaca i glazba Johna Coltranea), za ponekad oprečne stavove o životu, umjetnosti, ljubavi, obitelji, sreći i misiji na ovom svijetu, za stavove o biseksualnosti, androginosti i rodnoj fluidnosti. Također, za priznanje sub-kulturnog porijekla (počeo je kao „mod”), za rezoniranje što su mu putovanja i selidbe (u Los Angeles, Berlin i Tokio) donijeli, za trenutke „iza scene” povodom stvaranja albuma Heroesu Berlinu u suradnji s Brianom Enoom, za motivaciju iza kreativnih procesa koja se svodi na zalaženje u skrivene, mračne kutove vlastitog uma, kao i za „mehaniku” istih u kojoj ne smijemo zaobići kvalitetu sinematičnosti (dobar dio svojih ideja Bowie je razvijao za film ili barem imajući film u mislima, ali ih je realizirao kroz glazbu i koncertiranje). Isto tako, naći će se mjesta za provokaciju, ali i za demantiranje samoga sebe.
Izlaganje o Bowiejevim umjetničkim i životnim fazama i „likovima” koje je utjelovio na glazbenoj pozornici je, pak, uglavnom linearno. Neke stvari su sažete ili čak apstrahirane iz ove Morgenove slike o Bowieju i slike Bowieja, pa se tako droga kao takva neće niti jednom spomenuti, a isto vrijedi i za Bowiejeve provokacije s nacističkom ikonografijom. Iz filma je kompletno isječen i njegov prvi brak s Angie Barnett, dok je posljednjih dvadesetak godina autorova stvaralaštva jedva adresirano i u slici i u riječi. Uostalom, da bi se adresiralo „integralnog” Davida Bowieja, i tih 140 minuta koliko Moonage Daydreamtraje bilo bi malo, imajući u vidu ne samo obimnost glazbenog, već i likovnog i glumačkog opusa, o kolekciji misli i ideja da i ne govorimo. Važnije od toga, svojim vizualno upečatljivim i ritmičnim kolažiranjem dostupnog materijala u kojem radi kao sam svoj montažer i nekovrsni urednik, Brett Morgen zaista „hvata” cijelog Bowieja kao stvaraoca, i to na onakav sinematičan način kakav bi pokojni umjetnik svakako odobrio.