Quantcast
Channel: nije više Film na dan
Viewing all 2309 articles
Browse latest View live

A Film a Week - Loving Pablo

$
0
0
There must some kind of competition between the high-profile Spanish-speaking actors who will serve as the best Pablo Escobar ever featured on either big or small screen. And after Édgar Ramirez(Killing Pablo), Benicio del Toro (very good in Escobar: Paradise Lost, even though the film itself was a kind of bland experience) and a brief episode by Mauricio Mejía in last year’s American Made, the turn came to Javier Bardemto put on his fake belly / fatsuit and his mask and to try his luck as the notorious drug kingpin in Fernando Léon de Aranoa’sSpanish-Bulgarian co-production Loving Pablo. Maybe somebody should tell the whole crew behind this silly challenge that the goal has been already set pretty high by the Brazilian actor Wagner Moura of the Netflix TV series Narcos.

For his angle to this well-documented, told and re-told story, de Aranoa chose the best-selling memoir Loving Pablo, Hating Escobar by the drug lord’s former associate and lover, celebrated TV journalist Virginia Vallejo which he adapted himself. Generally speaking, de Aranoa is a reliable scriptwriter and even more reliable director of Mondays in the Sun fame, but after interestingly drafted, though cliché-ridden feature A Perfect Dayand “on the right place at the right time” documentary Politics, Instructions Manual, Loving Pablo makes him look amateurish like a bottom of the class college boy trying to emulate the ultimate crime-drama bio-pic classics in the likes of Goodfellas. Long story short, everything he could do wrong – he did with vengeance.

His writing is lazy, relying to much on the source material and therefore clumsily patched with the god-awful voice-over narration done by Penélope Cruz who is also present as the semi-active co-leading character Virginia. The end result is that the voice-over is overlapping with the visual narration which would look better and more elegant without explaining the obvious. Even the structure is kinda pedestrian, lacking any kind of personal or political angle and simply lining up the biographical events in a chronological order. When he finally distances himself from the book, he does so in an atrocious fashion completed with borderline moronic dialogue and even more idiotic monologue.

The musical choices which were aimed to channel the scorsesian style of sorts are also lazy, reduced to often-heard 80’s cheesy pop, Latino and rock standards, with Carlos Santana’sBlack Magic Woman (as the pillar of Latin rock) used completely out of context somewhere around the half an hour mark. The only interesting and humorous piece of soundtrack is the Christmas standard Let It Snow in the scene when the cartel’s transport jet lands on an American highway, but even this is too much on the nose (pun intended).

Also, the attempted use of torture and shock does not do any good for the film because it usually ends with some half-hearted brutality and over the top animal cruelty with a “top-down” approach in which a horse gets killed in the beginning, a dog gets beaten in an elaborate human torturing scene around mid-point and a flock of pigeons flies into the helicopter propeller near the end. And let us not speak about ripping off de Palma’sScarface’s signature chainsaw scene.

Let us maybe speak about the use of the language(s) here. Filming mostly in English might seem as a reasonable, business-friendly solution, but with a heavy (as in totally fake) Spanish accent it just sounds ridiculous, especially underlined with Spanish curses and phrases known to every owner of a TV set. Unfortunately, that puts the central pair of actors between the rock and the hard place. They have some chemistry in the scenes they share (which is understandable given that they are a real-life couple), but their cartoonish accents, his constant mumbling and her occasional telenovella styled hysterical over-acting just remind us how both of them are not really on the top of their game when acting in English, like one The Counsellor or Vanilla Sky was not enough already. Finding the counter-argument might prove futile: Bardem’s performance in No Country for Old Men was wordless and the interaction between two of them in Vicky Christina Barcelona was mostly in Spanish which suits both of them better.

Speaking of acting, not that the rest of the crew fared better, with both Spanish or English dialogue, like Peter Sarsgaard as a DEA agent or Julieth Restrepo as Escobar’s slightly less glamourous wife Maria Victoria Henao, but that again is a strong case of seriously under-developed characters due to the lazy writing.

We might compare Loving Pablo to a car crash, but that would not be accurate. Trainwreck would be more adequate comparison, but still would not describe it completely. No, what comes to my mind is a mid-air collision over a densely populated area: leave any hope to be a survivor of this one.

Putin’s Witnesses / Svideteli Putina

$
0
0
tekst objavljen na XXZ portalu

2018.
scenario i režija: Vitalij Manski

U poslednjih nekoliko godina dokumentarcima Pipeline (2013), Under the Sun (2015) i Close Relations (2016), rusko-ukrajinski sineast Vitalij Manski se pozicionirao kao hroničar one istine koju ne možemo videti jer je skrivena od naših očiju, bilo da je reč o stanovništvu u ruralnim zabitima oko trans-sibirskog gasovoda, Severnoj Koreji ili dualnog nacionalnog i građanskog identiteta u svetlu događaja na Majdanu. Sa svojim novim filmom, Manski se, međutim, vraća u prošlost, u period na prelasku milenijuma, između Putinovog preuzimanja mesta V.D. predsednika države, preko odlučujućih izbora na kojima je potvrdio svoj mandat, pa do prve godine njegove vladavine.

Putinovi svedoci su film potpuno sačinjen od starih snimaka s lica mesta jer je Manski, kao reditelj sa stalnim narudžbama od državne televizije, Putinovu kampanju pratio izbliza. Dosnimljenog materijala nema, kao što nema ni “govorećih glava”. Jedino novo u filmu je naracija koju Manski izvodi sam, iskreno se prisećajući svojih stajališta iz tog perioda, a opet sa naknadnom svešću i naknadnom pameću glede istorijskog značaja tih događaja. Uostalom, on kombinuje materijale iz dva televizijska dokumentarca koja je uporedo snimao o ruskim (bivšim) predsednicima Gorbačovu i Jeljcinu sa materijalom iz takođe naručenog dokumentarca o Putinu i njegovoj kampanji, kao i sa kućnim snimcima koje je radio što za projekat, što iz hobija.
 
Manski svoj film počinje direktno i od početka priče. Datum je 31.12.1999. i ruski predsednik Jeljcin u svojoj “novogodišnjoj poslanici” poručuje kako će odstupiti s položaja zbog slabog zdravstvenog stanja i da će ga zameniti dotadašnji premijer Vladimir Putin. U kući Manskih šok i neverica: supruga Natalija je jako nepoverljiva prema novom vođi, naročito zbog njegove prošlosti u KGB-u, Vitalij sa druge strane čeka da vidi kako će se stvari odvijati, verujući u zdrav razum ruskog establishmenta i odanost istog unapređenju demokratije. Uostalom, on ima posao koji mora da obavi, a i, setimo se, Putin je u to doba i još nekoliko godina za tim odavao utisak posvećenog demokrate i liberala.

Centralni deo filma posvećen je Putinovoj predsedničkoj kampanji sa povlaštenog mesta V.D.-a zasnovanoj na frazama o čvrstom, racionalnom i stabilnom lideru, te o kontinuitetu. Putin je svakako bio Jeljcinov projekat, bivši predsednik je barem nekoliko godina tražio svog naslednika u sebi bliskim političkim krugovima, ali ga je našao tek u Putinu koji je isprva bio dovoljno bezličan da bi se uklopio u profil: govorio je u frazama, pozirao kako “sluša i čuje” narod, imao je prošlost i sovjetsku i tranzicionu i na njega je svako mogao projektirati svoje stavove i želje. Kampanju su vodili Jeljcinova kći Tatjana i njen tadašnji verenik Valentin Jumašev.

Prvi signal da nešto nije kako treba je tipična ruska šifra, odnosno Putinov postupak koji bi negde drugde prošao nezapaženo. Kada su rezultati izbora objavljeni, Jeljcin je lično nazvao Putinov štab da novom izabranom predsedniku čestita pobedu. Manski je za to vreme snimao u Jeljcinovoj kući. Neko iz štaba se javio i odgovorio da će novi predsednik nazvati nazad čim za to nađe vremena. Poziv nije došao, ni te noći, ni kasnije.
Drugi znak za uzbunu je, pored predsednikove nezgodne navade da se ubeđuje sa sagovornicima dok isti ne priznaju kako je dotični u pravu, te vrlo paušalnog tumačenja demokratije koje se svodi da je on za pluralizam mišljenja, ali da je zdravije slagati se s njegovim, bila puzajuća rehabilitacija simbola sovjetske totalitarne prošlosti. Vojsci je ponovo uspostavljen kontinuitet s Crvenom Armijom (pod egidom antifašizma, naravno), državna himna je kozmetički promenjena tako da zvuči “crvenije” i sve u tom smislu. Danas imamo neo-sovjetsku politiku Rusije ne samo na teritoriji bivših sovjetskih repulika (gde je Gruzija za sada najgore prošla, a Ukrajina svoju kalvariju još uvek prolazi), nego i u Siriji, na Balkanu i na globalnom nivou kroz hakersko-špijunsko-propagandne marifetluke.

Možda ne bi bilo loše podsetiti se na druge Putinove svedoke koji su, pored Manskog, učestvovali u kampanji i imali prilike tesno sarađivati sa predsednikom. Medvedev je jedini koji je još uvek živ i na položaju – možda zbog neograničene lojalnosti – on i Putin po potrebi menjaju fotelje kako bi se ispoštovala procedura fasadne demokratije. Ostali su, poput Čubajsa, Gleba Pavlovskog, Kasjanova, bračnog para Jumaševih, Surkova, završili u opoziciji i daleko od poslovno-političkih struktura, možda čak i u zatvoru na neko vreme jednom kada su se s Putinom razišli, a Mihail Lesin i još par njih su i ubijeni pod “nerazjašnjenim okolnostima”. Sloboda medija iz 90-ih je sada sanak pusti, a postoje i indicije da se iza dobrog dela terorističkih napada u zemlji kriju duge ruke državnih struktura.

Manski o tome govori sam, bez straha ili sa strahom da bi mogao završiti dva metra ispod zemlje, govori hrabro i čisto. Možda je siguran da će ga latvijska adresa na kojoj živi sačuvati od osvetoljubive naravi bivšeg prijatelja. Možda veruje da se zbog filma glava (još uvek) ne gubi. Uostalom, nema mu ko drugi u tome pomoći: sećanja se sama po sebi distorziraju s vremenom i uklapaju u određeni narativ, a svedoci, komentatori, analitičari koji su ostali u Rusiji su ili mišljenje promenili ili su zastrašeni suviše da bi bili otvoreni. Bilo kako bilo, Putinovi svedoci je jedno pošteno napravljeno, napeto i implicitno potresno svedočanstvo jednog vremena i karta za tumačenje posledica tih događaja u vremenu sadašnjem.

A Film a Week - Aleksi

$
0
0
previously published on Cineuropa
World-premiering as the opening film in the national competition at the Pula Film Festival, the debut feature by Croatia’s Barbara Vekarić, Aleksi, is being marketed as something quite new in contemporary national cinema: an indie-style dramedy that tackles the topic of “the second coming of age” and figuring out life goals on the brink of one’s thirties, in a realistic fashion. Strong social-media campaign aside, Aleksi is a bit of a let-down, although it is quite enjoyable in parts.
The title character, played in stunning fashion by Tihana Lazović (The High Sun), is a typical movie millennial: after a few attempts at studies and internships abroad, she comes back to her parents’ (played by Serbian actors Aljoša Vučković and Neda Arnerić) coastal home on the Pelješac peninsula. While dodging a job in the family wine business and waiting for a response to her latest application for yet another internship in Berlin, she spends her time posing as an abstract photographer, hanging out with her cousin Lea (Nataša Janjić) and weighing up relationship prospects with three very different men.
The first, Goran (Lazović’s The High Sun partner Goran Marković), is a local musician to whom she feels an instant attraction, but she is repulsed by his somewhat conservative ideas about roles in a relationship. Then we have an older, rich playboy, Tony (played by Slovenia’s Sebastian Cavazza), who will take her yachting or give her the very best cocaine, but he does not seem too keen on anything more than just fooling around. Finally, there is a fellow photographer, Chris (Jason Mann), an American she met by chance on a ferry, who shares her interests, but whose overly benevolent attitude serves as a turn-off.
The idea is basic enough, done to death in US indie cinema and also not all that new to Croatia (see Nevio Marasović’s similarly themed Comic Sans). However, whereas that movie succeeds in elevating the story above the trope-based characters, Aleksi kind of fails. Not having an actual story to tell (other than following the string of low-intensity events) would be fine if the characters had been written in more detail. Chris and Tony are basically non-entities, Lea comes and goes as dictated by the whims of the screenplay, and a strict mother and a more lenient father are global cinematic clichés.
Neither is the character of Aleksi particularly well written. Sometimes she seems like a collection of quirks elevated only by Tihana Lazović’s “all in” style of acting that gives the impression she wrote it herself. That works up to a point, especially in the scenes that she shares with Goran Marković, which are brimming with acting chemistry, physical attraction and verbal banter, thus cementing their status as the Jennifer Lawrence and Bradley Cooper of Croatian cinema. Vekarić’s only attempt at commentary on masculinity and femininity is relegated to the extended usage of bodily fluids and the things Aleksi does with her body hair.
Tihana Lazović is brilliant throughout, Goran Marković also has his moments, and director Vekarić has some interesting ideas, such as employing a sound scheme consisting of street noise, an original score by Jure Ferina and Pavle Miholjević, and some additional music, both domestic and foreign. The overall look is also pretty decent, and the standard hand-held camerawork is enriched by DoP Filip Tot’s smart use of the vivid Mediterranean colour palette.

Beast

$
0
0
kritika objavljena na XXZ

2017.
scenario i režija: Michael Pearce
uloge: Jessie Buckley, Johnny Flynn, Geraldine James, Shannon Tarbet, Trystan Gravelle, Olwen Fouéré

Ponekad, samo ponekad, dogodi se da neki film unese potpuni razdor u ličnost gledaoca jer na pitanje je li dobar ili nije nema suvislog odgovora pošto svakako nije osrednji. Gledalac je tako istovremeno i fasciniran što pametnom rekontekstualizacijom filmskog nasleđa, što potpuno originalnim idejama, ali i frustriran “dečijim bolestima” (ah, to “mamuzanje” u sredini) i rešenjima koja nisu baš najuspelija, poput nekoliko obrata previše koji vode prema potpuno pogrešno koncipiranom kraju. Takvi filmovi obično bolje deluju sa svakim narednim gledanjem ako im magnetizam za to proradi, što je slučaj sa Beast, dugometražnim prvencem autora nagrađivanih kratkih filmova Michaela Pearcea.

Utisci o filmu su toliko difuzni da ih je možda najbolje opisati kroz reference na druge naslove. Tako imamo osnovnu premisu negde između “pulp” trilera 90-ih tipa Sleeping with the Enemy i remek-dela Badlands, uvijenog u foliju britanskog televizijskog procedurala sa horor-atmosferom ranog Polanskog i uz pretnju da će se možda pretvoriti u ludački horor tipa Sightseersšto zbog razvoja glavnog ženskog lika, što zbog socijalnog komentara u pozadini. Ali rekoh, Beast je dosta više od zbira sastavnih delova i pokazatelj rediteljevog potencijala da postane jedan od najznačajnijih filmskih autora u godinama pred nama.

U uvodnoj i jedinoj naraciji naša protagonistkinja Moll (Buckley), odevena u letnju žutu haljinu i gledajući se u ogledalu, saopštava nam da je kao mala bila fascinirana kitovima ubicama jer izgledaju kao da se smeju. Znamo da je nešto “off” sa njom i potvrdu dobivamo na njenoj rođendanskoj zabavi kada joj sestra “ukrade show” saopštenjem da je trudna (i to da nosi blizance), a stroga majka Hilary (James) pošalje nesretnu Moll po šampanjac u podrum. Ona, pak, napušta svoju zabavu i odlazi u lokalni klub (mesto radnje je tesno povezana zajednica na otoku Jersey u Lamanšu), gde flertuje sa jednim momkom. Kada dotični postane navalentan kasnije, na scenu gotovo niotkuda stupa Pascal (Flynn) u svom starom Land Roveru, naoružan sa lovačkom puškom, te u maniru kaubojčine otera napasnika.

On je, pak, priča za sebe, dosta više od utiska šarmantne barabe i prestupnika (vozilo mu je puno ilegalno ulovljenih zečeva). Poreklom iz potlačene francuske manjine, sa žigom seksualnog prestupnika pod ne baš do kraja jasnim okolnostima, on je autsajder na svojoj zemlji, a moguće i Mollin kit ubica iz naracije u kojeg se ona zaljubljuje. Lokalnu zajednicu, međutim, potresa serija ubistava tinejdžerki gde je Pascal prvi, prigodni i najverovatniji osumnjičeni, a Moll mu pruža bezrezervnu podršku što je dovodi u sukob sa svojom buržoaskom familijom i zapravo svima koje poznaje. To, pak, nije ništa novo za nju: nipodaštavana je kod kuće i zlostavljana u školi, što će njihovu vezu učiniti čvršćom čak i uprkos sumnjama koje se porađaju u njenoj glavi. Ona zapravo samo ne zna kako da se postavi sve i da je Pascal zaista ubica.

Misterija odlično radi skoro do samog kraja kada Pearce pokaže da nije baš najsigurniji pripovedač i da mu je cilj više da “izvoza” gledaoca nego da ostane koherentan i dosledan standardu koji je sam postavio. Međutim, kao reditelj je više nego potkovan jer mu je svaka scena na granici savršenstva, a ima ih različitih i sa pregršt motiva. Tako imamo i nežno-romantične i seksualno-napete scene između dvoje ljubavnika, zagušujuću atmosferu doma i formalnih druženja pod imperativom pristojnosti, policijska ispitivanja, Molline sekvence snova, odnosno noćnih mora i sve to izgleda savršeno. Za pohvalu je takođe fotografija Benjamina Kračuna koja hvata zadivljujuću lepotu prirode bez imalo koketiranja sa sladunjavošću primerenom za turističke brošure, što inače ume biti boljka britanske filmske i televizijske produkcije.

Glumačka podela je možda i najimpresivniji deo filma. U Johnnyju Flynnu vidimo tinjajući bes koji svakog trenutka može eksplodirati, pa takav prolazi u obe varijante – i kao ubica sa psihopatskim nagnjenjima, ali i kao nepravedno optuženi. Geraldine James je u svojoj hladnoj rigidnosti apsolutno jeziva kao majka koja “samo” pokušava da održi red u kući i zajednici. Glavna zvezda filma je, međutim, Jessie Buckley, etablirana na irskoj mjuzikl sceni kojoj je ovo prva ozbiljna filmska uloga nakon nekoliko televizijskih. Njena pažljiva, inteligentna, ali i emotivno hrabra interpretacija Moll je na granici savršenstva i služi kao kičma filma i jedan je od većih razloga da mu se i u budućnosti vraćate.

A Film a Week - Mali

$
0
0
previously published on Cineuropa


Oddly enough, the last and the most eagerly awaited world premiere at this year’s edition of the Pula Film Festival, Mali, written and directed by Antonio Nuić (All for Free, Donkey, Life Is a Trumpet), is a sequel of sorts. Or, more accurately, an instalment in his series of shorts and features about the same characters. They were introduced in one of his student shorts, rising to national fame in the final chapter of the well-received triptych Sex, Drinks and Bloodshed, on the topic of football hooliganism in Croatia, where a night of game-watching among friends veers off in an unpredictable direction, unearthing dangerous secrets.
Some 13 years later, the child seen as a baby in the previous film, Mali (mesmerising newcomer Vito Dijak), is about to finish primary school. His mother, Martina (not seen in the film), is dying of cancer in hospital, and his father, Frenki, played by Vito’s real-life father Franjo Dijak (Goran), has come back from jail a changed man – not exactly leaving his criminal ways behind, but becoming more savvy about them. The trouble is that as soon as Martina dies, her parents will sue Frenki to gain custody of Mali and probably win the case, even though the boy has been doing much better in life since his father got back, improving his grades, behaving better and nurturing his chess skills. However, Frenki has a plan that not only involves testimonies from the staff at Mali’s school, but also from his new business partners, his sleazy lawyer friend Vladek (Robert Ugrina) and dirty cop Majić (Živko Anočić), as well as his loser mates Boki (Bojan Navojec), Raks (Rakan Rushaidat) and Kečo (Hrvoje Kečkeš). Meanwhile, overly violent cop Slišković is on his tail.
In Mali, Nuić disaffirms the “Hitchockian” theory of “drama as life with the dull parts cut out”. Pretty much all we see are people immersed in ordinary situations and rituals: chit-chat, buddy-to-buddy banter, drinking, doing drugs, enjoying a birthday party and a field trip, all of which is slotted into a compelling crime storyline, while the supposed action takes place off screen. Its “Croatian Usual Suspects” label might ensure that it gets some time on the festival circuit before it opens domestically in winter 2019.
This lean, 90-minute film works better than expected for such an ambitious crime-drama transposed to a Croatian setting thanks to Nuić’s precise writing, dialogue that blends gritty realness and effortless cool, and his sure-handed directing that uses the skills of the crew (consisting of his usual collaborators) to the maximum. Radislav Jovanov Gonzo’s cinematography (varying the colour palette to match the location, whether urban or rural, and changing the length of the shots to match the mood) is impressive, as is Hrvoje Štefotić’s pulsating, tension-inducing original score.
The actors are also employed masterfully. Franjo Dijak, Rakan Rushaidat, Bojan Navojec and Hrvoje Kečkeš have certainly played some part in creating their characters together with Nuić from their student times on. Now, the “gang” has been reinforced by Robert Ugrina and Živko Anočić (doing a good job of being both scary and smart at the same time), and especially by Vito Dijak, whose measured, controlled performance is rarely seen in child actors. He might just represent the bright future of the Croatian acting scene, while his character is, ironically, the very dark, dystopian future of Croatian society if trends such as risky yet highly organised crime and corruption continue to grow.

Lista - Jul 2018

$
0
0

Ukupno pogledano: 45
Prvi put pogledano: 36
Najbolji utisak (prvi put pogledano): Tully
Najlošiji utisak: New End / Ende Neu

*ponovno gledanje
objavljene kritike su aktivni linkovi

datum izvor Naslov na Engleskom / Originalni naslov (Reditelj, godina) - ocena

01.07. video Kodachrome (Mark Raso, 2017) - 6/10
02.07. video Crooked House (Gilles Paquet-Brenner, 2017) - 4/10
*02.07. festival Infinite Football / Fotbal infinit (Corneliu Porumboiu, 2018) - 8/10
03.07. kino Tully (Jason Reitman, 2018) - 9/10
04.07. video Manito (Eric Eason, 2003) - 2/10
*05.07. festival Dawson City: Frozen Time (Bill Morrisson, 2016) - 8/10
06.07. festival Diamantino (Gabriel Abrantes, Daniel Schmidt, 2018) - 7/10
06.07. festival To The Night (Peter Brunner, 2018) - 3/10
07.07. festival 53 Wars / 53 wojny (Ewa Bukowska, 2018) - 8/10
07.07. festival Volcano / Vulkan (Roman Bondarčuk, 2018) - 9/10
08.07. festival New End / Ende Neu (Leonel Deitsche, 2018) - 2/10
10.07. festival Via Carpatia (Kasper Bajon, Klara Kochanska, 2018) - 4/10
10.07. festival Blossom Valley / Virágvölgy (Laszlo Csuja, 2018) - 5/10
*10.07. festival Iskra (Gojko Berkuljan, 2017) - 8/10
*11.07. festival Tigers Are Not Afraid / Vuelven (Issa López, 2017) - 7/10
*11.07. festival Five Fingers for Marseilles (Michael Matthews, 2017) - 6/10
11.07. festival Hostile (Mathieu Turi, 2017) - 3/10
12.07. festival Sueno Florianopolis (Ana Katz, 2018) - 6/10
12.07. festival Miriam Lies / Miriam Miente (Natalia Cabral, Oriol Estrada, 2018) - 4/10
12.07. festival Snowflake / Schneeflöckhen (Adolfo J. Kolmerer, William James, 2017) - 7/10
12.07. festival Rendel (Jesse Haaja, 2017) - 6/10
12.07. festival Trauma (Lucio A. Rojas, 2017) - 4/10
13.07. festival Putin's Witnesses / Svideteli Putina (Vitaly Mansky, 2018) - 8/10
*13.07. festival Charismata (Andy Collier, Toor Main, 2017) - 6/10
*13.07. festival Party Hard Die Young / Die letzte Party deines Lebens (Dominik Hartl, 2018) - 6/10
*13.07. festival Premika (Siwakorn Jarupongpa, 2017) - 7/10
*13.07. festival Rosemary's Baby (Roman Polanski, 1968) - 9/10
13.07. festival Oto (Vasja Ravškar, 2018) - ?/10
14.07. festival  Vidar the Vampire / VampyrVidar (Thomas Aske Berg, Frederik Waldeland, 2017) - 6/10
15.07. kino Loving Pablo (Fernando Léon de Aranoa, 2017) - 3/10
16.07. festival Hunting Elephants (Reshef Levi, 2013) - 6/10
16.07. festival Lada Kamenski (Sara Hribar, Marko Šantić, 2018) - 4/10 
17.07. festival Aleksi (Barbara Vekarić, 2018) - 5/10
17.07. festival Perseverance/ Vztrajanje (Miha Knific, 2017) - 3/10
17.07. festival Until the End of Death / Do kraja smrti (Anđelo Jurkas, 2018) - ?/10
18.07. festival Home / Dom (Dario Pleić, 2018) - 5/10
18.07. festival For Good Old Times / Za ona dobra stara vremena (Eduard Galić, 2018) - 6/10
19.07. festival Chameleon / Kameleon (Dino Kos, Frano Barunčić, 2018) - 3/10
19.07. festival Deep Cuts / Duboki rezovi (Dubravka Turić, Filip Mojzeš, Filip Peruzović, 2018) - ?/10
20.07. festival Beast (Michael Pearce, 2017) - 7/10
21.10. festival Mayerling (Anatole Litvak, 1936) - 5/10
24.07. festival Mali (Antonio Nuić, 2018) - 8/10
25.07. festival Amok / Džgan (Vardan Tozija, 2016) - 7/10
25.07. festival Hannah (Andrea Pallaoro, 2017) - 5/10
28.07. festival Lazy Guy / Lijenština (Aleksa Stefan Radunović, 2018) - 2/10


Amok / Džgan

$
0
0
kritika originalno objavljena na XXZ


2016.
scenario i režija: Vardan Tozija
uloge: Martin Đorđoski, Deniz Abdula, Nikola Ristanovski, Ljupčo Todorovski, Goran Stojanovski, Boris Damovski, Sara Klimoska

Pamtim još uvek reči profesora bihevioralne psihologije koji je sažeto objasnio zašto se za eksperimente koriste upravo pacovi. Naime, narečeni glodari su dovoljno inteligentni da uče i napreduju u rešavanju određenih problema, a pritom su generalno nesimpatični, imaju negativne konotacije i nikome ih nije žao. Onda se prisetim duhovitog ili “duhovitog” pesmuljka Bore Čorbe o tome kako će pacovi iz podruma preuzeti vlast, kad-tad, i shvatim gotovo tautološku ispravnost te tvrdnje, ma koliko je ni sam njen autor ne shvatao, jer inteligencija nema nužno veze s ljudskim kvalitetima, a grozne životne okolnosti u kojima možda i nije najgore završiti na stolu za disekciju čoveka, odnosno pacova nateraju da bude još gadniji, još pametniji, još nasilniji, još strašniji.

Čemu ovaj uvod, osim da se ispuca 1000 karaktera, i kakve to veze ima s vrlo dobrim filmom Amok mladog i nadolazećeg makedonskog reditelja Vardana Tozije? Upravo tim terminom se ne jednom, nego stalno od strane institucija nazivaju njegovi anti-junaci. Oni su “domci”, deca bez roditelja i nikome nije stalo do njih. Jedan od vaspitača, takođe sa bagažom lične istorije, kojeg igra maestralni Nikola Ristanovski i jedna cura (Klimoska) koja se u jednog od njih slučajno zaljubila se ne računaju – društvo kao takvo, preobučeno u gipsanu antiku koja sakriva bedu i korupciju, te je ljude odavno otpisalo.

Naravno, “pacovi” će krenuti gore po lestvici društvenog uspeha čim se za to steknu uslovi, odnosno čim se pojavi dovoljno rešen, inteligentan, beskrupulozan i sjeban vođa koji će ih povesti putem svoje, ali i njihove osvete na kojem će stradati jednako dileri i žandari. Dotle imamo ambiciozno zamišljen, ali budžetom i iskustvom reditelja i glumačke postave ograničen razvoj likova gde će se profilirati Filip (Đorđoski) i Petar (Abdula) kao dva, hm, koncepta uspona od kojih prvi predstavlja bespoštedno nasilje kao odgovor na situaciju u koju ih gura društvo, dok drugi još uvek (naivno) veruje da će se ostvariti kroz ljubav i naporan rad što će mu omogućiti da jednog dana živi pošteno.

Nekim gledaocima će se učiniti da Amok ima problema s tempom, međutim on je namerno takav kakav je, od početne scene sa shemom za pljačku novca od karata iz autobusa, preko ispitivanja grupne dinamike u domu i odnosa sa vaspitačima, direktorom, policijom i drugim institucijama. Ritam je, pak, više u službi interne logike nego utiska koji će ostaviti na gledaoce jer posle jedne šok-scene na kraju prve trećine sledi poduži period “hlađenja”. Dinamike, doduše, zaista ponekad fali u određenim scenama, naročito onim dijaloškim, u prvoj polovini filma, što bi lako bilo premošćeno što inventivnijim kadriranjem od školske varijante s kontra-planovima gde pokazuje svoju recentnu televizijsku prošlost, inspirativnijom fotografijom koja bi bolje iskoristila autentične lokacije periferije Skoplja i uklopila ih u wide screen format, pa i sigurnijom glumom.

Međutim, radeći sa budžetom od oko 200.000 eura, sa glavnim glumcem bez prethodnog filmskog iskustva čija je uloga izrazito zahtevna, višeznačna i višeslojna, te ostatkom postave kojoj je primarni izraz uglavnom teatar ili televizija, Tozija izvlači najbolje što može. Pomoć Ristanovskog je dragocena kada je ima, što nije uvek slučaj. Istini za volju, sasvim je dovoljno ono što je napisao, a to je mešavina krimi-drame i “slow-burn” trilera po svim pravilima žanra i dobrog ukusa, kao i činjenica da je većinu toga ipak verno i žanrovski dorađeno preneo na ekran. Uveren sam, opet, da će sa rediteljskim iskustvom i budžetima koji će samo rasti Tozija u budućnosti imati još i boljih (bolje rečeno, kompletnijih) filmova od Amoka, te da će njegovo ime biti prepoznato makar u regionalnim okvirima.

A Film a Week - A Hustler's Diary / Maste gitt

$
0
0

Imagine a talkative low-level gangster doing a voice-over narration pointing that his life has changed dramatically because of a certain stream of occurrences. Add a bit working-class / low-life slang to it and some humour just to make it more interesting. Congratulations, you have got your basic gangster flick in which the tone can vary from a bit self-serious drama to full-throttle comedy. Now, transfer the whole thing from the usual context of Guy Ritchie’s London, Quentin Tarantino’s Los Angeles or Martin Scorsese’sNew York to something different. Something European. Scandinavian. Maybe Swedish.

Is not Sweden a welfare state with low crime rate? It is and it is not, depending from the viewpoint. It is quite a nice place to live if one gets to the middle class or even a bit higher up the social ladder. Unfortunately, that kind of life is not always an option for someone of immigrant descent, especially if they are not promising athletes or artists. They are usually confined to some kind of ethnic ghetto located far enough from the city centre, ruled by unwritten rules, where crime could prove to be a viable option. Sometimes we get a chance to see that kind of life in Swedish films that aim for more realistic feeling. Sometimes we just see them portrayed like nameless, menacing criminal stereotypes.

The good news is that Ivica Zubak, the co-writer / director of A Hustler’s Diary, is of immigrant origins himself (born in Croatia), so he actually understands the complexity of the problem, and his view of the topic does not look like yet another potential minor theatre hit, nor it seems like an “over-medicated” (doctored) festival drama. His debut feature Dreams was a tense drama, on the verge of becoming a thriller, set in a similar milieu like his newest film that takes more clues from crime-comedies.

Our narrator guy is Metin Turkoglu (co-writer Can Demirtas), a small-time burglar and hustler who remembers the wise words of his late father that a person should plant a tree, write a book and have a child before the final moment. With the first task already done and while waiting for a suitable partner for the third one, he zealously keeps his diary as a source material for some future book project in which he describes his and his friends’ not particularly legal adventures. However, being smart enough and dreaming big enough, he dreams of switching his career of crime for something more respectful, like becoming an actor.

A botched audition for acting studies at the national academy ends with him losing his book. It is found by one of the professors (famous actress Lena Endre playing herself) and shown to her hipster publisher buddy Puma (Jörgen Thorsson), so instead of acting, Metin gets the chance for writing career. The trouble is that all the names, places and events in his “book” are as real as it gets. If the book gets published, his life on the mean streets of Stockholm project-building suburbia will be in a great danger.

Sincerity of the portrait of immigrant life and crime as a social mobility shortcut aside, A Hustler’s Diary works best as a darkly funny crime comedy. Lost diary might seem like a typical plot device leading the story down the predictable path, but Demirtas’ and Zubak’s script is smart enough to throw us a curveball every now and then and therefore keep us entertained. Some of the dialogue gets lost in translation, since its verbal humour component is actually based on the differences between street and standard language. Zubak also deserves kudos for his sense of directing. He works well with actors, most of them seen in his previous works, and shows admirable control of the rhythm of the film. On the other hand, the visuals sometimes leave a lot to be desired and the contrast between the city and immigrant suburbs could have been accented better, but slamming the film because of that might seem as nitpicking.

Killing Jesus / Matar a Jesus

$
0
0
kritika objavljena na XXZ
2017.
režija: Laura Mora Ortega
scenario: Laura Mora Ortega, Alonso Torres
uloge: Natasha Jaramillo, Giovanny Rodriguez, Camilo Escobar, Juan Pablo Trujillo, Jose David Medina, Juan Camilo Cardenas

U poslednjih desetak godine naše pop-kulturno znanje o Kolumbiji nikako ne korespondira sa stvarnošću i ostaje zakucano tamo negde za rane 90-te kada je zemlju potresao građanski rat, a uličnu pravdu među sobom su delili karteli. Skoro nikome se u međuvremenu nije isplatilo menjati narativ u smeru veće doze realizma i skretanja pažnje gledalaca na stvarne, a ne tipske probleme. Retkim arthouse autorima svaka čast – Land and Shade (2015) autora Cesara Augusta Aceveda neka posluži kao svetli primer – ali ni stvaraoci domaće kinematografije, o poslovično lenjim hollywoođanima da i ne govorimo, nisu se potrudili da nam ponude nešto više od poznatih motiva: red narko-kartela, obavezno spominjanje Escobara, red siromaštva. U tom smislu ni motovunski pobednik Killing Jesus rediteljice Laure More Ortege ne donosi ništa revolucionarno novo u priču, ali makar joj prilazi pošteno i iz nepatvorenog ličnog ugla.

Radnja filma je jednostavna, gotovo tipska. Paula (Jaramillo) je studentica fotografije na umetničkoj akademiji i povremena aktivistica koja voli sve što vole mladi, što se u Kolumbiji dosta često svodi na druženje s prijateljima i pušenje trave. Za njen socijalno-politički razvoj zadužen je njen otac Jose Maria (Escobar), univerzitetski profesor i (salonski) levičar. Iz neznanog razloga, upravo na njega biva izvršen atentat, a Paula je tome, uslovno rečeno, svedočila – makar je nakratko videla ubicu i njegov motocikl. Kako policija nije baš naročito sposobna obavljati svoj posao, Paula čak i suprotno savetu svog brata (Trujillo) rešava uzeti stvar u svoje ruke, te se nakon slučajnog poznanstva sa ubicom, siromašnim uličarem koji je to odradio za novac, Jesusom (Rodriguez), upušta u odnos / opasnu igru s njim…
 
Dosta je tu stvari moglo poći po zlu ili se utopiti u tipskosti, ali najveći očiti dramaturški problem filma je relativno benigne prirode – njihovo slučajno, a tako prigodno poznanstvo. Sa pozitivne strane, iako je film smešten u Kolumbiju bliske prošlosti, odnosno baš u Escobarov Medellin, te zasnovan na predstavama o tom gradu kao posebno nasilnom i anarhičnom, arhi-diler se nijednom ne pominje. Takođe, okruženje nasilnih ulica i motiv osvete nudi mogućnost za nadugačko i naširoko razglabanje o prirodi nasilja i etičnosti osvete, ali se i tu Ortega uspela suzdržati. U konačnici, ovo je mogao postati tek lagano egzoticirani, a opet tako tipski triler osvete za gledanje i zaboravljanje, ali nije ni to.

U čemu je onda tajna? Zapravo u onome na šta se Ortega fokusira: međusobnom odnosu dvoje ljudskih bića koja nastupaju s različitih pozicija i uticaju koje Paula i Jesus vrše jedno na drugo u čisto ljudskom smislu. Sa jedne strane, naravno da je reč o opštim mestima poput fine devojke koja će “smiriti žestokog momka”, kao i o tome da želja za osvetom jenjava jednom kada onog ko nam je naneo zlo počnemo percipirati kao ljudsko biće, a ne kao bezdušnog monstruma. Ali opet, sve je to tako ljudski i tako normalno, a i prati unutarnju logiku dramaturgije filma.
 
U svojoj interakciji su Natasha Jaramillo i Giovanny Rodriguez, inače oboje naturščici, kao i ostatak glumačke ekipe, izuzetno prirodni, što je zasluga više Orteginog pažljivog rada nego njihovog sirovog talenta. Sami za sebe se, međutim, neretko poštapaju i klize prema afektiranju, posebno u emocionalno zahtevnim scenama. Ostatak glumaca je dosta manje u fokusu, a svoje zadatke obavljaju korektno, retko kad više od toga. Rad kamere australskog direktora fotografije Jamesa L. Browna dosta pomaže da nas poveže s likovima koje on snima iz blizine, a odmerena montaža Leandra Astea je još jedan plus.

Dodatni faktor koji vredi uzeti u razmatranje je i onaj koji se tiče iskrenosti autorice. Naime, Killing Jesus je polu-autobiografski film inspiriran njenim ličnim iskustvom. Kao i junakinja Paula, i Laura Mora Ortega je u svojim studentskim danima izgubila oca, učitelja po zanimanju, koji je postao žrtva nasilnog zločina, možda čak i planiranog atentata. Ubicu, doduše, nije upoznala na takav način (autoru ovog redova nije poznato je li ga uopšte upoznala i kako), pa se film može više gledati kao njena hipotetička mentalna i emotivna konstrukcija, nego kao faktografska rekonstrukcija. To mu, sa druge strane, donosi univerzalnost, što ume biti bolje od isforsirane autentičnosti po svaku cenu.

Panic Attack / Atak paniki

$
0
0
kritika objavljena na DOP-u:
Zamislite film koji sadrži dve smrti (čak počinje samoubistvom “on air”), venčanje, prvo klinačko duvanje, ljubavni rastanak, ovisnost o virtuelnim igricama koja uništava posao u realnom životu, osećaj sramote zbog karijere “webcam prostituke” i turbulentni let, sve to spakovano u “hyperlinkane” kratke rezove i format od 98 minuta nasuprot Altmanovih i Andersonovih tri sata iz Short Cuts, odnosno Magnolije. Zvuči zabavno i jeste zabavno, može se čak komotno prebaciti u hollywoodski kontekst i postati omanji hit u sezoni jesen-zima, premda nam Panic Attack dolazi iz Poljske. Igrom slučaja, odnosno okrutnom ironijom rasporeda propustili smo ga u Karlovym Varyma gde je imao međunarodnu festivalsku premijeru (na domaćem terenu je festivale obavio još prošle godine, da bi početak ove proveo u redovnoj distribuciji), ali smo ga zato dočekali na “brdu filmova” u Motovunu.
 
Witek (Daniel Guzdek) se ubija uživo u programu o astronomiji (ili je to samo njegov podcast, ne menja na stvari). Milosz (Bartolomiej Kotschedoff) živi sa svojom majkom koja serijski spasava životinje s ceste i radi kao konobar na svadbama. Njegova sestra Kama (Aleksandra Pisula) se pretvara da ima dobar posao, a zapravo zarađuje masturbirajući pred kamerom. Witek je bio njen dečko nekoliko meseci u srednjoj školi, što je izazvalo paniku kod njenih prijateljica koje su je iznenada posetile i dovele u neugodnu situaciju. U međuvremenu se na natrpanom letu iz Egipta dešava slučajna smrt brbljivog debeljka (Nicolas Bro) usred turbulencija, što Andrzeja (Artur Zmijewski) stavlja između čekića i nakovnja, odnosno između žene (Dorota Segda) i šefa (Andrzej Konopka) jer je pristao da se sa istim zameni za sedišta. U posh restoranu večeraju bivši ljubavnici Dawid (Grzegorz Damiecki) i Monika (Magdalena Poplawska), pa Dawid najavljuje svoje venčanje sa Wiktorijom (Julia Wyszynska), što je u biti isto venčanje na kojem će on uglavnom biti odsutan, a visokotrudna nevesta u panici skupa sa svojim prijateljicama (koincidentalno, one se pojavljuju i u Kaminoj priči) i na kojem Milosz konobari i pokušava spasiti svoju virtuelnu imperiju, a troje tinejdžera će pronaći travu brata jednog od njih i neko će tu popušiti više nego što može podneti.

Ideja vodilja svih tih priča je anksioza savremenog života u principu nevezana za mesto gde se isti odigrava (u tom smislu, nema mnogo razlike između dva najveća poljska grada, Chicaga i Varšave), te da je jedan trenutak dovoljan da se ono što se čini čvrstim i stabilnim nepovratno sruši. Tautološke tvrdnje su i jedna i druga, tako da na tom planu nema nekog naročitog otkrića, pa čak ni relevantnosti u smislu državnog konteksta kao, recimo kod Skolimowskog u 11 Minutes, da se prisetimo još jednog poljskog slično konstruiranog filma. Štos je, međutim, što reditelj Pawel Maslona koji se pre svog debija nekako više izgurao kao scenarista tematici pristupa bez “new age” misticizma ili društvenog autoriteta, već ironično i gotovo zajebantski, po pravilima žanra crne komedije.
 
To, pored pomenutih filmskih referenci, pod reflektor dovodi još dve nove. S jedne strane, tu je Pulp Fiction zbog interne gledaočeve zaintrigiranosti da iseckani narativ posloži u vremenu, čije visine upravo zbog “short cuts” iskrzanosti Panic Attackne dostiže. Sa druge je, pak, internacionalni arthouse hit Wild Tales, omnibus od 6 priča iz savremenog argentinskog života sa ekstra dodatkom ironije, cinizma, a ponekad i za gledanje zabavnog autorovog sadizma. Sličnost između ova dva filma je umanjena jedino razlikom u strukturi koja i jednom i drugom ide i u prilog i na štetu: mozaik je ambiciozniji od omnibusa i bolje “pegla” kvalitativne razlike u pričama (Maslona je imao nemalu pomoć od strane dvoje svojih glumaca – Pisule i Kotschedoffa, kao i koleginice Anne Gronowske), međutim ta forma ne dozvoljava pojedinim segmentima da odskoče, a ako su rezovi prekratki, prestaje nas biti briga i za “timeline” i sudbinu likova, a i za širu sliku.

U tom smislu je Maslonin film bolji kao pokazatelj ispeglanog rediteljskog zanata i vizuelnog stila (pohvale za krajnju utilizaciju briljantnih Cezaryja Stoleckog na mestu direktora fotografije i Agnieszke Glinske na funkciji montažerke) i kao dobra zabava nego što zapravo govori o kvalitetu njegove ideje i njenoj razradi. U “sitna crevca” poput kvaliteta pojedinih glumačkih ostvarenja ili njihanja u ritmu i tempu nema ni smisla ulaziti. Najveća mana filma je zaista površnost, ali u ovom slučaju ona makar dobro izgleda i atraktivno je zapakovana tako da će autom možda i daleko dogurati.

Obscuro Barroco

$
0
0
kritika objavljena na XXZ

2018.
scenario i režija: Evangelia Kranioti

Ako ste se ikada pitali kako povezati drvo u šumi, jedan od najvećih gradova sveta i transvestita, sa još nekim motivima poput institucionalnog (karnevalskog) i “underground” slavlja, poezijom i politikom, onda je Obscuro Barroco film za vas. Dobitnik nagrade žirija Teddy na Berlinalu jedan je od retkih novijih dokumentarnih filmova o rodnosti i rodnim politikama koji se odvija kao poetski esej, a ne kao aktivističko ex-cathedra predavanje, pa samim tim može doći do raznorodnije i za nove ideje prijemčivije publike. S tim u vezi, nije čudno da se našao na programu Dokufesta.

Čudnim se može činiti jedino pozicioniranje filma u regionalnu, balkansku takmičarsku konkurenciju, ali to je samo na površini tako. Iako je film smešten kompletno u Rio de Janeiro, na njegovu karnevalsku, gay i trans-scenu, u pitanju je grčko-francuska koprodukcija. Rediteljica Evangelia Kranioti je u sličnom aranžmanu i donekle sličnom intimno-poetskom tonu realizirala i svoj prethodni film Exotica, Erotica, Etc. (2015) čija su tema bili mornari i njihove kratkotrajne ljubavi po lukama. Sudeći po samo dva filma, reč je o autorici spremnoj da se zaputi neistraženim, ne-očitim stazama u svom istraživanju fenomena ljubavi.
Koristeći se nemom, titlovanom, eliptičnom naracijom u izvedbi brazilske recentno pokojne trans-ikone Luane Moniz, Evangelia Kranioti je i u formalnom smislu spremna da ode korak dalje. Ono što bi kod nekog drugog bio tek trik za privlačenje pažnje ovde ima itekako smisla – tajna je u doziranju koliko čega vidimo i čujemo (slika i ton nisu nužno logički povezani) i o čemu u ovom snolikom eseju (pod konstantnom pretnjom da se pretvori u noćnu moru) slušamo. Kako film odmiče, tako nam je Luana sve više u fokusu i formalno (u kadru je sve više vremena) i suštinski (vidimo je kako govori, odnosno kako joj se usne pomiču).

U tom smislu su drvo i karnevalski grad logična progresija do trans-osobe i njenog najužeg kruga – drvo ima snove i težnje kao i svako živo biće, grad poput Rija svojim rastom, širenjem i konstantnim promenama postaje živ organizam, a jedna od teza filma koju i autorica i naratorka podvlače je da bi Rio, ako bi bio osoba, bio transvestit. Na pitanje zašto postoje dva odgovora, od kojih je jedan u filmu (da su transvestiti u svojoj hrabrosti da budu slobodni i kitnjasti superiorni malograđanskom, licemernom društvu), a drugi je sam film koji “underground” okupljanja trans-osoba stavlja u opoziciju sa naoko slobodnim, a zapravo vrlo uniformnim i heteronormativnim karnevalom kao simbolom Rija. 
Bizarnost ili licemerje (kako vam volja) i Rija kao sredine i karnevala kao institucije i Brazila kao društva očitava se u paradoksu da se i jedno i drugo i treće vide kao otvorene, tolerantne, “gay-friendly” sredine, a ispod te fasade se svejedno vidi potreba za etiketiranjem, normiranjem i deljenjem na grupe i grupice, što trans-osobe svaka za sebe (kao “krojači” sopstvenog tela) negiraju samim svojim postojanjem. Evangelia Kranioti je, naravno, suviše pametna da bi tako nešto direktno ubacila u film, razbila vrlo fluidan i poetičan ritam i poentu “nabila čekićem”, pa ostaje verna stilu koji je izabrala.

Jedini problem u ovom poetičnom, predivno snimljenom, montiranom i režiranom filmu bi moglo biti političarenje pred kraj. Ne zato što bavljenje politikom nema smisla (jer ima, posebno kada su u pitanju ljudska prava i dugoročni društveni angažman) ili zato što su Luanini politički stavovi pogrešni (jer su za njenu poziciju legitimni, čak i kad se ne možemo sa svime složiti), nego zato što Evangelia Kranioti nije dobro pripremila teren za to, pa ta scena protesta, ma koliko artificijelno uklopljena u karnevalski folklor, ipak narušava dotadašnji ton filma i utiče na kraj koji bi uz taj otvoreni angažman morao biti snažniji. Ali i pored toga reč je o izuzetnom filmskom delu.


Westwood: Punk, Icon, Activist

$
0
0
kritika originalno objavljena na DOP-u

Ako već pred sobom imamo dokumentarni film o Vivienne Westwood, razumno je očekivati da film bude nekonvencionalan, divalj, hrabar i briljantan kao i njegova heroina. Međutim, očekivanja su jedno (ma koliko razumna bila), a stvarnost nešto sasvim drugo kada je reč o dugometražnom prvencu Lorne Tucker Westwood: Punk, Icon, Activist upravo “ulovljenom” na Dokufestu u Prizrenu. Čak se i ikonoklastična i ikonična modna dizajnerka odrekla završne verzije filma, nazvavši je osrednjom (epitet koji se njoj samoj nikako ne može pripisati), iako je u stvaranju filma učestvovala dosta više nego samo kao subjekt za “talking head” intervju i donator video-materijala iz lične arhive.

Problem je u naslovu ili strukturi filma, kako vam drago, jer te dve stvari ne korespondiraju jedna s drugom. Westwood je tu u raznim pojavnim oblicima, i kao subjekt intervjua, i kao objekt koji posmatramo u radu i kao “treće lice” u intervjuima svojih sinova, svog poslednjeg muža, svojih saradnika i modela.

Međutim, na pitanje o Sex Pistolsima u čijem je stvaranju učestvovala (zajedno sa bivšim dečkom Malcomom McLarrenom, njihovim menadžerom), ona odgovara sa “Nemojte me gnjaviti, ko bi još to hteo čuti.” Iako je ta izjava deluje prirodno, čak i “punkerski” kada dolazi iz njenih usta, naša prva misao bi bila “toliko o punku”. Na sreću, nećemo biti potpuno u pravu, Vivienne će nam otkriti mehaniku svog posla u to vreme, ali istinu koju smo već naslućivali, da je punk odmah po nastanku bio instrumentaliziran od strane države i upregnut u marketing, kako ekonomski, tako i politički, ali valja primetiti da “punk” u ovom filmu dobiva u najboljem slučaju 5 minuta ako se striktno govori o pokretu ili 10 sa svim mogućim kasnijim referencama na njega.

Aktivizam s kraja naslova opet dolazi prekasno, jer Lorni Tucker treba dve trećine filma da do njega dođe. Podsetimo se, Vivienne Westwood je jako angažirana u podizanju eko-svesti, naročito po pitanju globalnog zagrevanja, kao i po pitanju povezivanja istog sa trenutnim korporativnim kapitalističkim modelom i u svrhu toga ona koristi i svoj status, svoju prepoznatljivu šok-taktiku i svoj stvaralački i ljudski integritet. Lorna Tucker i producenti o tome, naravno, znaju dosta i, ako je verovati izjavama slavne dizajnerke, s njom su na putovanjima, po sastancima i samitima proveli dosta vremena u rasponu od nekoliko godina, ali se na kraju u filmu nije našlo puno materijala na tu temu, niti je on naročito vešto uklopljen. Tako da oštar komentar Vivienne Westwood na film o njoj samoj možemo čitati i u tom ključu.

Ostaje nam, dakle, ikona. Odnosno razvojni put od curice koja je genije za zamišljanje prostora i već od osnovne škole sama sebi šije odeću, preko umetnice i dizajnerke do ikone stila i poslovne žene. Biografski podaci su tu manje ili više standard, ona ih izlaže pričajući o sebi, što rade i njeni sinovi i ljudi koje zna preko posla. Međutim, narativ koji nam Lorna Tucker nudi nije ni funkcionalno pregledan u smislu hronologije, niti je skakanje tamo-ovamo po jednostavnoj hronologiji opravdano, recimo, tematskim poveznicama, već se čini da je materijal slepljen slučajno ili nespretno. Možda namerno, što bi bio svojevrsni “punk”, ali tako nešto na osnovu viđenog ne mogu ustvrditi.

Pa opet, na kraju krajeva, film nije loš jer takav sa zanimljivim subjektom kakav je Vivienne Westwood ne može biti. Interesantno je slušati njene priče i iskustva. Interesantno je slušati svedočanstva njenih bližnjih i kolega. Interesantno je saznati da je za svežinu u njenom radu su-odgovoran i njen poslednji muž Andreas, inače njen bivši student. Interesantno je znati da se Vivienne Westwood još uvek opire kapitalističkom načelu da kvantitativno važnije od kvalitativnog, pa makar i po cenu manjeg profita. Interesantno je steći dojam o kompleksnosti mode kao biznisa i kako izgleda u tom biznisu biti solo igrač. Ali, očekivali smo bolje, a dobili prosečno.

Taurunum Boy

$
0
0
previously published on Cineuropa
The perception of the township of Zemun, near Belgrade, is slightly controversial. For some, Zemun is a municipality that is merely a part of the metropolis. Locally, patriotic-minded Zemun residents do not agree with that assessment, stating that it is a separate town with significant historical, cultural and even lifestyle differences to the country’s capital. Both native to Zemun, cinematographer Dušan Grubin (Luka Bursać’s Blackness and Afterparty) and editor Jelena Maksimović (Vlado Škafar’s Mother, and Ognjen Glavonjić’s Depth Two and The Load) drew their inspiration from their home town’s youth in their joint directorial debut, the feature-length documentary Taurunum Boy, world-premiering at the 17thedition of Dokufest.
The title is a fine example of poetic misdirection. The term “Taurunum Boy” is more closely associated with the supporters of a local football club than with the city itself, even though Taurunum is an ancient Latin name for Zemun. Maksimović and Grubin underline this with the opening sequence at the local stadium, filming the fans entering to watch the game while the off-screen speaker announces the names of the players. Later, they keep the camera focused on the faces of teenage fans, the future protagonists of the film. So we do not have just one boy (although one of them kind of stands out as the emotional core of the film), but rather a group of school friends in their formative years.
Football fandom is just a part of their culture. We also see them playing sports, and hanging out together in public and at abandoned places, such as a rusty ship on the river and defunct factories, at celebrations with their families and even on their last elementary school trip before they split up and go to different schools. The summer is coming, but so is the threat to their friendship, since adulthood is just around the corner. They are growing both physically and emotionally, becoming more and more confused about who they are and who they want to be, enduring the pressure of their parents, school and their peers, and trying to meet the standards of toughness and machismo that are imposed on them on both the national and the local level.
The subject of masculinity on the verge of adulthood and a sense of expectation might seem universal, but Maksimović and Grubin succeed in their intention to highlight the local context of it. For decades, Zemun has had a bad reputation owing to its high crime rate, and there, being tough and suppressing one’s emotions are still cultural priorities. However, the youth – mostly but not exclusively boys – is not portrayed as a bunch of future criminals: they might look uniform to a certain extent, with the same type of clothes and hairstyles, and the same “I don’t give a shit” attitude, but they are also sensitive, open, occasionally humorous and quite normal. The directorial duo has done a great job of gaining their trust and encouraging them to be open and be themselves while on camera.
As is to be expected for a film by a cinematographer and an editor, the camerawork is top-notch, and the rhythm of alternating the static takes from afar with gently moving close-ups is more than effective in making Taurunum Boy serve as both an observational and an emotional experience. The musical choices of local pop-folk, hip-hop and even 1990s dance music are colourful and add a lot to the style.

All Alone / Sam samcat

$
0
0
kritika originalno objavljena na XXZ

2018.
scenario i režija: Bobo Jelčić
uloge: Rakan Rushaidat, Predrag “Miki” Manojlović, Snježana Sinovčić, Lea Breyer, Ksenija Marinković

Pojava Bobe Jelčića na regionalnoj filmskoj sceni pre nekoliko godina predstavljala je pravo osveženje. Inače aktivan pre svega u teatru, Jelčić je sa Obranom i zaštitom (2013) demonstrirao da poznaje ljude, likove i glumce, šta i kako treba raditi s njima, da polazeći od njih zna konstruirati i ispričati priču, a usput i da ume režirati sa stilom i sigurnošću jednog prekaljenog veterana. Ako je i prvi put bilo slučajno, drugi nije: nakon premijere u takmičarskom programu Sarajeva belodano je jasno čak i na prvo gledanje da je Sam samcat delo istog autora (Autora sa velikim A), da nije u pitanju isti film, ali da je on u najmanju ruku jednako dobar kao i prethodni.

Poveznica sa Obranom i zaštitom je mnogo. Prvo, u centru stoji običan, odnosno sjeban i nemoćan čovek. On je sada nešto mlađi, sveže razvedeni Marko (igra ga Rakan Rushaidat) koji se bori za starateljstvo nad svojom kćeri (Breyer) ne samo sa bivšom ženom, nego još i više sa šumom kontratiktornih i promenama podložnih birokratskih potpisa. Kao što se Obrana i zaštitazavršava u policijskoj stanici pri pokretanju određene procedure, tako sa kancelarijskim žamorom koji se, skupa sa radnjom u toj prvoj sceni ponavlja u krugovima po oprobanom birokratskom modelu “fali ti jedan papir, ovde datum i potpis, ako ste ovo, onda ne može ono” i sve u tom stilu. Marka žongliraju razne državne službe, a on, sasvim ljudski želi samo jedno: da provodi više sa kćerkom.
 
Jasno nam je da je on gubitnik, stalno na istom dosadnom poslu, stalno u istoj “lonac-plavoj” jakni, sa izbezumljenim i izmučenim pogledom. I jasno da taj gubitnik neće dobro završiti, ma kako se svi oko njega trudili da mu pomognu. Ili možda čak zbog toga. Tu su pre svega njegovi tetka (Sinovčić) i tetak (Manojlović) sa kojima živi koji su takođe svako za sebe u svom svetu. Oboje buncaju sebi u bradu i govore sami sa sobom čak i kad govore s nekim, tetka se žali kako nju niko ne sluša, dok tetak stalno spominje tog nekog svog znanca koji je nekada radio u nekom ministarstvu i ima veze. Prijatelji koji mu dolaze u posetu nisu ništa bolji: i oni su puni saveta i ideja, doduše manje razrađenih i svako je uveren da je baš njegov predlog najpametniji.

Kada govorimo o stilu, nameće se pitanje kontinuiteta. U prethodnom filmu se oslanjao ponajviše na glavnog glumca i fotografiju Erola Zupčevića (nalik na filmove s početka rumunskog novog vala, sa kamerom iz ruke koja snima izbliza, naglim švenkovima, čudnim uglovima i grubim pokretima). U novom filmu je to još dodatno razradio: glumac sa najviše autoriteta, Miki Manojlović, diktira tempo iz pozadine, igrajući sporednu ulogu (što je majstorsko dostignuće ne samo zato što je toliko pasivni lik teško igrati, već i zato što drugima ne oduzima priliku da se i oni pokažu), Rakan Rushaidat svoj posao odrađuje nezavisno, potpuno ulazeći u svoj lik koji je tek delimično svestan okoline, a Zupčevićeva fotografija je nešto prefinjenija, manje napadno sirova, ali opet prepoznatljiva.
Novina sa kojom se Jelčić poigrava je dizajn zvuka kao oruđe dramaturgije. Dakle, u svoju “rumunsku” poetiku on uvodi elemente ranog Altmana: dijalog koji se preklapa i stapa u iritantniji ili tiši šum. Razlog je jasan – svi govore i niko nikog ne sluša, a kako sve gledamo iz Markove perspektive, agresivnost prisustva buke savršeno korespondira sa njegovim raspoloženjem, pa mu taj šum ili stvara dodatni pritisak ili je u stanju da se iz njega makar delimično isključi.

Važan element za razumevanje filma je i prilično detaljan kontekst. Reč je o periferiji Zagreba i krugu Hercegovaca koji tamo žive. Jelčić to nigde ne spominje eksplicitno, ali to je jasno iz svakog detalja i malog socijalnog rituala. Opet, to može biti unekoliko problematično gledaocima koji taj kontekst neće prepoznati bilo zato što im je suviše lokalan i stran ili egzotičan, bilo zato što sami nemaju koncept kulta zavičaja.

Ono što je možda i najveći domet filma je uklopljenost svih elemenata sa kojima Jelčić žonglira i kao scenarista i kao reditelj. Tehnički i zanatski, film je onakav kakav treba biti. Na narativnom nivou zna se šta je tu bit priče: borba čoveka sa stoglavom aždajom korupcije, sa svojom okolinom i sa samim sobom, zna se šta je tu neprijatelj, a ko je “levo smetalo”, da kontekst ne preuzima priču, pa ovo nije još jedan od kultur-rasističkih filmova o seljačinama sa periferije kakti metropole. Jelčić dobro kalkulira koliko se gubi kada se neki od slojeva odstrani, Sam samcat možda nije savršeno komunikativan film niti film po svačijem ukusu, ali bi bilo potpuno krivo reći da ne valja.


Lemonade

$
0
0
kritika objavljena na DOP-u


“When life gives you lemon, make a lemonade.”

U ovoj poslovici je sadržana suština američkog slepog optimizma jer, ma kako se stvari činile lošima, one se mogu popraviti, preokrenuti u svoju korist i iz njih se nešto može naučiti. Istočnoevropski pesimizam i cinizam bi tu tvrdnju u najmanju ruku propitao argumentima poput “šta ako je ta škola ipak preskupa, pa se ne isplati?” ili “šta ako taj proverbijalni limun koji nam je život dodelio miriše na penicilin, odnosno neupotrebljiv je usled plesni?” Dva pogleda na svet i dve škole filma će se susresti, ako ne i sudariti u filmu naslova Lemonade u režiji Ioane Uricarukoji tematizira imigraciju rumunskih medicinskih radnica u Ameriku i izazove kompleksne birokratije i nezgodne ekonomije tamo. Film je svetsku premijeru imao u programu Panorama na Berlinalu, odakle je krenuo na svetsku turneju sve do takmičarskog programa Sarajeva, gde je i “ulovljen”.

Naša junakinja, medicinska sestra Mara (Malina Manovici) samohrana je majka koja je sina ostavila doma i pošla da zaradi nešto novca u Americi koristeći se privremenom radnom vizom. Na poslu je upoznala Daniela (Dylan Smith), vrtlara koji je doživeo nesreću na radu. Nekih mesec dana pre isteka njene vize, njih dvoje su se venčali i počeli da žive zajedno. Ona ima plan da proda stan u Rumuniji, a da u Ameriku dovede i svog sina Dragosa (Milan Hurduc), da tu svi skupa ostanu kao familija ili makar funkcionalna celina. Poslednja prepreka na tom putu je sticanje zelene karte po ubrzanom postupku, što uključuje i intervju sa imigrantskim službenikom Mojijem (Steve Bačić) koji će se ticati njenog braka…

U početku profesionalno srdačan, Moji će se pokazati kao pravi gad, ucenjivač i seksualni predator jednom kada pomisli da je brak fiktivan, ma koliko Mara tvrdila da voli svog muža. Kao i svaka kurva, i on ima svoju tužnu priču, i njega je život zajebao, pa pokušava da kompenzira nastupom sa pozicije moći kad za to dobije priliku. Institucije sistema koje su namenjene da zaštite Maru i druge poput nje su, pak, više fokusirane na svoje sve kompleksnije i zapetljanije procedure gde su neke stvari nekad povezane, a nekad odvojene, ovisno o volji onoga ko je u poziciji moći. Pritom događaji s početka stoleća pružaju sjajan alibi za stvaranje društva straha, a kao Marina jedina šansa se može ispostaviti čovek koji celu tu kalvariju već prošao, pa u birokratskoj kaljuži odlično pliva, advokat bosansko-srpskog porekla (odlični Goran Radaković).

Suštinski je jasno da je američki san umro odavno, ako je ikada i postojao, da su karte podeljene i da se dobitnici i gubitnici znaju unapred. Sve ostalo je iluzija od koje neki profitiraju, neki se u njoj snalaze, a nekima će se obiti o glavu. Zanimljivo je primetiti kako se lako mešavina “dog eat dog” individualne inicijative i administrativno-državne intervencije slične najautoritarnijim socijalističkim režimima može pokazati toksičnom, toliko da se zapitamo zašto bi iko želeo tamo živeti, ali je reklama koju odašilje lažni svet MTV-a i Hollywooda izgleda suviše moćna. Kao vrhunac paradoksa valja istaći da je čak i ovaj film čija se radnja odvija u neimenovanom američkom grad(ić)u snimljen u – Kanadi. Toliko o tržišnoj klimi.

Socijala, ljudska gadost i birokratske nedaće su nešto što spaja rumunski novi val sa delom američke indie kinematografije. Taj spoj se oseća i na polju stila, sa tipičnim rumunskim neprekinutim kadrovima snimljenim kamerom iz ruke koji se izmenjuju sa srednjim planovima i polu-totalima. Ioana Uricaru (najpoznatija po učešću na omnibusu Tales from the Golden Age) deluje kao učenica Mungiuakoja se vešto snalazi u novom internacionalnom kontekstu, gradeći jednostavan, pratljiv i prijemčiv film koji ne nudi mnogo toga novoga, ali ni ne brlja putem. U tome ona ima veliku pomoć glumačke ekipe, posebno Maline Manovici na čiju se običnost na granici naivnosti uvek može osloniti.

A Film a Week - Occupied Cinema / Okupirani bioskop

$
0
0
previously published on Cineuropa
There is a strange paradox hidden in the term “occupation” being used for taking a closed, defunct cinema, renovating and opening it again for the public. The act itself, of breaking into and entering someone else's private property, is, of course, illegal, but not necessarily immoral, since the cause is noble, and places like these are often subject to corruption or some kind of financial speculation. There are plenty of examples in Europe, ranging from Rome's Cinema America to Sarajevo's Kriterion, but recently, the occupation of the Zvezda cinema in Belgrade caught the attention of both domestic and foreign media outlets, the general public and international public figures like politician Yanis Varoufakis, philosopher Alain Badiou and filmmaker Michel Gondry. Senka Domanović's debut feature-length documentary, Occupied Cinema, which is having its international premiere in the Documentary Competition of the Sarajevo Film Festival, is an earnest and reasonably successful attempt to tell the complete story of the occupied/liberated Zvezda from the insiders' perspective.
The background to the events is no secret. The bankrupt Beograd Film company, along with its 13 cinemas, was acquired by a shady firm. Some of them were repurposed, but most were simply closed. In November 2014, a group of film workers (among others, filmmakers Luka Bursać and Mina Đukić, and actress Hana Selimović) and public-space activists (Dobrica Veselinović being the most prominent) squatted Zvezda, thus making it the first reopened cinema in Belgrade and the only former Beograd Film-owned theatre still in operation, albeit only sporadically nowadays.
As is usually the case with such actions, the problems start piling up once the initial euphoria has worn off. Luckily, Domanović was there with Siniša Dugonjić, who operated the camera and recorded the sound on the spot, to film the events and the atmosphere. As the events progressed, her project turned into an attempt to offer a rational answer to what went wrong. But most of all, it is an account of a power struggle fuelled by creative and world-view differences, with a distinctive class angle to it. Basically, the film people wanted to keep the cinema as a place where they could show their work, while the activist members of the crew opted for a more open approach, making the cinema a place not only for cultural activities, but also for public debate, and formulating a strategy against the neo-liberal model of privatisation. Some were labelled middle-class and even bourgeois, while others were branded as NGOs (which is a kind of slur in Serbia). There was not much common ground: only one person (film scholar and activist Ivan Velisavljević) served as a mediator, while the smartest and most brutally honest remark in the film, highlighting the absurdity of the fight, came from a homeless person: “If you can use the space as you please, why can’t I do the same?”
Style-wise, Occupied Cinema is a solid piece of work. The camerawork has a feeling of “right here, right now” to it, adding to the authenticity of the film. The title cards are well done, eloquent and informative. The editing by Mina Nenadović is more than competent, and the directorial decision not to do “talking heads“ interviews, but rather to let the subjects walk around the cinema while talking, works well, increasing the pace and the overall dynamism, and efficiently overcoming the artificiality of the four-chapter structure and the approach combining the footage from the occupation time and the “one year later” reflections by the people behind it.

Shoplifters / Manbiki kazoku

$
0
0
kritika objavljena na XXZ
2018.
scenario i režija: Hirokazu Koreeda
uloge: Lily Franky, Kairi Jo, Kirin Kiki, Sakura Ando, Mayu Matsuoka, Miyu Sasaki

U svojim filmovima Hirokazu Koreeda, trenutno najznačajniji japanski filmaš “ozbiljne”, festivalske arthouse etikete, po pravilu se bavi familijom, pa stoga nosi epitet legitimnog Ozuovog naslednika. Sa svojim poslednjim filmom, istovremeno toplom i strašnom dramom Shoplifters, uknjižio je do sada najveći uspeh na festivalu u Cannesu na kojem inače njegovi filmovi imaju svetske premijere – osvojio je Zlatnu Palmu. Pre toga je dobacio do nagrade žirija sa Like Father Like Son.

Koreedine familije su po pravilu oneobičene situacijama u kojima se nalaze, a autor se nije bojao čak ni koketiranja sa klišeima melodrama, pritom ne prelazeći granice dobrog ukusa. Tako smo imali napuštenu decu (Nobody Knows), decu zamenjenu na rođenju (Like Father Like Son) što otvara pitanje je li familija onaj skup ljudi sa kojima delimo genetski materijal ili je to skup ljudi koji nas je podigao, razvod i posledice (After the Storm), samoubistvo kao formu napuštanja (Maborosi), generacijski jaz (Still Walking) ili naknadno uključivanje otuđenih članova familije u zajedničku dinamiku (Our Little Sister). Od modela familije Koreeda je retko odstupao, nekad uspešnije sa zanimljivom premisom (Air Doll, After Life), nekada taj motiv potiskujući u pozadinu (I Wish, Hana), da bi u karijeri imao samo jedan očitiji promašaj, recentni procedural The Third Murder. Shoplifters je, reklo bi se, sinteza svega iz njegove dosadašnje autorske karijere.
 
Isprva čini se da pred sobom imamo sasvim normalnu familiju iz filmskog žanra socijale i “misery porna”. Njih petoro prezimena Shibata, raspoređeni u tri generacije, žive skupa u malom stanu. Otac Osamu (Franky) je građevinski radnik – nadničar, majka Nobuyo (Ando) radi u vešeraju. Stalni izvor prihoda ima jedino baka Hatsue (Kiki) koja prima penziju. Sa decom stvari već kreću čudnijim tokom jer starija kči Aki (Matsuoka) zarađuje hi-tech prostitucijom, a mlađi sin Shota (Jo) ne ide u školu, pritom pomažući ocu u sitnom drpanju po prodavnicama, odakle vodi poreklo internacionalnog, engleskog naslova filma. Opet, nije ni to strašno čudno za filmove socijalne tematike, ljudi sa margine su često prisiljeni da se bave kriminalom, za šta ponekad pronalaze najčudnije moguće racionalizacije (“ono što je još uvek u radnji nije ničije”), a ipak se vole, uvažavaju i drže na okupu.

Stvari postaju nešto kompleksnije kada se familiji priključi peta članica (Sasaki) koju Osamu i Shota u povratku iz “kupovine” zateknu napuštenu, hipotermičnu i izgladnelu u svom stanu, pa je povedu sa sobom. Ostatak familije uz manje ili više muke nju prihvati: ona se očito pati, ima ožiljke, a ako oni ne zatraže otkup, onda to nije zločin nego pomaganje biću u nevolji. Nevolja će, pak, uslediti kada njeni roditelji prijave nestanak i kada se to oglasi na televiziji. Njoj je bolje sa novom familijom, siromaštvu uprkos, sve se deli, a ona stiče i ulične veštine.
Tu nam je Koreeda spremio sačekušu. Naime, kako on to dozirano otkriva kroz film, niko od ljudi zapravo nije u srodstvu, već su neka vrsta ad hoc familije iz nužde. Svi se moraju pokupiti iz stana kad babi dolazi socijalni radnik, a i ona je mustra svoje vrste koja izvlači novac od naslednika svog pokojnog bivšeg muža sa kojim se (davno) razišla. Shota svoje “roditelje” ne zove mamom i tatom, a curicu alternirajućih imena Yuri / Juri / Lin ne doživljava kao sestru. Osamu i Nobuyo ne deluju kao da su u braku, a svi oni skupa imaju neku svoju istoriju zločina koji se ne zaustavlja nužno na sitnim krađama.

Pa opet, oni deluju familijarno onoliko koliko to važi i za prosečnu familiju – provode vreme zajedno, daju savete jedni drugima, idu na plažu… Za takav suživot bez preteranih ispada mora postojati neki razlog jer ipak ne delimo hranu i prostor sa bilo kim. Po logici stvari takvo provizorno rešenje ne može trajati večno, a nakon jednog traumatičnog događaja će se sva ta idila, doduše ponekad mračno duhovita kao u legendarnim Mućkama, raspršiti, a sistem će uzvratiti udarac.

 
Kod Koreede je vrag u detaljima i baš za to je on majstor. Za sitne facijalne ekspresije, govor tela, slike u trećem planu i ljudsku psihologiju čak i kod epizodnih likova. Kod njega se godišnja doba i raspoloženja menjaju baš kao i u životu. Kod njega su ljudi i benevolentni i oportuni. Kod njega i glumci veterani i naturščici igraju sa sličnim žarom, skupa, kreirajući uverljivu dinamiku.

On je kao autor takođe dovoljno hrabar da spoji univerzalno i lokalno, pokupljeno iz članka iz crne hronike, i konfrontira nas sa predodžbom koju imamo o Japanu iz naše relativno udobne i udaljene pozicije. Jer Japan nisu samo visoka tehnologija, sasvim drugačija pop-kultura i vesti iz rubrike zanimljivosti. Japan su takođe tesni stanovi u kojima se stistkaju po tri generacije, što nije neobično čak ni za srednju klasu u i blizu megalopolisa. Japan su i muljaže oko penzije i tajne sahrane umrlih da bi njihov novac i dalje išao familiji. U Japanu ima i kriminala i beskućništva kao i u Evropi i Americi. Japan je izuzetno kompetitivno društvo, a u takvom društvu nije teško propasti kroz rupu u sistemu, ali je zato skoro nemoguće dići se sa dna. I baš zato Koreeda daje sliku takvog društva stavljajući u prvi plan grupu simpatičnih gubitnika za koje pretpostavljamo da se neće izvući, ali za njih ne možemo a da ne navijamo.

Dogman

$
0
0
kritika objavljena na DOP-u

Veliko je pitanje da li bi Dogmantoliko odjeknuo da iza njega kao reditelj ne stoji Matteo Garronekao jedan od najprominentnijih festivalskih i arthouse igrača u Italiji i Evropi. Garrone je veliki deo kritike i publike osvojio sa Gomorrom (2008), filmom po motivima nefikcijske knjige Roberta Saviana koja tematizira uticaj kriminalne organizacije Camorre na Napulj kao grad, lokalnu i nacionalnu ekonomiju. Naturalizam u tretmanu kriminala očito je “seo” kritičarima, iako je izvorni materijal svakako pogodniji za neku dužu formu, recimo za TV seriju. Nakon direktne satire Reality (2012) i internacionalne satirične bajke na engleskom jeziku Tale of Tales (2015), čini se da se Garrone sa Dogmanom vraća kriminalu kao temi koja ga preokupira.

Radnja filma je smeštena u neimenovani propali primorski gradić snimljen kompozitno na rimskoj periferiji i u pokrajini Kampanji na jugu zemlje. Naslov je posuđen od radnje, frizersko-kozmetičkog salona i silom prilika pansiona za pse, koju drži naš protagonista Marcello (Marcello Fonte). Psi su ujedno i njegova najveća ljubav i jedino stabilno pozitivno prisustvo u životu. Siromašan je i razveden, pa mu žena određuje kako će se i koliko viđati sa kćerkom, a zajednica ga ne uzima ozbiljno, premda mu zakon tišine ide u prilog kada se radi o njegovim ekstrakurikularnim aktivnostima koje se svode na valjanje kradene robe i sitno rasparčavanje kokaina.
 
Njegov najveći problem je ujedno i problem celog grada, “besni pas” od čoveka, bivši bokser i karijerni kriminalac Simone (Edoardo Pesce), tip koji može ubiti čoveka golim rukama i ne može se reći da se ne ustručava da to učini. On maltretira ceo grad, a sitno građenog, povodljivog i dobronamernog Marcella posebno ima na piku i to iz čisto pragmatičnih razloga: pasji frizer se ne usuđuje da odbije grmalja čak i kad se to čini kao razumnija opcija. Selo kaže “neko će ga već ubiti”, ali svi samo čekaju dok je Marcello prvi na direktnom udaru, što će ga dovesti i do pljačke komšijske radnje i do zatvora, pa i do sukoba sa celokupnom sredinom.

Atraktivno usnimljen sa fokusom na arhitekturu koja se raspada i koloritne “njuške” lokalnih poslovnjaka, kriminalaca, ridikula i slučajnih prolaznika, jasno je da je Dogman delo veštog i kompletnog reditelja koji priča priču sa posebnom pažnjom usmerenom na detalje miljea. U osnovi svega stoje neke lokalne anegdote s kraja 80-ih godina prošlog stoleća, ali ih Garrone okreće tako da bi s vremena na vreme poentirao na (crno-)humornim momentima, ali i da bi pružio pogled duboko u ljudsku gadost. 
 
Epizodična struktura prve dve trećine filma ponekad predstavlja otežavajuću okolnost, a problemi su trivijalizacija i igranje na ponekad eksploatacijski humor u kojem Marcello izvlači deblji kraj, dok prosede uglavnom čine marginalne kriminalne akcije u kojima Marcello takođe biva prevaren na kraju. Psi su tu standard za relaksaciju od mizerije koju sa protagonistom proživljavamo, ali čini se da, za razliku od svog lika, Garrone i armija ko-scenarista ne stoje baš dobro sa psećom psihologijom. Odnos sa kćerkom je takođe tipičan i, kao i sve ostalo, nebrojeno puta viđen na filmu. Ništa od toga nije partikularno loše, ali teško se može reći da tu imamo nešto sveže.

Situacija se popravlja u poslednjoj trećini, kada Marcello posle robije ostane praktično sam na svetu, a film postane socijalno još relevantniji i razvije jednu posebnu socijalno-psihološku crtu. Promena u njemu je vidljiva, iako ne prenaglašena ili plastična, čak bi se mogla nazvati suptilnom (za razliku od dotadašnjeg toka filma), a epilog događaja koji se mogu nazvati potresnima pogađa metu (ljudski oportunizam i kukavičluk kao uzrok dobrog dela nesreće) sa snajperskom preciznošću. Opet, ako izuzmemo zaista iznimna Fonteova i Pesceova glumačka ostvarenja, te njihovu zajedničku glumačku hemiju, ostaje pomalo nejasno otkud sav taj “hype” koji se podiže oko Dogmana od premijere u Cannesu nadalje.

Lista - Avgust 2018.

$
0
0


Ukupno pogledano: 65 (46 dugometražnih, 19 kratkih)
Prvi put pogledano: 62 (43 dugometražnih, 19 kratkih)
Najbolji utisak (prvi put pogledano): Obscuro Barroco
Najlošiji utisak: Ága

*ponovno gledanje
**kratkometražni / srednjemetražni film
objavljene kritike su aktivni linkovi

datum izvor Naslov na Engleskom / Originalni naslov (Reditelj, godina) - ocena

01.08. festival Our New President (Maksim Pozdorovkin, 2018) - 6/10
02.08. festival Killing Jesus / Matar a Jesús (Laura Mora Ortega, 2017) - 7/10
03.08. festival Panic Attack / Atak paniki (Pawel Maslona, 2018) - 6/10
**04.08. festival Interregnum (Adrian Paci, 2017) - 8/10
04.08. festival Extinction / Extinçao (Salomé Lamas, 2018) - 7/10
05.08. festival A Hustler's Diary / Maste gitt (Ivica Zubak, 2017) - 6/10
05.08. festival Eastern Memories (Martti Kaartinen, Niklas Kullström, 2018) - 8/10
06.08. festival Obscuro Barroco (Evangelia Kranioti, 2018) - 9/10
07.08. festival Sleep Has Her House (Scott Barley, 2017) - 7/10
07.08. festival Under the Wire (Christopher Martin, 2018) - 7/10
**08.08. festival Sarabande (Kaltrina Krasniqi, 2018) - 5/10
*08.08. festival Momsy / Majči (Josip Lukić, 2018) - 9/10
08.08. festival Westwood: Punk, Icon, Activist (Lorna Tucker, 2018) - 5/10
08.08. festival Distant Constellation (Shevaun Mizrahi, 2017) - 7/10
09.08. festival Taurunum Boy (Dušan Grubin, Jelena Maksimović, 2018) - 8/10
*09.08. festival Home of the Resistance / Dom boraca (Ivan Ramljak, 2018) - 9/10
09.08. festival Music is the Act of Time 3, LP Film Laibach / Glasba je časovna umetnost 3, LP film Laibach (Igor Zupe, 2018) - 4/10
09.08. festival Switzerland in Albanian / Suisse en albanais / Zvicra (Fisnik Maxhuni, Benoit Gonceurt) - 4/10
12.08. festival One and a Half Prince / Un print si jumatate (Ana Lungu, 2018) - 5/10
**12.08. festival Bigger Than Life (Adnan Softić, 2018) - 7/10
12.08. festival Easy Lessons / Konyu Leckek (Dorottya Zurbó, 2018) - 7/10
12.08. festival Amateurs / Amatörer (Gabriela Pichler, 2018) - 5/10
13.08. festival Occupied Cinema / Okupirani bioskop (Senka Domanović, 2018) - 6/10
13.08. festival Kalin and the Jail Team / Kalin i otbora na zatvora (Petko Đulčev, 2018) - 6/10
13.08. festival Ghetto Balboa / Gettó Balboa (Árpád Bogdán, 2018) - 6/10
13.08. festival Before Father Gets Back / Sanam Mama Dabruenda (Mari Gulbiani, 2018) - 7/10
13.08. festival Love 1. Dog / Dragoste 1. Caine (Florin Serban, 2018) - 6/10
14.08. festival Cry Baby, Cry / Nicht von schleten Eltern (Antonin Svoboda, 2017) - 7/10
14.08. festival Nine Month War / Kilenc hónap háború (László Csuja, 2018) - 6/10
14.08. festval The Chaotic Life of Nada Kadić / Kaotični život Nade Kadić (Marta Hernaiz Pidal, 2018) - 5/10
14.08. festival Piercing (Nicolas Pesce, 2018) - ?/10
15.08. festival All Alone / Sam samcat (Bobo Jelčić, 2018) - 8/10
15.08. festival Ága (Milko Lazarov, 2018) - 4/10
15.08. festival Too Late to Die Young / Tarde para morir joven (Dominga Sotomayor Castillo, 2018) - 6/10
15.08. festival IKEA for YU (Dinka Radonić, Marija Ratković Vidaković, 2018) - 5/10
15.08. festival The Angel / El ángel (Luis Ortega, 2018) - 6/10
16.08. festival 4 Years in 10 Minutes / 4 godine u 10 minuta (Mladen Kovačević, 2018) - 8/10
16.08. festival Woman at War / Kona fer í strid (Benedikt Erlingsson, 2018) - 7/10
17.08. festival Lemonade (Ioana Uricaru, 2018) - 7/10
**20.08. festival Meat / Meso (Elvis Lenić, 2018) - 7/10
**20.08. festival The Occupant / Neželjeni stanar (Nika Obučina. 2018) - 5/10
**20.08. festival Ghost in the Machine / Zarobljeni u stroju (Leon Rizmaul, 2018) - 8/10
**20.08. festival Begin Again / Ispočetka (Arijana Lekić-Fridrih, 2018) - 4/10
**21.08. festival Drama Is Overrated / Precenjena dramaturgija (Sunčica Ana Veldić, 2018) - 7/10
**21.08. festival As Far As Our Feet Take Us / Kol'ko god nas noge nose (Renata Lučić, 2018) - 5/10
**21.08. festival Josipa, I Love You / Josipa, volim te (Aitzol Armaio, Morana Komljenović, 2018) - 8/10
**22.08. video The Return / Kthimi (Blerta Zeqiri, 2012) - 9/10
**22.08. video Fence / Gardhi (Lendita Zeqiraj, 2018) - 8/10
*22.08. festival Chris the Swiss  (Anja Kofmel, 2018) - 8/10
**22.08. festival Patrol Uranus / Patrola Uran (Lovro Mrđen, 2018) - 6/10
**22.08. festival The Party / Zabava (Bojan Mrđenović, 2018) - 7/10
22.08. festival Our Daily Water / Pusti, Dobre, pusti (Vlatka Vorkapić, 2018) - 8/10
**22.08. festival 90 Seconds in North Korea / 90 sekundi u Sjevernoj Koreji (Ranko Pauković, 2018) - 4/10
22.08. festival In Praise of Nothing / Slatko od ništa (Boris Mitić, 2017) - 7/10
23.08. festival Shoplifters / Manbiki kazoku (Hirokazu Koreeda, 2018) - 8/1023.08. video Ash / Zhui Zong (Xiaofeng Li, 2017) - 5/10
**23.08. festival The Cure / Lijek (Ana Opalić, 2018) - 5/10
**23.08. festival The Lovetts / Lovettovi (Igor Bezinović, 2018) - 6/10
23.08. festival Times of Great Depression / Bebe Na Vole (Vladimir Gojun, 2018) - 7/10
24.08. festival Dogman (Matteo Garrone, 2018) - 6/10
**24.08. festival  The Place I Am Writing You Letters From / Mjesto odakle vam pišem pisma (Nikolina Bogdanović, 2018) - 5/10
24.08. festival Days of Madness / Dani ludila (Damian Nenadić, 2018) - 7/10
**24.08. festival September 3, 2015 / 3. rujna 2015. (Sara Jurinčić, 2018) - 4/10
24.08. festival Srbenka (Nebojša Slijepčević, 2018) - 7/10
31.08. festival Radiogram (Rouzi Hasanova, 2017) - 5/10

A Film a Week - 4 Years in 10 Minutes / 4 godine u 10 minuta

$
0
0
previously published on Cineuropa

The point of Mladen Kovačević's latest documentary, 4 Years in 10 Minutes, shown in the Documentary Competition of the 24th Sarajevo Film Festival, is stated early on, in the first title card. “What I expected at the beginning of the journey, what I was going through and what I got at the end had nothing in common” might sound like a sparkling gem of banality and pseudo-philosophy, but it is true, sometimes painfully so, when it comes to climbing mountains – and especially conquering Mount Everest, which is the case here.
The course of action is predictable: it consists of an initial, casual curiosity, like in a piece of ethnological cinema; the physical and mental hardships of the ascent and descent; a bit of technical talk, just enough for viewers to realise just how dangerous the challenge is; moments of enlightenment, shock and fear; and eventually slowly returning to a “normal” life. The title, spoken by protagonist Dragan Jaćimović later on during the climactic moment on the summit, filmed in a continuous sequence, sums it up correctly, although we only see the final two months (from the end of March until the end of May 2000) of it packed into the lean running time of just over an hour. However, Kovačević's film feels quite unique not just in its earnestness, but also thanks to his daring, borderline experimental (but still clever) ideas and the top-notch work by his crew, editor Jelena Maksimović and sound designer Jakov Munižaba (both known for their work on Ognjen Glavonjić'sDepth Two and The Load).
There was not very much material to work with – the small volume of Jaćimović's own amateur DV-camera footage and some 200 handwritten pages of his diary. Since the video material was not of a great quality, some fine-tuning had to be applied, especially in terms of the sound (of course, recorded simultaneously with the picture), which in the final version became an important tool for creating the atmosphere, from the rhythmic sound of bells at the beginning in a Nepalese village, underling the calmness of the moment, to the howling wind at higher altitudes enhancing the impression of the threatening situation that our protagonist-cameraman has got himself into.
On the other hand, the diary provided more to chose from for the often philosophical title cards that Kovačević uses in abundance, although they never bore the audience. He is playful with them, converting them into a means of showing the relative nature of time, which merely reflects our inner impressions: for the first two-thirds of the movie, they are shown against freeze frames and on a small portion of the screen, complete with the date, only to be later printed on a black screen and, finally, just over the running footage.
But the film’s biggest success is probably remaining faithful to the structure of the original material, thereby providing an authentic picture of climbing, regardless of the dramatic clichés. The tricky part of that is the fact that it is as much of an inner battle as it is an external challenge.
Viewing all 2309 articles
Browse latest View live




Latest Images