kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3
Bijes običnog, mirnog čovjeka svojevrstan je žanrovski klišej karakterističan za akcijske trilere već nekoliko desetljeća. Obični čovjek Paul Kersey u interpretaciji Charlesa Brosnona je tako postao osvjetnik u kultnom filmu Death Wish iz 1974., a i prije njega slična se mehanika primjenjivala u pojedinim vesternima, recimo u slučaju blagog šerifa Willa Kanea u Zinnemannovom ikoničkom naslovu Točno u podne iz 1952., ili bivšeg revolveraša Shanea koji se odlučio skrasiti kao kauboj i rančer u istoimenom filmu Georgea Stevensa (1953.). Devedesetih je taj bijes mirnog čovjeka reflektirao društvene trendove i bio reakcija na sve veću otuđenost i depersonalizirani tretman pojedinca, a primjeri za to su filmovi Dan ludila s Michaelom Douglasom i Breakdown s Kurtom Russellom. Onda su došle 2000-te i posebice 2010-te i era takozvanih »neesonijada«, odnosno filmova s Liamom Neesonom kojeg uvijek nešto prene iz mirnog života u koji je pobjegao od nasilja kojem je svjedočio i koje je činio u ranijem životu. Naravno, ni koncept, pa ni sam termin nisu naročito novi, »neesonijade« očito podražavaju »bronsonijade« iz 70-ih i 80-ih, a i brojni drugi glumci su »akcijali« po sličnoj mehanici, toliko da se o Stevenu Seagalu zbijaju šale kako on uvijek igra isti lik pod drugim imenom. Vođeni konceptom bijesa mirnog čovjeka, u prošlosti su u akciju upadali i Harrison Ford, i Tommy Lee Jones, o profesionalnim »akcijašima« poput Brucea Willisa i Mela Gibsona da i ne govorimo, a usporedno s Neesonom u konceptu su se oprobavali i, između ostalih, Denzel Washington i Keanu Reeves, a na sličan su se vlak pokušali »okačiti« i Kevin Costner, Pierce Brosnan, Sean Penn i John Travolta. Ono čime je Liam Neeson činio razliku u odnosu na sve navedene njegovo je izrazito dramsko glumačko porijeklo, što transfer k akcijskim ulogama pod stare dane čini izrazitijim, neočekivanijim i nevjerojatnijim. Do sada se taj utisak noviteta u velikoj mjeri »isprao«, pa je rijetko tko uzbuđen pojavom novog akcijskog filma s Liamom Neesonom, ali se koncept svejedno održava i isprobava i s drugim glumcima.
Posljednji u nizu takvih filmova je naslov Nitko ruskog redatelja Ilje Naišulera koji bi se ponajprije mogao opisati kao varijacija na temu klasične »neesonijade« smještene u svijet Johna Wicka. Ovo potonje, međutim, ni u kojem slučaju ne treba čuditi, imajući u vidu da je scenarij napisao scenarist John Wick trilogije Derek Kolstad, te da je on skupa s jednim od redatelja prvog John Wick filma i producirao Naišulerov film. Faktor iznenađenja u svemu tomu je, međutim, izbor glavnog glumca: Bob Odenkirk je prije svega komičar koji svoj humor zasniva na auto-ironiji i izboru uloga nesigurnih »beta«-muškaraca, najpoznatiji po ulogama za televiziju u serijama Breaking Bad, Better Call Saul i Fargo, te po karakternim epizodama u filmovima najčešće »indie« profila. Projekti koje bira nisu, dakle, nužno komedije, ali njegovi potpisni likovi u sebi nose dozu komičnosti, pa su meta humora i ironije. Zapravo ga kao akcijskog glumca teško možemo i zamisliti.
Naišuler film otvara krupnim kadrom Odenkirkovog natučenog lica, čime se poigrava s našim očekivanjima. Mjesto radnje je policijska postaja, a dotični je ispitanik. Na prvo pitanje, tko je on, odgovara da nije on nitko, samozatajno se smješkajući, odakle se radnja filma do samog kraja premješta u flashback. I doista, čini se da je Odenkirkov lik, Hutch Mansell, »nitko i ništa«, obični »sivi miš« kojem su dani i tjedni jednaki. Živi u predgrađu, ima neinspirativan posao, uvijek po pravilu kasni s izbacivanjem smeća pa biva frustriran kad mu kamion pobjegne pred nosom, sin ga ne poštuje, njegova žena (Connie Nielsen) uspješnija je od njega, čini se čak da joj se on pomalo i gadi, toliko da je uspostavila barijeru od jastuka u njihovom bračnom krevetu, a on radi za njenog oca (Michael Ironside) i trpi podbadanje njenog brata (Billy MacLellan) kao računovođa ili nešto slično u njihovoj tvornici metalnih proizvoda. Naišuler nam to predstavlja elegantnom montažnom sekvencom praćenom sjajno pogođenim dizajnom zvuka (pulsiranje, odnosno otkucavanje sata) koja se sve više ubrzava kako vrijeme prolazi. Prva je prekretnica upad dvoje naoružanih napadača u njihov obiteljski dom prilikom čega on propušta priliku da intervenira, onesposobi ih i riješi stvar, čime izaziva još veći prezir svoga sina. Međutim, nestala narukvica njegove kćeri, jedine osobe koja ga iskreno voli, okrenuti će njegov život u posve drugom pravcu. Prvo u razgovoru koji Hutch vodi sa svojim nestalim bratom Harryjem preko ultra tajne radio-veze saznajemo da Hutch u vojsci nije bio samo na uredskom poslu prikupljanja izjava, što znači da je »auditor« šifra za nešto, već i da je vidio dovoljno akcije da prepozna da je pištolj napadača bio prazan, što znači da je njegovo nereagiranje bila svjesna odluka, a ne manifestacija straha. Međutim, nestala narukvica mu je dovoljna motivacija da napadače pronađe i upadne im u kuću u svrhu fizičkog obračunavanja. Međutim, kako se ispostavlja da narukvica nije kod njih, a da su njih dvoje zapravo očajnici koji kradu kako bi svojoj bebi pružili medicinsku njegu, Hutch odustaja od plana i frustriran sjeda na autobus za doma. Druga prekretnica je tipska scena kojoj svjedoči u autobusu: grupa pripitih mladića počinje maltretirati jednu djevojku, što je Hutchu dovoljan razlog da se umiješa i u elegantno koreografiranoj sceni pretuče nasilnike i pošalje ih u bolnicu. Nevolja je, međutim, da to nisu bili tek neki obijesni momci, već kriminalci nižeg ešalona u ruskoj mafiji, te da jedan od njih ima nezgodnog brata psihopata Julijana (Aleksej Serebrjakov, najpoznatiji po ulozi u filmu Levijatan Andreja Zvjaginceva) koji kreće na put osvete. Slijedi obračun između Hutcha i nepreglednog mnoštva ruskih gangstera u kojem će on dobiti pomoć i od brata Harrya (reper RZA kojeg je kao glumca svojedobno lansirao Jim Jarmusch), ali i od oca Davida (veteran Christopher Lloyd) koji uopće nije bezazleni umirovljenik kao što se čini...
Odenkirkovo najveće postignuće u filmu je to da je savršeno uvjerljiv u oba ekstrema svoje uloge. Uloga kakvu igra na početku je tipska za njega i savršeno mu stoji čime je transformacija u »akcijskog heroja« još izrazitija. Odenkirk je za takvu ulogu morao provesti i nešto vremena na treningu, a na ruku mu idu i koreografija scena borbe i vješta kinetička režija kojoj Naišuler pribjegava. I ostatak glumačke podjele uglavnom igra kontra svog uobičajenog tipa, RZA doduše ima iskustva s manjim akcijskim ulogama, ali je kao glumac do sada najbolja ostvarenja imao u opuštenijem izdanju, vidjeti Christophera Lloyda u kino-filmu je prijatno osvježenje, a Aleksej Serebrjakov izvrsno koristi svoju prirodnu teatralnost da utjelovi lik efektnog negativca koji može postati ikonički u budućnosti. Dojam dodatno popravlja i imaginativna konstrukcija svijeta u kojem likovi obitavaju, što je i inače karakteristično za scenarije Dereka Kolstada, kao na primjer objašnjenja što je »auditor« zapravo (plaćeni ubojica koji dolazi na kraju balade kad su sva legalna sredstva iscrpljena), kao i »flashback u okviru flashbacka« u kojem Hutch objašnjava motivaciju za napuštanje posla i prelazak na karikaturalno miran (zapravo dosadan) obiteljski život.
Kao redatelj, Naišuler je pozornost na sebe skrenuo svojim dugometražnim prvijencem Hardcore Henry, filmskom »pucačinom« iz prvog lica koja vjerno podražava video-igrice. Sličan koncept primjenjivao je i u video-spotovima koje je ranije radio, ali čini se da je u slučaju Hardcore Henryja ta radikalnost postupka bila sama sebi cilj u svrhu eksperimenta i pomicanja granica mogućeg. U tom smislu je Nitko dosta konvencionalniji film u kojem ruski redatelj pokazuje sposobnost da napravi nešto što drži gledatelja prikovanim za ekran i konvencionalnijim sredstvima. Ostaje, doduše, pitanje etike i onoga što iz filma Nitkomožemo iščitati, od latentnog rasizma i klišeja da su prestupnici uvijek oni drugi (provalnici su bili Latinoamerikanci, glavni negativci su Rusi, a među njima je i jedan crnac s vratolomnom životnom pričom), preko dojma da muškarac mora biti »kastriran« da bi vodio dosadni obiteljski život i pustio ženi da dominira njime na svakom polju, pa do toga da jedino ekstenzivno nasilje donosi satisfakciju. Ali sve to nekako podrazumijevano dolazi s teritorijem akcijskog filma i u tom svijetlu je Nitko sasvim solidan i vrlo efektan u spoju vratolomne akcije i momenata iščašenog humora koji se pograva s našim očekivanjima.