Quantcast
Channel: nije više Film na dan
Viewing all 2300 articles
Browse latest View live

You Were Never Really Here

0
0
kritika originalno objavljena na Monitoru


2017.
scenario i režija: Lynne Ramsay (prema noveli Jonathana Amesa)
uloge: Joaquin Phoenix, Judith Roberts, Ekaterina Samsonov, Alessandro Nivola, Alex Manette, John Doman, Frank Pando

Malo je filmaša koji su zaista sposobni ispričati priču koristeći se skoro isključivo audio-vizuelnim sredstvima, koristeći se sa malo do nimalo dijaloga. Lynne Ramsay je jedna od njih. Njena karijera nije impresivna brojem naslova, You Were Never Really Here joj je tek četvrti dugometražni film, ali njeni prethodni radovi, jedan do drugog zaokruženi arthouse filmovi i noseći stubovi kinematografije neprijatnog, glasno govore sami za sebe: Ratcatcher(1999), Morvern Callar (2002) i We Need to Talk About Kevin(2011). U njima je ispričano sve što treba biti fotografijom, muzikom, dizajnom zvuka i montažom, likovi zaista govore kao osobe koje žive tim životima, ne objašnjavaju nam zaplet. Za beskompromisnu autorsku ličnost Lynne Ramsay indikativni su projekti od kojih je odustala: Jane Got a Gun (2015) i The Lovely Bones (2009), a razlog je u oba slučaja bio isti – kreativne razlike sa producentima.

S tim u vezi, u rukama nekog drugog, You Were Never Really Herebi bio možda generički, možda limitirano inovativan, ali svejedno žanrovski standardan triler osvete. Ovakvu sporu vožnju po mračnim koridorima ljudske psihe bi, osim Ramsay, slično efektno mogli uraditi jedino možda Paul Schrader, Martin Scorsese, Paul Thomas Anderson i Nicolas Winding Refn. Vratićemo se kasnije i na njih.
Naš (anti-)junak Joe, u kojeg potpuno uranja jedan od najboljih “method” glumaca današnjice Joaquin Phoenix skriven iza neuredne, duže kose, zarastao u bradu i opremljen robusnim telom sa nešto nehajnog sala, “enforcer” je za privatnog detektiva Johna McClearyja (Doman) i specijalista za pronalaženje i spasavanje izgubljenih devojaka koje su upale u nevolju. Inače je vojni veteran sa traumama sa pustinjskog ratišta (Irak ili Afganistan, svejedno) i traumama iz detinjstva (što vidimo u izuzetno kratkim i precizno montiranim flashback scenama) koji posluje isključivo sa gotovinom i preko posrednika Angela (Pando), nasilja se ne boji, a kao oružje preferira čekić. U slobodno vreme se brine sa svoju demencijom načetu majku (Roberts) u kući u Queensu i kontemplira samoubistvo.

Slučaj koji će promeniti sve je pokušaj spasavanja trinaestogodišnje Nine (Samsonov), kćeri senatora Votta (Manette) koja je navodno pobegla iz kuće i locirana je u vili u centru koja služi kao “igralište” u ringu maloletničke prostitucije. Kako se bliže izbori na kojima je on u kampanji za reizbor guvernera Williamsa (Nivola), Votto tvrdi da želi diskreciju kakvu ne bi imao da slučaj rešava policija. Jednom kada Joe izvuče Ninu iz pomenute kuće, stvari se okreću naopako, ring se pretvara u političku zaveru, a krvavi obruč u kojem ginu svi umešani se steže oko Joea.
Priču bez gubljena vremena izvlačimo iz detalja koje nam Ramsay pokazuje, a predložak koji liči na poveznicu između Taken serijala i Bessonovog hita Léon: The Professional ovde izgleda sasvim drugačije. Autorica se ne ustručava da prikaže brutalno nasilje, ali to čini elegantno, slikajući ga kroz ogledalo ili objektiv kamere za prismotru i dajući nam ga post festum. To važi za akciju spasavanja, dok još dva-tri ubistva Joe izvede u deliću sekunde u toku obračuna u kojem pratimo uglavnom njega, zlikovcima se može pripisati još jedno u kadru, a ostatak leševa sa posledicama nasilne smrti Joe “samo” pronađe. Čak i obavezna, žanrovski folklorna scena u kojoj junak “vida svoje (površinske) rane” ovde izgleda potpuno drugačije nego u bilo kojem filmu koji ste videli.

Jasno nam je da se Joe ne snalazi u ovom svetu (odnosno da se snalazi onako kako mora, a nije mu prijatno), ali vrlo je verovatno da se takav, oštećen i naprasit, ali ne i zao i bezdušan, ne bi snalazio ni u jednom. U ubijanju ne uživa, čini to utilitarno, a njegove pripreme su nalik ritualima kojih se drže sportisti i umetnici pre nego što započnu sa poslom. Njegov život je košmar, a za samoubistvo nema moralnu slobodu, pa svoje pokušaje prekida tik pred finalizacijom čina. To najbolje vidimo u najpoetičnijoj sceni nestandardne, “vodene” sahrane njegove majke u novijoj filmskoj istoriji koja se pretvara u viziju i fantaziju zbog koje Joe odustaje od svog nauma.

Lokacije New Yorka i okolice, te košmarnost svega viđenog, jasna su asocijacija na Scorseseov Taxi Driver za koji je scenario napisao Paul Schrader zapisujući svoje alkoholičarske košmare, s tom razlikom da Ramsay ne koristi pomagala poput naratora i zapravo elegantnije izlaže fragmente Joeove psihe. Kritičari su već pohitali da filmu zalepe baš tu etiketu, mada se poveznice mogu povući i sa Schraderovim filmom Hardcore (milje pedofilije), te brojnim trilerima osvete i iskupljenja iz 70-ih, 80-ih i 90-ih godina prošlog veka, dok se stilizacija u određenoj meri oslanja na Refnov Drive, a svet deli sa sjajnim Good Time braće Safdie sa kojim je You Were Never Really Here“podelio” i pozornicu za premijeru, Cannes.
S tim u vezi, zanimljivo je da je film na premijeru stigao nedovršen, selektori su pogledali grubu verziju i pokazali “dobru veru” da će sve biti u redu. Na koncu, nedostajala je samo odjavna špica, a očekivalo se da će premontirana, dovršena verzija izaći u distribuciji. Kako nisam video tu festivalsku verziju, ne bih se upuštao u to koliko ova koja trenutno igra u kinima od nje odstupa. Posao dodatno otežava i taj fragmentirani, eliptični stil pripovedanja, ali upravo on je razlog da se film gleda bez daha.

Poveznica, pak, sa Paulom Thomasom Andersonom je dvostruka. Ona očita je Joaquin Phoenix koji je sa Andersonom radio na filmovima The Master i Inherent Vice. Možda je zbog ratnog i PSTP-ovskog “pedigrea” The Master tu ipak nešto bolja asocijacija, ali oba Andersonova filma su se u velikoj meri, ako ne i potpuno, odvijala u de-strukturiranim umovima Phoenixovih likova, što je slučaj i sa You Were Never Really Here. Drugu poveznicu ne vidimo, ali je čujemo – originalna muzika Jonnyja Greenwooda, ovog puta oslonjena na sintisajzere, koja se sjajno uklapa i u odabranu i dodatno obrađenu muziku koju čujemo na radiju u vožnji ili kao pratnju snimcima sa kamera za prismotru (to je tek posebna poslastica u smislu finese – ta muzika zvuči kao da se upravo pušta sa korištenog CD-a), nego i u inače impozantnu zvučnu shemu gradske vreve, razgovora slučajnih prolaznika, televizijskog programa i, povremeno, preteće tišine.

U svakom slučaju, You Were Never Really Here je film o kojem ćete još dugo razmišljati i koji se urezuje u pamćenje, bilo svojom preciznom izvedbom (montaža Joea Binija je, da istaknemo još jednom, vrhunska), bilo originalnošću i apsolutnom samouverenošću sa kojim Lynne Ramsay pristupa materijalu. Jedino pitanje je, međutim, je li to trebalo baš tako ili bi poneki žanrovski mehanizam više dobro došao u ovom inače žanrovskom materijalu. Autorica to pitanje očito nije postavila, nju nije briga ni za šta osim za svoju viziju.





A Quiet Place

0
0
kritika originalno objavljena na DOP-u

Horor je vrlo zahvalan žanr. Publika ga voli jer se bavi večitim temama straha za vlastiti život sa kojima se može povezati gomila drugih tema. Trpi citate i sam je citatan, pa je moguće raditi inovacije na planu žanrovske mehanike. Lako ga je “preobući” i postaviti u različite vremenske okvire. Pogodan je za kombinaciju sa SF-om, trilerom, komedijom, dramom... A i najčešće je jeftin za produkciju, pa ga producenti vole jer zarade na hororima znaju biti desetostruke u odnosu na uloženo. U poslednje vreme najmanje jedan horor obeleži filmsku godinu: It Follows, The Witch, Get Out... Ove godine će to biti A Quiet Place, jedan izuzetno pažljivo urađen horor u svim segmentima kojem je uspeh na kino-blagajnama zagarantiran.

“Set up” nije ni najmanje nov, zapravo je reč o reciklaži 28 Days Later... i sličnih postapokaliptičnih filmova gde su (živi i zdravi) ljudi lovina monstrumima. Ovde imamo džinovske insektolike vanzemaljce koje privlači svaki zvuk jači od prirodnog šuma, a komparativna prednost ljudi je u tome da su ta bića slepa, pa im se mogu u tišini odšunjati i uteći. Čak je i uvodna sekvenca posete familije lokalnoj radnji uz karticu teksta koja samo daje vremenski okvir “89. dan” prilično tipična za sve Walking Dead i slične varijante, majka i dvoje dece uzimaju (tuđe) lekove na recept, alat i potrepštine dok ne dođe otac i kaže da će se uskoro smračiti i da je vreme da se ide doma. Na starim novinama piše “Zvuk je!” na naslovnici na kojoj imamo sliku bića koja teroriziraju Zemlju. Najmlađi sin će zgrabiti igračku koju će mu otac (John Krasinski) oduzeti zbog buke koju ona pravi, ali će mu je starija, gluvonema sestra (sjajna mlada glumica na znakovnom jeziku Millicent Simmonds koja je debitirala prošle godine u filmu WonderstruckTodda Haynesa) dati, što će dečaka odvesti u pogibiju na putu kući kada je jednom uključi.
Već tu imamo dve stvari po kojima A Quiet Place odskače. Prva je jeziva mirnoća na kojoj Krasinski u funkciji reditelja (reč je inače o poznatom televizijskom glumcu-komičaru kojem je ovo treća režija nakon obećavajućeg prvenca Brief Interviews with Hideous Men po motivima proze Davida Fostera Wallacea i bezoblične indie drame The Hollars) insistira. Znamo da je to samo zatišje pred buru, ali svejedno “kupujemo” u potpunosti. Druga stvar su dvostruke implikacije hendikepa: sa jedne strane, devojčica ne može znati koliko buke radi, dok je sa druge celoj familiji otvoren kanal za komunikaciju kroz znakovni jezik koji svi znaju. Ta komunikacija je možda pojednostavljena, ali je makar tekuća. Dodajmo na to komparativnu prednost izbora Millicent Simmonds koja ne glumi hendikep koji se i ne može do kraja odglumiti, već sa njim živi.

Priča se nastavlja godinu dana kasnije. Majka (odlična Emily Blunt) je u visokoj trudnoći, a familija živi na farmi u tišini, komunicirajući sa susedima pomoću svetlosnih znakova. Otac ima dve opsesije: da preko radio-stanice stupi u kontakt sa preživelima na drugom kraju sveta i da konstruira funkcionalni slušni aparat za kćer. Nijedna od te dve stvari mu ne uspevaju, ali će se druga pokazati vrlo bitnom. Dok se majka sprema na porod, otac preživelog preplašenog sina (Noah Jupe iz Suburbicona) vodi na ribolov, a kćerka se, iznervirana odbijanjem i shrvana krivicom, iskrada iz kuće i odlazi na bratov grob. Majka slučajno proizvede buku, jedan od insektoida je locira, pa počinje akcija koja se bez daha i predaha odvija do kraja filma.

Film sa tako intrigantnom premisom da se sve mora odvijati u tišini se u izvedbi mora zasnivati na dizajnu zvuka, na veoma tihim, a opet distinktivnim šumovima bosih nogu po pesku, po kućnim podovima, povetarcem koji se pretvara u vetar, grančicama koje pucketaju, hukom reke i vodopada i to ovde umnogome funkcionira apsolutno savršeno jer je celi taj tihi svet pažljivo osmišljen. To se prenosi i na vizuelni nivo: peščane staze za hodanje itekako imaju smisla, lokacije ruralnih predela savezne države New York su impozantne, a enterijeri detaljno rekreiraju kulturu “preppera”, onih što se pripremaju na smak sveta. Takođe, smanjene mogućnosti za razgovor teraju Krasinskog da pokaže ono što bi inače mogao kazati kroz usta svojih likova (novinske naslovnice, beleške, otvorene knjige), a ona novinarska da slika govori više nego 1000 reči tu nije bez vraga. Trudnoća i porod su tu zanimljivi dodaci, posebno zbog činjenice da novorođenčad niti shvataju niti poštuju koncept tišine, što će se pokazati važnim na jednoj tački zapleta. U prednost filma se takođe može ubrojiti i vrlo uverljiva familijarna dinamika između likova, a činjenica da su John Krasinski i Emily Blunt u braku i van ekrana tome samo govori u prilog.
Doduše, film će nas malo izneveriti time što nam neće prikazati porod već ranjene žene koji ona mora izvesti u tišini, što je izazov koji Krasinski i njegovi ko-scenaristi, horor-štanceri Bryan Woodsi Scott Beck nisu bili spremni prihvatiti. Takođe, obilata upotreba originalne muzike koja treba zakrpiti “rupe” u zvučnom zapisu nastale zbog premise apsolutne tišine pokazala se preteranom i pogrešnom, naročito kada nam gudači najavljuju “jump scare” momente, ali takva pompa u soundtracku je tipična za Michaela Baya koji je na ovom filmu jedan od producenata. To su sve legitimne zamerke koje će naći neko kome je posao da ih traži, ali je, sve u svemu, A Quiet Place kao žanrovski film u smislu inovativnosti i obrade, izuzetno dobar.

Toliko dobar da će gotovo svima promaći koliko je ovaj film zapravo zao, odnosno kakvu zaumnu desničarsko-konzervativnu agendu propagira. Opet ništa čudno za Baya, ali nije on tu jedini krivac. A tu imamo očite stvari kao što su survivalizam, “family values” u smislu tvrdog patrijarhata – pater familias kojeg svi slede i žena-majka koja sa trbuhom do zuba obavlja kućanske poslove, te, na koncu, na nos nabijeni “pro life” stav (jer ko bi normalan radio na produženju vrste u okolnostima apokalipse). Kad zagrebemo ispod površine (pazi spoiler!), onda nije nimalo slučajno da su naši filmski monstrumi na pola “xenomorphi” iz Aliena, a na pola džinovske bogomoljke, da, one bube kod kojih ženke proždiru mužjake. Onda nije čudno da su u horor-filmu sa tako niskim “kill countom” sve tri “on screen” žrtve muškarci: dečak za čiju je smrt su-odgovorna njegova sestra, odrastao muškarac koji se žrtvuje ne bi li zaštitio familiju i starac koji se ubija shrvan tugom što je njegova žena poginula (van ekrana) verovatno usled nepažnje ili se ubila iz slabosti. Na koncu, i kraj koji je omaž Alienovom nastavku Aliens u kojem se bori žena protiv žene, majka protiv majke (ma koliko poslednji kadar filma bio efektan i napaljiv) nudi lažno osnaživanje žena kroz patrijarhat: sledeći ono što ju je muž / otac naučio.



A Film a Week - Cold Skin / La piel fria

0
0

North Atlantic, 1914. As the Great War is about to begin with its bloodshed, a young weather scientist is taking his post on an inhabited island for the period of one year. Since his predecessor is nowhere to be found, and the only other human on the island is a lighthouse technician named Gruner (Ray Stevenson, glimpsed in Thor films) gone (slightly) mad, it seems it is going to be a long year with not so much work to keep him busy and with his collection of books and his log as the only company. What our civilized nameless hero played by David Oakes (of TV series The Borgias fame) does not know yet, is that the island is infested with amphibian humanoid creatures swarming at night and attacking both him and Gruner. Two men must form an alliance in order to survive, but it is more complicated than it seems.

Written by Jesús Olmo (known for 28 Weeks Later...) and Eron Sheean and based on Albert Sanchéz Pinol’sSpanish-language novel of the same name, Cold Skin is a modestly budgeted Spanish-French co-production filmed in English with intentions of global appeal. The film was directed by one of the later-stages members of New French Extreme Cinema movement, Xavier Gens who made his name with his debut Frontier(s) in 2007. only to fall into the pattern of international mediocre genre filmmaking with computer game adaptation Hitman (2007), post-apocalyptic jump scare-fest The Divide (2011) and yet another exorcism-themed movie The Crucifixion (2017). With Cold Skin, Gens was more lucky than skillful to come at the same time as Guillermo Del Torro’sThe Shape of Waterand, sharing the topic of romance between humans and amphibians, to serve as its companion piece.

The trouble is that the film goes nowhere fast just as soon as the two men team up to shoot the creatures from the top of the lighthouse. They are both one-dimensional characters, with our hero being somewhat humane and scientifically curious regarding the creatures and Gruner being a misanthropic madman, speaking of himself in third person and having openly genocidal tendencies while keeping one female creature as his pet and sex slave. The endless shoot-outs night after night with always the same type of dynamics between two of them wears out its welcome pretty quickly, while the plot developments towards the end of the film do not help much.

The most intriguing part of the film, the creatures, are not being explored in any way even if the writers and the director have one specimen on disposal throughout the film. That female named Aneris and played by underused Aura Garrido might be the most interesting and complex character in the film, but is demoted to the point of conflict between the two “frenemies” and even the duality of romance and sexual exploitation serves only to make their personalities more apart from one another.

The context of WWI stays completely unused for other purposes than to show us an array of equipment and weaponry from that period of time, so the story could theoretically have taken place anytime between Columbus and early Cold War. There is a metaphor of colonization and exploitation somewhere (the same type of questions “are they humans or are they animals” were popping out in the racial theories from that period of time), with the WWI being the last colonial war, but here it is a long shot.

Visually, however, the film looks nice, with compelling special effects and intelligent creature design. Cold Skin also profits from location shooting on the black rocks of Lanzarote and Iceland and the cinematography by Daniel Aranyó and production design by Gil Parrondo belong to a better piece of filmmaking than this one.

Downsizing

0
0
kritika originalno objavljena na Monitoru

2017.
režija: Alexander Payne
scenario: Alexander Payne, Jim Taylor
uloge: Matt Damon, Christoph Waltz, Hong Chau, Kristen Wiig, Rolf Lassgard, Udo Kier, Jason Sudeikis, Neil Patrick Harris, Laura Dern

Uz ime Alexandra Paynea se vezuju realistični portreti važnih društvenih tema u izbalansiranom tonu između komedije i drame u kojima dominira čisto ljudska perspektiva. Filmovi kao što su Citizen Ruth, Election, About Schmidt, Sidewaysi Nebraska. S tim u vezi, njegov najnoviji film naslova Downsizing je budio očekivanja u pravcu “dramedije” indie stila o, recimo, otpuštanju, bilo iz perspektive dobrog šefa koji to teška srca radi, bilo iz perspektive sredovečnog radnika koji mora nanovo ustrojiti svoj život i snaći se u novonastaloj situaciji. Jasno nam je, međutim, da tako nešto nećemo dobiti još sa prvom sekvencom u kojoj nam se podastire scenario po kojem su norveški naučnici alternativne sadašnjosti ili (vrlo) bliske budućnosti otkrili rešenje za problem prenapučenosti Zemlje i “karbonskog traga” koji ljudska vrsta u post-industrijskom konzumerističkom svetu ostavlja za sobom – smanjivanje ljudskih jedinki na visinu od, u proseku, 13 cm.

Ima to neku svoju logiku: čovek te veličine neće imati potrebe za životnim prostorom većim od jedne sobe po današnjim merilima niti za količinom hrane koju današnji čovek proždire, pa će samim tim konzumirati manje energije (iz kakvih god izvora) i proizvoditi manje otpada. Po zakonu brojki bi imovina koju ima u “svetu velikih” značila višestruko više u svetu smanjenih, pa je logično za očekivati da dobar deo onih koji se za takvo šta odluče ostatak života provedu u dokolici samo na osnovu ušteđevine i prodate imovine iz prošlog života. Logičku rupu da bi smanjeni ljudi bili na većem udaru elemenata i grabljivica (zamislite da, recimo, vidite štakora koji vam izgleda veliki kao slon) su Payne i njegov ko-scenarista Jim Taylor nekako zakrpili, ali se sa jednom drugom, da određena roba, na primer tehnika, smanjenih dimenzija može koštati i više nego ona normalne veličine, nisu niti pozabavili.
Naš junak je “payneovski” obični čovek iz Omahe u državi Nebraska (odakle je i sam Payne) koji se u životu nije baš najbolje snašao. On se zove Paul Safranek i igra ga Matt Damon. Želeo je da postane hirurg, ali ga je u tome sprečila majčina bolest, pa je postao radni terapeut. On bi svojim životom još bio zadovoljan da njegova žena Audrie (indie glumica Kristen Wiig) nema nerealne snove o luksuzu i boljem životu. Zato mu se smanjivanje i čini kao solidna opcija ne samo zbog reklame koja mu se servira, a koja izgleda kao karikatura reklame za kuće u predgrađu 50-ih godina prošlog veka (u kojoj igraju Neil Patrick Harris i Laura Dern, urnebesno), već i zato što je njegov drugar (Sudeikis) na taj način rešio sve probleme.

Pičvajz, međutim, nastaje kada se Audrie predomisli usred procesa, a Paul osvane sam u smanjenom svetu i sa (jako) smanjenim sredstvima, pa umesto kuće dobije jedino garsonjeru i umesto dokoličarenja mora da radi da bi preživeo. Što će reći, kakav je gubitnik bio u stvarnom svetu, takav je i u koloniji smanjenih ljudi. So na ranu mu sipa i prvi sused, srpski muljator Dušan Mirković (igra ga Christoph Waltz sa generičkim ruskim akcentom) koji živi raskošno, ali će mu Dušanova čistačica, u pređašnjem životu vijetnamska disidentkinja Ngoc Lan Tran (Hong Chau čiji akcenat treba biti komičan, ali izaziva nelagodu po osnovama rasizma) pokazati da on u životu nije tako loše prošao, naterati ga da pomaže drugima i da promeni svoje nazore…

Ovakav materijal kao da traži reditelje drugačijeg profila i ostaje nam da zamišljamo šta bi od toga napravili Spike Jonze, Michel Gondry ili Charlie Kaufman koji se ne samo snalaze, već i uživaju u stvaranju uvrnutih, alternativnih svetova. Na tom polju Payneu nekako i ide, prema je ironično da film naslova Downsizing bude njegov najraskošniji projekat, interesantno dizajniran i pun zgodnih, dojmljivih efekata koji skupljaju humorne poene na razlikama između “velikog” i “malog” sveta.
Payne takođe uspeva da provuče i nešto svoje filozofije pristojnosti i humora na temu provincijalne malograđanštine na početku filma (recimo ona pasaža sa pijancem u kafani koji zaziva diskriminaciju smanjenih je sasvim na tragu provincijalnog populizma koji je zavladao Amerikom i istokom Evrope), što Payne čini iz insajderske pozicije, pa to nije ni vulgarno, ni kultur-rasistički. Nešto poena će Payne ubrati inteligentnom opservacijom da lako rešenje nije uvek pravo i da nikad nije kompletno – kriza srednjih godina pogađa i velike i male ljude sličnom žestinom, kao i da stvari koje čine da svet funkcionira nisu uvek naročito vidljive i još manje su moralne. Kao i u našem svetu, i u smanjenom će profitirati muljatori, dok će prljave poslove obavljati sirotinja i ilegalni migranti nastanjeni dovoljno daleko da ne bi narušavali sliku idile.

Problem je, međutim, to što je film pun potrošenih klišea u smislu mehanike, a istovremeno meandrira kada je reč o temama, dok su mu likovi plošni, karikaturalni ili odveć dosadni da bi držali pažnju i da bi satira uspela. Kapetan kojeg igra Udo Kier, recimo, ne može na duže staze podići tempo filma, a ne može, realno, ni Christoph Waltz. Lik vijetnamske disidentkinje je suviše karikaturalan da bi ga prihvatili, pa makar i kao Paulovu novu simpatiju, a sam Paul je jednostavno bezličan i baš nas briga za njega. Dodajmo tu i tupavu, neuverljivu romansu i razvučeno trajanje koje često otpada na prazan hod i eto razloga za zaobilaženje ovog filma u širokom luku.

Tematska nekonzistentnost je tek priča za sebe. Payne je ranije znao da žonglira sa više tema i pitanja i da ih uklopi u svoj “low-key” filmski svet, Nebraska je sjajan primer za to. Možda je problem sa Downsizingom to što nije “low-key”, pa samim tim ne leži njegovom autoru koji je tek ponekad na tragu nečega. Možda ponajviše sa opaskom da je šteta koju smo već napravili tolika da prostim smanjivanjem neće biti rešena.



Death Wish

0
0
kritika originalno objavljena na DOP-u

Kao što danas imamo “neesonijade”, akcione filmove sa Liamom Neesonom, tako smo nekada imali “bronsonijade”, to slično samo sa Charlesom Bronsonom. Nekih drastičnih razlika između tih filmova nema, osim što je Neeson bolji glumac nego što je to Bronson bio, pa njegovi likovi mogu više varirati i generalno su dublje karakterizirani. Bronson je, verovatno zbog svoje face izmučenog težaka, po pravilu igrao sirovine – kauboje, vojničine, pandure, detektive i osvetnike uz vrlo retka odstupanja kao što je to bio početak kultnog osvetničkog akcionog trilera Death Wishu kojem njegov Paul Kersey počinje kao uglađeni newyorški arhitekta, te bivši ratni veteran koji je služio u Koreji uprkos prigovoru savesti. I dobro, to smo nekako “kupili”. Death Wishje postao štancerski serijal koji je dobacio do brojke 5, a sada je dobio i “remake”, i to u režiji kultnog Elija Rotha.

Jedan od problema ove nove remake varijante je i to što u njemu ne igra Liam Neeson kao najlogičniji izbor za Paula Kerseya, već u toj ulozi gledamo Brucea Willisa. Njemu takođe svaka čast, on ima glumački raspon koji se ne može tek tako otpisati, ali je taj raspon pomeren u drugu stranu. Willis je sjajan komičar grubijanskog šmeka i spasitelj sveta, a najuspešniji je u svom tipu nevoljkog duhovitog i ciničnog akcijaša na rubu depresije koji se kroz film pita “zašto baš ja i zašto baš danas”. Ukratko, ne “kupujemo” ga na početku kao Paula Kerseya, koji je ovde hirurg na urgentnom centru u Chicagu, a ne arhitekta u New Yorku, s tim da ta kozmetička promena ne znači praktično ništa jer nenasilje, pripadnost višoj srednjoj klasi i blaga narav dotičnog lika ostaju. Kasnije će se, naravno, transformirati u “willisovskog” akcijaša-osvetnika-depresivca, pa je sama njegova pojava na početku “spoiler”, koliko to može biti u tako tipskom filmu u kojem nekada miran lik kreće na put osvete kad mu krimosi ubiju ženu (ovde je igra vrlo simpatična Elisabeth Shue) i u komu pošalju kćer (ništa manje simpatična Camila Morrone).
Tu imamo dva moguća scenarija u čemu leži kvar. Po prvoj varijanti, prvo smo imali scenario (potpisuje ga iskusni Joe Carnahan), pa glumca koji je pogrešno izabran. Po drugoj, prvo smo imali glumca, pa scenario koji nije dovoljno razvijen prema njemu. Kako god, novi Death Wish deluje kao još jedan štancerski “remake”, ni po čemu poseban i ne naročito dobar.

Ne može se čak reći ni da je Eli Roth, jedan od “kumova” “torture porn” pod-žanra, ovde ostavio neki naročiti lični pečat. Da, nasilje je, kad do njega dođe, stripovski preterano, izbušeno mecima velikog kalibra i “medium rare” krvavo, a glave se na par mesta atraktivno razbijaju, ali to nije “gore” koji smo od njega očekivali. Dok je razvoj našeg protagoniste apsolutno nedostatan, pa se u prvoj trećini film pomalo i vuče po pitanju tempa, ostatak je, čisto režijski gledano, korektan, ali ne preko toga. U krupnije zamerke po pitanju “castinga” ili, pak, rada sa glumcem spada i ono preglumljivanje Vincenta D’Onofrija u ulozi protagonistinog brata Franka, dok svetlu tačku predstavlja Dean Norris u ulozi “hardboiled”, pomalo komično nadrkanog policijskog detektiva.

Humorni momenti kojih ima u filmu ponekad pogode metu, ali dosta često i promaše. Veoma simpatična i uslužna prodavačica oružja Bethany (Kirby Bliss Blanton) svakako spada u bolje momente filma, dok Kerseyeva inicijalna nespretnost sa oružjem prilično nespretno izvedena. Nešto od toga ima funkciju socijalnog ili (meta-)filmskog komentara usmerenog na trilere osvete, kao u onoj sceni u garaži sa “trailera”, ali je to u fokusu tek povremeno i ne naročito konzistentno.
Prevladava utisak da je novi Death Wish jedan popriličan lažnjak. Počev od onih “2nd unit” helikopterskih panorama Chicaga koje skrivaju da je film uglavnom sniman u Montrealu, preko logičke rupe da se žrtve pucnjave na južnoj strani grada prevoze u bolnicu na severnoj, pa do posve lažne statistike o porastu broja ubistava u urbanim sredinama na kojoj se svet filma zasniva. Čini se da novi Death Wish egzistira ne u našem svetu, već u fantazijama ultra-konzervativnih medija (a čućemo i njih, kao i one relativno liberalne u relativno brzim montažnim sekvencama radijskih voditelja koji raspravljaju o osvetniku u kapuljači, što je jedna od retkih smislenih intervencija u smislu odstupanja od originala) u kojem gradom vladaju bande i narko-dileri i gde su građani koji uzimaju pravdu u svoje ruke dobrodošla pojava makar kao dopuna nedostatno agilnoj i birokratskim procedurama sputanoj policiji. Desna agenda stoji i u slučaju originala, očito, samo sa razlikom da je tadašnja statistika išla njoj u prilog: beše to doba urbanog propadanja pre džentrifikacije, a lokalni zakoni o oružju su u gradovima tada bili znatno liberalniji nego što su to danas.

U redu, verovatno ovde ne mogu sporiti argument da je ovo samo jedan blesavi film koji se koristi dostupnom ikonografijom i logičnije izabranim svetonazorom kako bi ispričao svoju priču, ali ga to u današnje vreme ne čini samo promašenim i nepotrebnim, već i potencijalno opasnim, a potpuno nesvesnim svojih implikacija.



Legend of the Demon Cat / Kukai

0
0
kritika originalno pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Kaige Chen jedan od najznačajnijih filmskih stvaralaca kontinentalne Kine. Njegov prvenac Žuta zemlja iz 1984. godine smatra se jednim od prvih filmova takozvane Pete generacije, filmskog pokreta nastalog nakon Kulturne revolucije koji je izveo kineski film iz domaćih okvira nametnutih soc-realističkom dogmom. Filmovi autora Pete generacije igrali su po prestižnim svjetskim festivalima, osvajali nagrade (sam Chen je za trosatnu dramu Zbogom, moja konkubino koja se dodiruje početka Kulturne revolucije i odnosa njenih lidera prema umjetnosti dobio Zlatnu palmu) i nominacije za Oscare, nametnuvši se kao jedan od trendova u “arthouse” segmentu filmskog tržišta. Riječ je o filmovima koji se nisu ustručavali biti društveno-kritični, iako nisu uvijek bili otvoreno politični, a također se nisu bojali eksperimentalnosti i artističnosti. Među autorima tog pokreta našli su se i oni čija se imena mogu smatrati nosećim stupovima kineske kinematografije: Yimou Zhang, Junzhao Zhang, Zhuangzhuang Tien i drugi, dok je glumica koja je u većini takvih filmova igrala, Gong Li, postala zaštitno lice pokreta.
Chen je u dva navrata boravio na Zapadu, prvo kao teoretičar i gostujući profesor na Newyorškoj filmskoj akademiji krajem 80-ih, kasnije i kao redatelj filma Killing me Softly (2002) koji je podbacio i kod kritike i kod publike, a međuvremenu je, ranih i srednjih 90-ih, zajedno sa svojim kolegama snimao filmove u hongkonškoj produkciji čiji se uspjesi smatraju vrhuncem Pete generacije. Chenova karijera je nakon povijesne drame Car i ubojica (1998) krenula nizbrdo u smislu gubitka relevantnosti kod publike i kritike i utopila se u nizu kostimiranih (melo)drama, fantazijskih i borilačkih “wuxia” akcionih avantura uz tek poneki izlet u realizam i relevantne teme, te učešće na skupnim projektima Deset minuta stariji: Truba i Svakom svoj film. Na tragu sadašnjeg toka njegove karijere ostaje i Legenda o konkubini, film koji u sebi kombinira sastavne elemente Chenove poetike: povijest, spektakl i melodramu uz akcent na raskošnu scenografiju, kostime, te računarski urađene specijalne efekte. Okvir je, međutim, nešto drugačiji jer je uz sve to Legenda o konkubini prije svega svojevrsna detektivska priča.
Naslov, odnosno srpski i hrvatski prijevod istog navode gledaoca na pomalo krivi trag. Naravno, konkubine su bolja asocijacija na Staru Kinu od mačke-demona kako stoji u originalnom naslovu, ali konkubina u filmu koju igra tajvnasko-francuska glumica Sandrine Pinna nije čak ni nepokretni pokretač radnje, već prije žrtvovani pijun jer je njena smrt bila dio političkih previranja. Vrijeme radnje je pozno doba Tang dinastije i zaplet počinje neočekivanom i ne nužno prirodnom smrću cara nakon sedam dana nespavanja. Prijeteća poruka kaže da je carević-nasljednik sljedeći na popisu, dok zla sudbina čeka i zapovjednika carske straže i njegovu familiju. Jedino što povezuje te slučajeve je prisustvo mačke, što će otkriti dvojica naših protagonista, dvorski pisar sa pjesničkim ambicijama Bai Letian (Xuan Huang) i japanski budistički monah Kukai (Shota Sometani) čija je misija domoći se hrama tantričkog budizma u tadašnjoj kineskoj prijestolnici Chang’anu i odatle svete spise vratiti u Japan. Misterija ih, uz pomoć mačke natprirodnih sposobnosti koje podrazumjevaju i moć govora, vodi trideset godina u prošlost, u doba pobune protiv ondašnjeg cara i njegove omiljene konkubine Yang.
Ako oduzmemo fantazijske elemente poput govorećih i za masakr čete carskih stražara sposobnih mačaka i svemoćnih iluzionista, Legenda o konkubini može se nazvati povijesnim filmom. Bai Letian je zapravo znani pjesnik Bai Juyi, pjesnik kojeg smatra svojim uzorom Li Bai jedan je od temelja kulture iz perioda dinastije Tang, monah Kukai je stvarna povijesna ličnost, budistički učenjak i kasnije osnivač Shingon škole budizma u Japanu, pobuna u filmu je čuveni An Lushanov ustanak, a određenu ulogu u tim događajima imala je i jedna od čuvene četiri kineske ljepotice, Yang Guifei, careva konkubina egzotičnog izgleda i vjerojatno centralnoazijskog porijekla. S preglednošću radnje ima problema kao i u brojnim naslovima istočnoazijske produkcije, ali će nam protagonisti svoja saznanja po nekoliko puta rekapitulirati. Nevezano za slobodu u portretu likova i očito fiktivni detektivski zaplet koji film čini egzotičnim ekvivalentom nekolicini filmovanih verzija prvog Doyleovog romana o Sherlocku Holmesu, Baskervillskog psa, Legenda o konkubini je ipak dosta utemeljenija u povijesnim činjenicama nego kineski, hongkonški i tajvnaski filmovi sličnog tipa, a razlog za to može biti i činjenica da je kao izvorni materijal poslužio doduše fantazijski roman, ali napisan u Japanu, dakle sa određenom distancom.
U izvornom romanu valja tražiti i razlog za to da je film kinesko-japanska koprodukcija, da se u njemu čuju oba jezika i da se ta dva tržišta uzimaju kao ključna za distribuciju filma. Iz Japana dolaze i specijalni efekti koji su primjetno bolje urađeni nego što smo na to navikli u filmovima kineske produkcije. Chen se upravo na efektima nekoliko puta opekao u prošlosti, ovdje to nije slučaj, premda njihova predominantnost utječe na percepciju cijelog filma koji zbog njih djeluje umjetno, kao i detaljna fizička replika starog Chang’ana, današnjeg Xi’ana, pa tako u nekolicini ranijih scena grad djeluje kao divovski zabavni park, a naši protagonisti kao zadivljeni turisti u njemu. Uzevši u obzir koliko je film koštao, ne čudi da je Chen naglasak stavio na ono čime može impresionirati publiku i čime se izdiže iznad konkurencije, prvenstveno kod kuće. U europskom kontekstu, film koji je do sada zaigrao tek u Srbiji (na beogradskom FEST-u) i u Hrvatskoj, vjerojatno će važiti za tek jedan od brojnih, gotovo generičkih azijskih spektakala.



A Film a Week - Soldiers. Story from Ferentari / Soldatii. Poveste din Ferentari

0
0

New wave of Romanian cinema has dealt with an array of important social issues like the collapsing health system, over-whelming poverty, toxic influence of religion, the detachment of upper classes and the discrimination towards Roma people, but the LGBTQ angle was not on the menu. Until recently, that is, since the debut fiction feature Soldiers. A Story from Ferentari by Serbian-born Bucharest-educated filmmaker Ivana Mladenović is a pioneering effort in that direction.

The title neighbourhood of Bucharest is a Roma ghetto of sorts, riddled with poverty, drugs and crime, which makes it a perfect place for Adi (co-writer Adrian Schiop on whose semi-autobiographical novel the film is based on) for a fresh start after a break-up with his girlfriend. He is a doctorate student, working on his thesis on manele music, a blend of pop and folk music performed by Roma singers. And since Adi really stands out as any skinny, nerdy guy would do at the place like this, he needs a local guide through the microcosm of the local community, whom he finds in Alberto (non-professional Vasile Pavel-Digudai), an ex-con with 14 years of prison under his belt and a compulsive gambler and drinker. While their initial friendship grows into a risky romance that could get both of them hurt (since Alberto’s local patron-cousin threatens that he will get “all of their legs broken”), Adi’s money is running out because of Alberto’s scheming and their future prospects are getting bleaker and bleaker…

Usually, I don’t mind the slow(er) pace if it leads to anything resembling an emotional crescendo. Here, it is not the case since their relationship is pretty much one-note: Alberto is threatening Adi or scheming or simply being persistent in asking for more and more money, alcohol or cigarettes, Adi is giving some half-hearted resistance before submitting himself to Alberto’s wishes. Also, the character motivation and development arch are almost non-existent categories here since Adi suffers from serious lack of motivation to do anything with his life no matter how close he gets to the abyss and we are not buying Alberto for one second – he is neither pretty, smart, resourceful, useful, interesting in any way nor he even tries to pose as a good person. He is just plain lazy, ungrateful and boring with his prison stories. With characters written like those two, the actors should be miracle workers to pull anything off, and the ones we got are just not.

However, the film seems more alive when it moves from the painfully predictable relationship dynamics towards the small, vignette-like portraits of Roma community, the customs, the issues and the everlasting power-struggle within its frames. That is where Mladenović’s documentary filmmaking roots kick in, her previous work was a documentary called Turn off the Lights (2012) dealing with ethically grey areas in the attitude of Roma ex-cons towards the violence as a mean to an end. Whether it is an interview Adi conducts with manele legend Dan Bursuc, bumping into a wedding party, taking his foreign co-worker to a local night at the club or simply driving his bike on the crowded streets of Ferentari on his way to work, revealing a rich and complicated texture of the place, we can just regret those moments are few and far between.

Film Stars Don’t Die in Liverpool

0
0
kritika originalno objavljena na Monitoru

2017.
režija: Paul McGuigan
scenario: Matt Greenhalgh (prema memoarskoj prozi Petera Turnera)
uloge: Annette Benning, Jamie Bell, Julie Walters, Kenneth Cranham, Stephen Graham, Vanessa Redgrave, Frances Barber

Jedna od iritantnijih zabluda je da filmske zvezde žive večno. Prvo i doslovno, svako je smrtan. Drugo, ni njihova slava nije večna, pre ili kasnije će utonuti u zaborav kao i u određenoj meri njihovi filmovi, a tragedija se može iščitati u tome što ih to neretko zadesi i pre smrti. Koliko često, recimo, u razgovoru kao tema iskrsne Gloria Grahame, zvezda crno-belih filmova iz 40-ih i 50-ih, fatalna zavodnica sa glasom devojčice iz starih noira i vlasnica jednog Oscara, za sporednu ulogu u The Bad and the Beautiful (1952)? Film Stars Don’t Die in Liverpool je film o njenim poslednjim danima daleko od hollywoodske slave i glamura.

Mada, kada je na početku filma vidimo ispred ogledala u garderobi provincijskog teatra kako se sprema da izađe na scenu u lokalnoj produkciji Staklene menažerije, čini nam se ne samo da ona održava svoj zvezdani status, već i da je izuzetno posvećena glumica. Karmin, veštačke trepavice, dikcijske vežbe, perika i par dimova cigarete kao uvežbani ritual. Nju igra Annette Benning, jedna od najboljih i nedovoljno cenjenih glumica svoje generacije. A onda – kolaps, nesvestica, bolnica i poziv dosta mlađem “dragom prijatelju”, glumcu Peteru Turneru (Jamie Bell) koji u datom trenutku ima ulogu u kabaretskoj predstavi. Ona će lagati da je samo muče gasovi, a on će je odvesti kod sebe i svojih (majka, otac i stariji brat jer, hej, Liverpool 1981. godine) doma kako bi se oporavila. U pitanju je, međutim, konačni stadium raka...
Uporedo sa Glorijinom bolešću, Peterovim nošenjem s tim i njegovim okapanjima sa familijom, najmanje majkom (Walters), nešto više ocem (Cranham), a najviše bratom (Graham), u seriji fino utkanih “flashbacka” pratimo hroniku njihove neobične veze koja je započela dve godine ranije. Peter je tada kao glumac u pokušaju trošio svoje londonske dane preko dana radeći u prodavnici nameštaja, a u sobi do njegove u ne baš luksuznom pansionu živela je Gloria, radeći na nekoj već predstavi u nekom već teatru. Bila su to druga vremena, pa je sasvim logično da je ni gazdarica ni Peter nisu odmah prepoznali, a da je, nešto kasnije, šanker u baru u koji zalaze glumci stao samo na pitanju “je li to ona ženska iz crno-belih filmova?” Kako god, ona je od početka znala šta je htela, a on nije odoleo njenoj magnetičnoj privlačnosti i samouverenosti.

Razgovara se od Saturday Night Fever dovoljno da to preraste u meta-filmsku scenu u kojoj Jamie Bell kao odrasli Billy Elliotmože da pokaže svoju veštinu plesa, gleda se Alien, vozi se metroom, on sam odlazi da bi je video na platnu. Razlika u godinama je očita, ona se bliži 60-oj, on nema još ni 30, ali se o njenoj starosti ne govori, čak ni u kontekstu njene želje da igra Juliju u Kraljevskom Shakespeareovom Teatru koja nije realna. Čak iako više nije u zenitu popularnosti, Gloria je održala nešto od te taštine. Peter kasnije odlazi kod nje u Los Angeles gde ona živi u prikolici na plaži, pa u New York u njen stan gde im se veza (konačno?) raspada zbog svađe i nerazumevanja.
Naravno da se filmu može zameriti sentimentalnost, možda čak i eksploatacija smrti slavne osobe, te potpuno krivi ugao pripovedanja usled slepog držanja literarnog predloška koji je preživeli deo para, onaj manje slavan, skoro anoniman, napisao o vezi sa slavnom pokojnicom, pa da, osim raštrkanih informacija, o životu Glorije Grahame ne saznajemo ništa, iako je njen život bio jednako buran i neobičan kao i umiranje. Moje mišljenje je da tih informacija ima sasvim dovoljno, recimo o njenim prošlim brakovima koji su uključivali i slavnog reditelja Nicholasa Raya, ali i njegovog sina Tonyja sa kojim je Gloria otpočela vezu kad je ovaj bio žestoko maloletan iz čega se da iščitati njena sklonost ka mlađim muškarcima generalno. Međutim, sve što saznajemo je apsolutno “in character”, u ovom slučaju iz usta njene sestre Joy (Barber) i majke Jeanne (uvek sjajna Vanessa Redgrave), bez potrebe za naratorem ili nekim sličnim dramaturškim pomagalom.

Uostalom, ovo ipak nije klasičan “biopic”, iako je scenarista Matt Greenhalgh majstor upravo tog žanra, već lament nad starošću i prolaznošću, posebno iz perspektive nekog kome je posao da nikada ne ostari. Ta opskurnost u koju je pala Gloria Grahame, što zbog protoka vremena i novih trendova u svetu filma u kojima nije bilo mesta za ćudljivu zvezdu, što bežeći od skandala koji su je pratili, omogućava Annette Benning da odigra njen lik od nule, bez trunke imitacije i obaveznih manirizama i tako ostvari jednu od najboljih uloga godine (nepravedno zaobiđenu u sezoni nagrada) i jednu od svojih najboljih uloga u karijeri, a imala ih je onoliko. Jamie Bell je prati koliko može i uglavnom drži korak za njom, ali Annette Benning je naprosto sjajna.
Sjajna je i rekreacija vremenskog perioda i raspoloženja, od scena iz Peterovog doma gde se većina komunikacije odvija u kuhinji u maniri britanskih “kitchen sink” drama, preko “technicolor” zalazaka sunca u Kaliforniji do jesenjeg New Yorka. Ništa manje sjajna nije ni montaža tako da se tmurna sadašnjost pretapa u nežna sećanja i nazad, kao i da se na neke scene vraćamo iz različitih uglova posmatranja.

Zapravo, ništa u dosadašnjoj karijeri reditelja Paula McGuigana nije ukazivalo na to da on u sebi ima jedan ovakav film. On se oprobao u adaptaciji Irvinea Welsha (The Acid House), i sa trilerima različitog štiha (Gangste No. 1, The Reckoning, Lucky Number Slevin), te sa remake-om francuske misterije L’appartement (Wicker Park) uglavnom sa promenjivim uspehom, da bi ušao u vode žanrovskog trasha sa Push i Victor Frankenstein, sve vreme uporedo radeći na televizijskim serijama među kojima istupa Sherlock. Film Stars Don’t Die in Liverpool je drama u najboljem smislu te reči, tragedija koja udara žestoko, ali u sebi ima i dovoljno lepote da ne bude odbojna za gledanje.





Lista - April 2018

0
0

Ukupno pogledano: 35
Prvi put pogledano: 34
Najbolji utisak (prvi put pogledano): You Were Never Really Here
Najlošiji utisak: What Will People Say / Hva vil folk si

*ponovno gledanje
objavljene kritike su aktivni linkovi


datum izvor Naslon na Engleskom / Originalni naslov (Reditelj, godina) - ocena

01.04. kino The Divine Order / Die göttliche Ordung (Petra Volpe, 2017) - 7/10
01.04. video One Buck (Fabien Dufils, 2017) - 3/10
02.04. kino Ready Player One (Steven Spielberg, 2018) - 8/10
04.04. kino Gringo (Nash Edgerton, 2018) - 5/10
04.04. video Creep 2 (Patrick Bryce, 2017) - 7/10
05.04. video Abe & Phil's Last Poker Game (Howard L. Weiner, 2017) - 4/10
05.04. video The Ritual (David Bruckner, 2017) - 4/10
06.04. video Veronica (Paco Plaza, 2017) - 5/10
*07.04. kino The Fury of a Patient Man / Tarde para la ira (Raul Arevalo, 2016) - 8/10
07.04. video Brad's Status (Mike White, 2017) - 7/10
08.04. kino Ismaël's Ghosts / Les fantomes d'Ismaël (Arnaud Desplechin, 2017) - 5/10
08.04. video Victoria & Abdoul (Stephen Frears, 2017) - 4/10
09.04. video Ferrari: Race to Immortality (Daryl Goodrich, 2017) - 8/10
10.04. kino You Were Never Really Here (Lynne Ramsay, 2017) - 9/10
11.04. kino A Quiet Place (John Krasinski, 2018) - 8/10
11.04. festival The Secret Ingredient / Iscelitel (Gjorče Stavreski, 2017) - 8/10
11.04. video Manifesto (Julian Rosefeldt, 2015) - 7/10
13.04. video Sweet Virginia (Jamie M. Dagg, 2017) - 6/10
15.04. kino Double Lover / L'amant double (François Ozon, 2017) - 7/10
16.04. video Downsizing (Alexander Payne, 2017) - 4/10
17.04. video The Vault (Dan Bush, 2017) - 3/10
18.04. kino Death Wish (Eli Roth, 2018) - 4/10
19.04. video Roman J. Israel, Esq. (Dan Gilroy, 2017) - 6/10
21.04. kino Legend of the Demon Cat / Kukai (Kaige Chen, 2017) - 5/10
22.04. video Cold Skin / La piel fría (Xavier Gens, 2017) - 5/10
22.04. video Hollow in the Land (Scooter Corkle, 2017) - 6/10
22.04. video Unlocked (Michael Apted, 2017) - 5/10
23.04. video Cover Versions (Todd Berger, 2018) - 6/10
23.04. video A Bad Moms Christmas (Jon Lucas, Scott Moore, 2017) - 4/10
24.04. kino Film Stars Don't Die in Liverpool (Paul McGuigan, 2017) - 9/10
25.04. kino Antarctica: The Ice and the Sky / La glace et le ciel (Luc Jacquet, 2015) - 8/10
25.04. kino Ghostland (Pascal Laugier, 2018) - 5/10
29.04. festival Soldiers. Story from Ferentari / Soldatii. Poveste din Ferentari (Ivana Mladenović, 2017) - 4/10
30.04. kino My Stuff / Tavarataivas (Petri Luukkainen, 2013) - 4/10
30.04. festival What Will People Say / Hva vil folk si (Iram Haq, 2017) - 3/10

Ghostland

0
0
kritika originalno objavljena na DOP-u

Za Pascala Laugiera, kao i za većinu njegovih kolega iz redova Novog Francuskog Ekstremnog Filma, ne može se reći da je štancer, da svoje projekte ne bira i da se u njih ne unosi dovoljno. Pa opet, Laugier se, opet kao većina njegovih kolega, nije najbolje snašao u globalnim okvirima izvan specifičnog francuskog (ili makar frankofonog) konteksta, odnosno radeći na engleskom jeziku i za globalnu publiku. Autor kultnog “torture porn” horor filma Martyrs (2008) se nakon ne baš uspelog trilera The Tall Man (2012) ponovo obreo na snimanju u Kanadi sa Ghostlandkoji se, makar po nekim motivima (koliko nasilja žena može istrpeti od strane muškarca), može smatrati njegovim povratkom korenima. Nepotrebno je posebno isticati, ali reč je o još jednom prilično problematičnom filmu kojem je pre mesto na video-platformama nego u redovnoj kino distribuciji.

Sa našim junakinjama se upoznajemo odmah. One su tinejdžerke Beth (Emilia Jones), darkerka, ambiciozna horor-spisateljica i ljubiteljica H.P. Lovecrafta, te njena godinu-dve dana starija “normalna” sestra Vera (Taylor Hickson) sa tipičnim “teen angst” stavom koju sestrin darkeraj nervira. Njih dve se zajedno sa majkom (kanadsko-francuska muzička zvezda Mylene Farmer) u starom karavnu sele u kuću majčine pokojne rođake Bogu iza nogu u teškoj američkoj provinciji. Šta tu može poći po zlu?
Po sistemu “trope na trope”, Laugier nam servira znake za uzbunu. Prvo ih pretiče sablasni kamion sa sladoledom još sablasniji zbog činjenice da je vreme jesenje-zimsko, sivo i muljavo. Onda se na benzinskoj stanici Beth susreće sa rasejanom prodavačicom što sigurno nije dobar znak i nailazi na novinski članak o serijskom ubici koji ubija roditelje, ali pošteđuje kćeri prethodno opšteći s njima. Na kraju, tu je i kuća, izolirana i sablasna dakako, u paketu sa “staračkim” tapetima i pozamašnom kolekcijom jezivih lutaka. Naravno da će se kamion tu parkirati i da će iz njega izaći ne jedan, nego dvojica mučitelja, od kojih je jedan ogromni, ćelavi, mutavi retard (Rob Archer), a drugi je, ne zezam se, tip u veštičijoj haljini (Kevin Power). I naravno da će oni prvo napasti majku, a zatim kćeri koje će od tog događaja imati traume…

Nekih 20 godina kasnije, Beth (Crystal Reed) je uspešna književnica koja živi u Chicagu sa divnim mužem i još divnijim sinom, a njen najnoviji roman Incident u Zemlji Duhova je planetarni hit. Ona, međutim, još uvek sanja nemile događaje i budi se sa vriskovima. Majka i sestra su ostale živeti u toj kući i Beth će se tamo vratiti kada je poludela Vera (Anastasia Phillips) pozove u panici. Ponovni susret sa majkom i sestrom deluje malo kao san, a malo kao noćna mora. Šta je tu zapravo realnost?
Ti obrati i fluidno kretanje između prošlosti i sadašnjosti, sna i jave, upravo su najbolja komponenta filma. Druga dobra stvar je što se Laugier ne folira da radi nešto drugo nego običan ekstremno nasilni žanrovski film. On vrlo dobro kadrira scene, održava napetost i tempo kao i svaki dobar zanatlija. “Trope” momenti su tu upravo zato što su takvi kakvi jesu, stereotipni i standardni, bez dramaturških akrobacija da ih se objasni i opravda. Nema čak ni neke naročite metafore iza svega toga, nasilje, jeza, grozota i implikacije pedofilije su tu radi našeg šoka, a Lovecraft kojeg se pominje obilato možda služi kao alibi, i to ne baš sjajan, za Laugierovu morbidnu viziju. Dobro, retard i transvestit kao negativci su možda malo bezvezan i uvredljiv štos, ali makar nemamo neko nesuvislo objašnjenje zašto su oni takvi.

Sa druge strane, Ghostland pati povremeno od gubitka interne logike, pa nam nije najjasnije koliko to što se dešava traje (a važno je), a inače dobar orkestracijski “soundtrack” povremeno prerano “upada”, pa postaje “spoiler” za scenu koja sledi. Ono što je kriminalno i gotovo neoprostivo u filmu ovakvog profila su efekti maske i šminke. Jasno, Laugier je hteo da potencira fizička oštećenja, ali ono što vidimo na ekranu deluje, blago rečeno, amaterski. Druga ozbiljna zamerka je gluma. Oba para glumica koje igraju sestre afektiraju više nego što je to prihvatljivo, sa izuzetkom Crystal Reed koja jednako iritantno fingira smirenost. Američki akcenat Mylene Farmer je lažan kao Versace sa buvljaka, a gluma joj je teatralna preko svake mere, mada čini se da ni ona ni Laugier nisu imali nikakve aspiracije prema psihološkom realizmu. Ona je zapravo ikona horor-estetike (njeni spotovi su ozbiljna dela kratkometražnog horor-filma), pa je njeno pojavljivanje u filmu čista posveta. Što je potpuno u skladu sa utiskom o Ghostlandukao filmu sa boljom idejom nego realizacijom iste.



A Film a Week - The Gulf / Körfez

0
0

There is a trend, I dare to say an alarming one, in contemporary films to portray an apathetic 30-something male usually of privilege of sorts protagonist as he finally faces his reality and tries to complete his “coming of age” that was interrupted somehow. Emre Yeksan’s debut feature The Gulf jumps on that train, but also toys with the ideas of family and neighbourhood dynamics, autobiographical elements, some real-life incidents and early stages of an apocalypse. It is an interesting mixture that does not always blend that well, there is plenty of material included that could comfortably stay on the floor of the editing room, while the slow pace and somewhat broken narrative do not help much.

The protagonist Selim (Ulaş Tuna Astepe) comes back to his hometown of Izmir after some career troubles and a devastating divorce he survived in Istanbul. His options are limited and the foundation of them all is the same: living with his parents who both have their quirks as most of the people of certain age do. Well, his father’s level of crazy is even above that and involves complicated legal and financial scams regarding his collapsing wood company and even a fake divorce. Selim is pretty unmotivated to work, but he enjoys his ritual of daily walks, where he meets Cihan (Ahmet Melih Yilmaz of Frenzyfame), a man who says he was his army buddy. Their friendship is budding, but there are some strange undertones about the whole thing as Cihan might be lying and also might have some sinister motives.

The central element of the plot is an accident in Izmir port that fills the air in the city with distinctive stench that does not get cleared in days. We gradually see the apocalypse creeping on the townsfolk of different classes (first the medical masks with some power cuts, then traffic jams and road blocks), as well as we see different people adjusting to the new state of things in different ways, from going to the mountains and weekend homes to organizing a parallel system within a system of ruling neighbourhoods. For Selim, however, the whole apocalypse thing is more of a catalyst for him getting to know himself better.

Some of the film components work perfectly, like the rich and detailed sound design, the non-invasive look into the class system, the realism of the family dynamics and one of the freshest takes on the “one who got away” cliché seen in cinema recently. Also, the irregularity of time passing shown via the title cards with the days of the week before every sequence is one of my personal highlights of the film. Also, the idea to have the slow-burning apocalypse is both intriguing and transferable to the absurdity of life (not just in Turkey, it is about the modern times in general). The incident in the port was a real-life event (it is not the only autobiographical element in the film), but on the symbolical level, it reminds us that no one is safe from the ecological catastrophe or technological breakdown or even some sort of WWIII. However, in its own tempo, with lots of repetitions and riddled with several completely nonsensical sequences, it seems like The Gulf is going nowhere. Slowly.

What Will People Say / Hva vil folk si

0
0
kritika originalno objavljena na Monitoru
2017.
scenario i režija: Iram Haq
uloge: Maria Mozhdah, Adil Hussain, Ekavali Khanna, Ali Arfan, Sheeba Chaddha, Lait Parimoo, Rohit Saraf, Nokokure Dahl, Isak Lie Harr

Nikada nisam bio za cenzuru, ali ponekad bi određene duboko ukorenjene stvari trebalo proterati iz umetnosti na nekoliko godina koliko da se od toga odmorimo. To “nešto” može biti i potpuno bezazleni kliše poput ostavljanja velike plišane životinje u krevetu prilikom iskradanja iz istog (mislim, je li to neko u životu zaista uradio?), a mogu biti i ozbiljnije stvari kao što su tipski portreti određene kulture koje cenimo po tome iz koje kulture dolazi njihov autor. Ako je, recimo, tema represija nad ženama u muslimanskim migrantskim zajednicama na Zapadu, a autor je svetlije boje kože i, k tome, muškarac, njegov ćemo film odmah proglasiti kulturno neosetljivom, čak rasističkom desničarskom propagandom. Ako isti film na istu temu snimi žena, još i pripadnica druge generacije migranata, njeno delo ćemo prozvati hrabrim i beskompromisnim insajderskim pogledom. Bilo kako bilo, What Will People Say je kriv po obe tačke optužnice, i kao film prepun naoko bezazlenih klišea, i kao jedan od nastavljača trendova serviranja imigrantskog “misery porna” po “istančanom” ukusu zapadnjačke publike.

Priča je to sedamnaestogodišnjoj Nishi (Mozhdah) koja odrasta u Norveškoj rastrzana između zapadne kulture koju vidi u školi i na ulici i pakistanske kulture svojih roditelja koja podrazumeva striktne norme, kako u religijskom smislu, tako i po pitanju svakodnevnih navika. U početku se čini kako Nisha uspeva da pliva kroz različite socijalne pejzaže kako u školi i na ulici, tako i u kući, uvek igrajući ulogu koja se od nje očekuje. Čini se i da je konzervativizam njenih roditelja svakako nekakvog blažeg oblika, i da im je prva briga njena dobrobit, budućnost i karijera. Majka (Khanna) će je, recimo, dobrohotno opomenuti kako da se obuče kad ide po oca u radnju, a otac (Hussain) će svesno riskirati sramotu tako što za svoj rođendan želi da cela familija pleše u istoj sobi, što u pakistanskoj kulturi nije dozvoljeno.
 
Nishi je, međutim, dovoljna samo jedna nepažnja da joj se život izvrne naglavačke. Nepažnja kao preglasno zvono mobilnog telefona njenog dečka (Harr) koji se nekako uvukao u njenu sobu. Naizgled mirni otac će izgubiti živce, pomisliti na katastrofični scenario seksualne aktivnosti i premlatiti nesretnog mladića, a Nisha će završiti u sigurnoj kući, što će samo još više uzburkati duhove u maloj, ali tesno povezanoj, tračanju i javnom sramoćenju sklonoj pakistanskoj zajednici. Pomislivši da se prašina slegla posle jednog telefonskog poziva, ona biva namamljena u klopku: uz pomoć brata (Arfan), otac je otima, odvodi na aerodrom i dalje u Pakistan, nekih 300 kilometara od Islamabada, gde je ostavlja kod svojih rođaka. Nevolje za zapadnjački nastrojenu Nishu tu tek počinju jer rođaci očeve generacije (Chaddha, Parimoo) nisu baš tolerantni prema njenim eskapadama, pa će posle pokušaja kontakta sa prijateljicom u Evropi završiti u potpunoj izolaciji iz koje će je povremeno izbavljati mlađi rođak (Saraf), što vodi u još veću nevolju.

Svako se barem jednom u životu susreo sa pitanjem “šta će selo / susedi reći”. Ako ga već nisu postavili naši roditelji, onda su to sigurno učinili bake i dedovi. Takav pritisak sredine je prisutan u obe varijante konzervativizma, bilo u onoj rigidnoj gde se ljudi slepo drže (javno-)moralnih normi propisanih tradicijom, ili onoj usmerenoj na uspeh i socijalnu mobilnost gde se na “devijantno” ponašanje potpuno normalno za mlade ljude gleda kao na zamku koja će ih odovojiti od važnih stvari poput akademskog i karijernog napretka. Takav pritisak je prisutan i više je nego legitimna tema za filmove.
 
Problem sa What Will People Say je odsustvo bilo kakvog smisla i interne logike u tretmanu te važne teme. Otac i majka menjaju strane od “progresivnog” do retrogradnog konzervativizma kako im paše, odnosno kako je to zgodnije autorici da vodi priču dalje, pa tako dolazimo do nekonzistentnosti od scene do scene da, recimo, otac prvo želi udati kćer za koga god u Pakistanu ili na Zapadu, pa je želi naterati na samobistvo, da bi na koncu žalio što bi ona u slučaju udaje morala odustati od obrazovanja i karijere. Osim što im je motivacija klimava, oni i zapravo ne egzistiraju kao likovi, dok je starija generacija pakistanske rodbine svedena na stereotip zlih rođaka, a mlađa generacija i u Pakistanu i Norveškoj je portretirana kao mlitava i nesposobna. Kao lik zapravo ne postoji ni naša protagonistkinja, čija je jedina funkcija da neprestano pati i zuri u prostor ispred sebe. Možda na početku dobivamo nekakvu informaciju o vanjskim manifestacijama njenog života (u suštini, klasično tinejdžersko ponašanje), i možda možemo “face value” prihvatiti ambicije njenih roditelja glede njenog obrazovanja, ali o njenom unutarnjem životu ne saznajemo apsolutno ništa, tako da su se svi njeni postupci mogu shvatiti isključivo kao aparati zapleta.

Čak i ako na jedvite jade prihvatimo da je ovakav jednostrani portret pakistanske kulture (u samom Pakistanu, to jest) kao represivne i nasilne plod autoričinog neposrednog ili makar posrednog iskustva sa istom, a ne “doctoringa” i igranja na kartu (kultur-rasističkih) sentimenata kod zapadne publike kojoj je film i namenjen, problem ostaje u tome što tu ne vidimo ništa novo, sveže, šokantno i autentično. Osim lošeg scenarija, za to je svakako kriva i režija Iram Haq prepuna očevikanih, stereotipnih, pešačkih rešenja poput fingiranja trilerske tenzije pomoću “soundtracka” u trenucima kada film pada u tempu.

Uzevši sve u obzir, ostaje nejasan taj topli prijem na koji What Will People Say nailazi od strane kritike i publike širom sveta. Šta god rekli za još i veći “hype” oko slično intoniranog Mustanga od pre nekoliko godina, taj je film makar imao neka elementarno zanimljiva estetska i vizuelna rešenja. Teško da razlog za to može biti reputacija Iram Haq koja je pre ovog snimila svakako superiorniji, ali ne baš impozantan film I Am Yours (prikazan pre nekoliko godina na beogradskom FEST-u uz nekakvu nagradu) o višestrukim problemima samohrane majke pakistanskog porekla u Norveškoj. Biće da to ipak ima najviše veze sa političkom korektnošću i oklevanjem da se takav nazove lošim čak i kad po svemu viđenom ispunjava standarde konzervativne propagande.

Housewife

0
0
kritika originalno objavljena na DOP-u:
Zamislite turski horor-film. Bez primesa dokumentarnih snimaka jer im se politička scena odavno pretvorila u horor. Zamislite reakcije (ili vrlo “glasnu tišinu”) tamošnjih vlasti i odaziv publike koja je ipak pametnija od toga ili će se makar zadovoljiti da svojim frustracijama da oduška tako što će gledati kako panduri pate. To je bio Baskin, neočekivani hit Cana Evrenola, neočekivani hit u domovini i egzotična senzacija u internacionalnim horor-medijima. Film je, naravno, imao i svojih nedostataka, čak prilično ozbiljnih, ali se Evrenol pokazao kao neko na kojeg možemo računati u budućnosti. Ta budućnost je stigla u tursko-francuskoj koprodukciji i zove se Housewife.

I u svom prethodnom filmu je Evernol mešao različite uticaje iz globalne žanrovske baštine, pa smo tako osetili odjeke ikoničkih filmova iz Tarantino-Rodriguez kuhinje, pomešane sa krvavim i prljavim nasiljem nalik na Novi Francuski Ekstremizam uz mehaniku zapleta preuzetu sa fantazijskog ili naučno-fantastičnog pola žanra (vremenska petlja) i efektnog negativca koji je dobio etiketu “turskog Pinheada”. Ovde je, pak, ključ nešto drugačiji i može se podvesti pod etiketu “neo-giallo”. U pitanju je pravac italijanske žanrovske kinematografije koji u sebi sadrži u osnovi misteriozni, noirovski zaplet začinjen natprirodnim elementima, izuzetno snažnu atmosferu i specifičan stil glume van standarda psihološkog realizma. Ključna imena pod-žanra su Dario Argentoi Mario Bava, ali Evernol je za polaznu tačku izabrao jednog od najekstremnijih autora, Lucia Fulcia, autora kojem je vrlo malo stalo do logike i koji umesto toga igra na kartu šoka.
 
Mada, početak filma je prilično klasičan. U usamljenoj, luksuznoj, a opet sablasnoj kući, dve se sestre igraju i prepiru u sobi dok majka komunicira sa nevidljivim entitetima zvanim “Posetioci” koji, zgodno, dolaze tek kad oca nema tu. Prva menstruacija starije kećri se ispostavlja kao smrtna presuda za nju, a mlađu Holly spasi činjenica da se otac vratio u pravo vreme i postao žrtvom majčinog besa dok je ona uspela pobeći.

Dvadeset godina kasnije, Holly (francuska glumica Clémentine Poidatz) još uvek ima ostatke PTSP-a (recimo ne upotrebljava WC školjku) i povremene košmare, ali vodi u suštini lagodan život u istoj, samo modernije uređenoj kući. Udata je za slikara i pisca okultne literature (Ali Aksöz) koji je obožava, njih dvoje nemaju nikakvih egzistencijalnih problema i vreme provode radeći i viđajući se s prijateljima. Upravo će zajednička večera sa jednim parom i njihov poziv da dođu i poslušaju najnovijeg self-help gurua / proroka apokalipse / sektaškog vođu koji dolazi u grad pokrenuti sled neverovatnih događaja. Iako muž nije oduševljen pozivom, Holly se raduje da će videti staru prijateljicu (Alicia Kapudag) koja je nestala nekoliko godina ranije da bi se pridružila kultu. Nevolja, međutim, nastaje kada vođa kulta Bruce O’Hara (igra ga dansko-japanski glumac David Sakurai) iz mase posetilaca izabere baš nju i prebaci je u svet između sna i jave gde nikakva logička pravila ne važe.
 
Upravo tu dolazimo do razloga zašto je Housewife retko dobar film takvog profila. Jer nelogičan ne znači nužno ni lenj, ni glup, a pogotovo neosmišljen. Odnosno, treba puno talenta, rada i kontrole, a posebno pažnje usmerene na detalje kako bi se nešto ovako nelogično snimilo sa efektom. U pitanju je film sna, odnosno košmara, i kao takav sjajno simulira pomereno stanje svesti i uspeva da izvuče najrazličitije iskrene emocionalne reakcije, od utonuća u san radi amplifikacije košmara, preko straha, šoka i neverice do instinktivnog smeha kada haos na ekranu dođe do kulminacije u jednom trenutku. Unutarnja logika filma, ako se to logikom može nazvati, na tragu je klasične muzike iz perioda između dva svetska rata.

Glumci iz različitih sredina koji svi govore na manje ili više lošem engleskom (takođe značajno za neke od “giallo” filmova) samo dodaju na efekat začudnosti, ali je njihova “prenaglašena” gluma nešto sa čim Evernol računa i nešto što on bez problema dozira. Retro “soundtrack” na sintisajzerima koji potpisuje Antoni Maiovvi takođe je pun pogodak i sjajna posveta žanru. U žanrovskom ključu sjajno funkcioniraju i “jump scare” momenti i nasilni i “gore” momenti pojačani sjajnim efektima maske. Housewife nije film po svačijem ukusu i mnogima će biti i suviše nelogičan i teško pratljiv i senzorno naporan i nepredvidljiv u tempu, pa čak i moralno upitan, ali kao posveta starim majstorima i kao košmarna “vožnja” savršeno funkcionira.

Lean on Pete

0
0
tekst pročitan u emisiji Filmoskop na HR3
Najnovijem filmu Andrewa Haigha pod imenom Moj prijatelj Peteteško je prići iz bilo kog ugla. Za standarde filmova pod-žanra “o djeci i životinjama” suviše je realističan i ni izbliza sentimentalan kao što takvi filmovi znaju biti. Kao film ceste, opet, ne funkcionira jer mu je potrebna skoro polovica trajanja da se na cestu otputi. Opet, nije ni to ni djelo teškog socijalnog realizma jer se njegov autor patnjama svoga protagonista ne bavi dubinski niti prvenstveno ispituje društveni milje koji je tu patnju prouzročio, pa dobivamo dojam da se naš mladi protagonist zlopati uglavnom zbog loše sreće s kojom se rodio i zato što je svijet sam po sebi dosta surovije mjesto nego što smo to spremni priznati. Također, to nije niti film o odrastanju, čak ni onom naglom, jer “ad hoc” obitelj koju pored našeg protagonista Charleya čine još njegov mentor, zlosretni vlasnik trkaćih konja Del Montgomery (u očekivano maestralnoj i do dna iskrenoj interpretaciji Stevea Buscemija) i jahačica Bonnie (igra ju Chloë Sevigny) biva rasturena u jednom trenutku, a sam Charley nema dovoljno vremena i sigurnosti misliti o onome što muči njegove vršnjake (o prvim ljubavnim vezama, sportskim i akademskim uspjesima, te gdje će ići na studij) jer mora zarađivati za život i prevaliti par tisuća kilometara od Portlanda (savezna država Oregon) bježeći od socijalnih službi ne bi li stigao do svoje tete u državi Wyoming. Čak ni naslovni junak, isluženi trkaći konj Pouzdani Pete, neće stići do kraja filma, čak ni kao duh u Charleyevim mislima, premda se on, izmučen i nesiguran čak i kad je na sigurnom, žali da mu dolazi u san. Opet, Haighov film nije začudan, naprotiv, vrlo je konzervativan u svojoj formi i čak se može podvesti pod sindrom koji hvata europske stvaraoce jednom kada se domognu Amerike. Kao i mnogi prije njega, Haigh je opčinjen širinom američkog prostranstva, što implicira neograničene mogućnosti, a s druge strane je začuđen i povrijeđen time kako ta zemlja mogućnosti pušta svojim najranjivijim slojevima da kroz pukotine u sustavu propadnu na samo dno. Opet, kod Haigha je to samo dio mozaika, jer je Moj prijatelj Pete prije svega adaptacija romana, pomalo pikarskog štiha i epizodičnog u strukturi, i to, izmjenama u scenariju unatoč, prilično literarna u smislu toka priče, što će se pokazati kao najslabija točka filma.
 Kada upoznamo Charleyja kojeg Charlie Plummer igra s ležernošću naturščika i sa zvjezdanim potencijalom mladog Rivera Phoenixa, on nam se čini kao običan momak s običnim životom koji svakog jutra trči ne bi li ostao u formi i možda se priključio nekoj školskoj sportskoj momčadi. Čak se i scena u kojoj mu za generaciju starija ženska osoba servira doručak može tumačiti ili kao prizor obiteljske idile ili kao nešto iz žanra “kitchen sink” drama. Ubrzo, međutim, doznajemo da mu ta žena nije majka, čak ni maćeha, već očeva kolegica s posla, da su njih dvojica praktički tek došli u grad na, čini se, neprekidnom potucanju od nemila do nedraga, te da je otac pijanac i serijski zavodnik koji možda voli svog sina, ali se o njemu svakako ne brine dovoljno kvalitetno. Istini za volju, ne brine se ni o sebi jer je pitanje dana kada će ga sreća napustiti, odnosno kada će spavati sa ženom pogrešnog čovjeka čije će ga batine koštati života. Momka će trčanje dovesti i do Dela i njegovih konja, pa će mu Del ponuditi posao svog pomoćnika i skromnu dnevnicu od 25 dolara, te ga naučiti kako se treniraju sprinterski konji, kako se pazi na njih i kako njihove karijere nisu naročito duge, pa se za njih ne treba vezivati. Ta će spoznaja doći kasno jer je Charley već izabrao Petea za svog ljubimca kojem je sudbina (prodaja u Meksiko gdje se konji mogu legalno klati i konzumirati kao meso) već zacrtana. Del možda nije loš čovjek, ali svakako čini loše stvari da bi preživio u surovom svijetu provincijskih hipodroma i utrka na rančevima za bijedan novac. On svoje konje ne štedi i oni mu vrijede onda kada donose novac, za sebe kaže da više nema nazad, a da nikome drugom ne želi svoju sudbinu.
Bez oca, bez novca i bez plana, Charley odlučuje da makar pokuša spasiti svog prijatelja tako što će ga ukrasti, zajedno sa Delovim kamionetom i prikolicom. Ideja je jedino stići do tete Margy (indie glumica Alison Elliott), a ostanak bez goriva, bez novca i bez hrane kao tek prvi od problema na tom putu. Na svom putu Charley će upoznati i brojne druge nesretnike, ratne veterane, beskućnike, alkoholičare i ljude bez šansi, a u svima njima će možda vidjeti i dio sebe.
Naravno, što funkcionira u romanu ne mora nužno funkcionirati u filmu. Recimo, kada mladić pripovjeda konju o svojoj prošlosti, o majci koja ga je napustila, o kampiranju s tetom ili o osjećaju sramote koji je zbog svog siromaštva imao pred svojim bolje situiranim školskim drugovima na nekoj od prethodnih stanica u životu, to ima istu funkciju u romanu i u filmu – da nam približi njegovu pozadinu, ali u kadru djeluje mnogo nezgrapnije negoli na papiru. Konačno, i trajanje filma od dva sata i izrazito epizodična struktura u priličnoj mjeri testiraju naše gledalačko strpljenje količinom “muka po Charleyu” koju moramo podnijeti, a ni nešto “mekši” kraj na rubu patetike nas neće relaksirati. Andrew Haigh se s materijalom ove vrste očito ne snalazi jer je njegova autorska pozadina drugačija. U svojim ranijim, britanskim filmovima Haigh je više studirao odnose u vezama i među ljudima, bilo u gay ključu kao u Vikendu ili u heteroseksualnom, u okolnostima dugovječnog braka koji biva uzdrman vijestima iz prošlosti u 45 godina. Takav pristup je održao i po dolasku u Ameriku, radeći na televizijskoj seriji i filmu Looking, situiranim u gay zajednici San Francisca. Nešto od tog pristupa ćemo vidjeti i u filmu Moj prijatelj Pete. Haigh izrazito voli i poštuje svoje likove i stalo mu je do njih, pa ih možemo zamisliti kako postoje u realnom svijetu i prije i poslije nego što je djelić njihovog života uhvaćen na filmu. To naročito vrijedi za epizodne likove koji ovdje nisu svedeni samo na aparat zapleta, čak i kad zaplet okreću u jednom ili drugom pravcu. Taj pristup je zahtjevan, ali i zahvalan za glumce sa kojima Haigh perfektno radi i omogućava im uloge u rangu najboljih u njihovim karijerama. Po tim ulogama Charlieja Plummera (koji je ovaj film snimio prije nego što smo ga imali prilike vidjeti u ostvarenju Sav novac svijeta Ridleya Scotta), Stevea Buscemija i ostalih ćemo najbolje i u najboljem svjetlu pamtiti ovaj neujednačen film.

A Film a Week - Winter Brothers / Vinterbrodre

0
0
Labelled by its writer-director as a “lack of love” story, Hlynur Palmarson’sWinter Brothers explores the eternal topics of brotherly “love”, isolation and getting insane. It is centred around two brothers, both of them workers of a limestone mine and factory somewhere in the middle of nowhere, Denmark in the unspecified time frame that looks like a post-apocalyptic version of now, together with crumbling industrial facilities and containers for housing. The “normal” brother Johan (played by Simon Sears) fits well with the proletarian crowd, but has to take care of Emil (Elliott Crosset Hove), the weird one who is also providing us with the point of view.

He, however, has an ace in his sleeve: he uses the company’s chemicals to brew some booze at his home. He earns some extra income with it, seen in an early scene when he takes the riffle from an older worker as a payment, but his main goal is attention of his colleagues. When one of them ends up sick, Emil would be the first suspect especially for his boss Carl (Lars Mikkelsen, Mads’ elder brother) and the community shuns him even further. His decaying psyche will reach the point of no return. The unfounded fantasies about Anna (Victoria Carmen Sonne), as she is the only woman in the camp and the only one who does not treat him as a complete moron, will result in open conflict even with his brother.

The timeline of low-intensity events with high emotional pay-off is quite linear, but the sense we get from viewing it is elliptic and blurred. Make no mistake, Winter Brothers is a full-blown mood piece in which the plot serves only as a skeleton for imagery, sounds, emotion and pure weirdness like the riffle-shooting instructions video (supposedly British and obviously old), overwhelming male nudity (which is just a metaphor for madness in the nude as the end result of isolation and cabin fever of sorts) and even the brothers’ very physical naked fight.

Fine, that does it for “what”, but the main question here is how, and Palmarson has a genuine answer to it. The whole thing looks like Emil’s fever dream accompanied by an intriguing sound design and music by Toke Brorson Odin. Some other reasons for that feeling are rapid editing, unique locations and set decoration. The highlight of the film is its cinematography, analogue on 16 mm film and in not so boxy 5:3 ratio with rounded corners, done by Maria von Hausswolff. The palette of natural brownish colours was enriched with the usage of bluish and greyish filters for the additional sense of despair. Winter Brothers is a sure-handed debut by Palmarson, known for his award-winning shorts.

A Violent Life / Une vie violente

0
0
kritika originalno objavljena na Monitoru
2017.
režija: Thierry de Peretti
scenario: Guillaume Bréaud, Thierry de Peretti
uloge: Jean Michelangeli, Henri-Noël Tabary, Cedric Appietto, Marie-Piere Nouveau, Delia Sepulcre-Nativi, Dominique Colombiani, Anais Lechiara

Korzikanski nacionalisti (FLNC) digli su se na oružje 70-ih godina prošlog stoleća sa ciljem da se njihov otok otcepi od Francuske. Kako to obično biva sa pokretima te vrste, vrlo brzo su se podelili u frakcije, a u odlučivanje su se umešali i kriminalni klanovi iliti mafija. Ne treba zaboraviti da je korzikanska kultura zapravo sličnija italijanskoj nego francuskoj, pa se omerta (zavet ćutanja) i vendetta (krvna osveta) izuzetno poštuju. Devedesetih godina došlo je do pojačane politizacije pojedinih grupa koje su u svoju agendu uvele leve ideje, kao i otklon od korupcije i mafije, premda su novac za akcije svejedno nabavljale proverenim kriminalnim sredstvima – reketom, prostitucijom, trgovinom drogom i švercom oružja.

To ćemo sve saznati što na uvodnim karticama, što tokom filma A Violent Life Thierryja de Perettija. Autor je i sam Korzikanac, i ovo mu je drugi film nakon Apaches (2013) sa kojim je pre četiri godine pobedio u takmičarskom programu Crossing Europe festivala u Linzu gde je A Violent Life prikazan u panorami evropskog igranog filma. Reč je o jednom informativnom i intrigantnom delu skoro u potpunosti uronjenom u lokalni milje (glumci su takođe Korzikanci i govore francuski sa jakim lokalnim akcentom, a za dobru meru možemo povremeno čuti i čist korzikanski jezik), što u sećanje priziva čuvene mafijaške epove.
Radnja prati uspon i pad Stéphana (Michelangeli) kojeg vidimo u prvoj sceni filma u Parizu 2001. godine. On se javlja na telefonski poziv, glas sa druge strane mu saopštava da su ubili njegovog prijatelja i saborca Christopha (Tabary), pa Stéphane odlučuje da se vrati u rodnu Bastiu iako mu je ucenjena glava, a pritisak se vrši i na njegovu familiju. Kako je i zašto do toga došlo – saznaćemo u flashbacku koji zauzima skoro ceo film.

Stéphane je u početku štreber, knjiški tip, student političkih nauka kojem su bliske levičarske ideje. Njegovo društvo, međutim, nije istog buržoaskog porekla kao on, već su u pitanju po pravilu sitni krimosi. Oni će svog druga zamoliti da ponese torbu punu oružja sa sobom u Pariz i preda ju kome treba kad mu se zatraži, on će na to pristati, pa će (naravno) “pasti” i biti osuđen na nekoliko godina u zatvoru. Tamo će upoznati Françoisa (Colombiani), velikog vođu jednog od nacionalističko-revolucionarnih klanova i njih dvojica će udružiti snage. Bivši knjiški moljac će doći do novca, moći i uticaja, svejedno ne odustajući (prečesto) od svoje ideologije, a prekaljeni politički lisac će dobiti infuziju svežih, mladih boraca.

Akcije koje oni izvode su delom kriminalne, delom terorističke, retko zapravo revolucionarne iako su usmerene na strane biznise i biznise sa stranom (jeftinijom) radnom snagom. Naravno, pitanje je dana kada će se sa svojom anti-mafijaškom agendom zameriti ne samo kriminalnim organizacijama, već i njihovim političko-revolucionarnim mentorima. Jer ipak je reč o otoku i to dovoljno privlačnom, a dovoljno neotkrivenom da se (u to doba) očekuje turistički “boom”.
Sve je to divno i krasno, kompleksno i duboko u teoriji. Fotografija koja favorizira nešto šire kadrove, od srednjih planova prema totalima je evokativna i njome se bez problema oslikava duh mesta. Sve što vidimo deluje autentično osim povremenih ispada i “muljaža” da nam u oči ne bi upao detalj kojem tu (u smislu perioda) mesto nije, ali to se može pripisati ograničenim finansijama. Peretti ne samo da ima osećaj za lokalnu sredinu, već ima i žicu za spektakl, pa tako rana scena Christophovog smaknuća pred očima velikog broja lokalaca koji izvode poljske radove jedna od najboljih u poslednjih par godina u svojoj brutalnosti, nonšalantnosti i faktičnosti, pa u sećanje priziva Gomorru. Druga spektakularna scena ubistva je atentat na svadbi koja je prethodno detaljno razrađena, pa nije teško pogoditi da je de Peretti u mislima imao Coppolu i njegovog Kuma.

Međutim, to nisu jedini uticaji koji se tu vide, a problem je što ih ima previše, što su sveprisutni, pa de Peretti ne može uvek da pronađe “svoj glas”, a ima ga itekako. Tako zatvorska epizoda asocira na Audiarda i njegov film The Prophet, a prisutni su i odjeci Scorsesea i de Palme, ali nekako “iz druge ruke”. Vic je u tome da nam je uvodom de Peretti obećao dubinsku studiju lutanja korzikanskih nacionalno-revolucionarnih pokreta u formi političkog trilera, da bi najkasnije od polovine filma A Violent Lifepotpuno preuzeo ključne elemente zapleta i kompletnu mehaniku gangsterskih drama, i tako postao i ostao korektan ili tek malčice natprosečno detaljan i lokaliziran tipski film.

Nije da Thierry de Peretti nije pokušao da situaciju još jednom izvuče jednom scenom pred kraj u kojem gospođe majke imaju druženje u vrtu i bez ikakvog okolišanja govore svojoj prijateljici, Stéphanovoj majci, da “takva su pravila” i “šta sad”. Kao i onom ranom ubistvu, mirnoća sa kojom de Peretti prilazi materijalu je zaista impozantna i pokazuje da ovaj reditelj može više od korektnog ili blago natprosečnog. Šteta što se nije češće usudio.


Monster Hunt 2

0
0
kritika originalno objavljena na DOP-u
Moraju li filmovi u svojoj suštini biti etnički / kulturalno kodirani? Naravno da ne, ali ih svejedno svi mi (gledaoci, kritičari, distributeri) trpamo u te ladice. Ponekad čak i nema veze koliko neki potencijalni hit od filma govori univerzalnim jezikom jednako razumljivim u celom svetu, mi ćemo ga na neviđeno proglasiti komadom egzotike ako mu je zemlja porekla Kina. Nema veze što Kina ima svoje tržište koje će snagom brojki ljudstva pre ili kasnije sustići i prestiži američko po pitanju brojki u finansijskom smislu, kineski spektakli se smatraju egzotičnim štivom. Jer specifična istorija i kultura. Jer zanatski i tehnički standardi. Jer efekti.

Od te sudbine je (pro)patio i Monster Hunt, univerzalno dopadljivi igrano-animirani spektakl o CGI monstrumima i kostimiranim ljudima u fantazijskim CGI gradovima Stare Kine, koji je u matičnoj zemlji jedno vreme čak držao rekord po pitanju “box office” učinka, ali se van Kine retko gde mogao videti dalje od vrlo ograničene i vrlo usmerene distribucije. Nije pomoglo ni to što je reditelj Raman Hui prekaljeni animator i jedan od ko-reditelja trećeg nastavka Shreka. Za nastavak Monster Hunt 2 Hui i armija producenata iz Kine i Hong Konga su malo promenili taktiku pa su filmu izborili internacionalnu premijeru u programu Berlinale Special Gala, što je prestižna, ali ovakvom filmu u suštini nepotrebna stvar. Njemu je mesto u svim multiplexima sveta da ga vide klinci i njihovi roditelji.
No dobro, originalni Monster Hunt je imao i svojih problema, dečijoj publici dosta nezgodan, a odrasloj ne baš smešan humor koji je nekad prelazio granicu pristojnosti i završavao u domenu toaleta, a ni kompjuterska grafika nije bila baš poslednji krik mode, što mu je oduzelo ponešto poena kod kritike. U nastavku su greške ispravljene, produkcija je izvrsna, efekti dojmljivi, a dizajn “monstruma” jednako dopadljiv kao u prvom delu, u pitanju su debeljuškasta slatka bića, a glumačka postava je još dodatno pojačana i to asom kalibra Tony Leung (poznatog iz Infernal Affairs i Wong Kar-Waijevih uspešnica In the Mood for Love i 2046), a priča je potpuno na liniji konzervativnih vrednosti iz obiteljskih filmova: figure autoriteta treba poštovati, ali svaki nitkov ima pravo na iskupljenje ako pronađe svoju dušu, familija iznad svega, novac i slava ne znače toliko koliko ljubav i prijateljstvo i sve u tom maniru.

Opet se sve vrti oko “hibridne” bebe (pola monstrum, pola čovek) imena Wuba koja može biti ključ kontrole nad oba sveta. Oni su povezani portalima, ali odvojenost radi sigurnosti je dominantna dogma. Nakon uvodne plesne masovke u svetu monstruma, “loši” monstrumi napadaju “dobre” tražeći Wubu koji nekako uspeva da pobegne i domogne se ljudskog sveta. A tu ga traži i Monster Hunt Bureau (očigledna asocijacija na izvesnu američku organizaciju) i beskrajno simpatični lopov Tu (Leung) koji ga planira unovčiti kako bi uzdržavao svoju ovisnost o kockanju (u svrhu čega koristi i pripitomljene monstrume), kao i njegovi zemaljski roditelji Huo Xiaolan i Song Tianyin (Baihe Bai i Boran Ying koji repriziraju uloge iz prvog dela) od kojih onaj muški nije nužno otac, kao što ni ženski nije nužno majka, ali i čopor razgoropađenih klinaca. Sudbina sveta je možda u Wubinim rukama ali on toga nije svestan, što mu dođe prirodno za njegov uzrast.
Ne samo da sve to nekako radi, nego radi bez greške. Interesantne “set-piece” akcione scene se smenjuju sa onim nešto lakšeg tempa, ali zato oplemenjenim humorom, pa film nije dosadan ni repetitivan čak ni u trajanju od skoro dva sata. Šarenilo je sveprisutno, ali ne opterećuje, efekti su ispolirani, spoj animacije i igranog je izuzetno gladak. U svakom slučaju, reč je o filmu u kojem mogu uživati i deca i roditelji.

S tim u vezi i glede mesta na kojem je potpisnik ovih redova pogledao film (festival fantastičnog filma Slash u Beču), moram istaći kako su festivalski programeri ipak dosta pametnija sorta od distributera. Neko sa “tri čiste” bi na ovakvom slatkišu namlatio milione bilo gde u svetu. Ne zbog neke kao originalnosti (sve smo to već videli, i to dosta puta), već upravo zbog univerzalnosti.


A Film a Week - I Am Not a Witch

0
0

Apparently, witchcraft is still the thing in rural Africa, at least enough to justify the existence of witch camps. From Western point of view it might sound like summer camp or B-horror movie type of fun, but it is definitely no fun for women living in such communities without the option to leave and lead a normal life. Zambia-born but Wales-based filmmaker Rugano Nyoni has got the idea to make a film about that while visiting such place in Ghana. Set in Zambia and filled with the cast of non-professionals I Am Not a Witch plays equally as an honest cry for help, a deadpan satire and a study in social anthropology, which makes it more than an intriguing feature debut.

The opening sequence takes us on tour. We are on a bus, on a dusty road in Africa, with tourists, some of them white. The bus stops, and the passengers go out to see a human zoo which exhibits women, dressed in blue, with white stripes on their faces and with long ribbons tied to their backs. These women are presented as witches by the camp overseer, and the ribbons are their anchors so they won’t fly away. The tourists ask some questions, take some photos and move on, so this might just be a show put on for them.

It is time to meet our heroine, as we do on an even more isolated road. A village woman carries a pail of well-water on her head. Contrary to the romantic image of African tribal women doing such things with elegance, she trips and falls when she sees a young girl who might be new to the area. Since it is easier to blame, the girl later named Shula (played in stunning fashion by Margaret Mulubwa) was taken to the police station for accusations of witchcraft. The villagers testify, with one of them telling the story how he has lost his arm (his both arms are quite visible) because of the girl. Since the girl is neither confirming nor denying the allegations, the government official Banda (Henri Phiri) is summoned, the test ritual is done, so Shula gets to the witch camp where she has to spend the night in the shed: if she cuts the ribbon, she will be turned to goat, but will technically be free to go where she pleases. If she stays, she will accept her role as a witch.

The thing is that the witches serve as the key part of Mr Banda’s lucrative business of human zoos, slave labour, tribal courts and media appearances, so the pre-teen girl witch is definitely a god-given prize to him. Under the wing of his wife, a former witch herself, Shula seems destined for glory only if she “plays ball”. Alas, the things are a bit more complicated than that…

I Am Not a Witch is a brave film. Not so with the choice of topic which turns to be just the right amount exotic and engaging for the target audience of Western arthouse film-goers, but with the stylistic choice of broken, elliptical narrative that masks the filmmaker’s attitude somewhere between making fun of the backwards society, the activism to end the inhumane practices and the study of behaviour of people that always have superstition at disposal to blame someone or something for their failure as well as the choices of cinematography (almost touristically arresting visuals of Africa in full colour are completely opposite from what we have seen David Gallego in The Embrace of the Serpent), music that includes both Vivaldi’sFour Seasons and MTV-pop like Estelle’sAmerican Boy and costume design Holly Rebecca that could be exhibited on a fashion show or at the art gallery as an installation.

The troubles with such an approach and episode structure surface near the end of the film. Sure, some of the stuff before was played just for laughs or some shock value, but Nyoni was able to pull it off just because of her sheer confidence and the actors’ charisma. The trouble is that in the ellipses we lose any sense of Shula’s motivation for doing this or that. The suggestion somewhere around the mid-point that she could be just a child (and not a witch, of course) seems like an easy way out because it just confirms our common knowledge. The biggest trouble comes in the form of plot twist near the end that serves only to amplify the emotional impact of tragedy, without offering any explanation what has actually happened. But nevertheless, those are honest and brave mistakes of a young filmmaker, and Rugano Nyoni could prove to be the force to be reckoned with.

The Girl in the Fog / La ragazza nella nebbia

0
0
kritika originalno objavljena na Monitoru
2017.
scenario i režija: Donato Carrisi
uloge: Toni Servillo, Alessio Boni, Jean Reno, Lorenzo Richelmy, Galatea Ranzi, Michela Cescon, Lucrezia Guidone, Antonio Gerardi, Greta Scacchi

Nestala(devojka), Devojka na vlaku, Devojka u magli... Nastavi niz. Sva tri su romani, dobro prodavani, koji su dobili svoje filmske adaptacije. Sva tri uključuju devojku koja nestaje / gine i predgradsku / malogradsku / seosku zajednicu na koju to utiče i koja skriva neke svoje tajne. Razlika je, međutim, u ambicijama i dometima dotičnih filmskih adaptacija: Gone Girl beše vrlo dobar film vrhunske produkcije, The Girl on the Train je pokušaj šlepanja na Gone Girl koji je otišao kvragu, a The Girl in the Fog je od početka do kraja u suštini televizijski film koji bi bilo moguće premontirati na dvodelni vikend-format ili trodelnu mini-seriju, a autor Donato Carrisi je čak i ostavio upute televizijskim realizatorima gde ubaciti reklame u vidu onih intermezza sa maketom planinskog sela.

Zapravo, to i ne treba da čudi imajući u vidu autorovo dvojno poreklo. Sa jedne strane, on je romanopisac i The Girl in the Fog je njegov roman koji je on, kako kaže, manje striktno adaptirao u filmski scenario. Drugi medij sa kojeg Carrisi dolazi je upravo televizija gde je pisao scenarije za jedan TV film i seriju Anti-Drug Squad. The Girl in the Fog mu je debitantska režija i za to je već kasirao nacionalnu nagradu David, dok se za scenario morao zadovoljiti samo sa nominacijom.
Ceo film je ispričan kroz seriju flashbacka za vreme seanse policijskog inspektora Vogela (Servillo) sa psihijatrom Floresom (Reno) u malom, nekada turističkom selu u Južnom Tirolu. U pitanju je epilog događaja oko istrage povodom nestanka lokalne devojke Anne Lou Kastner koja je jedne večeri krenula u crkvu ali tamo nikada nije stigla. Ona inače važi za dobru devojku koja je istaknuti član lokalne turbo-katoličke sekte, život joj se svodi na kuću, školu i crkvu gde je upravo postala veroučiteljica za decu, u mobilnom telefonu ima ukupno pet-šest brojeva i jedino što voli više od Isusa su mačke.

Vogel je, pak, prekaljeni policijski inspektor sa vrlo neobičnim metodama koje se svode na to da svaki slučaj pretvori u medijski cirkus, pa da njegov posao zapravo rade (tabloidni) novinari koji su po pravilu agilniji od policijskih službi. Dok to u ranoj fazi savršeno ima smisla (jer će policija poslati pojačanje, forenzičke timove i ostalo u zabito selo tek kad slučaj dospe u medije), kasnije će se pokazati ne samo kao teret u smislu lažnih informacija i krivih tragova, već će zapravo stajati na putu istine. Ekonomska logika je jasna i nemilosrdna: kolika god bila, sredstva su ograničena i lakše je krojiti istragu prema jednom prigodnom osumnjičenom nego tražiti novog.
U ovom slučaju, pak, prvi osumnjičeni, momak koji je tek došao u grad i još se nije snašao, ali ima hobi da sve, a naročito curu koja mu se sviđa (to jest Annu Lou) snima kamerom, brzo otpada, pa se fokus istrage preusmerava na beli terenac sa snimaka i njegovog vlasnika, profesora Martinija (Boni), takođe recentnog došljaka koji je u tu nedođiju došao da sa familijom počne život ispočetka iz ne baš jasnih razloga. Martiniju situacija ne ide u prilog pre svega zbog toga što nije najspretniji u socijalnim situacijama pa svojim učenicama nudi privatne časove glume, a i zbog toga što ima običaj da se nađe u krivo vreme na krivom mestu. Takođe, povreda zarađena na planinarenju baca sumnju na njega.

U istragu se brzo uključuje novinarka iz velike medijske kuće Stella Honer (Renzi), te advokat koji Vogela “proganja” još od prethodnog slučaja, Levi (Gerardi), pa je inspektor primoran da slučaj što pre nekako zaključi. Druga novinarka (Scacchi), pak, postavlja slabo proverenu teoriju da je u tom kraju ranije harao serijski ubica zvani Čovek iz magle koji je ubijao riđokose srednjoškolke i da je Anna Lou njegova žrtva.
Logički preskoci i nedokuhani obrati pred kraj filma kao da su postali standard u žanru kriminalističkog trilera, tako da toga imamo i ovde. Verziraniji gledaoci će, naravno, pretpostaviti rasplet dosta pre kraja filma, što je pouzdan znak za šprancu kao osnovnu ideju vodilju u konstrukciji priče i snimanju filma. Takođe, ideja o serijskim ubicama i/ili strašnim zločinima u maloj sredini ima veze s pameću kada se ispituje čudaštvo i pokvarenjaštvo te male sredine kao što je bio slučaj sa Calvary Johna Michaela McDonagha ili Three Billboards Outside Ebbing, MissouriMartina McDonagha, čega ovde ima tek u tragovima jer sektaši vrlo rano ispadaju iz fokusa. Posebna dubioza je to da u malom mestu u kojem je poenta da svako zna sve o svakome uopšte može operirati serijski ubica, a da nije istaknuti član zajednice. No, dobro, “setting” planinskog sela je iskorišten kako namig prema skandinavskim snežnim trilerima i donekle Fargu braće Coen, a ne kao bilo kakav korak u pravcu realizma.

Ne treba gubiti iz vida ni činjenicu da je ovo adaptacija pulp literarnog dela, pa se tom logikom mora i voditi, kao ni činjenicu da u pitanju nije naročito raskošna produkcija. To u prevodu znači da akcije kao takve i spektakla (osim ako se u to ne računa par masovnih scena sa puno statista i pokušaj inkorporiranja različitih formata snimki) neće biti, pa će se sve manje ili više dešavati kroz razgovore, monologe, rekapitulacije i glasna razmišljanja. Zgodno je to za laku literaturu, ali na filmu tako nešto poprima teatralno-drvenu notu i na kušnju stavlja glumce.

Oni su, pak, dovoljno jaki igrači da iz toga nekako isplivaju bez afektiranja i tikova. Jean Reno svesno igra stranca, akcenat mu je osetan, ali ne i prenaglašen. Sorrentinov “kućni glumac” Toni Servillo ima pomalo teatralan nastup, ali takav mu je i lik, dok Martini u interpretaciji Alessija Bonija ima onu jezivu notu smotanosti kao Walter Finch, lik kojeg igra Robin Williams u Nolanovom remake-u Insomnije. Opet, to nije dovoljno da film izdigne iznad njegovih određenih okvira. The Girl in the Fogje korektan uradak koji u bioskope može dospeti samo u mršavoj sezoni poput ove.



The Crucifixion

0
0
kritika originalno objavljena na DOP-u
Čitanje svežih kritika s lica mesta povodom premijere najnovijeg filma Larsa von Triera potaklo me je na razmišljanje koliki govnar moraš biti u svojoj potrazi za nepodeljenom pažnjom svetske javnosti da bi direktno izvređao sve i svakoga na kugli zemaljskoj. Za LVT-a smo to znali ili barem slutili od incidenta sa “čisto ljudskim” razumevanjem sa Hitlera ili najkasnije od one onanije u drugom tomu Nimfomanke, ali daleko od toga da je on jedini “autor” takvog tipa. Pitanje je samo koliko dugo se još može održati odbrana koja se svodi na “on je jadan i depresivan, a ovo mu je terapija.”

A sada nešto sasvim drugačije. Autori scenarija za najnoviji horor u hrvatskim kinima u poplavi žanrovske konfekcije s početka leta Gospodnjeg 2018, The Crucifixion, braća Chad iCarey W. Hayes nisu ni jadni ni depresivni. Naprotiv, kao kreatori jedne od uspešnijih franšiza u poslednje vreme The Conjuring, cenjeni su, bogati i verovatno ispunjeni. Što ih, naravno, ne sprečava da budu govnari neke druge vrste: oni koji će povesti križarski rat protiv ateista tako što će u slavu vere braniti stvarni slučaj egzorcizma koji je pošao po zlu i završio smrću, odnosno ubistvom mentalno neuravnotežene monahinje za koje su osuđeni sveštenik koji je ritual izvodio i nekoliko monahinja koje su mu u tome pomagale. 
 
Slučaj je stvaran i dogodio se u rumunskom pravoslavnom manastiru Tanacu 2005. godine, ubijena žrtva se zvala Maricica Irina Cornici, a sveštenik koji je ritual izvodio Daniel Petre Corogeanu. Po novome, nesrećna monahinja je umrla usled prevelike doze adrenalina koju joj je ubrizgala ekipa hitne pomoći na putu za bolnicu, što ne skida odgovornost sa onih koji su je lancima vezali za križ i iscrpljivali danima bez hrane i vode. Slučaj je već dobio i svoju filmsku obradu od strane Cristiana Mungiua, film se zvao Beyond the Hills i u stvaran događaj je ubačena doza fikcije i gay ugao, čime je rešena motivacija žrtve da se iz Nemačke vrati u Rumuniju kako bi sa sobom u bolji život povela svoju prijateljicu detinjstva, monahinju u manastiru u koju je ne tako tajno bila zaljubljena.

The Crucifixion je, međutim, potpuno drugi tip filma. Umesto art-pristupa, imamo klasičan (dvo-)žanrovski, sa jedne strane u pitanju je “brbljiva” misterija u formi novinarske istrage koju u Rumuniji provodi američka novinarka Nicole Rawlins (britanska glumica Sophie Cookson) šunjajući se po crkvi, manastiru, selu i po Bukureštu, te razgovarajući sa potencijalnim svedocima. Ona je, naravno, radikalna ateistkinja ljuta na Boga što nije pomogao njenoj umirućoj majci, što ujedno predstavlja njenu jedinu motivaciju da se interesira za slučaj. Takođe, kao takva je u glavama i perima pisaca sama “kriva” za ono što će joj se dogoditi, što je i drugi žanr ovog filma, dakle horor sa demonima, egzorcizmom i nadasve prepadima kao osnovom mehanike novodobne horor-konfekcije.
Za braću Hayes iz intervjua koje su davali znamo kakvi su frikovi (od one sorte što citiraju Bibliju u svakoj drugoj rečenici), te da je njihov The Conjuring ako ne pokrenuo, onda barem ključno doprineo poplavi filmova “po istinitim događajima” o egzorcizmima, duhovima, demonima i ostalim ezoterijama. Nadali smo se da će se barem ograditi od svega toga kada im se već pruža prilika u unikatnom rumunsko-pravoslavno-mističnom “settingu” punom praznoverja gde naivni seljani koriste crkvu kao alternativu (neretko čak i prvu opciju) u odnosu na prilično zapušteni sistem javnog zdravstva. Takođe smo nade polagali u to da će, kada već furaju agendu verskih fanatika bez obzira na verske razlike, to učiniti inteligentnije i dublje, sa profiliranijim likovima, što je inače ključna razlika između The Conjuring filmova i drugih na sličnu tematiku. Nismo mi takve sreće, scenario je dosta glupav i služi za ispaljivanje njihovih stavova kroz usta zaista vernih, a osim toga jedva skiciranih likova. Mi osetljivi sitnu utehu u njihovom kršćanskom fundamentalizmu možemo naći u činjenici da je ničim izazvano ubačeni mladi Rom sa hendikepom (SPOILER!) ipak Božji stvor, a ne otelotvorenje demona usled stare ciganske kletve ili tako nečega.

Jasno je da reditelj Xavier Gens, jedan od autora Novog Francuskog Ekstremizma, tu nema mnogo čega sa čim može raditi, pa se trudi vizuelno pripovedati koristeći slike iz Rumunije koje percipiramo kao standard poput Predsedničke Palate u Bukureštu, planinske ceste Transfagarasan (gde su koju godinu ranije snimali jednu epizodu Top Geara), konjske zaprege, Cigane, blatnjava sela, žene sa marmama na glavama koje čiste seoski hotel i slične stereotipe. Naravno, svi govore engleski, makar malo, a akcenti variraju od manje do više “drakula” načina izgovora. Rodni britanski akcenat tu i tamo pobegne i našoj protagonistkinji iako navodno igra Amerikanku, dok njen urednik i ujak Phil (Jeff Rawle) ima akcenat koji je britanskiji od kraljevske porodice i Eltona Johna zajedno.
Gens detektivsku priču vodi korektno koliko može, trudeći se da je oplemeni egzotikom pravoslavnih hramova, upotrebom rumunskog jezika kada rumunski likovi međusobno razgovaraju i pokušajem rekreacije osećaja udaljenosti od civilizacije. Faktičke greške mu se, naravno, dešavaju poput obrijanog episkopa ili ih nasleđuje iz scenarija koji dobar deo poente gradi oko junakinjinog greha zavođenja mladog sveštenika, potpuno nesvestan činjenice da parosi (ekvivalent župnicima) nisu obavezni pridržavati se celibata.

U hororu je, pak, Gens na svom terenu, zna graditi i gradirati atmosferu, a prepadi su mu munjeviti i nenadani toliko da nas čak može prodrmati i uplašiti, što je prilična retkost kod modernih horora. Tih nekoliko scena i “vrućih šamara” koje će nam lupiti rutinirani reditelj (kojem je ovo drugi film prošle godine, uz Cold Skin, kostimiranu SF fantaziju koja je imala nesreću da se pojavi u isto vreme kao i The Shape of Water sa kojim deli deo tematike) jedini su razlog da The Crucifixionu damo nekakvu šansu, iako nećemo pogrešiti ako ga odmah otpišemo kao pokušaj legitimizacije zločina.


Viewing all 2300 articles
Browse latest View live




Latest Images