kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3
![]()
![]()
![]()
![]()
Španjolski sineast, vjerojatno najveći u modernoj, post-francovskoj eri, Pedro Almodovar se kroz cijeli svoj opus bavio auto-fikcijom. Ubacivao je autobiografske elemente odrastanja u ruralnim krajevima, školovanja u sjemeništu, borbe protiv tvrde katoličke dogme, odnosa s majkom, trauma iz mladosti u doba fašističke represije i diktature, sinefilije, homoseksualnosti i odnosa s majkom u veliku većinu svojih filmova, pritom ih pažljivo dozirajući da ne uguši narativ. Ono po čemu se najnoviji uradak Tuga i slava razlikuje od svih prethodnih je to što se čini da Almodovar ovog puta ide do kraja i potpuno se ogoljuje, što mu je još od premijere u Cannesu donosilo gotovo unisone kritičarske hvalospjeve. Čini se da su uvažene kolege "zagrizle udicu" s mnogo mamaca koji signaliziraju sineastovu navodnu iskrenost: strah od smrti ili makar nesposobnosti da radi, splet fizičkih i psihosomatskih bolesti, pa čak i metatekstualnu triviju u kojoj propituje odnos sa svojim nekadašnjim "kućnim glumcem" Antoniom Banderasom, te su požurile da povuku paralelu između Almodovarovog "svođenja računa" s onim Fellinijevim u filmu Osam i pol. Tuzi i slavi sigurno ne nedostaje ni tuge ni slave, kao ni Almodovarove potpisne audio-vizualne, prije svega mizansenske i glazbene raskoši, pa čak ni melodrame koja je za autorove standarde ipak utišana za stupanj ili dva, ali ipak nema u ovom filmu one začudnosti, campa, pomaknutosti, parodičnosti, komičarskog ritma... Almodovar je ostario i počeo da se sobom bavi za ozbiljno. No, krenimo redom.
Nakon cijele uvodne špice u kojoj su produkcijske kuće, glumci i ekipa potpisani preko različito uzoraka boje različitih dezena u različitim kretnjama, te prvih par scena u kojima u bazenu vidimo protagonista Salvadora, redatelja u zrelim godinama (igra ga Banderas), a zatim i u sjećanjima kao dječaka (vrlo dobri Asier Flores) na obali rijeke u ruralnoj Španjolskoj dok njegova majka (Penelopé Cruz) sa susjedama pere rublje, čini se da se Almodovar vratio na staze stare slave i raskoši. Muzika Alberta Iglesiasa koja prati vizuale jednako je raznolika u smislu upotrebljenih instrumenata, od gudača, preko puhača do nježnih preplitanja gitare i klavira u registrima koji variraju od misteriozno-trilerskih do melodramatičnih. Almodovar ubrzo uvodi Salvadora i kao naratora koji objašnjava da je kao dječak anđeoskog glasa u sjemeništu bio pošteđen većeg dijela nastave, pa je opća znanja ubirao iz filmova kojima je od djetinjstva bio opsjednut, znanja iz geografije putujući kao redatelj po Španjolskoj i svijetu, a znanja iz anatomije noseći se sa bolestima koje su ga u zreloj dobi snašle, otvarajući put za nastanak brojnih psihosomatskih poremećaja uzrokovanih depresijom.
Iz te ekspozicije oplemenjene zgodno dizajniranom grafikom, Almodovar kreće na, uvjetno rečeno, zaplet filma. Salvadorov filmski klasik Sabor(Okus) upravo je restauriran, i na premijeri te verzije on se želi pojaviti zajedno s glavnim glumcem s kojim se nakon snimanja tog filma razišao, i nikad poslije nisu razgovarali. Srećom nalijeće na jednu od svojih bivših glumica (igra je u maloj epizodi jedna od Almodovarovih omiljenih glumica Cecilia Roth) koja ga upućuje gdje bi njen kolega Alberto Crespo (Asier Etxeandia) mogao biti nakon što se vratio iz inozemstva. Ova crtica je jasan signal za Almodovarov odnos s Antoniom Banderasom koji je, gradeći internacionalnu karijeru, dva desetljeća izbivao iz Almodovarovih filmova, što mu je redatelj zamjerio i tek kasnije oprostio, ali dobiva meta-humornu dimenziju jer Salvadora, kao Almodovarov alter-ego igra, upravo Banderas, a Etxeandia koji igra Crespa upadljivo podsjeća na post-hollywoodskog Banderasa. Iako se dvojica muškaraca pomire, u čemu ulogu igra i konzumacija heroina, što je Albertov hobi, a Salvadoru pomaže da uroni u sjećanja i zaboravi na trenutne bolove, njihovo prijateljstvo ipak nije čvrsto. Posljedica toga je da će Crespo kradom pročitati Salvadorovu memoarsku prozu, te dobiti ideju da ju kao monodramu postavi u lokalnom kazalištu, što nas dovodi do drugog dijela priče i drugog spektra tema i sjećanja.
Memoarski spisi se odnose na Salvadorove prve godine u Madridu i vezu s Federicom (argentinski glumac Leonardo Sbaraglia), a s te točke redatelj se sjeća svog prvog zaljubljivanja iz rane mladosti, u mladića iz svog sela Eduarda (Cesar Vicente) koji je okrečio njegov dom u zabitom selu čiji mještani žive u pećinama (jedna od vizualnih poslastica filma). Salvador je Eduarda, kao jedan od rijetkih pismenih (opet autobiografski moment jer je Almodovarova majka zarađivala čitanjem i pisanjem pisama za svoje nepismene suseljane), naučio čitati i pisati. Eduardo ga je prije rastanka portretirao na vreći cementa, a pojavljivanje te slike na pozivnici na izložbu amaterske umjetnosti, starog i depresivnog Salvadora podići će na noge, okrenuti ga ponovo ka pisanju scenarija, te ga natjerati na razmišljanje o majci i tome je li joj bio dobar sin. U novoj rundi sjećanja Salvador je odrastao, majka Jacinta ostarjela je i na umoru (igra je još još jedna Almodovarova kućna glumica, Julieta Serrano), a njihova svjetonazorska razmimoilaženja nisu samo plod generacijskih razlika, i kvare odnos pun ljubavi koji majka i sin imaju.
Opisanim spektrom tema Almodovar se bavio u svojim brojnim filmovima, od početka karijere u okviru antifašističkog kulturnog pokreta otpora Movida Madrilena, preko jednog od svojih najuspješnijih hitova na globalnoj razini, Sve o mojoj majci, pa do recentnijih naslova kao što su Loš odgoj i Slomljeni zagrljaji, s tim da je ton Tuge i slavenekako ozbiljniji i ispovjedniji. Almodovar u filmu daje dosta sebe kao osobe, iako je zapravo nebitno gdje autobiografija postaje fiktivna, ali je tek u kratkim bljeskovima sebe dao i kao redatelja u naponu snage, s osjećajem za dramu i sa smislom za humor. Najjača karika filma je svakako Antonio Banderas, glumac kojeg redatelj poznaje "u dušu" i koji njega jednako dobro poznaje, pa je njihova sinergija skoro savršena. Sigurno je da nitko ne može režirati Banderasa onako kako to čini Almodovar, tako da glumac tek na jednom mjestu demonstrira svoja ograničenja i lagano preglumljuje, ali je pitanje može li neki drugi glumac odigrati Almodovara onako kako Banderas to čini. Istini za volju, dosta njegove glume otpada na imitaciju rediteljevih manirizama, ali barem je interpretacija topla i prijateljska.
Dva su, međutim, ključna problema ovog filma, a oba se mogu svesti na Almodovarov poriv da se obuzda kada to nije ni potrebno. Prvi se odnosi upravo na ozbiljni ton u kojem se redatelj trudi iz petnih žila ukočiti melodramatičnost i sentimentalnost, ali ni materijal ni njegov autor naprosto nisu takvi, suzdržani, pa sentimenalnost i melodramatičnosti izbijaju ispod uglačane površine, čini se bez kontrole i čak Almodovarove svijesti o tome. Drugi problem ima veze sa strukturom koja je naizgled klasična, tročinska, s dodatkom prologa i epiloga, te dodatno začinjena brojnim flashbacksekvencama. Iako svaki sljedeći čin proizlazi iz prethodnog i u sadašnjem vremenu su poredani kronološki, tematske povezanosti među njima čine se proizvoljno konstruiranima: jedan događaj vodi do drugog, jedna tematska preokupacija do druge i slično, sami za sebe imaju samo tu funkciju, pa se cjelina ne sklapa glatko. To ne bi bilo problematično da Almodovar ne pokušava biti racionalan i realističan, umjesto uvrnut i očuđujući kakav je obično. U njegovom standardnom ključu te bi "slobodne asocijacije" bile manje upadljive i manje bi smetale. Nije istina da Almodovar ne može ispričati priču na racionalan način, primjer za to je njegov prethodni film Julieta, ali ta priča nije bila njegova pa su pravila igre bila drugačija. Može li, dakle, Almodovar racionalno i cjelovito izložiti svoju fikcionaliziranu autobiografiju, a da to ne djeluje kao "salata od ideja"? Može, i dobacit će do nivoa solidnog filma s prednostima i nedostacima, ali ne i do vrhunaca svoje autorske karijere.