Mater

Svakako najznačajnija novost za hrvatsku kinematografiju je svjetska premijera dugometražnog prvijenca Jure Pavlovića, Mater. Pavlović inače u svojoj karijeri ima EFA nagradu za svoj kratki film Piknik (2015), te stoga slovi za jednog od autora koji obećavaju u europskim, ako ne i svjetskim okvirima. Film Maternatjecao se u konkurenciji debitantskih filmova. 

Junakinja filma Jasna u interpretaciji maestralne Darije Lorenci Flatz nakon dužeg odsustva dolazi iz Njemačke da bi se brinula o svojoj ozbiljno bolesnoj majci Anki (Neva Rošić), sa planom da se u rodnoj kući zadrži onoliko koliko treba, dok se majčino zdravstveno stanje ne poboljša ili dok je, po savjetu liječnika, ne premesti u starački dom. Majka, međutim, ima posve druge planove, ignorira liječničke savjete i napreže se poslom u i oko kuće i vrta, sa susjedima se spori za "metar zemlje" na međi i općenito odbija suradnju. Majka i kći imaju povijest sukoba koji nadilazi generacijski jaz, životne stilove i navike. Kao predmet sukoba se iz pozadine pomaljaju otac i brat, obojica pokojni, a prilično su jasne i natruhe da je Jasna u djetinjstvu i mladosti bila žrtva fizičkog zlostavljanja koje se u ono doba nazivalo "discipliniranjem", te da je jedva čekala da se skloni i od obitelji i malograđanske sredine neimenovanog dalmatinskog, odnosno neretvanskog gradića. Međutim, kako vrijeme prolazi, što Pavlović potpisuje tekstualnim karticama "Dan", "Tjedan", "Mjesec"... majka kopni, a ne popušta u otporu i vrijeđanju svoje kćeri, Jasna osjeća sve veću tjeskobu...

U svom dugometražnom debiju Pavlović uspješno slika portrete na tri nivoa: od Jasnine psihe koja se urušava po stiskom balkansko-mediteranske inačice patrijarhata i, još izraženije, gerantokracije, preko obiteljskih odnosa punih trzavica, pasivne i otvorene agresije, pa do učmale sredine gdje se svi poznaju i tračaju, gdje liječnici baš i ne znaju svoj posao, gdje "fiškali", poštari i rodijaci "njuše" novac i naslijedstvo, ma koliko sitno bilo i gdje starije osobe te iste stvari, ali i odumiruću moć koriste kao sredstvo pritiska i ucjena, a gdje Jasna ipak nadljudskim naporima nalazi trenutke radosti u društvu daljih rođaka i prijatelja iz školskih vremena. 

Dok se koncept priče može nazvati standardnim za mizerabilizam sa lokalnim štihom, te operira u sličnom svijetu kao dugometražni prvijenac Hane Jušić Ne gledaj mi u pijat, Pavlović ipak uspjeva pronaći svoj autohtoni glas služeći se inteligentnim režijskim riješenjima. Kamera Jane Plećaš je prikovana za Jasnu, njeno sve umornije lice ili potiljak u dugim kadrovima i izrazito plitkom fokusu u kojem se sve osim nje muti do neprepoznatljivosti, sugerirajući Pavlovićev dubinski fokus na svoju junakinju. Takav pogled je atipičan i za mladog autora i za osobu muškog roda - Pavlović se bavi sredovječnom ženom koja je odrastala kao nevoljeno ili makar manje voljeno dijete u konzervativnoj obitelji i koja, nakon što je uspjela razbiti kanon svojim odlaskom, sada ispašta u ulozi sluškinje koja joj je namijenjena. 

Film, doduše, ima i svojih nedostataka, prije svega u smislu scenarija i montaže - riječ je o nepotrebnim repeticijama u zadnjoj trećini filma kojima se ne govori ništa novo u narativnom smislu, niti se pojačavaju atmosfera i ugođaj, zbog čega je očito Pavlovićevo kratko-filmsko profesionalno "porijeklo", ali je jasno da je riječ o filmu inteligentnog autora pred kojim su tek velika djela.