kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3
S obzirom na to koliko je nogomet popularan kao igra i unosan kao biznis, pravo je čudo da do sada nije snimljeno više filmova na tu temu. Jedan od razloga može biti i taj što je nogomet kao igru doista teško režirati u zanatskom smislu u slikopisnu sekvencu, pa se na primjeru toga poznaju majstori kao što je to Juan Jose Campanella koji je u svoj inače izvrsni politički triler Tajna u njihovim očima(2009) ubacio jednu impozantnu nogometnu sekvencu koja se pretapa u akcijsku, i to na centralno mjesto filma, ali i tu je ona ostala više kao nekakav začin. Kao osnovna tema, pak, nogomet u filmovima uglavnom egzistira kao pop-kulturni fenomen, kao u britanskim filmovima Nogometna groznica(1997) ili My Summer with Des(1998), kao mehanizam za priču o uspjehu u „limunadama” kao što su Baš kao Beckham(2002) ili kao provokacija za filmsku obradu nekih sasvim drugih i egzistencijalnijih tema, kao kod Kena Loacha u Tražeći Erica(2009). U samu bit igre vjerojatno je ponajviše ušao rumunjski filmaš Corneliu Porumboiu sa svojim dokumentarnim filmovima Druga utakmica(2014) i Beskonačni nogomet(2018), premda je i tu teško reći da je nogomet bio baš tema. Prvi je film bio formalni eksperiment baziran na jednakim vremenskim formatima za nogometnu utakmicu i cjelovečernji film, u kojem je VHS snimka nogometne utakmice služila kao slikovna pozadina za razgovore između autora i njegovog oca; drugi je pak od dokumentacije ideje jednog autorovog znanca kako reformirati nogomet u beskontaktni sport, prerastao u odu bizarnosti i genijalnosti koja se može naći kod ljudi u malim mjestima.
U regionalnim okvirima priča o nogometu na ekranu (a da nije riječ o sportskim prijenosima ili reportažama) počinje na televiziji sa serijama tadašnjih Radiotelevizije Beograd i Radiotelevizije Zagreb iz jugoslavenskog razdoblja, Više od igreiz 1976. i Velo misto iz 1980., ali tematika obiju serija bila je prije svega ratna, dok su klubovi portretirani u njima bili možda ishodište, ali nikako jedina tema. Na taj pristup se nadovezao i Dragan Bjelogrlić koji je, pak, u centar stavio neočekivani uspjeh jugoslavenske nogometne reprezentacije na prvom svjetskom prvenstvu u Urugvaju 1930., portretirane u filmovima Montevideo, Bog te videoi Montevideo, vidimo se početkom i sredinom prošlog desetljeća, te serijom realiziranom između njihova nastanka. Kombinirajući narativne obrasce priče o neočekivanom uspjehu simpatičnih autsajdera s romantiziranim pejzažom međuratne Kraljevine Jugoslavije i njene prijestolnice Beograda, Bjelogrlić je više ciljao na osjećaje nacionalnog ponosa, a manje na tematiziranje nogometa kao takvog. S druge strane, Stevan Filipović se u svom tezičnom filmu Šišanjeiz 2010. dotakao i tema regrutacije ekstremista iz redova nogometnih navijača, te problematizirao činjenicu da su klubovi često u vlasništvu figura iz svijeta organiziranog kriminala. Novijim srbijanskim „nogometnim” filmovima možemo uvjetno pridodati i naslov VarvariIvana Ikića koji se, doduše, bavio isključivo temom navijanja za lokalni klub i to koristio više u smjeru karakterizacije nosećih likova i risanje atmosfere u Srbiji u okolici Beograda.
Nogomet se, dakle, na ovaj ili na onaj način, u srbijanskoj kinematografiji nametnuo kao legitimna i potencijalno unosna tema, pa onda i ne treba čuditi da prvi ovogodišnji srbijanski kino-hit, film Zlatni dečkodebitanta Ognjena Jankovića, za temu ima nogomet. Film odnedavno igra i u hrvatskim nezavisnim kinima, jašući na valu popularnih naslova iz Srbije kao što su to Južni vetar, Taksi bluzi Toma, ali otvorenje ipak ne sluti na hit. Razloga za to itekako ima, a prvi od njih bi mogao biti i taj da se hrvatska publika navikla na to da su filmovi koji dolaze iz Srbije u posljednje vrijeme u natpolovičnom broju slučajeva zapravo „premontirane” mini-serije koje se isplati sačekati na televiziji ili na internetskim servisima. Zlatni dečko u tom smislu nije nikakav izuzetak.
Da odmah otklonimo sve nedoumice, Zlatni dečkonije film o nogometu, nego film o nogometašu, njegovom padu i ponovnom usponu, a još više o njegovim odnosima s ljudima oko sebe: menadžerima, trenerima, prijateljima i djevojkama. Kada upoznamo naslovnog junaka, momka po imenu Denis Marković (igra ga Denis Murić kojeg je hrvatska publika mogla vidjeti u filmovima Ničije deteVuka Ršumovića i AgapeBranka Schmidta), njegova karijera je već u padu: bahati se, partija, konzumira alkohol i drogu, svađa se s trenerima, suigračima i sucima, ali barem je u inozemstvu. Nakon postignutog gola i nekorektnog radovanja koje rezultira crvenim kartonom, dobiva otkaz u klubu, ali čini se da do njega ne dopiru ni prijetnje njegove trofejne djevojke Dijane (Alisa Radaković), ni upozorenja i savjeti njegovog menadžera i prvog karijernog mentora Čakija (Andrija Kuzmanović koji manje ili više reciklira ulogu menadžera Drde iz Tome). Nemajući kamo, njih se troje vraćaju u Beograd, što za Denisa praktički znači još više razuzdanog tulumarenja, ali i susret s prijateljicom iz djetinjstva i rane mladosti, Sarom (Jovana Gavrilović), dok o nogometu niti ne razmišlja. Do prvog obrata dolazi kada ga Čaki, pritisnut kockarskim dugovima, „proda” kamatarima braći Uskoković, Soniju (Petar Strugar) i Džoniju (Ljubomir Bulajić) koji kroz građevinske poslove i zastupanje nogometaša pokušavaju oprati nelegalno zarađeni novac. Oni mu angažiraju trenera, svog nekadašnjeg „kolegu” Makija (Igor Benčina), bivšeg boksača te robijaša svježe puštenog iz zatvora koji se tamo naučio stoicizmu i istrajnosti. Maki će Denisa vratiti u kondiciju, a između njih će se razviti i nekakav osjećaj prijateljstva i mentorstva, što ujedno predstavlja i najbolji dio filma. To ne iznenađuje imajući u vidu da je jedan od scenarista filma Vuk Ršumović, koji je tu temu uvjerljivo obradio u svom spomenutom filmu Ničije dete. Tako preporođeni Denis privući će pažnju mnogih, između ostalih i Omera, menadžera nešto višeg profila koji mu obećava povratak u inozemstvo, ali pitanje je koliko je on častan...
Od svih „nogometnih” filmova, Zlatni dečkose ponajprije može usporediti s dosta opskurnim belgijskim ostvarenjem Skautiranje za Zebre(2014) koji se još izraženije bavio mračnijim stranama nogometnog biznisa i danka koji tako nemoralan posao uzima, kako u slučaju nogometaša (robova), tako i njihovih skauta (trgovaca robovima). Tematski, ambicije su im donekle slične, ali osnovna razlika je u tome da je belgijski film razvijan isključivo kao dugometražni igrani film u registru karakterne drame, dok je Zlatni dečkorazvijan kao hibrid filma i televizijske serije, s naglaskom na potonju formu, i u registru koji kombinira onaj dramski s uplivima žanrovske kinematografije. Probleme koje film ima sa dramaturgijom bilo bi previše lako svesti samo na razlike između filma i serije, posebno izražene u činjenici da Čaki kao lik iznenada nestaje negdje na polovici filma, ili da se ljubavni trokut između Denisa i dviju djevojaka ne razvija prirodno, već djeluje skokovito i nemotivirano. Zlatni dečkoproblema ima i sa najbazičnijim elementima dramaturgije, budući da likovi, a samim time i odnosi među njima, rijetko kada izlaze iz okvira najosnovnijih klišeja. Scenarij povrh toga pati i od loše napisanih dijaloga koji se više doimaju drvenim nego li prirodnim, što pod poseban pritisak stavlja glumce. Denis Murić se s time još i solidno nosi, kanalizirajući kliše mladog nogometaša koji je bezobrazan i na terenu i izvan njega, vješto mijenjajući registar kada film u svom srednjem dijelu postane priča o prijateljstvu i mentorstvu, u čemu do izražaja dolazi kemija koju Murić ima s Igorom Benčinom. Strugar i Bulajić utjelovljuju relativno grubo orisane filmske zlikovce, ali obojica zapravo igraju pomalo kontra svog uobičajenog tipa, tako da je Strugar onaj smireniji, a Bulajić onaj nervozni. Glumice Alisa Radaković i Jovana Gavrilović praktički nemaju što raditi, budući da njihovi likovi služe više za ukras, i to na potencijalno etički problematičan način. Upareno je to s Jankovićevom režijom koja sliči na prikazivanje portfolija trikova u poigravanju s načinima snimanja (kamera iz ruke, kontraplanovi mirnijom kamerom u dijaloškim scenama, poneka vožnja dronom i upotreba „Go Pro” kamere u ne tako čestim „nogometnim” akcijskim scenama) i brzim montažnim rezovima uronjenima u kičasti dizajn i popraćenima glasnom i napadnom glazbom, tako da sve zapravo najviše sliči prolongiranoj reklami ili video-spotu. Zapravo, da nije onog srednjeg, mirnijeg i izrazito dramskog dijela presječenog jednom solidno izvedenom montažnom sekvencom, malo toga bi u Zlatnom dečkudoista bilo vrijedno gledanja.