kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3
![]()
![]()
![]()
“Ne zanima me ako u povijesti ostanemo zapisani kao barbari” - rečenica koju je izgovorio rumunjski (pro)fašistički diktator i kolaboracionist Ion Antonescu, dio je njegovog opsežnijeg, dokumentiranog govora, a kontekst je nužnost što hitnijeg i temeljitijeg uništenja “židovske rase”. Sam govor datira iz 1941. godine, kontekst je pohod rumunjske vojske po zapadu Ukrajine i masakr počinjen u Odesi prilikom kojeg je ubijeno između 25 i 35 tisuća Židova, dok je još nekoliko desetaka tisuća protjerano i moreno glađu u Transnistriji. Rumunji su se inače ‘istakli’ u Holokaustu ubivši blizu 400.000 Židova i Roma, a pored efikasnosti vojske u ubilačkim pohodima, bila je značajna i podrška državno-crkvenih struktura, kao i osebujan, sadistički pristup: žrtve su uglavnom bile zaklane, vješane ili žive spaljivane. Kada je Rumunjska promijenila stranu u Drugom svetskom ratu, Antonescu je uhapšen od strane novih vlasti i osuđen na smrt zbog zločina protiv čovječnosti.
Izabranu rečenicu Radu Jude uzima kao naslov svog najnovijeg filma kojim nastavlja borbu protiv nacionalno raširene mitomanije i općeprihvaćenog diskursa u Rumunjskoj po kojoj su Rumunji vječite žrtve, krotki i bogougodni, a na eventualne zločine natjerani od strane povijesnih okolnosti i stranih sila, u slučaju Holokausta od strane Hitlera i nacističke Njemačke. Ovo je već četvrti uzastopni film u kojem Jude bez zadrške optira za temeljno suočavanje s prošlošću, a protiv relativizacije i trivijalizacije povijesnih činjenica. Tako je u Judeovom internacionalno najuspješnijem filmu Aferim! na tapeti bio robovlasnički sistem čija su žrtva bili Romi i već tada ukorenjene rasne i nacionalne predrasude. Srca s ožiljkom, smještena u psihijatrijski sanatorij u predvečerje Drugog svjetskog rata, ciljala su na društvo bez empatije u kojima su užasi koji su uslijedili bili mogući. Prošlogodišnji dokumentarni film Zemlja mrtvih je, pak, ponudio sirove dokaze o rumunjskom Holokaustu, koristeći se dnevničkim bilješkama i fotografijama na iskren i jednostavan način. Judeova tematska opsesija je iskrena i nije plod kalkulacije s festivalskim uspjehom, premda je u ne naročito jakoj konkurenciji Ne zanima me ako u povijesti ostanemo zapisani kao barbari trijumfirao u Karlovym Varyma, a listi nagrada se može dodati i Zlatni šlep na Vukovar Film Festivalu.
Judeov pristup je ovdje unekoliko drugačiji, kao što je drugačija i meta koju cilja. Ne zanima me ako u povijesti ostanemo zapisani kao barbari je u svojoj osnovi meta-film o postavljanju suvremene predstave političkog teatra s tematikom učešća u Drugom svjetskom ratu i zločina počinjenih tada, u javni prostor u vremenu sadašnjem. Zamislite, dakle, nešto slično onome što po bivšoj Jugoslaviji radi Oliver Frljić, s tim da je u rumunjskom slučaju u pitanju žena, Mariana (igra ju Ioana Iacob, izvrsna u svojoj prvoj glavnoj filmskoj ulozi), i da za svoj posao ima makar nominalnu podršku od gradskih vlasti koja, naravno, dolazi uz pritiske u smislu pokušaja ograničenja umjetničke slobode. Oni se manifestiraju u liku Movile (Alexandru Dabija), sekretara za kulturu koji posjećuje probe, upušta se s Marianom u duge debate i pokušava blago cenzurirati, odnosno ublažiti sadržaj njenog komada. Tema predstave je, naravno, masakr u Odesi, što samo po sebi ne odgovara nijednoj vlasti jer svaka, od perioda monarhije preko komunizma do dana današnjeg njeguje isti kult samoviktimizacije i nevinosti naroda, pa Movila pokušava makar da ublaži ono što će se zaista prikazati/ odigrati na gradskom trgu. Mariana, s druge strane, ima problema i sa svojim glumcima i statistima naturščicima jer nekima smeta da hodaju skupa sa Romima (odnosno kako će to biti protumačeno), a drugima da nose sovjetske uniforme (dok sa nacističkima, očito, nemaju takvih problema).
Film balansira između dokumentarnog i igranog (film je igrani, ali Jude koristi dokumentarističku tehniku) i oslanja se u različitim omjerima na razne reference - filmske (cinema verité, francuski Novi Val, Godard), kazališne (film počinje “brechtovskim” razbijanjem četvrtog zida kada se Ioana Iacob obraća direktno publici i objašnjava svoj, odnosno Marianin lik), književne, političke i filozofske (u tekstu filma, odnosno u dijalozima između Mariane i Movile se obilato spominju Hannah Arendt, Ludwig Wittgenstein, Walter Benjamin i Elie Wiesel, ali i Steven Spielberg).Ne zanima me ako u povijesti ostanemo zapisani kao barbari film je u kojem Jude ne bježi od didaktičnosti, ali joj prilazi na dovoljno inteligentan i inspiriran način, tako da ona nije suhoparna, već gađa i pogađa svoju pravu metu: današnju Europu koja se u određenoj mjeri stidi antifašizma, dok za fašizam nalazi različita opravdanja, Rumunjsku koja se savršeno uklapa u takvu Europu, te općenito ljudske sebične sentimente koji tjeraju većinu pojedinaca i društvo u cjelini da zatvara oči pred zločinom ili čak otvoreno “navija” za krvnika ako se sa njim može identificirati po statističkim kategorijama nacionalne ili vjerske pripadnosti.
Film u svoj puni zamah ulazi na kraju, kada Jude prelazi na video-format koji simulira televizijsku snimku i prikazuje predstavu kao gotov proizvod, te pokazuje facijalne ekspresije i reakcije kako u redovima glumaca, tako i iz publike, podvlačeći ono što je on možda kao autor filma znao, ali Mariana kao filmski lik nije. S druge strane, film ima svojih problema, prije svega vezanih za trajanje od blizu dva i pol sata za čime nije bilo realne potrebe. Ako je još i nekako moguće prihvatiti one prolongirane i artificijelno intelektualne dijaloge između Mariane i Movile, scene iz njenog privatnog života i podzaplet s njenim oženjenim ljubavnikom (panika od neočekivane trudnoće) ostaju nekako bledunjave i nepotrebne jer funkcioniraju tek kao opća mjesta o umjetnicima čiji su privatni životi nesređeni zbog prirode posla kojim se bave. Posebno u oči upada scena u kojoj Mariane svom ljubavniku u realnom vremenu od nekoliko minuta u neprekinutom kadru čita odlomak iz knjige koju koristi kao materijal za istraživanje. No, u usporedbi sa značajem filma i njegovim kvalitetama, ove se zamjerke, koje bi neki drugi film “pokopale”, mogu smatrati sitnim i podnošljivim.