kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3
Scott Cooper je svakako jedan od onih filmskih autora koji nekako nisu uspjeli doseći potencijal koji su pokazivali. S već pet filmova iza sebe, Cooper još uvijek nije dostigao letvicu koju je sam sebi visoko postavio s prvijencem Crazy Heart. Kao bivši glumac, odlično je razumio i vodio glumce, prije svega Jeffa Bridgesa u ulozi ostarjelog pjevača country muzike koji za tu ulogu nagrađen Oscarom. S druge strane, pak, ovaj je autor, koji se kao glumac nikada nije u potpunosti afirmirao, savršeno razumio i kako funkcionira scena i kako funkcionira starenje. Crazy Heartbio je jedan od onih ambicioznih, a nepretencioznih filmova koji su u konačnici zvučali mudro poput kakve country balade. Već sa sljedećim filmom, Out of the Furnace, Cooper je zagrizao više nego što je mogao sažvakati. U pitanju je film s ambicijama da bude ultimativni „backwoods noir”, odnosno ruralni triler, a koji se izgubio u predugačkoj i prekompliciranoj ekspoziciji i pozicioniranju dinamičkih akcenata na pogrešnim mjestima. Istini za volju, Cooper je opet pokazao talent i predanost u radu s glumcima, ali je Out of the Furnacena kraju ostao neujednačen film nalik na pokušaj ekranizacije rock-albuma na kojem ima više pjesama i koje nisu sve jednako kvalitetne ili podatne za takav transfer na drugi medij (na pamet padaju raniji radovi Brucea Springsteena, zbog miljea propalih industrijskih gradića, čeličana i ljudi s internim osjećajem za etiku). Gluma je, pak, bila jedini adut njegovog narednog filma, Black Massgdje je Johnny Depp polučio bravuru u interpretaciji osebujnog mafijaša i policijskog suradnika Jamesa „Whiteya” Bulgera. Ova gangsterska krimi-drama po istinitim događajima u konačnici je bila suviše ravne pripovjedne linije, pa se ponajprije mogla nazvati utišanim derivatom Scorseseovih uradaka u registru mafijaške drame. Konačno, ni četvrti Cooperov film, vestern Hostiles, nije bio slab, ali je u najboljem slučaju bio korektan spoj različitih tendencija u žanru, od klasicizma, preko površnih politički korektnih intervencija iz ranih 90-ih, pa do inzistiranja na trendovskoj sumornoj atmosferi, čimu ni na koji način nije unaprijedio žanr.
S filmom Duhovi tame, originalnog naslova Antlers, Scott Cooper po prvi se puta našao na teritoriju horora, ali je na njega sa sobom donio nekoliko motiva s kojima je operirao u svojim prethodnim filmovima. Od Out of the Furnaceposuđuje ruralni milje i usporeni tempo s prolongiranom ekspozicijom, a od Hostiles„token” tretman Indijanaca, odnosno američkih domorodaca, stavljajući u centar zapleta legendu o zloduhu Wendigu. On se pojavljuje kada se čovjek ogriješi o prirodu, pa tako nekog uzme „na pik”, onečovječi ga, proždere iznutra i ubije, ne bi li se oslobodio u svom pravom, monstruoznom obličju koje podrazumijeva i jelenske rogove iz originalnog naslova. Konstrukcija filma možda nije optimalna, socijalni aspekti filma možda nisu uvijek baš najsvrsishodnije ispripovjedani, ali Duhovi tamesvakako imaju svojih aduta.
Negdje u vječito kišovitim šumama Oregona, američka Vlada planira ponovo otvoriti površinske i plitke rudnike ugljena. U jednom od njih, još uvijek napuštenom, koji se nalazi u blizini propalog gradića, narkoman Frank Weaver (igra ga Scott Haze) uspostavio je sa svojim kompanjonom „kuhinju” meta-amfetamina. Prilikom jednog od posjeta na koji Frank odlazi skupa s mlađim sinom Aidenom, otac začuje životinjsku buku u tami rudnika i odlazi ispitati što se događa. Tri tjedna nakon tog prologa, upoznajemo i našu protagonisticu, učiteljicu Juliu Meadows (Keri Russell), povratnicu u rodni gradić odakle je pobjegla zbog trauma koje joj je uzrokovao otac. I pored napora njenog brata, šerifa Paula (Jesse Plemons), sredina ju ne prihvata najbolje. U Julijinom razredu je i Frankov stariji sin Lucas (Jeremy T. Thomas), šutljivi dvanaestogodišnji dječarac, koji privuče njenu pozornost morbidnim crtežima i autobiografskom basnom koju je pripremio za sat posvećen folkloru i mitologiji. Sama istraumatizirana, ona prepoznaje traumu, u najmanju ruku zanemarenost, kod dječaka, pa odlučuje na svoju ruku istražiti njegov slučaj. U njenu istragu se postupno uključuju i drugi, ravnateljica škole (Amy Madigan) i Paul, a po gradu se počinju gomilati tijela zalutalih i nastradalih koja je, po svemu sudeći, napala velika životinja, ali s ljudskim ugrizom. Lokalni Indijanac (jedan od najpoznatijih domorodačkih glumaca, Graham Greene) ima teoriju da je Frank probudio zloduha i postao njegovom žrtvom, Julia ima poriv spasiti Lucasa, a on je istovremeno i svjestan opasnosti koja mu prijeti od oca, ali i od mlađeg brata, a opet prema njima osjeća lojalnost.
Cooper u Duhovima tameprvi puta nema neku izraženu filmsku zvijezdu u glumačkoj postavi, koja može sama ili u sinergiji s drugima načiniti razliku u filmu, ali to zapravo i nije toliko loša vijest. I Keri Russell i Jesse Plemons u sebi nose neku auru običnosti zbog koje ne odskaču od okolice svojim glamurom, a Cooper ih fino usmjerava. Svoje vještine u radu s glumcima režiser ovog puta demonstrira na mladom Jeremyju T. Thomasu kojem je ovo prva uloga u dugometražnom kino-filmu nakon po par njih na televiziji i u kratkim filmovima. Momčić svakako ima talenta i može ostvariti kontakt s gledateljem i senzibilizirati ga, pa će svakako biti zanimljivo gledati ga kako se glumački razvija, ako za to bude dobio još koju priliku.
Produkciju filma potpisuje Guillermo del Torro, što se osjeća i na dizajnu centralnog filmskog monstruma i na dizajnu lokacija i na postavci akcijskih „set piece” scena. Monstrum je isprva nevidljiv, nakon čega vidimo metamorfoze na Frankovom tijelu koje postaje još ispijenije, uz gubitak kose i vatru u utrobi, pa sve do otjelotvorenja džinovskog rogatog i bodljikavog monstruma koji također nosi vatru u sebi. Što se lokacija tiče, vanjske su na tragovima koje smo već viđali i po „backwods noirima” i po „šumskim” hororima, Julijina i Paulova kuća je realistično sumorna, dok je Frankova apsolutno zastrašujuća. Akcija je dovoljno krvava i grozna da može zadovoljiti i najprobirljivije poklonike horora kao žanra, scene su vješto izgrađene i vrlo vješto režirane. Nevolja je, međutim, u tome da one dolaze uglavnom prekasno, jer je Cooperov fokus do trećeg čina negdje drugdje: usmjeren je prema izgradnji glavnih likova i psihologije temeljno uništenog mjesta bez nade.
Cooper i njegovi koscenaristi C. Henry Chaisson i Nick Antosca (čija je kratka priča Tihi dječaki poslužila kao predložak) otvaraju nekoliko zanimljivih tema poput ekologije, ekonomije, njihovog međusobnog odnosa, eksploatacije i ekspanzije u okviru kolonizacije i industrijalizacije koja je rezultirala uništenjem, integracijom ili porobljavanjem domorodaca, te trauma u okviru familije i izbora između lojalnosti i spasenja, ali im ne polazi za rukom zadovoljavajuće ih produbiti. Priča o ponovnom iskapanju ugljena ostaje tek kao fusnota u dubokoj pozadini, pitanje Indijanaca je postavljeno plitko i stereotipno, čak i legenda u središtu priče djeluje generički, isto vrijedi i za siromaštvo, a nerazrađena Julijina trauma služi jedino kao točka na kojoj će ona prepoznati slične tendencije kod Lucasa i dobiti motivaciju da ga spasi. Zapravo, prije nego li žanrovski čisti horor „creature feature” vrste stupi na scenu, jedino što nas može uplašiti i protresti je pitanje što možemo učiniti ako su monstrumi u podrumu i na tavanu naši najbliži ili su makar to nekada bili. Duhovi tametako postaju i ostaju još jedan od onih Cooperovih uradaka s prednostima i nedostacima koji dobacuju do nivoa korektnog, čiji su pojedini elementi daleko iznad toga, ali koji su u cijelosti ipak manje od jednostavnog zbroja tih elemenata.