kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3
Prema definiciji, autizam je poremećaj u razvoju koji se manifestira poteškoćama u socijalnoj interakciji i komunikaciji, te u repetitivnom ponašanju. Znaci autizma se najčešće pojavljuju do treće godine života, ponekad gradualno (u smislu da dijete ne dostiže očekivane razvojne faze po pitanju percepcije, motorike i komunikacije), ponekad u formi regresije, u smislu da dijete »zaboravi« ono što je ranije doseglo (primjerice sposobnost izgovaranja riječi ili rečenica) i vrati se na prethodnu fazu. Ne postoji jasan konsenzus o uzroku autizma, ali se smatra da je riječ o kombinaciji genetskih i sredinskih faktora, naročito u prenatalnoj fazi života poput bolesti majke (rubeola se smatra jednim od faktora) ili konzumacije alkohola i droga, kao i izlaganja pojedinim otrovima. Terapija ima raznih i stječe se dojam da pomažu, barem u smislu »treniranja« osobe za samostalni život, premda ne postoje gotova rješenja. Autizam je, naime, spektar, i to prilično širok, pa je dosta teško naći dvije osobe s potpuno istim simptomima i manifestacijama. Drugim riječima, autistične osobe svijet oko sebe vide i njega promatraju po drugačijim kodovima od neurotipičnih (ne-autističnih) ljudi, pa ih se može promatrati i kao drugu kulturu i civilizaciju čiji su »jezik i pismo« nepoznati i neotkriveni. Iako se u suvremeno doba percepcija autističnih osoba i načini postupanja prema njima mijenjaju nabolje, to nije uvijek bilo tako: kako religija i znanost u principu teže jednoznačnim i konačnim rješenjima, tako su autistične osobe ranije bile povezivane s demonima ili samim vragom, ili na početku XX. stoljeća s drugim razvojnim i psihičkim poremećajima, od retardacije do shizofrenije.
Knjiga Razlog zbog kojeg skačem japanskog autističnog neverbalnog umjetnika Naokija Higashide može se smatrati prijelomnom u smislu da u njoj vidimo autizam i naš svijet iz perspektive same autistične osobe. To, za početak, negira teorije po kojima je autizam povezan sa sniženom inteligencijom: iako ne govori, autor je demonstrirao da može naučiti jezik i pismo svijeta oko sebe, koristeći se tablicom s alfabetom i izražavajući se razgovijetno pomoću nje. Higashida je knjigu napisao kao adolescent i ona je od tada prevedena na druge jezike, postavljena na kazališne daske, a sada je dobila i dokumentarno-filmsku adaptaciju koju potpisuje Jerry Rothwell, a koja je, nakon prikazivanja na Human Rights Film Festivalu prošle jeseni, u redovnu hrvatsku kino-distribuciju ušla baš na Međunarodni dan autizma, 2. travnja. U međuvremenu mu je promijenjen i naslov, odnosno prijevod istog, pa je Razlog zbog kojeg skačem postao Zašto skačem. Iako je riječ o adaptaciji u kojoj jednu od ključnih uloga igra prevoditelj Higashidine knjige, David Mitchell, i sam otac autističnog djeteta, odlomci iz knjige koje čita glasovni glumac Jordan O’Donegan i ilustracije istih u kojima Higashidinog dvojnika igra još jedan neverbalni momčić s dijagnozom autizma, Jim Fujiwara, zauzimaju tek manje od polovice filma. Oni su sami po sebi poetični i atraktivno snimljeni, puni poštovanja za temu, autora i njegov svijet, ali neurotipičnom oku gledatelja oni mogu itekako djelovati apstraktno ili čak proizvoljno, što vjerojatno nije najbolji način da se nekome tko s fenomenom autizma nema puno dodirnih točaka isti predstavi i objasni. Primjera radi, znače li Hagashidi ili njegovom »dubleru« Fujiwari livade zelene trave i nebo u boji flamanske vedute isto što i nama? Vide li ih na isti način? Na primjeric, u jednom pasažu knjige spominje se koliko mentalnih koraka iskapanja po sjećanjima autistična osoba mora napraviti da bi sebi iznova i iznova objasnila nešto što neurotipični ljudi percipiraju posve fenomenološki, recimo kišu.
Režiser Rothwell zato u film uvodi nove likove, mlade ljude s dijagnozom autizma i njihove roditelje, i to s različitih lokacija u svijetu, kao i spomenutog Mitchella u smislu svojevrsnog tumača s kojim ima nešto najviše nalik klasičnom intervjuu. Pristup autističnim mladićima i djevojkama i njihovim roditeljima može se okarakterizirati kao djelomično opservacijski, makar utoliko da se Rothwell trudi ne poremetiti njihov svijet svojim prisustvom, ali je i subjektima i njihovim roditeljima dozvoljeno obratiti se direktno u kameru i objasniti o čemu je riječ. Amrit odrasta u Indiji i sa svijetom komunicira pokretom i crtanjem koje obiluje precizno rekreiranim detaljima, a njena majka Aarti svjedoči o tome koliko joj je bilo teško dok ona sama nije našla kanal komunikacije s vlastitim djetetom. Emma i Ben iz grada Arlingtona, u Virginiji, u Sjedinjenim Američkim Državama, najbolji su prijatelji u školi i velika podrška jedno drugom. Nijedno od njih ne govori, što Emmu ne sprečava da tišinu razbija glasnim krikovima, a oboje za komunikaciju sa svijetom koriste elektronske alfabet-tablice. Na primjeru njihovog školskog zadatka na temu povijesti Argentine u poslijeratnom periodu, vidi se koliko su zapravo inteligentni i sposobni učiti, te uviđati logičke poveznice. Ben će to kasnije demonstrirati u razgovoru s Rothwellom, njegovi uvidi na temu vlastitog statusa i prijedlozi rješenja duboki su, jasni i koncizni, pa mogu biti dragocjeni svakomu tko ima strpljenja poslušati »slovkanje« sintetiziranim glasom. Najstariji od družine, Joss, za razliku od drugih govori, ali nije sposoban razgovarati i razmijenjivati informacije. Njegovi roditelji, inače producenti filma Jeremy Dear i Stevie Lee, o njegovom umu kažu da je beskonačni i nekontrolirani »slideshow«. Joss je krupan i snažan, teško ga je razuvjeriti kada nešto zamisli i nije ga uvijek moguće smiriti, a omiljena glazba i izvor radosti su mu velike zelene električne kutije. Konačno, najmlađa od subjekata, Jestina, dolazi iz afričke države Siera Leone u kojoj tek odnedavno postoji institucionalni okvir za obrazovanje i inkluziju osoba s autiznom koja su prije toga bila smatrana demonskom djecom. O tim promjenama i svojem angažmanu oko njih govore njeni roditelji.
Jerry Rothwell je iskusan dokumentaristički autor s novinarsko-istraživačkim osjećajem za pronalaženje priče i pripovijedanje u svrhu edukacije publike. Njegov prvi film film Duboka voda (2006) bavio se neuspjelim poduhvatom Donalda Crownhursta koji je pokušao sam jedriti oko svijeta. U filmu Težak teret (2008) dokumentirao je snimanje punk albuma sastava koji su sačinjavali mladi ljudi s intelektualnim poteškoćama. Nepoznati donator (2010) pratio je jednog od najplodnijih donatora sperme, Jeffreya Harrisona, i njegovu brojnu biološku djecu u postupku uspostavljanja veza, pritom postavljajući pitanje što je zapravo obitelj. Nakon dokumentarca Grad trkača (2012) u kojem prati dvije etiopske djevojke na putu ka ostvarenju snova o karijeri u atletici, Rothwell je postigao svoj najveći uspjeh s filmom Kako promijeniti svijet (2015) u kojem je ispričao priču o akciji sprečavanja nuklearnih proba na Aljasci iz koje je nastao pokret Greenpeace. Uslijedio je kuriozitetni dokumentarac Kiselo grožđe (2016) o prijevarama na aukcijama rijetkih arhivskih vina, kao i gotovo vizionarski uradak Škola u oblaku (2018) koji se bavi odnosom obrazovanja i dostupnosti informacija na globalnoj mreži kroz primjer kioska s internetom u Indiji. Zadatak koji je uzeo s filmom Zašto skačemnije ni najmanje lagan jer gledaocima treba predstaviti jedan novi svijet, a pritom taj isti osjetljivi svijet ne poremetiti svojim ulaskom u njega. Zbog toga autor ne može zagaziti duboko, pa bira dvije različite tehnike, jednu poetsko-opisnu i drugu uglavnom opservacijsku, kako bi gledateljima makar otškrinuo vrata za pogled prema njemu. Rezultat je takav da odlazi više u širinu nego u dubinu u strahu da ne napravi neku nepovratnu štetu. To će na informativnom nivou imati koristi prije svega za gledatelje koji se s autizmom nisu previše susretali, dok će roditelji autistične djece i institucije koje se njima bave od ovog filma dobiti potvrdu za ispravnost svog rada i misije.