kritika originalno pročitana u emisiji Filmoskop na trećem programu Hrvatskog Radija
![]()
![]()
![]()
Mladima, pa i onima na pragu sredovječnosti u Hrvatskoj i Sloveniji, o ostatku bivše nam države da ne govorimo, Trst uglavnom ne znači previše. Van nekih čisto osobnih uspomena koje imamo ili nemamo, Trst je europski grad kao i svaki drugi, jedan od mnogo u globaliziranom svijetu. Te generacije će se možda maglovito sjećati storija svojih roditelja o Trstu, možda ponekog izleta sa dominantnim konzumerističkim predznakom, dok će još mlađima čak i to biti nepoznanica. Međutim, za neke starije generacije, Trst je značio puno više od toga. Lako je to podvesti pod kulturu šverca i ranog konzumerizma, govoriti o “jeansu” ili auto-dijelovima ili snobizmu ispijanja originalnih talijanskih espressa i capucina bez nekog naročitog povoda, ali Trst je dobrom broju Jugoslavena bio prvi prozor u zapadni svijet. Još i prije “zlatnog doba” kupovine na tržnici Ponte Rosso, putevi povijesti jugoslavenskih naroda i Talijana su se na nerijetko epski način križali upravo u Trstu koji je bio jedna od fokalnih točaka ranog, predratnog antifašističkog otpora kroz organizaciju TIGR, kao i točka konačne pobjede partizanskih boraca u Drugom svjetskom ratu. Koliko zbog činjenice da se Jugoslavija vrlo rano izvukla iz željeznog zagrljaja Sovjetskog Saveza, toliko i zbog raznih bilateralnih ugovora, granica između Jugoslavije i Italije je bila najmekša i najotvorenija od svih granica između kapitalističkih i komunističkih zemalja. Pogranična trgovina je otpočela već 50-ih godina, da bi se digla na internacionalni nivo i uspostavila kao kulturni fenomen 60-ih, a svoj puni obim doživjela 70-ih i 80-ih. Trgovinsku razmjenu je, očekivano, slijedila i kulturna. Talijanski i prije svega tršćanski autor Alessio Bozzer pozabavio se tim fenomenom u svom dokumentarnom filmu Trst, Jugoslavija, u Hrvatskoj premijerno prikazanim na Liburnia Film Festivalu, a onda prisutnim i u kino distribuciji.
U razgovorima sa svojim sugovornicima s obiju strane granice (ovo je jedan od onih takozvanih “talking heads” dokumentaraca), Bozzer je pokušao da pokrije sve aspekte fenomena kupovine u Trstu, što je to značilo za jugoslavenske kupce, a što za talijanske prodavače, a u središtu zbivanja nalazi se, naravno, tržnica Ponte Rosso na kojoj su se u neka relativno davna vremena kupovale one sablasne lutke za vrh ormara, a nešto kasnije “jeans”, kava, banane. Bozzer je razgovore vodio sa povijesničarima-amaterima, fotografima, arhivarima, potomcima prodavača, vlasnicima, odnosno nasljednicima modnog imperija “Riffle” koji je proizvodio najjeftiniji talijanski “jeans”, carinicima i policajcima s obiju strana, jugoslavenskim kondukterima u vlakovima i šoferima autobusa koji su dovozili kupce, te s brojnim javnim ličnostima različitih profila uglavnom iz Slovenije i Hrvatske koje su govorile o svojim sjećanjima na Trst i značaj kupljene odjeće ili popijene kave u Trstu za ugled među vršnjacima i kolegama. Tako ćemo se naslušati carinsko-policijskih anegdota o uhvaćenim švercerima, o Riffle trapericama i njihovoj stripovskoj etiketi, o problemima oko zamjene novca i posla koji se iz toga razvio, o parkingu, pakiranju, obaveznom “trontanju” kupljenom robom tako da bi oni koji su u radnju ušli kao mršavi iz nje izašli kao debeli ne bi li prevarili carinike, te o ostalim sastavnim dijelovima folklorne memorije zvane “kupovina u Trstu”.
Neke od tih prispodoba su interesantnije i generalno uspjelije od drugih, međutim većina njih ostaje na nivou onoga što smo već imali prilike čuti od starijih generacija, sami iskusiti ako smo pripadnici istih ili makar pročitati u Leksikonu Yu mitologije ili na kakvom nostalgičnom internetskom portalu. Osnovni problem filma je, uz njegov klasičan, čak pomalo bezličan stil u kojem se sugovornici izmjenjuju s arhivskim fotografijama i materijalom s televizije, i format filma, odnosno njegovo trajanje od svega 65 minuta što je Bozzeru dovoljno tek da uglavnom zagrebe po površini cijelog fenomena. Potencijalno zanimljivi politički, ekonomski i momenti kulturne razmjene su praktički “pretrčani” u kratkim epizodama zasnovanim na općim mjestima (zanimljiv aspekt odalaska u Trst u kino zbog svježijeg filmskog repertoara, recimo, zauzima možda minutu-dvije filma), a za dubinu se čini kako nema ni vremena ni volje. Ono što je, međutim, čudno je to da kako film odmiče, tako se gubi talijanska perspektiva koja bi mogla biti zanimljiva i jednoj i drugoj publici (Tršćanima kao kuriozitet iz bliže povijesti, Talijanima van Trsta kao jedna nova dimenzija njihove diverzificirane zemlje, a bivšim Jugoslavenima kao jedan sasvim novi kut gledanja na dio njihove mitologije), pa Trst, Jugoslavija postaje više jugoslavenski nego talijanski dokumentarac. Nešto informativne i edukativne vrijednosti film svejedno zadržava, ali to nije ni izbliza dovoljno da bi ga učinilo izuzetnim.