kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3
![]()
![]()
![]()
![]()
![]()
U dosadašnjem tijeku karijere Stevea McQueenaništa nije ukazivalo na to da ga zanima žanrovski film, i to triler pljačke koji je jedan od zahtjevnijih podžanrova u kojem treba dobro paziti na tempo radi pitkosti, zbog čega se smatra trivijalnim, ali i na ekonomiku pripovjedanja koja je esencijalna da bi takav film uspio. Bivši vizualni umjetnik s iskustvom u video-performansima, McQueen je za filmom kao medijem po pravilu posezao da bi se bavio temama koje njemu nešto znače, usput propitujući mehanizme nasilja i brutalnosti kao krajnje manifestacije odsustva humanosti, bilo da je riječ o štrajku glađu irskih političkih zatvorenika u filmu Glad, seksualnoj ovisnosti i urbanoj otuđenosti u filmu Sramotaili ropstvu, odnosno robovlasništvu u Americi u filmu 12 godina ropstva koji je bio obilato nagrađen Oscarima. Za takve teme McQueen je birao prigodan izraz, bila to minimalistička arthouse drama, kao led hladna i kao skalpel precizna psihološka drama pomalo na tragu Michaela Hanekea, ili kostimirana drama fokusirana na detalje perioda.
Sada priča zahtjeva trilerski pristup, odnosno mješavinu trilera pljačke, političkog trilera, socijalne i obiteljske drame, jer je materijal zapravo takav. Riječ je o temeljitoj preradi britanske mini-serije s početka 80-ih (čiji je McQueen bio fan kao mladić), prebačenoj u suvremeni vremenski kontekst i američko okruženje, što je vjerojatno i najjači adut filma Udovicepo pitanju aktualnosti. Sam materijal je “pulp” i to do bez zadrške, ali McQueen od toga ne bježi, kao što ne pristaje ni na “plaćenički”, štanc-pristup, ali ni ne pokušava popraviti materijal, kao što pojedini “arthouse” redatelji čine. Rezultat je dobar i slojevit, kompleksan film sa svojim nedostacima, koji nalazi balans između prijemčivosti i dubinskih zaključaka koji se iz njega mogu izvući.
Sve počinje paralelnom montažom akcijske scene pljačke koja je pošla po zlu i scena iz dnevnog života u tu pljačku upletenih kriminalaca koje dijele sa svojim ženama. Vođa bande Harry Rawlings (Liam Neeson) živi naizgled idiličan život sa svojom crnom suprugom Veronicom (Viola Davis). Carlos više odmaže nego što pomaže supruzi Lindi (Michelle Rodriguez) u pokretanju biznisa. Florek tuče svoju ženu Alice (Elizabeth Debicki), ali joj po ukorijenjenom slavenskom patrijarhalnom modelu poklanja pozornost i omogućava finansijski ugodan život. Jimmy i Amanda imaju četvoromjesečnu bebu. Potjera za kombijem, skoro u cijelosti snimljena u atraktivnom kadru prvo fiksiranom, a onda pomičnom kamerom kroz zadnja vrata vozila, završava tragično kada policija pred garažom sačeka i izrešeta rezervni kombi. Pljačkaši ginu, a kombi i plijen u njemu odlaze u zrak.
Naslovne udovice i same znaju da su u problemu bez svojih muževa za koje možda i nisu znale da su karijerni kriminalci jer su navikle na određeni priljev sredstava: Linda ostaje bez radnje, Alice majka (fenomenalna Jacki Weaver) nagovara da se uključi u “dating industriju”, odnosno suvremeni oblik prostitucije preko interneta, a Amanda se mora sama brinuti o djetetu, ali je Veronica jedina pod dvostrukim pritiskom. Opljačkani novac je, naime, pripadao Jamalu Manningu (Brian Tyree Henry), kriminalcu koji je posao prepustio izuzetno nasilnom i beskrupuloznom bratu Jattemeu (Daniel Kaluuya), a sam se pokušava uključiti u lokalnu politiku kao kandidat za vjećnika u okrugu u kojem tradicionalno vlada obitelj Mulligan, stari rasist Tom (Robert Duval) i njegov naoko progresivniji sin Jack (Colin Farrell) koji se po prvi put kandidira. Manning želi svoj novac nazad, a Veronica ima mjesec dana da ga skupi. Na sreću ili da zbrka bude veća, muž joj je ostavio rokovnik s planom za sljedeći posao, pa ona odlučuje okupiti ekipu udovica koje će same, bez potrebnog iskustva, u gotovo očajničkom pokušaju, izvesti pljačku…
Film odatle kreće u mnogim pravcima kojima McQueen vješto žonglira. Tako imamo pripreme za pljačku s momentima koji bi drugdje djelovali komično, poput nabavke automobila na dražbi i oružja na sajmu, praćenih apsurdnim nesporazumima, ali ovdje to nije slučaj. Prvo, znamo da je Veronica pod pritiskom, kao što znamo da je Linda vrlo svjesna razmjera neprilika koje samo što joj ne zakucaju na vrata. Također, u krajnjoj liniji, znamo da je Alice ruina od žene, žrtva prvo svoje majke, pa onda svog pokojnog muža, žena nenaviknuta i nesposobna da se uzdržava radom, i koja kao takva mora u kratkom roku izgraditi ličnost u poslovnoj transakciji - kroz vezu s klijentom Davidom (Lukas Haas) za kojeg je ona investicija poput kuće ili automobila, ali mora se izgraditi i u životu općenito.
Druga linija radnje je sam pritisak koji Manningovi vrše na Veronicu pletući mrežu oko nje, i naročito napdajući i ubijajući Harryjeve znance, vlasnika kuglane u kojoj je često boravio i vozača. U tome se za McQueena karakteristična brutalnost iskazuje kroz lik Jatemmea kakav nismo imali prilike vidjeti vjerovatno još od tv-serije Žica, brutalnost koja kulminira scenom nasilja njegovih suradnika prema vozaču izvan kadra, dok sam Jatemme mirno gleda utakmicu na televiziji. Žicase može iščitati i kao ideja-vodilja zapleta o političkoj kampanji, propratnoj korupciji i razmimoilaženju između stare i nove “škole” koje pak skreće u pravcu obiteljske drame između oca i sina.
Sve to kvalitetno je snimljeno kamerom Seana Bobbitta koji materijalu pristupa gotovo pjesnički, a opet proračunato, fokusirajući se na hladno-sive tonove urbanog pejzaža, te podjednako kvalitetno montirano od strane Joea Walkera (obojica su McQueenovi stalni saradnici), dok redatelj svoju viziju pokazuje između ostalog i uzdržavajući se od upotrebe muzike negdje do polovice filma, a da pritom ne gubi ništa na napetosti (glazbu je skladao Hans Zimmer, i to mu je jedan od najdiskretnijih radova u opusu). Glumačka postava je takođe jedan od aduta filma – tu je McQueen opet na svom terenu kao jedan od najvećih majstora u radu s glumcima, ma koliko pojedini od njih imali zapravo sitne uloge. Viola Davis briljira kao nikada do sada u karijeri, pred Cynthiom Eviro, čiji lik Belle kasnije ulazi u priču kao Lindina dadilja i istovremeno zaposlenica u frizerskom salonu koji Mulliganovi reketiraju, blistava je budućnost, Liam Neeson i Daniel Kaluuya igraju kontra svog tipa, a Elizabeth Debicki pravo je otkriće.
Razlog za uspješnost filma donekle leži i u rukopisu koscenaristice Gillian Flynn, koji smo već imali prilike pročitati u Fincherovomkompleksnom trileru Nestala. Dolazeći iz svijeta novinarstva, kritike i literature, ona voli u filmu obraditi više tema, od kojih je ona oko koje se gradi centralni zaplet zapravo i najtrivijalnija, otkrivajući daljom razradom podzapleta splet anomalija poput korupcije, reketiranja, institucionalnog rasizma i naslijeđenog patrijarhata koje tvore današnje društvo. Navedene teme relevantne su za Udovice, u Nestalojse, na primjer, bavila roditeljskom eksploatacijom djece, masmedijskim društvom, tabloidizacijom, “reality” programima i bračnim nevjerstvom. Takav pristup u Udovicamaipak uspjeva samo donekle, jer opterećuje centralnu priču odveć oštrim skretanjima koja podrivaju elementarnu internu logiku do tada viđenog ili, pak, odveć brojnim i prečestim obratima koji osnovni žanrovski zaplet izbacuju iz tračnica. Preskoci u logici su pritom manji problem, jednostavno dolaze s pulp literaturom i pulp filmom, a i oplemenjeni su s nešto artističkog pristupa i socijalnog angažmana. Pravi problem je, međutim, autoričina manira da pod svaku cijenu pokušava održati originalni materijal u integralnom obliku, pa makar i na štetu filma u konačnici. To je bilo razumljivo u slučaju Nestalejer ipak je adaptirala za film vlastiti roman, ali ovdje za tako što nema opravdanja: izvorni materijal nije njen i već je bio obrađen u jednom drugom formatu koji ima svoje zakonitosti po pitanju ritma i logike, te stoga trpi i zapravo traži više obrata, doduše drugačije raspoređenih. Steve McQueen s glumcima i kao redatelj-pripovedač čini što je u njegovoj moći, a to nisu čuda, pa tako film ne može spasiti od pada u poslednjoj četvrtini ili čak trećini, samo može učiniti toliko da ne potone do kraja. Rezultat na kraju je dobar, možda čak i vrlo dobar film koji ipak nije odličan, a to je mogao biti.