Ivan

 Ove je godine slovenska filmska produkcija iznjedrila najmanje četiri dugometražna naslova koja su ili će tek odjeknuti na globalnom i regionalnom nivou. Osim Rudara Hanne Slak koji u žanrovskom okviru doku-drame na osnovu memoarske proze rudara Mehmedalije Alića tematizira otkrivanje duboko zakopanih leševa civila, žena i djece u Barbarinom rovu Hude Jame, tema ostala tri filma manje ili više gravitira oko obitelji. Dva od ta tri filma, Ivan Janeza Burgera i Sasvim obična obitelj Jana Cvitkoviča, prikazana su u okviru programa Ponovo s nama Zagreb Film Festivala. Da je u istom programskom sklopu prikazan i treći slovenski film, dokumentarac Obitelj Roka Bičeka sniman poput Linklaterova remek-djela Odrastanje, neki bi pomislili da je riječ o nekakvoj susjedskoj uroti, a ne samo o iznimno plodnoj godini za slovenski film.

Burgerov Ivan počinje izuzetno neprijatno, u rodilištu gdje već iscrpljena Mara (igra ju mlada nada slovenskog glumišta Maruša Majer) završava mukotrpan porod i dobiva sina, naslovnog junaka. Međutim, njene su misli očito odlutale nekamo drugdje jer sina odbija i nakon prospavane noći, manično nekoga zove telefonom, a taj netko se ne javlja. Naše iznenađenje koliko je Mara nespremna za ulogu majku će biti još veće kada saznamo da je otac djeteta i čovjek kojeg ona naziva poslovnjak Rok (Matjaž Tribušon) upleten u korupcijski skandal toliko da je proveo nekoliko noći u zatvoru. Centralna dilema sa kojom će se Mara suočiti je dilema lojalnosti, odnosno tko joj je i zašto bitniji od dvojice muškaraca, jednog odraslog, nepouzdanog i samoživog, i jednog tek rođenog kojemu je nasušno potrebna.

Jedini, ali nezanemarivi problem filma predstavlja njegova osnovna priča i njena scenaristička razrada. Burger je tu, uz pomoć Aleša Čara i bračnog para Koljević, Srđana i Meline, ubacio nekoliko stvari koje se mogu nazvati općim mjestom slovenske i istočnoeuropske post-tranzicije, poput privrednog kriminalca u bijegu od zakona, nesavršenog i rigidnog sistema socijalne zaštite i naivne mlade žene koja i sama dolazi iz tog okruženja, ne bi li glumica koja ju igra dobila “mesnati” monolog na tu temu, a ideja da je nepokretni pokretač tajkunovog pada i maltretiranja njegove ljubavnice zapravo njegova žena (Polona Juh) koja je, prigodno, jalova i stoga jalna, opasno koketira sa mizoginijom. Srećom pa Burger dosta toga ispravlja svojom preciznom i svježom režijom. Čak i u prvom, ponekad klimavom dijelu Burger zna razbiti monotoniju zamućenim subjektivnim kadrom Ivanovog pogleda na svijet, a kasnije kada film u okvir socijalne drame ubaci i elemente trilera i filma ceste, napetost održava pomoću muzike, snažnog “dronea” električne gitare koju potpisuje slovensko-bosanski kantautor Damir Avdić. Za svaku pohvalu je i fotografija Marka Brdara, digitalna, oštra i u hladnim tonovima, te glumačka izvedba Maruše Majer koju je Burger otkrio široj publici u svom prethodnom filmu Autoškolai koja uspjeva da izvede “luk” od inicijalno nesimpatičnog, odbojnog lika u nešto poput heroja, više svojom snažnom i preciznom interpretacijom nego uz pomoć scenarija.