kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3
![]()
![]()
![]()
Plamen ćemo možda samo jednom vidjeti u, za sada, ponajboljem filmu tekuće godine Izgaranjecijenjenog južnokorejskog redatelja Chang-Dong Leeja koji se na scenu vraća nakon osmogodišnje pauze, poslije intrigantne, kompleksne drame Poezija. Taj plamen javlja se u snu protagonista Jong-Sua (maestralna interpretacija Ah-In Yooa u niskom registru emocija) u kojem on pali jedan hambar. Ako ovaj motiv djeluje poznato, valja imati na umu da je tu riječ o adaptaciji kratke priče Harukija Murakamija pod nazivom Spaljivanje hambara, koja je, pak, i sama adaptacija istoimene pripovetke Williama Fauknera, ali ih Leejev film svojom kompleksnošću nadilazi. Kao što je u umjetničkim djelima metaforički žar i plamen (u smislu emocija, ljubavi, strasti, zavisti i konflikta) svakako značajniji od fizičkog, tako je i Izgaranjefilm o svemu drugom prije nego li o spaljivanju gospodarskih zgrada na seoskim domaćinstvima. Međunarodna filmska kritika je vrijednost filma prepoznala već na premijeri u zvaničnoj konkurenciji na festivalu u Cannesu, gdje je Izgaranje nagrađeno nagradom FIPRESCI žirija, kao i posebnom nagradom za tehničko dostignuće – u ovom slučaju scenografiju Jum-Hee Shina.
Narativ filma je najprije moguće usporediti sa najfinijom svilom - poput nje on je savitljiv i neuhvatljiv, ali istovremeno čvrst i otporan toliko da ga je skoro nemoguće probiti. Eluzivnost je značajna već i za našeg junaka Jong-Sua s kojim se prvim upoznajmo, ali podaci koje na kapaljku dobivamo o njemu tek su djelići mozaika koji do kraja filma možda i nećemo do kraja sastaviti, ali ćemo svejedno imati generalnu predodžbu i o njemu i o situaciji u kojoj se našao. On radi kao dostavljač u Seulu, ali silom prilika (njegov otac, ratni veteran, upao je u probleme sa zakonom) živi u rodnoj ruralnoj oblasti Paju toliko blizu granice sa sjevernom susjedom da se, ovisno o vjetru, u njegovoj kući ponekad čuje komunistička propaganda. Svoje emocije on drži duboko u sebi, čini se da svijet oko sebe ne razumije u potpunosti i da se u njemu ne snalazi najbolje. Također, on je i pisac u pokušaju i želja mu je da objavi roman nastao pod utjecajem američkih autora Williama Fauknera i Francisa Scotta Fitzgeralda, čije se knjige pojavljuju u kadru kao referenca i, možemo reći, neka vrsta ključa daljeg zapleta.
Tri će stvari njegov život promjeniti iz korijena. Prva je (ponovno) poznanstvo sa Hae-Mi (odlična Jong-Seo Jeon), školskom kolegicom iz rodnog kraja koju je Jong-Su, kako ona tvrdi, u školskim danima nazivao ružnom, čega se on ne sjeća. Odrasla Hae-Mi ni u kojem slučaju nije ružna, naprotiv, izrazito je lijepa ne samo kao mlada žena u najboljim godinama, već i uslijed uspjelih, doziranih plastičnih operacija. Reklo bi se da je po svim parametrima ona za klasu iznad smušenog Jong-Sua: vesela je i komunikativna, radi na boljem poslu nego on, čak i živi u gradu, doduše u minijaturnoj unajmljenoj garsonjeri, pa se čini čudnim da ona na njemu išta vidi. Svjestan da mu se posrećilo (indikativna u tom smislu je briljantna scena seksa između njih dvoje, snimljena iz njegove perspektive s fokusom na zid u njenom stanu), Jong-Su se brzo vezuje za nju, pa je spreman čuvati joj stan i mačku (koju nijednog trenutka ne vidimo toliko da se upitamo postoji li zaista, ili je samo izgovor za neku igru osvete koju Hae-Mi igra) dok je ona u Africi, na putu o kojem je cijelog života maštala. Valja zamijetiti da Lee i njegov koscenarist Jung-Mi Oh vješto pletu niti socijalne drame o radnicima u metropolitanskom gradu, niti romantične i psihološke drame o kompenzaciji za traumu.
Situacija će se dodatno usložniti drugim ključnim događajem, djevojčinim povratkom s putovanja. Hae-Mi se, naime, ne vraća sama, već u pratnji Bena (perfektno odabrani korejsko-američki filmski i televizijski glumac Steven Yeunkoji ima globalni zvjezdani status), čovjeka koji je sve ono što Jong-Su nije: bogati plejboj, čini se bez ijedne brige u životu, kome je posao zabava, a zabava posao. On je prema Jong-Suu izrazito srdačan, bilo da se radi o sažaljenju jer je svjestan da će stidljivi provincijalac ostati “kratkih rukava” kada se budu svodili računi ovog potencijalnog ljubavnog trougla, bilo da i on postaje predmet njegovog pomodnog interesa, onako s visoka, kako to blazirani bogataši već znaju činiti, ili čak iskrenog interesa. Bilo kako bilo, Jong-Su će figurirati kao nekakav nespretni “treći kotač” u njihovoj vezi, svjestan da je za Hae-Mi Ben neka vrsta ulaznice u visoko društvo. Njihovo druženje će imati kulminaciju u Jong-Suaovom domu, nakon pića i marihuane, kada Hae-Mi, skinuvši se do pasa okrenuta suncu u zalasku (na ovom mjestu valja pohvaliti fotografiju koju potpisuje Kyung-Pyo Hong, globalno poznat po radu na filmovima Majkai SnowpiercerJoon-Ho Bonga, te The WailingHong-Jin Na), kada ona izjavi da nikada nije bila sretnija u životu, a Ben kasnije Jong-Suu prizna da ima neobičan hobi: spaljivanje napuštenih plastenika.
Već ovo uvodi još jedan novi žanrovski nivo, misteriju i triler koji će se razgoriti kasnije kada Hae-Mi nenadano nestane iz Jong-Suova života, a on pomisli da to može imati veze s Benovim piromanskim sklonostima, jer ako već može nekažnjeno uništavati imovinu siromašnih seljana, zašto ih ne bi i ubijao. Ova tinjajuća dilema će potrajati do kraja filma, pa i nakon njega, iako se ulozi kako vrijeme odmiče podižu. Naime, je li ta konstrukcija plod fascinacije književnošću kod Jong-Sua ili je Ben zaista (serijski) ubojica? Je li Hae-Mi možda nestala iz njegovog života sasvim slučajno, možda od sramote što ju je Ben u nekom trenutku napustio? Je li Ben samo privilegirani, blazirani bogataš iz Gangama (seulski kvart u kojem prebivaju skorojevići još jedan je općepoznat korejski toponim, kao i granica na 38. paraleli), nekakva lokalna inačica Velikog Gatsbyja, ili svoju financijsku moć i društveni utjecaj koristi kako bi iživljavao morbidne fantazije? U borbu s njim će Jong-Su ući, čini se bez šansi, možda i bez razloga.
Valja napomenuti da se Hae-Miin nestanak događa negdje na polovici filma od ukupno dva i pol sata trajanja u odmjerenom, namjerno sporom tempu i s tinjajućom dinamikom koja će tek na kraju preći u eksploziju nasilja. Neuhvatljiv, meandrirajući zaplet je kičma filma na koju se kači i tehnička vještina cijele ekipe i zaista vrhunska gluma vrlo dobrih, sjajno odabranih i sjajno vođenih glumaca i brojni detalji u drugom, trećem ili četvrtom planu koji o likovima i događajima otkrivaju taman koliko je potrebno, ostavljajući ostatak u nekom zamućenom stanju. Sve je to dio jedinstvene Leejeve autorske vizije realizirane s pedantnom pozornošću za svaki detalj poput, recimo, intrigantnih, a opet realističnih dijaloga. Zločin je uvijek figurirao u autorovom stvaralačkom opusu, bilo kao brižljivo skrivana tajna koja isplivava na površinu, u pozadini, u centru zbivanja ili kao nepokretni pokretač radnje, ali je tek u Izgaranju, iako striktno hipotetičan, hipnotički preuzeo čitav film. Rezultat je nešto izvanserijsko, teško opisivo i vrijedno višekratnog gledanja.