kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3
![]()
![]()
![]()
![]()
Čudni su putevi kino-distribucije u Hrvatskoj i regiji (u smislu toga što će u distribuciju ući i kada će ući), barem jednako kao što su čudni pojedini karijerni izbori nekih glumaca i redatelja. "Trash" triler fingiranog retro-ugođaja tako da izgleda kao da za prirodnom konkurencijom kasni tridesetak godina, triler naziva Gretakoji se "izvrtio" po platnima u Hrvatskoj, bio bi savršen primjer za prvu tvrdnju kada se uzme u obzir koliko se globalno značajnijih filmova u hrvatskim kinima nikad ne zavrti. Ali, ono što je dodatno začuđujuće je to da je Gretazoran primjer i za drugu tvrdnju, imajući u vidu tko se tu našao ispred kamere, a tko iza. Odgovorno tvrdim da i Neil Jordan kao redatelj i Isabelle Huppert kao glumica zaslužuju i mogu daleko bolje od onoga što su s Gretomdobili prilike pokazati.
Redatelj Neil Jordan suštinski je povezan sa žanrovskim pristupom kinematografiji iako njegova dosadašanja filmografija nije cijela žanrovska. Prvi značajniji uspjeh je, doduše, ostvario sa žanrovskim, fantazijskim filmom Vučja družina (1984). Najviše traga je ostavio u domeni "vampirskog" filma, a njegov Intervju s vampirom (1994) predstavlja kamen-međaš žanra koji implicira vampire ne nužno kao krvožedne monstrume, već ljude sa svojim moralnim i inim dilemama. Isti žanr je pokušao vratiti s tinejdžerske stramputice koja je postala dominantna zbog Sumrak sage u svom prethodnom filmu Byzantium(2012), a u dugačkoj karijeri dotakao se i drugih oblika fantazije, kriminalističkih trilera i trilera osvete, pa i povijesnih spektakala. Jordan, međutim, nerijetko i materijal pogodan za dramu promišlja žanrovski, u atmosferu dodaje napetost, a njegov možda i najbolji film Plačljiva igra (1992) je horor (psihološki, na momente i tjelesni) koliko je i identitetska drama, odnosno drama o promjeni seksualne orijentacije.
Ključna osoba s druge strane kamere, glumica Isabelle Huppert možda nije toliko aktivna na engleskom jeziku, ako izuzmemo festivalske naslov Dolina ljubavi u kojem ona i partner joj Gerard Depardieu engleskim jezikom govore samo kada moraju, i skoro pa gerilski snimljenu ekstravagancu Claireina kamera Hong Sang-sooa. Prethodni naslov tog tipa bio joj je Glasnije od bombi Joachima Triera iz 2015. godine koji ni pored njenog angažmana nije bio sasvim uspio. Međutim, ako se prisjetimo da je njen prvijenac na engleskom jeziku bio u Vratima raja (1980) Michaela Cimina, filmu koji je uništio karijeru svog redatelja, produkcijski studio doveo do bankrota i označio kraj jedne ere u američkoj kinematografiji, možemo zaključiti da velika francuska glumica u američkim i internacionalnim produkcijama jednostavno nije imala sreće iako je davala sve od sebe. S druge strane, to što nije neprestano pred očima anglofone repertoarske kino-publike ne umanjuje njenu glumačku veličinu, jer čak nije ni pretjerano teško braniti tvrdnju da je ona vjerojatno najveća i najbolja živuća svjetska glumica, pa makar sve uloge vrijedne spomena ostvarila u francuskoj ili frankofonoj kinematografiji. Naravno, to znači da ju nisu stigle određene godine, te da radi kvantitete filmskih uloga nije žrtvovala kvalitetu svojih ostvarenja često posežući za vlastitim manirizmima, reciklirajući pomalo ulogu Erike iz Učiteljice klavira(2001) Michaela Hanekea, a pomalo Michele iz Elle(2016) Paula Verhoevena. U svakom slučaju, po ulozi Grete Hideg je nećemo pamtiti iako to možda nije bio ni cilj - čini se da se prekaljena francuska glumica na snimanju dobro zabavljala.
Zabavljati se mogu i gledatelji, ali tek kada pristanu da film gledaju prazne glave, da ne paze na etičke konotacije ili logičke kratke spojeve u prilično loše napisanom scenariju Raya Wrighta čija dosadašnja filmografija broji dva televizijska filma i tri opskurna niskoproračunska horora. Tom i takvom scenariju nije pomogla ni Jordanova dorada, zbog koje su poneki dijalozi tek postali podesni za citiranje na posterima i foršpanima, iako i dalje ostaju s druge strane svake logike.
Prije nego što upoznamo naslovnu antagonisticu, vidimo našu bezličnu protagonisticu Frances koja može poslužiti kao arhetip suvremene dobre djevojke: studira u New Yorku gdje je došla iz Bostona, radi kao konobarica u restoranu i imala je toliko sreće da se useli kod svoje bogate i površne prijateljice čije tupe opservacije zauzvrat mora tolerirati. S druge strane, ona nosi dozu tuge i traume u sebi usljed recentne majčine smrti i očeve odluke da nastavi sa svojim životom. Nju, Frances, igra Chloe Grace Moretz koja nije loša glumica kada ima materijal s kojim se može raditi, što dosta često nije slučaj, kao što nije slučaj ni ovdje. Njenu prijateljicu i cimericu Ericu u maniri bezobrazne cure iz B filmova igra Maika Monroe, dosta raznovrsna glumica najpoznatija po ulozi u horor-senzaciji It Follows. Frances upoznaje Gretu naoko slučajno, kada joj po kiši vrati torbu koju je ova zaboravila u vagonu podzemne željeznice. Na prvi pogled, Greta se doima kao tipični primjerak newyorške starije urbane populacije - usamljena udovica europskih korijena sa "žicom" za klasičnu glazbu koja živi sama u prostranom, a svejedno natrpanom dvorišnom stanu. Razloga za uzbunu je sasvim dovoljno: buka koja dolazi iz susjednog stana suviše je ritmična za uobičajene radove, a Gretin poriv da se s mladom djevojkom druži suviše je postojan za obično ponašanje starije gospođe, što naivna Frances ne primjećuje, već joj čak pomaže da izabere psa iz azila koji bi joj pravio društvo. Zaokret za 180 stupnjeva dešava se kad Frances otkrije da torba koju je vratila Greti nije bila jedina, te da na svim torbama stoje cjedulje sa imenom i brojem telefona nalazača, pa Frances posumnja da se u slučaju Grete radi o nekakvoj potencijalno opasnoj patologiji. Tu uviđamo i prvi etički problem, odnosno predrasudu na kojoj se dalji tijek filma razvija: zašto bi, naime, po logici stvari bilo toliko čudno za jednu stariju usamljenu gospođu da se jako želi družiti s mlađim djevojkama, tim prije što je u prošlosti bila učiteljica klavira (tu izbor Isabelle Huppert i njen stil otaljavanja uloge postaju svojevrsni meta-moment) ili joj je makar pokojni muž to bio, pa je navikla na prisustvo mladih u svom domu? Naravno, podmetanje torbi po podzemnoj željeznici je potez očajnika, ali tu se ne mora nužno raditi o monstrumu. No ispostavlja se da je ovdje riječ upravo o tome, kada Greta prvo krene uznemiravati Frances na javnom mjestu, pa potonja krene u svoju istragu i shvati da je Gretina navodno odsutna kći zapravo izvršila samoubojstvo nekoliko godina ranije, u čemu je presudnu ulogu imao majčin odgoj. Naravno, pitanje je trenutka kada će Greta dosađivanje i pasivnu prijetnju zamijeniti za aktivnu i nasilnu, uperenu protiv Frances i svih u njenoj okolici, onako kako to odbijena i povrijeđena starija osoba samo zna... Film tada u svojim najboljim trenucima postaje poligon na kojem će Jordan demonstrirati svoju "žicu" za žanr, minuciozno koristeći mizanscenske detalje koji sada dobijaju prijeteću namjenu, poigravajući se s percepcijom sna i jave i lokalnom mikro-geografijom, što se najbolje ocrtava u jednoj napeto montiranoj sceni u kojoj Greta proganja Ericu, a fotografije šalje uspaničenoj Frances. Također, u igri mučenja i zarobljavanja, Greta se pokazuje kao prilično brutalni psihopat (u čemu Isabelle Huppert kao glumica ponekad neskriveno uživa na distinktivni "trash" način), a u svojoj želji za slobodom joj ni Frances ne ostaje dužna (premda tu "silu" nekako ne vidimo u izvedbi Moretzove). Međutim čini se da u oponašanju naslova poput Fatalne privlačnosti i sličnih, Jordan, a naročito scenarist Wright, odlaze za korak predaleko i da tu nedostaje makar minimalnog ironijskog odmaka.
Krimen takvog stanja je dvostruki. Prvo logički, jer postupci pojedinih sporednih i epizodnih likova nisu ničim uvjerljivim objašnjeni, pa tako imamo situaciju da navodnom privatnom detektivu kojeg je Francesin otac unajmio na čelu piše "žrtva", što čak djeluje eksploatacijski imajući u vidu da detektiva igra Jordanov veteran Stephen Rea, a da misterij riješi osoba koja za to možda ima jak motiv, ali svakako nema nikakvog operativnog znanja i da ta osoba bude upravo površna Erica. Tu onda dolazimo i do etičkog problema: film, naime, implicira da je Ericin stav, dakle površni, materijalistički, takav da se pod poželjnim društvom podrazumevaju mladi i zgodni ljudi iz sličnih krugova, dok se oni stariji i možda sadržajniji automatski otpisuju kao čudni i prijeteći, jedini ispravan, a da je Francesino inicijalno druženje sa Gretom rezultat njene urođene naivnosti, ali i boli usljed gubitka majke. To samo po sebi ne bi bilo problematično da film ne egzistira u kontekstu milenijalske generacije, poslovično nepovjerljive, često neurotične i istraumatizirane čak i minornim događajima, s tendencijom osjećaja usamljenosti koja se javlja daleko prije starosti.