kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3
![]()
![]()
![]()
![]()
Sve do svog pretposljednjeg filma, Oklada stoljeća (2015), producent, scenarist i redatelj Adam McKay nosio je reputaciju čovjeka koji proizvodi “muške” komedije, odnosno komedije s neodraslim muškarcima kao glavnim likovima. Te su komedije bile zanimljivije u svom pod-tekstu nego li u samom tekstu, pa su se tako dva Anchormanfilma (kao i njihov prednastavak snimljen direktno za video) doticali muških krugova i klijentilizma koji ih poganja, a Talladega Nights (2006) toksičnog patriotizma koji neinteligentni, a ambiciozni koriste kao masku i štit protiv onih koji ugrožavaju njihova dostignuća ili njihov ego. S Okladom stoljeća stvari, pak, stoje drugačije: u pitanju je prije svega doku-drama koja iz nekoliko uglova pokušava trasirati genezu i tijek globalne financijske krize nastale iz krize nekretnina koja je pak nastala iz bankarske pohlepe. Opet, tu nije riječ o nasmrt ozbiljnoj drami, već su prisutni brojni crnohumorni momenti, nadahnute scenarističke i redateljske intervencije u formi digresija i jednostavnog objašnjenja financijskih mehanizama (izvedenih kroz cameo pojavljivanja poznatih ličnosti poput Margot Robbie, Selene Gomez i Anthonyja Bourdaina), pa čak i neočekivani momenti trilerske napetosti (vredniji utoliko što znamo rasplet događaja), dok je vizura koju McKay nudi podijeljena u četiri perspektive ljudi ili grupa ljudi koji krizu nisu izazvali, ali su je na vrijeme otkrili i riješili da na njoj profitiraju. Stoga se činilo da će McKay sa svojim novim filmom Čovjek iz sjene, biografijom “najmoćnijeg američkog potpredsjednika” Dicka Cheneya, pogoditi u centar tako što će pokazati i prokazati prljave, koruptivne mehanizme američke visoke politike. Međutim, formula usvojena s Okladom stoljeća koju McKay pokušava ovdje reciklirati jednostavno nije odgovarajuća, što Čovjeka iz sjenečini konfuznim, nekoherentnim filmom s agendom koju ne uspjeva iskomunicirati publici.
Jasno je to manje-više od početka i dviju sukcesivnih scena koje su smještene u vremenski razmak od skoro četrdeset godina. U prvoj vidimo kako mladog Cheneyja u gradiću Casper u Wyomingu, gdje je odrastao i u tom trenutku živio, hapse policajci zbog vožnje u pijanom stanju. U drugoj, pak, iskusnog političara, potpredsjednika, vidimo 2001. godine za vrijeme rujanskih terorističkih napada na New York i Washington kako donosi izvršne, predsjedničke odluke. Glas misterioznog naratora čiju ćemu povezanost s Cheneyem otkriti tek na kraju filma objašnjava nam ono što i sami vidimo: da je Cheney bio sposoban u trenucima kriza vidjeti ono što drugi nisu: priliku da zgrne više moći i proturi svoje planove. Time se u centar filma stavlja pitanje: kako se je ona pijana propalica iz prve scene transformirala u, u tom trenutku, možda najmoćnijeg čovjeka svjetske politike? Odogovor koji slijedi daleko je od jednoznačnog, a Cheneyjev uspon gotovo linearno prati od činjenice da je bio loš učenik u školi, da je upropastio svoje šanse jer se nije mogao priviknuti na studentski život daleko od doma i da ga je u ključnom trenutku pogurala njegova djevojka, a kasnije supruga Lynn, svakako bistrija i odrješitija od njega. Za Cheneyjevu političku karijeru presudan je bio utjecaj Donalda Rumsfelda kojeg je upoznao dok je stažirao u Kongresu i koji ga je vrlo brzo uvrstio u svoj tim u Bijeloj kući, u Uredu za ekonomske prilike za vrijeme Nixonove administracije. Za vrijeme Geralda Forda, i Rumsfeld i Cheney su napredovali, prvi je postao sekretar za obranu, dok je potonji vršio dužnosti predsjednikovog pomoćnika i šefa personala. Nakon Fordovog poraza od Cartera, Cheney se preselio u Kongres, gdje je ostao i za vrijeme Reagana, da bi ga Bush senior uposlio na mjestu sekretara za obranu i povjerio mu nadgledanje operacija vezanih za prvu intervenciju u Iraku, Pustinjsku oluju. Cheney se potpuno odrekao politike za vrijeme Clintona, McKay tvrdi iz privatnih razloga (otkrilo se da mu je mlađa kći lezbijka, što bi ugrozilo njegove šanse na izborima za Kongres ili Senat), i na tom mjestu, negdje na polovici filma, poantira s najnadahnutijom redateljskom intervencijom u filmu – odjavnom špicom. Potom se Cheney našao u svijetu privatnog biznisa kao direktor jedne velike naftne kompanije, da bi ga George Bush mlađi izabrao za svog potpredsjedničkog kandidata i uvjerio ga da pristane na tu funkciju, delegirajući neke od izvršnih ovlasti na njega. Ostalo je povijest.
McKay tvrdi, često s bijesom, sprdnjom i probijanjem četvrtog zida u stilu Michaela Moorea, da je Cheney, a ne Bush, presudno odgovoran za kurs kojim je Amerika krenula nakon 11. rujna, te da je on bio glavni arhitekt intervencije u Iraku koja je pogodovala jedino naftnim kompanijama (uključujući i njegovu bivšu) te vojno-industrijskom sektoru. Jedina točka oslonca za tu tvrdnju je izuzetno sporna teorija unitarne izvršne moći koju su uz pomoć nekih pravnih krugova Cheney i Rumsfeld pokušali testirati još za vrijeme Forda, a na koju se poziva i Trumpova administracija i koja se bazično svodi na to da je svaka predsjednička odluka legalna zato što je predsjednička. A kada predsjednik svoje ovlasti delegira na nekog drugog, onda delegira i unitarnu moć. McKay je to pokušao nakratko objasniti, ali ne do kraja, negdje u prvoj polovici filma, da bi se na isto vraćao kasnije, bez daljnjeg pojašnjenja. Stoga i ono što gledatelje najviše zanima, konkretna Cheneyjeva uloga u događajima s početka milenija, ostaje u velikoj mjeri nerazjašnjena, ništa više poznata dalje od već znanih povijesnih i medijskih podataka. Možda je razlog i to što je Cheney bio dosta tajnovit čovjek koji je nerado otkrivao o čemu u nekom trenutku misli, a i njegovi su memoari dosta nepouzdano štivo, ali uostalom nisu li svi makijavelistički političari takvi?
Skoro svi sastavni elementi Oklade stoljećaprisutni su i u Čovjeku iz sjene, i narator koji se kasnije predstavlja, i digresije i arhivski materijal ubačen u rapidnim montažnim sekvencama, i autorski komentar izrečen što kroz naratora, što kroz probijanje četvrtog zida, i metatekstualni momenti poput onoga kada Cheney i Lynn u odsudnom trenutku u bračnoj postelji razgovaraju citirajući Shakespearea. Ima tu i refleksivnih sekvenci, što humornih (recimo ona sa pecanjem koja se može shvatiti i kao parafraza von Trierove Nimfomanke), što lirskih, ali većina toga ne funkcionira ni izbliza onako kako je to McKay zamislio. Možda su najbolji primjeri promašaja dvije iste fokus-grupe od kojih jedna tretira ispitivanje javnog mnjenja pred invaziju na Irak, a druga komentira stanje u današnjoj Americi, kao i scena u restoranu, gdje Cheney, Rumsfeld i još par ljudi raspravljaju o invaziji na Irak, a konobar im kao specijalitet kuće nudi razne opcije, što oni sa zadovoljstvom prihvaćaju. Pritom, ono što prilično smeta ugođaju je i dosta slabo osvjetljenje kojim nam McKay poručuje da smo u metaforičkom mraku kad su osoba i motivacija Dicka Cheneyja u pitanju.
Sa svojim prethodnikom, Okladom stoljeća, Čovjek iz sjenedijeli i određeni dio glumačke postave. Najviše će se razgovarati o Christianu Baleu u naslovnoj ulozi, za potrebe koje je dobivao i gubio na težini. Akademija inače cijeni takve transformacije za kojom, pak, ovdje i nije bilo neke naročite potrebe jer je Bale dobar dio filma morao odraditi noseći staračku masku. Njegova je uloga, međutim, solidna, iako ne u rangu najboljih koje je dosad ostvario: Bale je dobar kad glumi imitacijski (prema dostupnom materijalu Cheney je u pravilu govorio ispod glasa i kroz jedan kut svojih usta, što Bale savršeno “skida), dok mu ovdje manje leži interpretacija u tradiciji takozvane metodske glume, jer za tu vrstu glumačke izvedbe nije bilo dovoljno ‘sirovog materijala. U ulozi Donalda Rumsfelda, pak, Steve Carell reciklira svoju tipsku ulogu nervoznog, pomalo bahatog, verbalno agresivnog muškarca na rubu siledžije, ili čak i preko tog ruba. U red potraćenih uloga mogu se svrstati i ona Amy Adams, čija se Lynn, kako film odmiče, od jake i sposobne žene koja donekle upravlja svojim mužem svodi na tipsku ženu političara koja stoji uz njega. Također, Jesse Plemons nema dovoljno prostora u liku naratora Kurta, a Tyler Perry kao Colin Powell je primjer hrabrog, ali u ovom slučaju pogrešnog odabira. Ulogu za pamćenje je, međutim, ostvario Sam Rockwell kao George W. Bush, koji sasvim pravilno kanalizira pojavu bivšeg predsjednika kao narodskog čovjeka, njegovu zbunjenost visokom politikom i potrebu da se dokaže ocu koji je uvijek favorizirao njegova brata Jeba, a da pritom ne klizi u uobičajenu karikaturu idiota koja se, uglavnom neopravdano, povezuje s Bushom. Rockwellova interpretacija u ograničenoj minutaži je toliko upečatljiva da jednostavno poželimo da vidimo novi biografski film upravo o Bushu, s Cheneyjem u pozadini. Možda je to jedan od razloga za McKayev neuspjeh s Čovjekom iz sjene. Cheneyjevo prirodno mjesto je u pozadini, a pokušaj njegova izvlačenja na svjetlo osuđen je na propast. Drugi razlog neuspjeha bi svakako bio primjena formule uspostavljene s Okladom stoljeća na materijal koji nije za to pogodan. Ona je u prethodnom filmu savršeno služila svrsi jer je objašnjavala jedan ljudskim umom namjerno zakompliciran fenomen, a i zato što je nudila i opću perspektivu s distance i brojne druge iz relativne blizine centru zbivanja. Ovdje toga nema, fokusirani smo na Cheneyja o kojem znamo malo i baratamo s nepouzdanim podacima i rizičnim interpretacijama. McKayev film nam, nažalost, ne donosi ništa novog, ne rasvjetljava, ne intrigira i ne motivira.