kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3
![]()
![]()
![]()
![]()
Reputacija talijanske filmske autorice Alice Rohrwacher vjerojatno ne može biti bolja u ovom trenutku. Njena tri dugometražna igrana filma u kojima kombinira autobiografske elemente, poetski i magijski realizam s lirskim izričajem u tretmanu socijalne tematike imala su premijere u Cannesu, uz listom pozitivne kritike i daljnju ekstenzivnu distribuciju po filmskim festivalima i u okviru arthouse kino mreža. Njen prvi film Nebesko tijelo (2011) ujedno je i najkonvencionalniji, riječ je o priči o odrastanju djevojčice koja se u novoj sredini suprotstavlja autoritetima, i osim solidnih kritika nije polučio zvučnije nagrade, ali je svakako otvorio vrata za daljnje uspjehe u karijeri. Oni su, pak, došli sa sljedećim filmom Čudesa(2014), premijerno prikazanim u službenoj konkurenciji najvećeg svjetskog festivala, gdje je i osvojio nagradu žirija. Riječ je opet o drami o odrastanju, ali obojenoj magijskim realizmom i refleksijama na temu života u specifičnoj, usko povezanoj tradicionalnoj zajednici koja odbija pratiti sve ubrzaniji ritam modernog života, teško prihvaća nove tehnologije i zato biva osuđenom na vječnost života na margini civilizacije. Film se je obraćao ne samo festivalskim entuzijastima, već i specifičnim društvenim grupama poput suvremenih hipika i određenog spektra antiglobalista, a autoričin ambivalentan stav po pitanju sudara tradicije i moderniteta naišao je na plodno tlo kod ciljane publike. Njen najnoviji film, naslovljen Sretni Lazzaro ili Sretan kao Lazzaro, ovisno o tome prevodi li se talijanski naslov direktno ili se prijevod izvodi od međunarodnog naslova na engleskom jeziku, unekoliko nastavlja tradiciju prethodnika. U smislu premijere i uspjeha, opet je tu Cannes, ovog puta s nagradom autorici za najbolji scenarij. Tematski, ponovo imamo socijalnu tematiku ispripovedanu u lirskom ključu, natruhe filma o odrastanju i specifičnom periodu rane mladosti, pastoralne motive ruralnog života, čak jasnije formuliran socijalno-politički stav, ali i elemente biblijske alegorije i filmske fantazije. Stilski, opet možemo govoriti o poetskom i magijskom realizmu na kursu braće Taviani ili čak Pier Paola Pasolinija, dok su autobiografski elementi ovoga puta glasno odsutni i zamijenjeni potporom u vidu istinite, premda izuzetno bizarne, priče iz crne kronike.
Mjesto radnje je zabačeno, od modernog svijeta čak odsječeno selo Inviolata čiji se siromašni mještani bave poljoprivredom, najviše uzgojem duhana za zemljoposednicu markizu Alfonsinu De Luna (Nicoletta Braschi) kojoj mediji tepaju "Kraljica cigareta", a seljani je zovu zmijom otrovnicom. Vrijeme radnje je u početku malo teže otkriti. Sve počinje zarukama dvoje mladih na kojima otkrivamo da je u selu i hrane i alkohola izuzetno malo, a da njihova želja da odu u svijet drugima djeluje ludo hrabro i gotovo blasfemično. S dobrim razlogom: za takav čin moraju imati suglasnost gospodarice koju ona nije naročito voljna dati s obzirom da seljani ne ispunjavaju radnu normu koju je ona postavila. Takav odnos snaga asocira na neka davno prošla vremena feudalizma i čini se da se ništa tu nije promijenilo, iako ćemo, kako radnja filma odmiče, vidjeti sve preciznije odrednice o vremenu događanja: prvo jednu jedinu žarulju koja kruži u tri kuće u kojima prebivaju seljaci, zatim ljušture napuštenih automobila, a kasnije kamione, motocikle i mehanizaciju kada gazdaričin posilni Nicola dođe pokupiti ljetinu. Konačno, kada se gazdarica pojavi u pratnji svog u plavo poblajhanog nezainteresiranog sina Tancredija (debitant Luca Chikovani) koji se, pak, teško odvaja od svog preklopnog mobitela, uviđamo da je riječ o relativno bliskoj prošlosti - sredini 90-ih godina prošlog stoljeća. U tom svijetu živi naš naslovni junak Lazzaro (također debitant Adriano Tardiolo), momak anđeoskog lika i shodno tome i naravi: on je sretan da svima pomogne koliko može, u poslu i drugačije, toliko da nam se čini da se kao vjerojatno siroče nalazi na dnu seoske hijerarhije, te da ga svi iskorištavaju. Njegov susret sa Tancredijem će se pokazati sudbonosnim: Lazzaro će bogatom vršnjaku pokazati svoje skrovište nedaleko od pećine u koju zatvara ovce, a ovaj će skovati plan da svoju mrsku mater "olakša" za milijardu lira tako što će lažirati vlastitu otmicu u kojoj će Lazzaro imati status glasnika i dobavljača hrane dok se Tancredi krije, pa će biti unapređen u viteza i pobratima. Kako to obično biva, gospođa će takvo što otpisati kao još jedan vapaj nezahvalnog sina za pozornošću, pa će se situacija izokrenuti naglavce kada njegova djevojka pozove policiju, a negdje u to doba će se i Lazzaro, obavljajući svoje zadatke pod groznicom, okliznuti na vrhu brda i pasti u duboki jarak. Dolazak policije na lice mjesta će ostaviti posljedice za sve uključene, osim, kako se ispostavlja, za Lazzara: otkriće da netko mještane tretira kao kmetove po srednjovjekovnom zakonu, da djeca ne idu u školu, a da odrasli nemaju nikakve dokumente dovest će markizu u zatvor, a seljane, među kojima je do tada naročito profilirano nekoliko djece, pod okrilje socijalnog sistema. Lazzaro će, pak, poput biblijskog Lazara, a praćen naracijom unekoliko izmijenjene legende o svetom Franji Asiškom i pripitomljavanju vukova, ustati iz mrtvih, nepromijenjen fizički i mentalno, ali to će se dogoditi, kako otkrivamo, kakvih dvadesetak ili više godina u budućnosti, u svijetu nalik našem, a još više nalik distopiji u kojoj je svaki socijalni sistem potpuno rastočen. Lazzaro će onda, u ključnim trenucima praćen vukom kao spiritualnom životinjom, krenuti tražiti svog "pobratima" kojeg je ostavio na cjedilu, usput ponovno srećući svoje rođake i suseljane, Antoniju (autoričina sestra Alba Rohrwacher), Pippa i ostale, pojačane sumnjivim čovjekom koji se predstavlja kao Ultimo (španjolski glumac Sergi López). Iako se on nije promijenio, oni jesu, ostarili su, ali njihov status nije mnogo drugačiji od nekadašnjeg: opet su na margini, preživljavaju zahvaljujući skupljanju otpada, krađama i prijevarama, a svi žive skupa u napuštenim objektima u blizini željezničke stanice u neimenovanom sjevernom velegradu (Milano i Torino su poslužili kao lokacije za snimanje). Lazzaro im, unatoč njihovom nepovjerenju, želi pomoći, ali pitanje je može li...
Sretan kao Lazzaroje svakako dojmljiv film. S izvedbene strane je izuzetan, počev od unikatnog spoja naturščika i profesionalnih, čak proslavljenih europskih glumaca u postavi. Analogna fotografija Helene Louvart na 16-mm filmskoj traci je također impozantna, kao što su to i neka od užerežijskih rješenja koja Alice Rohrwacher primenjuje. Kao scenaristica ona također radi dobar posao, naročito u smislu doziranja likova i mapiranju njihovih motivacija, nudeći koliritnu, višedimenzionalnu sliku u kojoj ništa nije crno ili bijelo i gdje nije teško naći logičko i emocionalno opravdanje za neke njihove postupke ili uvjerenja, jer svi oni dolaze sa stanovitom emocionalnom prtljagom. Nijansiranje se pokazalo naročito bitnim za naslovni i centralni lik jer bi Lazzaro vrlo lako mogao završiti kao kakva karikaturalna "sveta budala" ili jurodivi lik kakve srećemo u ruskoj književnosti. On to jednostavno nije, njegova dobrota i ljubaznost nisu plod naivnosti ili tupog uma, on naprosto pomaže svima kojima može i kako može jer je to dio, čak i osnova njegovog karaktera.
Zanimljiva je također i simetrična struktura filma u dva jednako obimna čina između kojih je umetnut nešto kraći intermezzo u kojem se Lazzaro upoznaje s novim svijetom u kojem se probudio. Ona je praćena i promjenom okoliša od seosko-pastoralnog do urbanog i post-industrijski dekadentnog, te stila od poetskog ka mračnijem, magijskom i na trenutke nadnaravnom. Tu se, međutim, javlja problem kako sve elemente (društvenu kritiku, psihologiju likova, biblijsku alegoriju i parabolu) povezati u koherentnu celinu, na što Alice Rohrwacher nije u potpunosti odgovorila, što implicira da je za određenim dramaturškim intervencijama i rješenjima posegnula zato što su joj se naprosto učinila zgodnim, što je naročito uočljivo prema kraju filma.
Problem je također i ono što ovaj film implicira. U nekim intervjuima autorica je ponavljala da je htjela ispričati priču o ljudima koji nisu bili spremni za modernitet, ali su u njega pohrlili, o propasti poljoprivrede i tradicionalnog, seoskog načina života u skladu s prirodom u korist urbanizacije, o surovosti i otuđenosti. Tu se javljaju dva pitanja. Prvo, nije li, na primjer, Luchino Visconti o tome već sve rekao svojim antologijskim filmom Rocco i njegova braća, i to kada je urbanizacija bila u punom zamahu? Drugo i striktno vezano za sam film, slaže li zbog toga autorica s opaskom svoje antagonistice iz filma koja tvrdi da su njeni eksploatirani i prevareni kmetovi sretniji jer drugačiji život od ropskog ne mogu ni zamisliti jer samo za njega znaju, ma koliko ta opaska cinična bila? Nije li sloboda čovjeka da upravlja svojim životom vrijednost po sebi?