kritika originalno pročitana u emisiji Filmoskop na HR3
![]()
![]()
![]()
Trend nastavaka, pred-nastavaka, “remake”-a i “reboot”-a se nastavlja i to često na najneočekivanijim mjestima. Tko bi pomislio, recimo, da bi “remake” kultnog filma iz 70-ih, Schaffnerovog Leptira, mogao biti dobra ideja? Srećom po svoje producente, ova češko-španjolsko-američka koprodukcija nije bila skupa: Beograd je mijenjao Pariz iz 30-ih godina prošlog stoljeća, Crna Gora i Malta su igrale Francusku Gijanu, a Charlie Hunnam i Rami Malek koji su odigrali uloge koje su pripadale Steveu McQueenu i Dustinu Hoffmanu u vrijeme snimanja filma nisu bili zvijezde na vrhuncu svoje karijere. Zapravo afirmirali su se uglavnom na televiziji, Hunnam u seriji Sinovi anarhije, a Malek u seriji Mr Robot. Strelovit uspon potonjeg uslijed globalne popularnosti filma Bohemian Rhapsody i Malekovog statusa favorita za glumačkog Oscara u ovogodišnjoj sezoni nagrada, možda su i razlog zašto je novi Leptir, uredno “pospremljen” nakon svjetske premijere pretprošle godine na festivalu u Torontu, uopće pušten u kino-dvorane krajem prošle, odnosno početkom ove godine.
Novi Leptirsvakako dolazi s prtljagom u vidu originalnog filma i nemoguće je odoljeti porivu usporedbe dvaju filmova. Scenarij koji potpisuje Aaron Guzikowski, koji je inače odradio pristojan posao na akcijskom filmu Contraband(2012) i napisao izuzetno problematičan scenarij za američki prvijenac Denisa Villeneuvea Zatočene(2013), vrlo malo odstupa od prethodne verzije za koju su scenarij napisali veliki Dalton Trumbo i Lorenzo Semple Jr, toliko da se čini da je izvorne autobiografske romane Henrija Charrierea Papilloni Bancotek prelistao. Scenarij Guzikowskog prethodni film “prepisuje” po modelu “scena za scenu”, dodajući mu samo upitno potreban prolog “ugodnog” života naslovnog junaka u interpretaciji Charlieja Hunnama u Parizu gdje živi kao karijerni lopov i kontemplira skoru “mirovinu” sa svojom djevojkom, prostitutkom Nennete (potraćena Eve Hewson). Nakon što mu poslodavac “namjesti” ubojstvo svodnika, Papillon (leptir na francuskom jeziku) je osuđen na doživotni zatvor u kažnjeničkoj koloniji preko oceana, u Gijani. Ovaj prolog na direktan način uspostavlja kontekst koji je originalni film izlagao diskretnije, da bi u ostatku tijeka radnje novi film jedva u detaljima odstupao od Schaffnerove verzije.
Eto nas, dakle, na brodu gdje je Papillon okružen mahom ubojicama i nasilnim zločincima. U moru takvih se izdvaja Louis Dega (Malek), falsifikator slabije tjelesne građe i idealna meta nasilja iz dva razloga. Prvo, njegove falsificirane državne obveznice koje je prodavao su oštetile i do bankrota dovele mnoge ljude, uključujući i kriminalce željne osvete. I drugo, kao prevarant, gotovo je sigurno da on na sebi (ili bolje rečeno “u sebi”, detalj čija eksplicitnost prevladava okvire prethodnog filma) drži pozamašnu količinu gotovog novca. Dvojica muškaraca, inicijalnom nepovjerenju unatoč, sklapaju savez iz koristi: Papillon će se starati da Dega preživi i poživi, a ovaj će zauzvrat financirati njegov pokušaj bijega, jedan ili više njih, i taj savez će se, kako radnja filma odmiče, pretvoriti u iskreno prijateljstvo bazirano na lojalnosti prije nego na koristi. I pored nepodnošljivih klimatskih uvjeta, tropskih bolesti, iscrpljujućeg rada i nasilja, kako od strane kolega zatvorenika, tako i od strane čuvara i uprave, bjekstvo iz gijanskog zatvorskog sistema na racionalnom nivou čini se kao nemoguć poduhvat i izuzetno loša ideja. Prvo, život kažnjenika ne vrijedi ništa i čuvari neće oklijevati da bjegunce ustrijele. Drugo, iza zidina zatvora čeka ih nemilosrdna prašuma “u kojoj”, prema riječima upravnika Barrota (Yorick van Wageningen), “najbolje što im se može dogoditi je smrt od gladi”, te jednako nemilosrdno more puno uvijek gladnih morskih pasa. Treće, nakon prvog neuspješnog pokušaja bijega robijaš za kaznu dobija još dvije godine u samici, a nakon drugog pet godina u samici i doživotnu kaznu zatvora na Vražjem Otoku, zapravo visokoj stijeni usred mora okruženoj oštrim hridima i jakim strujama.
Dva su osnovna motiva i Scahaffnerove verzije i ove nove koju potpisuje danski redatelj Michael Noer, najpoznatiji kao ko-redatelj prvijenca Tobiasa Lindholma pod nazivom R. S jedne strane imamo, kao i otprilike u svakom zatvorskom filmu ikada napravljenom, neutaživu želju (obično nevino) osuđenog čovjeka za slobodom koja mu krijepi duh tako da ga ni najstrahotnije psiho-fizičko mučenje neće slomiti. Razlika između Schaffnerovog Leptirai nove verzije je samo u tome što je prethodnik snimljen prije žanrovskih klasika kao što su Ponoćni ekspres ili Iskupljenje u Shawshanku, a ovaj novi dolazi s već postojećim iskustvom tih filmova, ali ga nimalo ne produbljuje i ničim ne inovira. Drugi centralni motiv je muško prijateljstvo, lojalnost i nesebičnost u ekstremnim uvjetima, a izuzev za nijansu jače eksplicitnosti (u gotovo generičkom smislu tučnjava, brutalnih uvjeta i fizičke torture koje ljudsko tijelo može podnijeti), ono je portretirano jednako eliptično i lakonski, sve do završne sekvence filma na Vražjem Otoku gdje u melodramatskoj maniri Dega objašnjava Papillonu zašto ne može s njim u slobodu. U pojedinim intervjuima je redatelj Noer naglašavao da je priču o prijateljstvu podigao na nivo (platonske) ljubavne priče, vjerojatno aludirajući na homoerotiku prisutnu u izvornom romanu, ali osim jednog detalja (kokosovih oraha prošvercanih u Papillonovu samicu), za takvo što ima malo ili nimalo potvrde.
Na tehničkom planu, Noer se trudi da na pristojan način sakrije skromnost produkcije i neautentičnost lokacija, što mu u određenoj mjeri polazi za rukom, u inzistiranju na kombinaciji kratkih i nešto dužih kadrova, krupnih i srednjih planova, ali se čarolija prekida u povremenim totalima na otvorenom, pa u tim trenucima film izgleda kao blijeda kopija originala. Na glumačkom smo planu, pak, dobili manje ili više ono što smo očekivali: izvedbe Charlieja Hunnama i Ramija Maleka su solidne, ali u suštini imitatorske i stoga svakako ispod nivoa onih koje su ostvarili McQueen i Hoffman. Hunnam je glumac koji zavisi od tipa materijala i rediteljskog vođenja, uloge muškarčina mu stoje same po sebi, ali Noer ga ne usmjerava dovoljno, ako i uopće. Malek je, pak, glumac koji ima nešto instinkta, koji sam po sebi inklinira imitaciji i koji zaista zna odigrati i iznijeti lik, ali Louis Dega, inače potencijalno intrigantan karakter, ni u scenariju, ni u režiji nije razvijen dalje od serije tikova.
Najveći problem je, međutim, što je mjesta za popravke originala itekako bilo, ali su se i scenarist i redatelj odlučili da to ignoriraju i da 45 godina star film samo jeftino recikliraju i prepakiraju. Iako ima auru klasika u koji se ne dira, Schaffnerov Leptirje bio itekako problematičan film, najzanimljiviji u ekspoziciji u prvoj trećini, u kojoj dobivamo uvid u funkcioniranje jednog specifičnog zatvorskog sistema u kojem se i čuvari osjećaju izoliranim i zatvorenim, pa su stoga potkupljivi, dok je u daljnjem prosedeu film bio predvidljiv. Odnos dvojice likova nije bio produbljen do zadovoljavajućeg nivoa, a dodatno je bio opterećen konstantnim podglumljivanjem obojice glumaca, čemu je McQueen bio i inače sklon, a Hoffman nije imao slobode zasjeniti ga. Schaffnerova režija je za period ranih 70-ih bila zapanjujuće konzervativna i klasicistička (što se provlači i kroz cijeli njegov opus sačinjen od nerijetko epski intoniranih spektakala kao što su Pattonte Nicholas i Alexandra), pa je slamka spasa za film bila prije svega raskošna fotografija atraktivnih lokacija. Guzikowski i Noer s novim su filmom imali pregršt mogućnosti koje nisu iskoristili, bilo da detaljnije iščitaju izvorne romane, naročito naslovni (premda je njegova vjerodostojnost upitna jer se pokazalo da je Charriere za potrebe svoje priče prisvojio i pregršt tuđih), bilo da detaljnije istraže specifičan povijesni kontekst (zanimljivo je, recimo, da Charriere nije bio svjestan Drugog svjetskog rata jer ga je proveo u samici). Ovako smo u formi kino-filma dobili nešto toliko anakrono i derivativno da mu je prirodno okruženje termin iza ručka nedjeljom na kabelskoj televiziji.