kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3
![]()
![]()
![]()
![]()
Pojam koji se provlači kroz cjelokupnu karijeru britanskog filmaša Kena Loacha je socijalni realizam. On, naime, u tom dominantnom ključu radi sve svoje filmove, igrane i dokumentarne, uvijek se fokusirajući na sudbinu pojedinca (ponekad obitelji ili uže zajednice) u nesolidarnom društvu i često "gađajući" jedan partikularan aspekt društvene nepravde. To, naravno, ne znači da se Loach kroz karijeru nije mijenjao i prolazio kroz različite faze. Počevši od britanske inačice socijalnog realizma, takozvane "kitchen sink" drame, i maturiravši prema filmskim klasicima kao uzorima, osobito talijanskom neorealizmu i opusu Vittoria de Sice. A svoja je pronicljiva opažanja pomicao vremenski, u povijesni trenutak (što je slučaj sa filmom Vjetar koji njiše ječamiz 2006. godine za koji je dobio svoju prvu Zlatnu palmu u Cannesu), ili žanrovski, prema komediji (Danak anđelima, 2013), meta-filmu (U potrazi za Ericom, 2009, koji u centar stavlja francuskog nogometaša i također društvenog kritičara Erica Cantonu) ili čak trileru istrage (Irska ruta, 2010). Filmovi Kena Loacha dosta često nisu suptilni, znaju biti veoma didaktični, ali to zapravo i nije problem jer autor pogađa društveno-kritičku poantu. Za potrebe svog filmskog stvaralaštva on i ekstenzivno istražuje, kao što je svakako s njegova dva posljednja i suštinski povezana filma, Ja, Daniel Blake (2016, za koji je osvojio svoju drugu Zlatnu palmu) i Oprostite, mimoišli smo se(2019).
Da je riječ o povezanim filmovima, jasno je od samog početka i otvaranja putem razgovora koji se vizualno odvija izvan ekrana preko uvodne špice. Druga povezanost je tematska: oba filma su ekspoze neke vrste gorućih pitanja britanskog društva, u kojem ionako uvijek uočljive klasne razlike postaju još očitije. Ja, Daniel Blake bavio se razorenim britanskim zdravstvenim sustavom iz vizure naslovnog junaka, stolara, prestarog i suviše bolesnog da bi radio, a opet premladog i nedovoljno bolesnog da bi otišao u penziju. S druge strane, Oprostite, mimoišli smo sebavi se zamkama lažne samozaposlenosti kao krinke za obavljanje posla sa svim rizicima, ali bez beneficija stvarnog zaposlenja. Treća poveznica je lokacijska: grad Newcastle na sjeveru Engleske koji je već duže vrijeme paradigmatičan za propadanje, deindustrijalizaciju i ovisnost ljudi o programima socijalne pomoći. Klučne sadržinske razlike su dvije: dok je u Ja, Daniel Blake izvor nepravde zapravo bila birokracija (unekoliko privatizirana po sistemu "outsourcinga"), u Oprostite, mimoišli smo seprimjetno je njeno skoro potpuno odsustvo. Druga, pak, razlika je perspektiva, pa umjesto starijeg muškarca-samca (odnosno udovca), sada u fokusu imamo nuklearnu obitelj - dvoje roditelja i dvoje djece.
Protagonist filma, onog kojeg čujemo tokom špice kako odgovara na pitanja u intervjuu za posao, je Ricky (igra ga malo poznati glumac Kris Hitchen), građevinski radnik opće prakse koji je stalan posao izgubio po izbijanju krize 2008. godine, pa se seljakao od jednog nestalnog posla do drugog. Intervju koji obavlja je za posao dostavljača za franšiznu firmu, a ispituje ga vlasnik franšizne firme Maloney (jedno od otkrića filma, naturščik Ross Brewster), njegov budući šef. Posao je vožnja "bijelog kombija" i dostavljanje paketa naručiocima, ali "kvaka" je u tome da Ricky neće biti zaposlenik, nego partner plaćen po učinku. U teoriji to ne zvuči loše, ali u praksi znači da mora poštovati striktna pravila koja uključuju duge i naporne rute, po pravilu bez odmora po više od 10 sati dnevno, šest dana u tjednu, a da je rizik (za robu, dostavu i slično) u potpunosti njegov. Njegov je također i izbor hoće li kupiti odnosno uzeti na kredit svoj kombi, ili će ga unajmiti od firme po ne baš povoljnoj cijeni. Logika kojom se Ricky vodi je da će se "stisnuti" i raditi "kao konj" neko vrijeme, otplatiti kombi i zaraditi dovoljno da se on i njegova obitelj riješe podstanarstva i konačno kupe sebi dom, ali znamo iz iskustva da takve priče ne idu pravolinijski. Nevolja je u tome što je i Rickyjeva supruga Abbie (Debbie Honeywood) za svoj posao patronažne gerantološke sestre vezana sličnim ugovorom i također plaćena po učinku, sa slično rastezljivim radnim vremenom, povremenim noćnim smjenama i striktnim dnevnim kvotama obilazaka pacijenata. Da bi Ricky uplatio polog za kombi, ona mora prodati auto, što njen dugi radni dan još dodatno produžava. Razlika je, pak, u tome da ona svom poslu pristupa humanije, stalo joj je do njenih klijenata na koje čak i ne gleda kao na klijente, već kao na ljude. U toj situaciji su u procijepu, naravno, djeca kojima Abbie telefonski izdaje upute oko večere i vremena za spavanje. Čini se da je mlađa kći Liza Jane (Katie Proctor) dovoljno zrela da se brine o sebi, ali odsustvo roditelja je ispunjava anksioznošću, dok je stariji sin Sebastian (Rhys Stone) na izlasku iz puberteta i opsednut grafitiranjem po privatnim i javnim zidovima, na pravom putu da postane problem svojim roditeljima i društvu u cjelini. Uostalom, tko bi ga krivio: ono što vidi oko sebe ne pruža mu neke velike nade u bolju budućnost, a od škole ne vidi neke pretjerane koristi. Upravo će Sebastianov pobunjenički duh (školska suspenzija, a naročito to što su ga uhvatili u krađi spreja u prodavaonici) postati katalizatorom problema na Rickyjevom poslu i u okviru obitelji: Ricky će početi izostajati s posla i za to biti financijski penaliziran, te zapravo postaje dužan firmi, a u još većem problemu će se naći kada ga mladi huligani pretuku i opljačkaju, a firma štetu prebaci na njega.
Loach i scenarist Paul Laverty, njegov stalni suradnik od polovice 90-ih godina prošlog stoljeća i filma Calrinaspjesma,u Oprostite, mimoišli smo se, sasvim jasno grade svoj slučaj protiv "gig" ekonomije, odnosno gospodarstva zasnovanog na "gažama", franšizama i nestabilnim ugovorima koje ne pogoduje nikome osim možda vlasnicima velikih kompanija i njihovom višem menadžmentu. Pri tome, oni ne otkrivaju "toplu vodu" time što ističu da u toj podjeli karata stradaju radnici, njihove obitelji i buduće generacije, te da je riječ o "ukletom krugu" koji je teško ili nemoguće prekinuti dokle god ima onih koji su spremni da u njega dragovoljno uskoče. A ti ljudi se dosta često ne vode naivnošću ili snovima o "masnoj" zaradi u kratkom periodu, već pukim očajem u nedostatku boljih opcija. Nekoliko je ipak mjesta na kojima Loach i Laverty kreativno trijumfiraju. Na primjer detalji sadašnjeg vremena i prostora, u smislu dijaloga koje glavni likovi vode sa sporednima, bilo da je riječ o triviji poput nogometa ili sjećanjima na vrlu sindikalnu prošlost, u čisto lingvističkom smislu (cijeli film je snimljen na lokalnom dijalektu); također na vizualnom nivou, posebno glede tehnike poput mobilnih telefona i ostalih naprava koje funkcioniraju kao svojevrsne ekstenzije ne samo za posao, već i za svakodnevni život. Autorski dvojac je također sposoban da film započne relativno relaksirano, poigrava se s tenzijama, ne bi li na koncu gledaoce bacio u spiralu očaja skupa s filmskim likovima, koje pažljivo i polako razvija kao ljude od krvi i mesa, vjerojatno s potkom u pričama iz stvarnog života mnoštva anonimnih. Opet, možda je i najveći uspjeh filma, posebno njegovog scenarija, to što funkcionira bez pravih negativaca jer je Rickyjev šef Maloney, ma kako sam za sebe isticao da je "nemilosrdni gad", samo sasvim običan "niži"šef i tek jedan element kapitalističke mašinerije. On jednostavno želi zaraditi svoj "kruh svagdanji" tako što će svoje šefove, odnosno naručioce, držati zadovoljnima po mjerljivim parametrima učinka.
Stilski, Oprostite, mimoišli smo se ne odudara od Loachove uobičajene poetike. Rad s naturščicima i manje poznatim (lokalnim) glumcima očito mu prija - Debbie Honeywood, Rhys Stone i Ross Brewster mogu se pokazati kao velika glumačka otkrića u budućnosti. Novina je u nekom smislu to da se Loach odrekao pretjerane upotrebe teleobjektiva, iz sasvim opipljivih i validnih razloga: većina radnje odvija se u zatvorenim i relativno skučenim prostorima kao što su obiteljski dom, Rickyjev kombi ili stanovi Abbieinih pacijenata, što snimanje iz daljine jako otežava i u priličnoj mjeri obesmišljava. Skupa s iznimnim direktorom fotografije Robbiejem Ryanom, koji je radio na Loachevom prethodnom igranom filmu, ali i na filmovima kao što su MiljenicaYorgosa Lanthimosa i American Honey Andree Arnold, Loach je našao riješenje u vidu fluidnih "steadycam" snimaka koji protagoniste prate u njihovim kretnjama. Nešto manirizama je ipak zadržao, makar u smislu zatamnjenja i odtamnjenja ekrana između većine scena.
Kada se podvuče crta, Oprostite, mimoišli smo se nemoguće je prosuditi bez povezivanja i usporedbe s prethodnim autorovim filmom. Čini se da je u odnosu na Ja, Daniel Blake Loach istovremeno i podigao i raspodjelio ulog - podigao u smislu da aktualnu društvenu temu sada adresira posve direktno, bez ikakve mogućnosti relativizacije, pritom udarajući po cijelom sistemu, a podijelio u smislu da pogled nije centriran na jednu osobu, te da su postupci većine likova makar u neku ruku izraz njihove slobodne volje. Konačni rezultat ipak nije tako ubitačan kao u prethodnom filmu, taj je nivo zaista teško dostići, ali je svejedno potresan, pravovremen i pogađa metu.