kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3
Pojavljivanje filma U iščekivanju Bojanglesa Régisa Roinsarda u oba hrvatska kino-konteksta istovremeno, dakle i u neovisnim i art-kinima i u komercijalnim multipleksima, nekakav je izuzetak ili pak svojevrsni srednji put kojim se svejedno ne ide baš često. Film, naime, ima nešto „plemenitije“ porijeklo od komedija-limunada kakve uobičajeno igraju u komercijalnim kino-dvorana, ali ono svejedno nije prestižno festivalsko kakvo očekujemo za filmove u art-kinima. Film je, naime, imao festivalsku premijeru i mini-turneju prošle jeseni, ali samo u Francuskoj i na festivalima nižeg značaja, da bi početkom ove godine dospio u kino-dvorane, najprije na domaćem terenu, pa onda i u nizu europskih zemalja. Prikazivanje u Francuskoj ne smije čuditi iz dva jaka razloga, od kojih je prvi snaga tamošnje kino-kulture, a drugi je činjenica da je Roinsardov film ekranizacija književnog „bestsellera“, odnosno istoimenog romana Oliviera Bourdeauta koji je na domaćem terenu vrlo brzo stekao popularnost, ali van francuskih okvira ne uživa ni izbliza takav status.
U razmatranje samog filma možemo se uputiti već od samog naslova i njegove simboličke funkcije u globalnom kontekstu. Kao što vjerojatno znamo, Mister Bojangles je lik iz pjesme Jerryja Jeffa Walkera koju su kasnije pjevali razni izvođači. U pjesmi on pleše i pije dok tuguje za svojim pokojnim psom, te ga u neku ruku pokušava prizvati ili makar održati sjećanje na njega. Po Walkerovom priznanju, pjesma nema veze s glumcem i step-plesačem Billom Robinsonom koji je također nosio nadimak Bojangles i koji je također opjevan u starijoj pjesmi Bojangles in Harlem koja je bila sastavni dio mjuzikla Swing Time. U Roinsardovom filmu i Bourdeautovom romanu se, pak, radi o Walkerovoj pjesmi u interpretaciji Nine Simone koja je svojevrsni „leitmotif“, budući da ju junakinja istih često pušta s gramofona u trenucima kada pokušava otjerati tugu. U filmu svakako, a moguće i u izvornom romanu (kojeg potpisnik ovih redaka nije imao prilike pročitati), riječ je o prilično gruboj materijalnoj pogrešci, budući da je radnja smještena u period od kasnih 50-ih do kasnih 60-ih godina prošlog stoljeća, a pjesmu je Walker napisao tek 1968, a Nina Simone otpjevala 1971. godine.
Radnja filma se, međutim, otvara na francuskoj rivijeri 1958. godine, gdje naš protagonist za kojeg kasnije saznajemo da se zove George (Romain Duris) pokušava impresionirati uspješne i bogate poslovne ljude svojim nevjerojatnim i izmišljenim pričama, dok u jednom trenutku ne ugleda lijepu ženu, Camille (igra ju Virginie Efira), koja pleše sama sa sobom na terasi hotela. Ona je na ovaj formalni događaj došla u pratnji ministra po imenu Charles (Grégory Gadebois) koji Georgea dobronamjerno upozorava da se ne petlja s njom jer je ona luda, a on će se zaljubiti i patiti. Za Georgea je, međutim, već kasno jer se na prvi pogled zaljubio i tvrdi da je spreman nositi se s njenim ludilom. Kada joj priđe, shvati da i ona voli fantastične priče i da možda živi u svijetu fantazije u kojem svaki dan bira novo im za sebe, a on ju podsjeća na pruskog husara sa slike iz njene mladosti, to jest na lik koji je bio njena prva i ostao njena jedina ljubav. Njih dvoje u stilu skandala odlaze s mjesta događaja, bježeći pred masom razjarenih kojima je George „prodavao“ različite laži, doživljavaju manju prometnu nezgodu dok s radija ide pjesma Nine Simone i vode ljubav u grobljanskoj kapelici nakon imitacije vjenčanja. Sljedećeg dana on saznaje da je ona otišla prije nego li se on probudio, pa odlazi nazad u grad da ju nađe, što mu i, uz Charlesovu pomoć, polazi za rukom. Devet mjeseci kasnije, ona rađa sina, a George i Charles su obojica prisutni u bolnici. Desetak godina nakon toga, mali Gary je zbog svoje čudnosti, formalne distance i nevjerojatnih priča na meti svojih školskih drugova kao lažov i fantast, ali njegove priče su zapravo točne. On doista za kućnog ljubimca ima veliku afričku pticu, a njegovi roditelji doista nikad ne otvaraju poštu i doista skoro svake večeri organiziraju domjenke na kojima se okuplja pariška elita, filozofi, ministri i diplomati, a on svemu tomu iz prve ruke svjedoči. Sve to, međutim, djeluje samo kao odgađanje neizbježnog jer Camille sve više gubi dodir s realnošću, postaje posesivna prema Georgeovom vremenu, pa on više ne može raditi i uzdržavati obitelj, a teret dugova im svima prijeti, bilo da su toga svjesni ili da nisu. Kada situacija eskalira da se neizbježno više ne može odgađati, George i Gary moraju promijeniti plan ili čak promijeniti realnost. Na koncu, jesu li snaga ljubavi, obitelj na okupu i mala pomoć prijatelja na mjestima od važnosti dovoljne da trijumfiraju nad objektivnim i nesavladivim preprekama?
U ičekivanju Bojanglesa je film u čijem se DNK tako može naći više naslova. Najočitije su paralele s filmom Betty Blue(1986) u režiji Jean-Jacquesa Beineixa, a koji je također i ekranizacija romana Philippea Dijana u kojem također protagonist filma, kućni majstor i pisac u pokušaju, pokušava voditi brigu o voljenoj osobi s kojom je romantično povezan, a koja klizi u ludilo. U slučaju Roinsardovog filma ulozi su, međutim, podignuti samim prisustvom djeteta koje služi kao faktor koji će spriječiti da ludilo u dvoje uzme maha, i to prisustvo djeteta kao svjedoka, motivatora povratka u normalnost i potencijalnog faktora u sjećanje priziva naslov Beskonačno polarni medvjed (2014) Maye Forbes. I u tom filmu protagonist / pokretač radnje pati od bipolarnog poremećaja ličnosti, s time da su uloge suprotno postavljene: u pitanju je otac čijim iskliznućima svjedoče njegove kćeri, a njegova supruga, odnosno njihova majka, je ta koja ga pokušava održati iznad površine normalnosti. U pitanju je film s izraženim autobiografskim elementima, što nas dovodi i do trećeg filma s kojim se, doduše nešto malo teže, može povući paralela. Riječ je o također djelomično autobiografskom filmu Hladni rat (2018) Pawela Pawlikowskog. Ono što povezuje ta dva filma je supružnička ljubav, njezina snaga, potencijal za destrukciju, kao i filozofsko pitanje može li ljubav dvoje nesavršenih, dapače upitno kvalitetnih i nadasve egocentričnih ljudskih bića biti uzvišena i lijepa.
Uza sve pokušaje redatelja Roinsarda, scenarista Romaina Compignta, lijepe lokacije Azurne Obale, Pariza i bajkovitog dvorca u Španjolskoj, te uz predivno-tužnu pjesmu u jedinstvenoj interpretaciji Nine Simone i ono jedno snoliko iskliznuće u koreografirani flamenco-mjuzikl pred sam kraj film, odgovor je negativan. Problem se krije u korijenu stvari, odnosno u tome da je naša točka gledišta fiksirana za Georgea, što s jedne strane od Garyja čini još jedan u nizu začudnih elemenata, a ni sa samim Georgeom se nije baš najlakše saživjeti jer ga upoznajemo kao prevaranta ili makar lakomislenog budalaša, da bi nakon tog uvoda, skoro bez ikakve tranzicije, ostatak filma egzistirao kao dobri muž i otac koji pokušava pomiriti dvije krajnosti i tako pronaći modalitet za opstanak svoje žene. Sa svoje strane, ni Camille nije baš lik kojeg imamo razloga žaliti jer ona ni u kojem slučaju nije žrtva nikog i ničeg drugog, osim sebe same i kojoj je samo do sebe i stalo. Sa svoje strane, glumci čine ono što mogu kako bi nam te likove približili. Romain Duris je glumac s izraženom komičarskom notom koja mu je kod Roinsarda već jednom odlično poslužila, u redateljevom prvijencu Populaire(2012), ali nas sada tom fingiranom simpatičnošću ne uspijeva „kupiti“ kao George, što je stvar prije nedorađenosti lika negoli njegovih limitiranih sposobnosti. Kao njegova partnerica, Virginie Efira je svakako glumica čija je karijera u oštrom usponu tokom proteklog desetljeća, a razlog tomu je kombinacija markantne pojave, izraženog prisustva na ekranu i glumačke versatilnosti i hrabrosti. Ovdje ona zapravo unekoliko varira svoju dosta poznatiju prošlogodišnju ulogu: naslovnu junakinju filma BenedettaPaula Verhoevena, s tom varijacijom da ovdje nema svjesne manipulacije u igri moći, pa „ludilo“ i izgaranje u želji za nečim, a nije baš najbolje znano čime, djeluje iskrenije. Na koncu, Solan Machado Graner će nastaviti niz simpatične filmske djece podvrste „pametnjaković“, uz limitirane šanse za daljnju karijeru i rast pred našim očima na ekranu, a Grégory Gadebois unosi jednu lepršavu, komičnu i zapravo nimalo gubitničku notu u svoju ulogu napuštenog ljubavnika koji funkcionira kao prijatelj i zaštitnik centralnog para. No, i pored toga, U iščekivanju Bojanglesa je jedan od onih filmova koje je teško uhvatiti za glavu ili za rep, za koji je jasno da nešto pokušava, ali nije jasno što točno, pa onda nije ni čudno da ne uspijeva.