kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3
Suvremeni Hollywood svakako je svojevrsni balon (eng. „bubble“) baziran na filmovima o super-junacima zaodjenutima u plaštove koji spašavaju naš svijet što od super-zlikovaca i njihovih super-zlih planova, što od nas samih i naše nemoći da razumijemo taj isti svijet. Ponekad su ti i takvi filmovi, koji su zapravo više nekakav generički sadržaj (eng. „content“) po kojem se prebire, imali u sebi i neku žičicu za kritiku ili makar komentar na sadašnji tijek događaja ili na vječne dileme koje obilježavaju ljudsku egzistenciju. Primjerice, Nolanova Batman-trilogija bila je manje ili više filmovana debata o Occupy pokretu, dok je Iron Mantrilogija bila suvremeno čitanje političke filozofije (i fikcije) Ayn Rand i njenog kapitalnog djela Atlas je slegnuo ramenima. I u drugim naslovima iz Marvelove ili DC-jeve „ergele“ mogli su se naći komadići sociologije, antropologije, psihologije, filozofije i dnevne politike, zapakirani u spomenuti „content“ super-herojskog filma. Naravno, nakon posljednjeg The Avengersfilma u kojem je negativac Thanos pucnjem prsta uništio pola univerzuma, a naši ga vrli heroji spriječiše da drugim pucnjem uništi i drugu polovicu, pritom ne štedeći ni svoje besmrtne živote, postavljalo se pitanje kamo će se ovaj još uvijek aktivni „bubble“ djenuti. Jer, pravila modernog poslovanja nas uče, financijski se balon mora puniti dok ne prepukne i ne ostavi nesagledive posljedice na filmsku industriju. I taman kada smo se ponadali da će do izražaja doći neke manje, kompaktnije priče i serijali, međusobno povezani ili ne, sa svojim vlastitim vizualnim i mitološkim identitetima, moćnici iz Marvela odlučili su angažirati oscarovku Chloe Zhao kako bi stvari podigli na jedan novi, univerzalniji nivo, jer mudrost zaboravljenog Bonda s kraja 90-ih godina prošlog stoljeća nas uči, svijet nije dovoljan. Pa, upoznajmo Vječnike…
Oni su kozmički entiteti s planete Olympia koje je bog Arishem stvorio kako bi ljude kroz povijest civilizacije štitili od Devijanata, monstruoznih, predatorskih stvorenja nalik na šarene mehatroničke verzije dinosaura. Ono što ćemo kroz film otkriti jest da je Arishem također stvorio i Devijante, čak sa sličnom namjerom – da potamane zemaljske predatore, ali im je dao moć evolucije zbog koje su oni sami postali predatori. Nakon svake obavljene misije na pojedinom planetu, našim se Vječnicima brišu sjećanja i šalje ih se na novu misiju. I tako oni milenijima koriste svoje moći kako bi sačuvali inteligentne oblike života od ugroze, dok ne kucne čas za nešto veliko poput rođenja novog boga, odnosno Celestijalca. Vječnika je u ekipi osmoro, plus vođa, i svaki ima svoje moći poput letenja, mijenjanja oblika, nadljudske snage ili brzine, super-uma i slično, a samo vođa, u ovom slučaj Ajak (Salma Hayek), može komunicirati s „centralom“ koja može narediti povratak doma. Naš tim sačinjavaju protagonistica Sersi (Gemma Chan), njen bivši ljubavnik Icaris (Richard Madden), vječita tinejdžerica, androgina Sprite (Lia McHugh), Kingo (Kumail Nanjiani) koji ispaljuje projektile iz ruku, znanstvenik Phastos (Brian Tyree Henry), gluhonijema Makkari (Lauren Ridloff) koja je nevjerojatno brza, „mentat“ Druig (Barry Keoghan), snagator Gilgamesh (Don Lee) i dementna ratnica Thena (Angelina Jolie). Međusobno ih razlikuju ne samo njihove moći, nego i odnosi u koje jedni s drugima slobodno stupaju poput antičkih bogova od kojih i vuku imena, tako da su VječniciChloe Zhao jednim dobrim dijelom drama o vezama i međuljudskim, bolje rečeno među-božanskim, odnosima.
Mislilo se da su Devijanti istrijebljeni još u doba Cortezovih osvajanja po Meksiku. Novi se Devijant, međutim, pojavio baš u Londonu gdje Sersi i Sprite žive, a taj je još veći i moćniji od svih prije, pa se društvo skuplja i pokušava posjetiti Ajak u Dakoti. Otkrivaju da je ona pokojna, a da je svoj talisman vodstva predala upravo Sersi, koja saznaje pravu prirodu njihove misije: porađanje Celestiala Tiamuta koji će usisati energiju svih živih bića, u tom procesu uništiti Zemlju, a poslije ispuniti svoju misiju osjemenjavanja kozmosa i širenja njegovih granica. Naši su se junaci, međutim, uglavnom vezali za Zemljane, pa je ideja da se Arishemov naum spriječi ili makar odloži dok se ne otkrije kako usprkos traumatičnom porađanju novog boga spasiti Zemlju. Pritom se među našim junacima se javljaju razilaženja, uglavnom po liniji vjernici protiv nevjernika iliti humanista.
Vječnicisu, dakle, film koji pokušava revidirati kompletnu ljudsku baštinu mitologije, religije, pa i znanosti, te sve to uklopiti u jedan Marvelov, ili bolje rečeno marvelovski izmišljeni univerzum, pritom čineći to dosta nespretno, tako da film istovremeno odaje dojam i zbrzanog i prenapuhanog. Isto je, doduše, pokušavao i izvorni strip Jacka Kirbyja, ali s dosta manje pretenzija ka sveobuhvatnosti, franšiziranju i slanju dnevno-političkih signala u skladu s sadašnjim vremenima. U tom smislu, zapravo je jedina revolucija ili evolucija koju Zhao unosi u Marvelove univerzume opća inkluzija po sveprisutnom „woke“ modelu: spolovi su u ravnopravnom omjeru, na žensku stranu prevagu odnosi vođa, premda Ajak relativno rano gine i poslije se pojavljuje samo u „flashback“ scenama; skoro sve su rase zastupljene, jedna je osoba otvoreno homoseksualnog usmjerenja, a zastupljeni su i tjelesni i mentalni hendikepi kod junaka. Ovako šaroliku družinu po kriterijima našeg, vanjskog svijeta, gotovo sigurno nikada nismo imali u jednom hollywoodskom hitu. Iako to bojenje postave i raspodjela uloga u njoj (protagonistica je Azijatkinja s izmijenjenim keltskim imenom) opterećuje film viškom nepotrebnih detalja, ono je samo po sebi najmanje sporno. Ono što smeta je ne baš glatka smjesa koja je ispala iz blendera svih mogućih mitologija: Zašto bi Ikaris odnosno Ikar bio zilot? Zašto bi razborita Thena odnosno Atena bila dementna? Zašto bi mitski Gilgameš bio puki snagator i zašto bi se babilonska božica mora Tiamat, ovdje nespretno preimenovana u Tiamut, porađala iz Zemlje, pritom je uništavajući? Još više smetaju neke druge poruke koji ovaj film odašilje, od klimatskih promjena koje su svedene na element zapleta, preko stava o procesu evolucije kao odlučujućem faktoru u stvaranju predatora, pa do razrješenja cijele drame koje otvoreno poziva na jednoumlje kao jedini spas za čovječanstvo.
Naravno, svi su umjetnici svoga doba svoje karijere gradili na negaciji prethodnog ili nekih prethodnih doba, ali u Vječnicimase ne radi o umjetnosti, već o svjetonazoru, što može itekako biti štetno. Umjetnički, film je ništavan kao tek još jedan „kokičarski“ spektakl. Na zanatskom planu ne donosi ništa novo, bitke djeluju generički, a Chloe Zhao se malo bolje snalazi u tišim, meditativnijim momentima. Glumački, pak, većina postave ne dolazi do izražaja, neki se uklapaju u dio grupnog lika, neki pokušavaju istupiti, Salma Hayek nema dovoljno autoriteta za ulogu koju igra, a u drugoj polovici filma ponajbolje se drže Don Lee i Barry Keoghan. Svima njima jedna Angelina Jolie, nekada obaćavajuća indieglumica (prije nego li se odlučila za karijeru profesionalne poznate ličnosti) drži sat glume samom svojim postojanjem u kadru i evociranjem melankolije iz njenih uloga iz rane faze karijere. Bilo bi lako naći opravdanje za Chloe Zhao u smislu da se autorica intimističkih, meditativnih neovisnih filmova nije snašla u korporacijskim uvjetima Marvela, na poslu kreiranja točno zadatog sadržaja, ali to bi bilo pogrešno. Chloe Zhao ipak je napisala scenarij, doduše u timu, i režirala film s vrlo malo osobnog pečata, a pritom joj nije zasmetalo zašto Vječnicine grebu ispod površine potencijalno zanimljivih tema, primjerice odnosa prema božanskom autoritetu, ili dileme je li spas jedne vrste dovoljno težak argument da se spriječi potencijalni razvoj nekih drugih. Ona svakako snosi dobar dio odgovornosti za to da su Vječnici, kolokvijalno rečeno, trashfilm.