Molly's Game

Aaron Sorkin je jedan od posljednjih velikih pisaca među hollywoodskim scenaristima. Njegov rukopis je toliko prepoznatljiv da se tu ne može govoriti o zanatu, već prije svega o stilu. Sorkinovo pisanje je toliko snažno da predestinira režiju: režirao ga Rob Reiner (Nekoliko dobrih ljudi, Američki predsjednik), Mike Nichols (Rat Charlieja Wilsona), David Fincher (Društvena mreža) ili Danny Boyle (Steve Jobs), svaki Sorkinov film je nepogrešivo Sorkinov. To se osjeti u svakoj replici oštrog, ping-pong dijaloga, očito stiliziranog i nimalo prirodnog, a pitanje na koje gledalac i kritičar mora odgovoriti je sasvim osobno pitanje ukusa: dopada li mu se to ili ne, odnosno želi li da stvarni dijalozi među ljudima zvuče tako humorno i inteligentno, ili jednostavno ne pristaje na briljantnost Sorkinovih likova (u posljednjih nekoliko filmova baziranih na stvarnim osobama). Međutim, mnogo je intrigantnije pitanje zašto se Sorkin baš sada (ili tek sada) odlučio da sam režira svoj scenarij.

Po čemu je “kraljica pokera”, briljantna nekadašnja sportašica olimpijskog nivoa, diplomantica politologije i uspješna poslovna žena, vlasnica kompanije za organizaciju događaja sa akcentom na zatvorene poker-turnire, Molly Bloom, zaslužila da se nađe u društvu kongresmena upletenog u zakulisne radnje Hladnog rata, sportskog menadžera koji je sastavljao tim pomoću algoritma i napravio tehnološku revoluciju u svojoj struci (Moneyball) i dvojice visoko-tehnoloških milijardera? Zato što kao osoba nije ništa manje briljantna i zanimljiva od njih. Zato što njena moralna dilema nije ništa manje duboka od njihovih. Možda i zato što je kao žena uspela u muškom, dječački infantilnom svijetu kocke, hvalisanja i dogovora ispod stola, zadržala kontrolu nad poslovnim modelom bez prostitucije, blaćenja i tračanja. Možda zato što se kao potencijalno slaba karika našla na meti sile zakona glede velike mafijaške optužnice, pa je i “zakon” uslijed njene etičnosti odustao od progona. Po čemu prevazilazi prethodne autorove protagoniste? Po tome što je Sorkin osjetio da mu je Molly Bloom najbolji, najsnažniji, najkompletniji i najkompleksniji lik koji je napisao u svojoj karijeri i nije hito podijeliti zasluge s nekim drugim, profesionalnim redateljem.

Bilo kako bilo, Sorkinova režija je sasvim dobra, iako ne izuzetna, te potpuno u funkciji Sorkinovog pisanja. Recimo, on shvaća suštinu pokera koji nije igra na sreću, već igra specifičnog seta vještina (nalik preferansu ili bridžu), te razliku između igrača i kockara, što Molly’s Game propelira u sam vrh pokeraških filmova. Samo, Molly’s Game nije zamišljen prije svega kao pokeraški film, nego kao film o stvaranju poslovnog imperija, o usponu i padu, zakonu i etici, o odrastanju pod pritiskom i imperativom uspjeha. Također, to je film koji ima ideja i dijaloškog materijala barem za jednu sezonu televizijske serije, pa je Sorkin morao paziti na ritam i da ne sagori u nabijenom tempu, što mu je i pošlo za rukom skoro do pred sam kraj, zahvaljujući duhovito upotrebljenim grafikonima kao u The Big Short, maničnoj, ponekad nepotrebno detaljnoj naraciji glavne junakinje, intrigantnoj strukturi priče u priči s flashback momentima još dalje u prošlost, u djetinjstvo i ranu mladost, kao i redateljevoj televizijskoj navadi da većinu poglavlja završi “cliffhangerom”, napetim, otvorenim krajem koji gledaoca drži u neizvjesnosti do nastavka priče, što mu omogućava intermezo razgovore između Molly i njenog advokata. Tim pouzdanih montažera svakako čini svoje, pa se u Velikoj igri ne osjeća odmah natrpanost – sve je pregledno.

Apsolutni adut je i glumačka podjela, prije svega Jessica Chastain kojoj se ponovo smiješe nominacije u sezoni nagrada. Uloga Molly kao da je skrojena za nju jer trenutno u Hollywoodu nema glumice sposobnije da bez greške savlada tu količinu dijaloga i da pritom svoj lik glatko odvede kroz različite životne faze, raspoloženja i emotivna stanja često u istoj sceni. Pritom ne bi valjalo zamijeniti njenu odmjerenost i poziciju često u drugom-trećem planu za blaziranost, drvenost, čak ni za autorsku izjavu o tome kako žena može upravljati dekadentnom igraonicom za neodrasle dečke – odmjerenost je jedini način da se tekst isporuči, a zajedno s junakinjinom posmatračkom pozicijom sa strane također i jedini način da se održi kontrola u multi-milijunskom poslu baziranom na iracionalnim odlukama ciljane klijentele: hollywoodskih zvijezda, sportaša, poslovnjaka s Wall Streeta, međunarodnih kriminalaca, nasljednika i ostalih s viškom novca, ega i potreba za prestižom. U scenama koje dijeli sa Idrisom Elbom, odličnim u ulozi advokata Charlieja Jaffeya, pokazuje sposobnost da se upusti u nadmudrivanje bez teatralnosti. Kevin Costner je više nego solidan u ulozi Mollynog oca odgovornog za akademski i sportski pritisak od njenog djetinjstva, a Samantha Isler se pokazala kao pravi izbor za ulogu Molly u tinejdžerskoj dobi koja iskazuje svoje buntovništvo, ali ga i dozira. Galerija epizodnih likova je interesantna, od prvog “šefa” Deana Keitha (Jeremy Strong) koji je Molly uveo u svijet skrivenih kockarskih partija, preko serijskog gubitnika sa drugačijom agendom Brada (Brian d’Arcy James) i dobrog igrača Harlana Eusticea (Bill Camp) koji nakon jedne loše ruke upada u spiralu gubitka, pa do pijanca Douglasa Downeya (Chris O’Dowd) koji će u igru uvesti ruske gangstere. Najslikovitiji među epizodistima je ipak Mr. X, kompozit sastavljen od hollywoodskih glumaca i strastvenih pokeraša (u osnovi je to Tobey Maguire s dodacima Leonarda DiCaprija i Bena Afflecka) kojeg Michael Cera igra hrabro, ogoljavajući i njih i svoju glumačku personu kao kakvo osvetoljubivo razmaženo derište.

Već po ovome što imamo Velika igra bi bio vrlo dobar film kojem bi neki iskusniji redatelj još dodatno doprinjeo. David Fincher bi ga, na primjer, vizuelno ispolirao, Martin Scorsese bi ga isfiltrirao i ubacio nešto muzike i pop-kulturnih referenci na prijelaz između milenija, David O’Russell bi pojačao histeriju za stolom za ručanje i za stolom za kartanje, a Brian De Palma bi nam dao gotovo voajerski pogled u Mollynu brižljivo skrivenu, možda čak i nepostojeću privatnost, dok Sorkin različite pristupe kombinira korektno u svrhu realizacije scenarija. I tu se upravo skriva jedini problem filma: njegova želja da ga završi katarzično, pritom jašući na valu populističke psihoanalize. Jedna scena je ključna, ona u kojoj Molly poslije trenutka oslobođenja i laganog nervnog sloma na klizalištu razgovara sa svojim ocem. Sorkin pokušava da se izvuče “polaganjem karata na stol” i replikom kako će tri godine psihoterapije sabiti u tri minute, ali nema ni scenarističke ideje ni redateljske moći da izbjegne patetiku. Još gore od toga je što on tim potezom direktno negira svoju junakinju i jaku, neovisnu ženu koja pliva s figurativnim morskim psima svodi na djevojčicu koja još nije riješila probleme sa svojim ocem. Da se poslužimo analogijom sa pokerom, to je kao kad igrač koji ima jake karte umjesto da navuče protivnika da uloži sve, on sam uloži previše i uplaši ga. Sorkin, dakle, s Molly’s Game odnosi žetone sa stola, ali istina je da je mogao i više.