Quantcast
Channel: nije više Film na dan
Viewing all 2314 articles
Browse latest View live

Den of Thieves

$
0
0
kritika objavljena na Monitoru
2018.
režija: Christian Gudegast
scenario: Christian Gudegast, Paul Scheuring
uloge: Gerard Butler, Pablo Schreiber, O’Shea Jackson Jr, 50 Cent, Evan Jones, Jordan Bridges

Priča o “januarskom smeću” nije nekakva elitistička kritičarska teorija, već jedna od ustaljenih poslovnih praksi filmske i distributerske industrije koja itekako ima smisla. Blockbusteri se raspoređuju po čitavoj godini, najveći favoriti se ostavljaju za leto, a filmovi sa ambicijama za nagrade ma kada imali festivalsku premijeru u distribuciju ulaze krajem godine kako bi bili sveži u glavama onih koji dodeljuju godišnje nagrade, pa se njihova distribucija nastavlja tokom zime dok publici ne izađu na nos. Manje zahtevna publika se onda okreće bilo čemu što može poslužiti kao alternativa, pa distributeri u tom terminu vole uvaliti restlove koji su se previše vremena vukli po montažnim sobama, “ženske filmove” i derivativne žanrovske uratke akcione, kriminalističke ili horor-sorte. Na prvi pogled saga o lopovima i drotovima Den of Thieves deluje kao foto-robot takvog “smeća”, ali je svakako solidniji od toga da bi mu se tek tako nalepila etiketa.

Da se ne lažemo, nema tu neke naročite originalnosti, sa jedne strane imamo izuzetno organiziranu pljačkašku bandu sa vojničkom taktikom i vojničkom etikom koju vodi Merrimen (Schreiber), sa druge pak imamo policijsku bandu kaubojsko-odmetničkog pristupa koju vodi “Veliki” Nick (Butler), a između njih imamo lika koji deluje kao slaba karika, pa je zato u procepu i prinuđen da cinkari, šankera i vozača vozila za beg po imenu Donnie (Jackson). Oni će se tako ganjati po Los Angelesu, proučavati jedan drugog i esencijalno igrati partiju šaha sa nekoliko akcionih sekvenci da se razbije monotonija i to traje nekakvih 140 minuta.

Ako ste pomislili na Mannov hit Heat, u pravu ste jer Christian Gudegast čiji je prethodni najzvučniji “credit” bio scenario za, od strane moje malenkosti zaobiđeni London Has Fallen, bezočno “krade” od Manna baš onako kako se Mann pozivao na Melvillea pokušavajući da akcione “set piece” sekvence uklopi sa fingiranom ili stvarnom kompleksnošću likova i njihovih motivacija. Jasno je da Gudegast nije autor Mannovog, a još manje Melvilleovog kalibra da bi mu psihologija i kreiranje atmosfere bili jača strana, pa su likovi, čak i potpisane vodeće “personae dramatis”, zapravo grube skice, a odnos između njih “opravdan” sportskim rivalstvom u mladim danima nije ništa drugo nego klasično infantilno “merenje u koga je veći”, do čega čak i doslovno dolazi u presmešnoj homoerotičnoj sceni koja bi po logici stvari morala biti vrhunac tenzije između Merrimena i Nicka. Takođe, nejasno je čemu služe digresije sa Nickovim razvodom i maturom kćeri Merrimenovog doglavnika Ensona (50 Cent) jer više uznemiruju moralni kompas gledaoca nego što relaksiraju priču, a ne vode apsolutno nikamo.

Takođe, plošni likovi više odgovaraju glumcima limitiranih kapaciteta koje Gudegast ima na raspolaganju. Tako Gerard Butler može da se izvuče tako što glumi pojavom (zamislite foto-montažu pijanog Mela Gibsona i nadrkanog Russella Crowea) i tikovima, O’Shea Jackson Jr. svojom verbalnošću, dok Schreiberovo podglumljivanje prolazi kao Merrimenova rezerviranost i proračunatost. Ostale epizode nisu ni spomena vredne (uključujući tu i 50 Centa koji je u nekim ranijim naslovima pokazivao da ima makar malo “žice” za glumu) i služe više da popune prostor kao oživljena, čovekolika scenografija.
Protiv svih šansi Gudegast uspeva da film koji očito predugo traje učini zanimljivim oslanjajući se ne samo na “one-linere” koji u sećanje prizivaju akcijade 90-ih i s početka novog milenija, nego i time što je u stanju da napiše, postavi i režira “set-piece” poput pljačke ili obračuna iznenađujuće efikasno. Takve sekvence su sjajno tempirane i, iako se i kod njih može naći kakav rez ili kakav kadar viška, predstavljaju vrhunac za Den of Thieves.

Gudegast, međutim, pravi dve početničke greške koje mogu potpuno potopiti film. Prva od njih je nepotrebno i besmisleno potpisivanje likova (i bez toga bi bilo jasno ko tu “kosi a ko vodu nosi”), lokacija (možda ima smisla da se pohvali pred nekim iz Los Angelesa kako on poznaje lokalnu geografiju), a naročito je besmislen onaj uvod na početku o pljačkama banaka u Los Angelesu (takvi uvodi obično služe kao apel na savest, a, realno, koga briga za banke koje su i same percipirane kao pljačkaške institucije). Drugi problem je inflacija obrata koja dovodi do autorove “ingeniozne” zamisli da film završi u maniru The Usual Suspects, time devalvirajući i svoj i Singerov film. Tako nešto se jednostavno ne radi, osim ako se parodira, a i to je efikasno samo jednom. I pored tih sitnih i krupnih nedostataka, Den of Thieves je film za koji vam neće biti žao izdvojiti vreme. Sad, u kinu ili iz videoteke, to je već stvar ukusa.

Patti Cake$

$
0
0
kritika originalno objavljena na DOP-u:
“Mogla bi se ponašati u skladu sa svojim godinama”, kaže dvadeset-i-nešto-godišnja kći Patricia Domrowski (senzacionalna Danielle Macdonald) svojoj majci Barb (Bridget Everett), utegnutoj u tesnu PVC haljinu koja figurira kao kostim za Noć Veštica, nalivenoj sa malo alkohola radi razbijanja treme pred nastup pred lokalnom i nezainteresiranom publikom u lokalnom baru. “A ti bi se mogla ponašati u skladu sa svojom rasom”, odgovara joj majka. Komentar je svakako rasistički, više od toga zajedljiv i zavidan jer se odnosi na kćerine snove o hip-hop slavi kad su već majčini snovi o glam-metal karijeri nepovratno uništeni, ali u tom trenutku u kojem naslovna junakinja filma Patti Cake$ pada na dno životnih okolnosti i karijere, reditelj Geremy Jasper je na tragu nečega: cela ta gangsta-ghetto poza je potpuno artificijelna i neiskrena ako dolazi od nekoga ko nije iz tog i takvog specifičnog miljea, bilo da je reč o predgradskim buržujima i buržujkama ili o radničkoj i “white trash” sirotinji. “Ja ubijam rime”, još jedna je Patttina replika iz filma koja ne znači ništa smisleno, ali zvuči.

Eminemje, dakle, bio smišljen MTV “stunt”, a ne iskreni eksces, što je jasno i iz romantizirane biografije 8 Mile. Jasper, i sam muzičar i reditelj video-spotova vrlo dobro zna o čemu govori iako se Patti Cake$ može podvesti pod kliše filmova o potrazi rođenog autsajdera za (muzičkom) slavom protiv svih šansi i u tome sledi šprancu ne samo 8 Mile nego i brojnih drugih naslova. Ali u njemu ima nečeg iskrenog i zato našoj patološki gojaznoj junakinji želimo svu sreću da se izdigne iznad sredine koja je vuče dole, da se izbori sa lažnim prorocima i nabeđenim autoritetima u tom svetu, ali najviše od svega da se pronađe i artikulira u verbalnom i muzičkom smislu. Takođe, neće nas baš razneti ni činjenica da će njen uspeh biti ograničen, a osećaj zadovoljstva internaliziran. Male ljudske pobede su važnije od onih velikih i deklarativnih.

Preguraćemo, dakle, i šprancu, i stereotipne budalaše koji su našu junakinju ponižavali od detinjstva tako što su je zbog prezimena i težine zvali Dumbo, i stereotipnu njenu ekipu koja uključuje dobroćudnog, ali previže uživljenog i smešnog indijskog apotekara Jherrija (Siddharth Dhananjay) i misterioznog, talentiranog, anarhistički nastrojenog muzičara / DJ-a / producenta nadimka Basterd (Mamoudou Athie) i njenu bolesnu baku (Cathy Moriarty) koja joj pruža bezrezervnu podršku, pa čak i dozirano sladunjav kraj, sa sve izanđalim stereotipom da se mama pojavljuje pred binom na demo-takmičenju u zadnji čas i da onda otpeva svoj refren bez greške. Razlog za to može biti istovremena prepoznatljivost i unikatnost okruženja provincijalnog, radničkog New Jerseya odakle je i autor filma, činjenica da je muzika koju ekipa stvara zaista nešto promišljeno, novo i kvalitetno (ovo kažem kao neko kome je glam-metal svakako bliži od hip-hopa), ali je suština svega da Patti, njene tekstove i njenu iskrenost kupujemo od početka do kraja.

U tome svakako pomaže i sjajan “casting”. Glumci su sposobni na pravi način oslikati dinamiku među likovima ma koliko članovi sastava bili u suštini tipski skicirani i ma koliko disfunkcionalni odnosi između članova familije koji se kao obrazac prenose iz generacije u generaciju bili svojevrsni standard ovakvih indie filmova. Cathy Moriarty i Bridget Everett su sjajne kao baka i majka, naročito potonja u ulozi koja vrlo lako može skliznuti u karikaturu.


Prava zvezda filma je, međutim, Danielle Macdonald, australska glumica vrlo specifičnog izgleda koja se zbog toga mora izboriti za karijeru koju zaslužuje. Ovo joj je možda prva, prava velika šansa za to, iako će možda biti i ostati “typecast”. Do sada je njena karijera bila vezana pre svega za televiziju i manje uloge u indie filmovima kao što su The East, Trust Me i užasno potcenjeni Every Secret Thing u kojem je zaista bila briljantna, ali je film imao nesreću da ga kritika dočeka “na nož”. Bez nje i njene savršeno dozirane ljutnje i anksioznosti teško da bismo mogli zamisliti Patti Cake$ i kao lik i kao film.

Lista - Januar 2018

$
0
0

Ukupno pogledano: 37
Prvi put pogledano: 37
Najbolji utisak: All the Money in the World
Najlošiji utisak: Rough Night

*ponovno gledanje
objavljene kritike su aktivni linkovi

datum izvor Naslov na Engleskom / Originalni naslov (Reditelj, godina) - ocena

01.01. video Last Flag Flying (Richard Linklater, 2017) - 7/10
03.01. video The Disaster Artist (James Franco, 2017) - 7/10
03.01. video Gerald's Game (Mike Flanagan, 2017) - 5/10
04.01. video Sleight (J.D. Dillard, 2016) - 6/10
05.01. video Song to Song (Terrence Malick, 2017) - 5/10
06.01. video Risk (Laura Poitras, 2016) - 4/10
07.01. video The Invisible Guest / Contratiempo (Oriol Paulo, 2016) - 7/10
08.01. video Lady Bird (Greta Gerwig, 2017) - 8/10
09.01. video Lady Macbeth (William Oldroyd, 2016) - 7/10
09.01. video Mayhem (Joe Lynch, 2017) - 6/10
10.01. video The Meyerowitz Stories [New and Selected] (Noah Baumbach, 2017) - 8/10
10.01. video The Comedian (Taylor Hackford, 2016) - 4/10
10.01. video Paris Can Wait (Eleanor Coppola, 2016) - 4/10
10.01. video Ministry of Love / Ministarstvo ljubavi (Pavo Marinković, 2016) - 6/10
11.01. video Beatriz at Dinner (Miguel Arteta, 2017) - 3/10
12.01. video Blood Orange (Toby Tobias, 2016) - 5/10
13.01. video The Age of Shadows (Kim Jee-woon, 2016) - 8/10
13.01. video Rough Night (Lucia Aniello, 2017) - 3/10
14.01. video Tom of Finland (Dome Karukoski, 2017) - 7/10
15.01. kino Osmi povjerenik (Ivan Salaj, 2018) - 5/10
16.01. video It Comes at Night (Trey Edward Schultz, 2017) - 8/10
17.01. video Brawl in Cell Block 99 (S. Craig Zahler, 2017) - 7/10
19.01. video California Typewriter (Doug Nichol, 2016) - 7/10
20.01. kino Molly's Game (Aaron Sorkin, 2017) - 8/10
21.01. video Heal the Living / Réparer les vivants (Katell Quillévéré, 2016) - 8/10
21.01. video Better Watch Out (Chris Peckover, 2016) - 6/10
21.01. video War Machine (David Michod, 2017) - 5/10
22.01. video The Snowman (Thomas Alfredson, 2017) - 3/10
22.01. kino Den of Thieves (Christian Gudegast, 2018) - 5/10
22.01. video A Dark Song (Liam Gavin, 2016) - 6/10
23.01. video Hired Gun (Fran Strine, 2016) - 6/10
23.01. festival The Marriage /Martesa (Blerta Zeqiri, 2017) - 8/10
24.01. video Patti Cake$ (Geremy Jasper, 2017) - 7/10
27.01. video A Quiet Passion (Terrence Davies, 2016) - 6/10
28.01. kino Family / Družina (Rok Biček, 2017) - 8/10
29.01. kino All the Money in the World (Ridley Scott, 2017) - 9/10
29.01. video Leatherface (Alexandre Bustillo, Julien Maury, 2017) - 4/10
30.01. video Mindhorn (Sean Foley, 2016) - 6/10
30.01. video LBJ (Rob Reiner, 2016) - 7/10
31.01. kino Wonder Wheel (Woody Allen, 2017) - 4/10

A Film a Week - The Other Side of Everything / Druga strana svega

$
0
0


Resistance to the dictatorship of Slobodan Milošević in 90’s Serbia was stronger, at least in numbers, and more eventful than it seems from the information provided by the media, Serbian and international. Still, it was not powerful enough to prevent a madman from doing the damage to the neighbouring countries, national economy and his own people. People who took part in it, my elementary / high school self included, tend to romanticize their futile fight for freedom. It took ten years of fighting to kick him out, ten years marked with the collapse of the former country, bloody wars, destruction of cities like Sarajevo, Vukovar and Dubrovnik, economy experiments, collapses and theft through multi-level banking schemes and finally the change was pretty cosmetic – “The Butcher of Balkans” went to The Hague to stand trial for his war crimes, but the system and the “deep state” remained intact.

From that time on, the name Srbijanka Turajlić has been very well known in Belgrade and in Serbia. Even though rarely (if ever) politically active as a member of a certain party, she was a political figure coming from the university circles, organizing the protests and attending them side by side with her students. And that qualifies her as a good subject for a documentary about those uncertain times.

However, HBO-produced The Other Side of Everything, the film which premiered in Toronto and won big at IDFA, was made by the subject’s own daughter Mila Turajlić, known for her previous effort Cinema Komunisto. And here we are on a slippery ground from an ethical point of view. Will a mother be completely sincere with her own child? Could a daughter treat her mother with the same distant objectivity / objective distance as it would be the case with some other subject? What about the memories that are not that stable and can be easily manipulated to fit the existing narrative? And finally, what about the theme or themes, would a filmmaker closely related to her subject be able to filter all the important moments from the unimportant ones?

But the film starts quite simply, with a text card explaining the always locked door in the living-room of the Turajlić family apartment. Two doors in the same room have been locked from the time of nationalization in 1947 when the luxurious apartment belonging to Srbijanka’s grandmother (a widow of a former government minister) was divided in smaller units to accommodate some of Belgrade proletariat. Seems a bit odd to start a documentary about a distinctive political figure with such petty and petit-bourgeois problem like nationalized apartment, but it is an efficient way to point out that the Turajlić family was often on the wrong side of historical tendencies thanks to their own personal ethics. Srbijanka’s parents were social democrats and they were opposing the communist regime, which was enough to mark them bourgeois and label them as class enemies. Srbijanka and her husband were pacifists in the war time and convinced democrats under the dictatorship. Mila might find herself in a similar situation in near future.

Mila Turajlić succeeds in intertwining the intimate, family history with a national one, but the topics she juggles with are numerous which makes film uneven. The topic anticipated as central, Srbijanka’s account of the events of the 90’s and post-Milošević times, does not bring anything new and unknown to the table for someone who witnessed the same events, but might shed some new light for someone less informed. The ending, with the very same door from the beginning being finally open, seems a bit neat, and it closes the proverbial circle, which seems to be its only purpose. With more than a decent look, top-notch editing and evocative moments like contrast between the turmoil on the streets of Belgrade city centre and the calm of organized chaos of Turajlić home, The Other Side of Everythingis not an essential viewing, but it is not a waste of time either.

All the Money in the World

$
0
0
kritika originalno objavljena na Monitoru
2017.
režija: Ridley Scott
scenario: David Scarpa (prema knjizi Johna Pearsona)
uloge: Michelle Williams, Mark Wahlberg, Christopher Plummer, Romain Duris, Timothy Hutton, Charlie Plummer, Andrew Buchan, Andrea Piedimonte

Ako pratite hollywoodske novosti i ako ste ispratili seksualnu aferu koja je eksplodirala sa razotkrivanjem Harveya Weinsteina, onda vam je naslov All the Money in the World poznat, ali verovatno iz pogrešnih razloga. Poznat vam je verovatno kao još jedna problematična produkcija, film čiji je dobar deo materijala morao biti ponovno snimljen kada je Ridley Scott odlučio da Kevina Spaceya izbriše iz filma zbog negativnih konotacija koje se za ovog glumca (i seksualnog predatora) vezuju. Budžet je skočio za deset miliona dolara, odnosno za četvrtinu, Spacey je promptno zamenjen Christopherom Plummerom, Mark Wahlberg je zahtevao dodatni honorar koji je posle uplatio u dobrotvorne svrhe, Michelle Williams se žalila na neravnopravnu poziciju u ugovoru, premijera je odložena, Oscar kampanja iz korena promenjena i činilo se da će film završiti u raspadnom stanju i u finansijskom i u umetničkom smislu.


Međutim, All the Money in the World je dokaz kako je hollywoodska mašinerija radi kao podmazana kada treba (već su i originalni razvoj projekta i produkcija proticali rekordnom brzinom, dosnimavanje to samo još pojačava) i da je Scott imao dobar nos, makar artistički (Christopher Plummer se pokazao kao odličan izbor za ulogu J.P. Gettyja, mnogo bolji od Kevina Spaceya koji bi morao da nosi staračku masku, što je prepoznala i Akademija nominirajući ga za Oscara za sporednu ulogu), dok je finansijski film blizu da pokrije budžet, a svaki potencijal za kontroverzu je sveden na minimum. Bez daljnjeg uvijanja, moram reći da od Thelme i LouiseScott nije bio u boljoj formi, uz dužno poštovanje Gladiatorui American Gangsteru i ma koliko mi se svideo The Martian.
To, naravno, ne znači da nam Scott svojim štancerajem (ovo mu je već druga režija ove godine nakon Alien: Covenant i osma samo filmska produkcija, uz dve televizijske serije), hvalisavim trikovima, tipičnim anglosaksonskom stereotipijom prema Italiji (i pozitivnom i negativnom), nagomilavanjem brojnih tema na malom prostoru, pa čak i iskrenim pogreškama neće povremeno ići na živce. Čemu, recimo, onolike šetnje kroz vreme i mesto radnje od Rima 1973, preko Saudijske Arabije 1948, juga Francuske koju godinu kasnije, Playboyevog intervjua 60-ih i San Francisca 1964. godine i od crno-bele do kolor-fotografije? Čemu pretvaranje jednog lika, Paula Gettyja (Charlie Plummer, nije u srodstvu sa Christopherom) u naratora samo da bi isti najavio opseg tema kojim će se film baviti (uticajem novca na psihu i osećaj izolacije), pa onda ostao bez te funkcije? Zašto su u tako raskošnoj produkciji promakli detalji poput makar elementarne obrabljenosti stambenih enterijera, odeće i vozila koji izgledaju kao kataloški i muzejski primerci? Zašto noseći lik Gail Getty (Michelle) ima rupe u pozadinskoj priči i zašto Mark Wahlberg poznat po ulogama narodskih heroja igra uglađenog špijuna-pregovarača Fletchera Chasea? Zašto se sredina prema kraju filma razvlači i ponavlja već postojeće obrasce i zašto apsurdna premisa nije okrenuta u smeru crne komedije? Zašto se ponavlja teza o kaotičnom Mediteranu sa sve korumpiranom birokratijom i napadnom štampom i zašto se uporedo s tim insistira na artificijelnom hedonizmu u kojem čak i zatvorska hrana izgleda kao rustično restoransko jelo? Naravno, nije sve to Scottova krivica, ali je on kao producent i reditelja svakako mogao intervenirati u scenario Davida Scarpe (koji je napisao par scenarija za mediokritetske filmove) kada je već došlo do prilagodbe istinitog događaja i pisanja “true crime” veterana Johna Pearsona radi maksimalnog dramskog efekta.

Istiniti događaj u pitanju je otmica tinejdžera Paula Gettyja, unuka naftnog magnata i u tom trenutku najbogatijeg čoveka u istoriji sveta J.P. Gettyja. On je otet u Rimu, a počinioci su bili članovi kalabrijske mafije ‘Ndraghette koji su za njega zahtevali otkup od 17 miliona dolara svote koju, pak, njegova majka Gail nije imala, a njegov deda nije hteo isplatiti tek tako nego je kao vezu angažirao svog stručnjaka za sigurnost Chasea kao vezu za pregovore. Uporedo sa otmicom, Paulovim zatočeništvom i pregovorima upoznajemo se sa razlozima za dedini naoko čudno i svakako sebično postupanje koje ima svoje razloge i u kompleksnoj porodičnoj dinamici – snaha Gail se razvela od sina Johna (Buchan), alkoholičara i narkomana, kao i u starčevom psihološkom profilu.
Njegov cilj je, naime, očuvanje imperije, a ako bi platio za otmicu jednog unuka, pa makar i omiljenog, to bi možda poslužilo kao signal mafijašima, teroristima i avanturistima ovog sveta da slično pokušaju i sa drugim unucima-naslednicima. Ako k tome dodamo da je stari Getty potpuno u pravu u svojoj tezi da je mnogo lakše steći bogatstvo (“to može svaka budala”) nego ga očuvati, te da je usled fokusa na svoju misiju od porodice distancirani patološki škrtac koji se za svaku stvar cenjka, utajivač poreza, kolekcionar umetnina i investitor u nekretnine kraljevskog porekla i štiha, jasno nam je da nema garancija da će Paul dočekati kraj filma. Na ovom mestu možda ne bi bilo loše primetiti da se njegova “radna etika” nije “očešala” na njegove naslednike, najčešće rastrošne umetničke tipove sklone alkoholu i drogama koji su po pravilu loše završavali. (Među njima su i Paul, ali i autor prošlogodišnjeg spektakularno lošeg horora The Evil Within,Andrew.)

Priča sama po sebi je zanimljiva i dobro poznata, već tematizirana u literaturi, na filmu i televiziji (Danny Boyle sprema seriju na tu temu koja će se pojaviti kasnije ove godine), a Scottove i Scarpine intervencije su dobrodošle u smislu pojačane napetosti. Usput, film je stilski ispoliran (možda malo i previše, ali to je stvar ukusa), izbalansiran između surovog naturalizma i snolikosti, a likovi su uglavnom odlično motivirani i psihološki dorađeni, što film čini izuzetno pratljivim. Scott uspeva da se izbori sa mnoštvom tema i da fokus svede na dovoljno mali broj likova, tako da ne dolazi do rasplinjavanja, skiciranja i pojednostavljivanja.
Razlog zašto je All the Money in the World ne samo dobar, nego i izuzetan film su upravo likovi i vrhunska gluma sjajno izabranih glumaca. Naravno, najviše će se pričati o Christopheru Plummeru čija je uloga i najočitije ekstraordinarna, a glavni razlog će biti njegov kasni “casting”. Sa iskustvom gledanja njega kako “proždire” takvu mesnatu ulogu, gotovo je nemoguće zamisliti bilo koga drugog. U toj podeli karata, ostali su nekako nepravedno zanemareni. Michelle Williams je briljantna kao tipična britanska majka iz viših slojeva društva, a ne toliko visokih da zapravo pripada klici Gettyjevih. Gail je sposobna obuzdati suze, pregovarati sa “ajkulama” i doneti racionalnu odluku, a da ni na trenutak ne posumnjamo da voli svog sina i to Michelle Williams sjajno kanalizira. Uverljiv je i drugi očiti negativac sa dušom, otmičar Cinquanta kojeg Romain Duris igra perfektno kao lika koji menja svoju pojavu od simpatičnog preko profesionalnog do pretećeg u zavisnosti od situacije. Čak se i Mark Wahlberg koji deluje kao glumac koji ne bi bio prvi izbor za ulogu trudi, a njegovo podglumljivanje Scott sjajno koristi i usmerava.

Kada se podvuče crta, All the Money in the World je primer majstorije i dokaz da Ridley Scott itekako zna da napravi inteligentan, intrigantan i kompleksan film. Kapa dole.

Wonder Wheel

$
0
0
kritika originalno objavljena na DOP-u
Šta god se dogodilo, ostajem pri svojoj teoriji da su filmovi Woodija Allena kao pica: kada su dobri, mogu se nazvati gurmanskim užitkom, u prosečnima se uživa daleko više nego u ostatku filmske “brze hrane”, a čak i loši su nekako probavljivi. Za Wonder Wheel mi dođe da se zapitam jer je njegov kulinarski ekvivalent pica koju je neko napravio mamuran, od ne baš najsvežijih sastojaka koje je napabirčio u frižideru i koja je takva stajala još dva dana na sobnoj temperaturi. Da je Wonder Wheel film nekog drugog autora, prvi utisak bi bio da je u pitanju loša i nepromišljena parodija kasne faze Woodija Allena, ali je to Allenov film iz pomenute kasne faze u kojoj vremešni autor izbacuje po film godinu za godinom, pa tu i tamo mora doći i do ozbiljnih promašaja negde između solidnih i retkih izvrsnih filmova. Kao da Magic in the Moonlight, pa i Blue Jasmin kojeg doduše spasava glumačka bravura Cate Blanchett nisu bili dovoljni, a Wonder Wheel ih čak primetno “šiša”.

Počnimo od onoga što je dobro, od toga da kada Allen ne putuje po svetskim metropolama i mondenskim mestima od značaja upisanim u mali mozak i onih koji tamo nisu nogom kročili, on putuje kroz vreme u Državu Nostalgije. Ovde je lokacija Coney Island u Brooklynu, odnosno onaj čuveni zabavni park na tamošnjoj rivi, a vreme radnje su 50-te sa svojim kupaćim kostimima, vojničkim i mornarskim uniformama, haljinama i negližeima, lokalima, kino-dvoranama, filmovima i njihovim plakatima i automobilima. Scenograf Santo Loquasto je imao zahvalan zadatak da sa odrešenim rukama i pristojnim budžetom sve to rekreira i uspeo je toliko da je scenografija jedna od najsvetlijih tačaka filma. Druga glavna zvezda filma je direktor fotografije Vittorio Storaro, vlasnik tri zlatna kipića za Apocalypse Now, Reds i The Last Emperor, koji po drugi put s Allenom i po drugi put generalno (kao i Allen) radi sa digitalnom tehnologijom, pa ispituje njene mogućnosti. Tako se film topi i pretapa u bojama i filterima, od zlatnog do sivog, od crvenog do plavog, od pastela do neona, od kišnih ulica do orijentalnog vrta, pa iz scene u scenu fotografija postaje glavna atrakcija ma šta glumci izvodili.

U tom i takvom svetu gde se susreću veliki snovi sa malim životima i gde je čak i jezik specifičan, prvi koji iskače je potpuno pogrešno izabrani Justin Timberlake u ulozi woodyallenovskog naratora, (dramskog) pisca u pokušaju i studenta zaljubljenog u poeziju i ideju romantike kojem je letnji posao da bude spasilac na plaži. Na stranu što newyorški, zapravo brooklynski govor iz onog vremena ne može da uhvati nikako, Justin Timberlake, iako bolji glumac nego muzički izvođač, ipak nije kalibar za ovakvu ulogu. Posebno zbog toga što je rođeni komičar čak i u dramskom materijalu kao što je The Social Network, a Wonder Wheelnije komedija. Možda je pre neki starački, ogorčeni pokušaj humora.

Lica radnje u ovoj priči su, osim našeg naratora, i njegova ljubavnica Ginny (Kate Winslet), propala glumica i konobarica u lokalnoj kafani sa detetom iz prvog braka koji pokazuje ozbiljne piromanske težnje (ponajbolji član glumačkog ansambla, mladi Jack Gore, tako opravdano groznog klinca već dugo nismo imali prilike videti), njen sadašnji muž, operater jedne vožnje u zabavnom parku Humpty (iz naftalina izvađeni Jim Belushi) i njegova kći Carolina (Juno Temple) koja je u begu od gangstera koje je izdala FBI-ju. Naš vrli spasilac se zaljubljuje u Carolinu, otac ju ispostavlja kao prioritet svojoj supruzi, a nesretna Ginny upada u probleme i dolazi do ruba nervnog sloma.

To u praksi izgleda još gore nego na papiru, toliko da se više ne možemo ni zapitati šta je tačno pošlo po zlu. Jasno, Woody Allen reciklira jedan od svojih omiljenih likova, neurotičnu ženu, onako kako je to nedavno učinio sa Blue Jasmine, što je opet poveznica sa američkom posleratnom dramom, Tennessee Williamsomi Tramvajem zvanim čežnja. S tim je Ginny ovde još niže u socijalnoj hijerarhiji i duže tu tako da ne bi smela više imati iluzija, ali ona ih svejedno ima, tako da mračni ton u memoriju priziva i Eugenea O’Neilla. Ali izvedba je daleko od vrhunske drame i teatra, više Allenovom krivicom nego krivicom njegovih glumaca koji se samo pokušavaju izboriti sa tim kobasicama od dijaloških replika i iznenadnim navalama emocija. Juno Temple deluje izgubljeno, Jim Belushi karikira, a Kate Winslet šmira sa promenjivim uspehom i ponekad deluje zaista jezivo.


Sve u svemu, po izvedbi je ovo na nivou onovremenih televizijskih adaptacija takvog kvalitetnog dramskog materijala, što je možda i bila Allenova izvorna namera. Možda je Wonder Wheel tako i zamišljen, kao nekakva parodija dramskih klasika, sa ili bez namiga prema Allenovoj kućnoj situaciji i istoriji seksualne patologije, ali u konačnici ne uspeva da se nametne ni u tom svetlu. Film naprosto nije dovoljno pamtljiv kao što nije ni gladkog toka ni zanimljiv. Naravno, ima svojih momenata (poput klinca piromana koji je nedvojbeno otrovan komentar) i vizuelno je impresivan, ali je svejedno na dnu Allenovog opusa čak i po standardima neimpresivne pozne faze. Možda bi mu odmor dobro došao, ali on ga neće uzeti, sledeći film je već u fazi post-produkcije. Ostaje nam da se nadamo da će biti dosta bolji, pa makar i pukom srećom.

November

$
0
0

2017.
režija: Rainer Sarnet
scenario: Rainer Sarnet (prema romanu Andrusa Kivirähka)
uloge: Rea Lest, Jörgen Liik, Arvo Kukmägi, Katariina Unt, Taavi Eelmaa, Heino Kalm, Jette Loona Hermanis, Dieter Laser

Baltik danas je region kontrasta gde se prelamaju skandinavski uticaji, prodor kapitala i inovativna poduzetnička kultura sa post-sovjetskom zaostavštinom, protestantskom restriktivnošću i paganskom tradicijom. Takvo stanje je bilo na snazi i kroz veći deo istorije u kojoj su se mali narodi nalazili na meti osvajača sa istoka, zapada, severa i juga, te bivali potlačeni i zanemareni. Iz toga se ljudi i narodi nauče dovijanju i preživljavanju, često gazeći bilo kakve moralne vrednosti, i to preživljavanje je često sve čemu se mogu nadati na terenu punom hladnih močvara gde su zime duge i hladne. Progres Baltika danas ogledalo je progresa tehnologije: makar se ne ratuje toliko i ne gladuje skoro uopšte.

Dva veka ranije, međutim, nije bilo tako. O tome nam govori roman Andrusa KivirähkaRehepapp(što je estonski arhaični naziv za mesec novembar), prilično verno ekraniziran relativno uspešan bestseller novijeg datuma koji se bavi fenomenologijom duha estonskog naroda pod jednom od nemačkih okupacija u post-napoleonskom periodu. Možda se nešto zapadnog (ili makar ruskog) moderniteta očešalo o gradove, ali seoski život je izgledao isto kao u srednjem veku, ili kako bi izgledao u nekoj distopiji: bolest, glad, mraz i smrt.
U skladu sa tim su na snazi i naredna verovanja. Kuga uzima oblik divlje svinje ili mlade žene i grabi ljude, a moguće ju je nakratko prevariti oblačenjem pantalona preko glave da pomisli kako neko ima dve guzice. Meci se oblažu prežvakanim hostijama kako bi sigurno pogodili metu (pragmatično čitanje hrišćanstva, nema šta). Vukodlaci se slobodno kreću i špijuniraju. Veštice mogu nekoga uvračati. Duhovi na Svisvete izlaze iz grobova, jedu i čiste se u sauni. A Vrag koji izgleda kao zli blizanac Deda Mraza udahnjuje duše frankenštajnskim spravama zvanim “kratt” koje seljani prave od poljoprivrednih i kućnih alatki i pretvara ih u robote naplaćujući za to u krvi ili u duši.


Sličnom linijom kreće se i uobičajeno ponašanje ljudi. Kratt se pravi kao rana verzija kućnog robota i ne sme biti besposlen. Krade se od Boga i od Vraga, da ne pričamo o komšijama, gazdama i familiji. Kćeri se udaju posle pijanih razgovora u krčmama, a curama svileni šalovi vrede više od venčanog prstenja. Očajnička vremena zahtevaju očajničke mere, poštenje često ne vodi nikamo. U takvom svetu čak i kad se rodi ljubav, kao ona koju seoska cura Liina (Lest) gaji prema seoskom momku Hansu (Liik), ona ne ostaje dugo čista i nevina. O, ne, tu su spletke, krađe i vradžbine, naročito zato što je Hans beznadno zateleban u nemačku baronicu (Hermanis) koja mesečari da se zaposlio u dvorcu kako bi je čuvao i zaveo. On kod nje nije ni na radaru, baš kao što Liina nije kod njega, baš kao što stari sused nije kod Liine i kao što seoska veštica nije kod seoskog šamana. Potraga za srećom na takvom mestu se čini odveć optimističnom.

Sad, film se romana prilično verno drži, što mu je i prednost i lagani nedostatak. Prednost je u smislu da se Sarnet ne stidi kada je reč o prikazivanju ljudske podlosti i gadosti i da u tome nalazi čak i inspiraciju za izuzetno crni humor. Takođe, nije teško povući paralele između pozno-feudalnog kmeta negde u evropskoj vukojebini i današnjeg sluđenog čoveka kojem se svašta može podvaliti. Suštinski, ondašnji nedostatak relevantnih saznanja se u rasponu dva stoleća transformirao u šum potpuno irelevantnih neo-primitivnih naklapanja. Narod koji želi naći sreću mora početi sa promenom u sebi i iz sebe.
Problem u adaptaciji je taj što izvorni roman nije naročito adaptibilan i sam deluje adaptirano, odnosno kao zbirka folklornih mitova i starih seoskih legendi i izreka gde nam Liina, Hans i ostatak seljana i vlastele samo pružaju iluziju nekakve radnje, dok se “prava stvar” skriva na rubovima i u pozadini. Sa takvom strukturom film retko kad može dugo trajati, a pre ili kasnije će se uhvatiti ponavljanja ili se potpuno raspasti na sve strane i pravo je čudo kako se Novembersvejedno drži i fiksira pažnju skoro do samog kraja filma.

Razlog tome je stil za koji se Sarnet odlučio i kojeg se drži kroz ceo film. Crno-bela fotografija nije baš zahvalna za boje jeseni i zime, ali ovde to sjajno izgleda, naglašava melanholiju, očaj i beznađe tako da kolibe izgledaju još trošnije, zima još hladnija, a ljudi još zapušteniji, prljaviji i zlobniji nego što bi to bio slučaj u nekom prirodnom koloru. U tom sivilu su čak i dvorac i crkva lišeni bilo kakvog glamura, a njihovi vlasnici, odnosno stanovnici ionako pojma nemaju gde su i šta rade. Uz savršenu kompoziciju svakog kadra, proračunate pokrete kamere i aktivnu montažu, Novemberje atraktivan i u celini, a naročito u pojedinostima ( recimo, dizajn “krattova” je takav da od strašnih na početku postaju nekako melanholični prema kraju filma). Uz savršeno uklopljen minimalistički soundtrack na gudačima, sve to deluje još bolje, pa je November komad filmske egzotike koja vešto spaja žanrove, nudi različite oblike zabave, ali i sasvim ozbiljnu analizu tog idealiziranog malog čoveka i zaslužuje preporuku.

A Film a Week - The Boss: The Beginning / Gazda: Početak

$
0
0


When Dario Juričan’s début documentary feature The Bosscame out in 2016. its subject Ivica Todorić was still considered the captain of industry and his company Agrokor, even though burdened with huge debt to foreign creditors, simply too big to fall. The situation now is somewhat different: Todorić is a fugitive from the law and a blogger exposing his private and professional connections with different Croatian administrations and Agrokor, still too big to fail, fell under the state-sponsored management trying to “solve the crisis”. It is safe to assume that he did not fall from grace because of the documentary itself, but let us hope that it at least contributed, even as “bad press” about the topic. However, until recently, the film did not have a regular distribution and was not shown on television since media did not want to upset “The Boss” and his friends in high politics, which is a textbook example of corruption in Croatian society.

Anyhow, Juričan and his investigating team decided to go further in the past and examine another big boss, the one who got filthy rich in the time of war using his political connections, the one who is actually convicted by the court of law. The subject of The Boss: The Beginning is Miroslav Kutle, the tycoon from the deep 90’s and the boss of the first wave of privatization in Croatia. His Globus Group was involved in different branches of business, from restaurants, bakeries, retailing, media, real-estate and so on, intertwined with banking and financial industry on the national level and sanctioned, if not by the government, than by the structures of the party in power. Kutle made most of his money by draining the firms he acquired “for peanuts”, through financial scam or by government decision. He now lives in Bosnia and Herzegovina where he walks freely due to legal loopholes.

The chief value of the film is an informative one, both for Croatian viewers to remind themselves of the chaotic privatization and the regional ones to get some kind of insight to it. Juričan constructed the story around his subject and gave us a look into the different aspects of society that was too concentrated on war, politics and nationalist propaganda to see a robbery going on masked as the transition from socialist to free market system, with all the “creative accounting”, threats of violence, and plain old forgery included. His choice of persons he interviewed is more than interesting and covers all the spectre politically and intellectually, from washed-up politicians, war-time buffoons, douchebags and nitwits (some of them actually defending Kutle after all) to respected lawyers and journalists.

Aside of talking heads in the interviews and rarely used archive material, Juričan fills the gaps with situational shots of cities and city streets, empty, devastated buildings and footage of his travelling by car or bike and his investigating in archives. From the cinematic point of view, The Boss: The Beginning is a run of the mill news documentary, almost ideal for television, but not inspired and inspiring enough for the big screen, with the graphic of rats leaving the screen by the end of the film being its only comment.


In the Fade / Aus dem Nichts

$
0
0
kritika originalno objavljena na Monitoru:

2017
režija: Fatih Akin
scenario: Fatih Akin, Hark Bohm
uloge: Diane Kruger, Denis Moschitto, Numan Acar, Johannes Krisch, Hana Hilsdorf, Urlich Brandhoff

Ako je neko dvojnost nacionalnog identiteta, onog koje određuje poreklo iz “stare domovine” i onog usvojenog, vezanog za “novu domovinu”, uspeo da prikaže na filmu, onda je to Fatih Akin, nemački filmaš turskog porekla koji je vrlo dobro shvatao razliku između Istoka i Zapada i međusobni upliv koji ta dva koncepta imaju jedan na drugi. Njegovi (raniji) filmovi su delovali iskreno, bili su pratljivi čak i kad nisu bili naročito pamtljivi (Akin se rado koristio opštim mestima kao elementima zapleta) i bili su pitki, a da nisu bili plitki.

To, naravno, važi za filmove iz prve decenije našeg milenijuma, zaključno sa zabavnim Soul Kitchen (2009) kojeg je lako voleti, ali koji je nagovestio da se Akin možda već “ispucao”. Sa novom dekadom kao da postaje teško prepoznati autora koji nam je nekada bio toliko interesantan. Prvo dokumentarac koji spaja socijalnu sa eko-pričom, zatim onaj preskupi kupus od filma The Cut (2013), pa onda zabavna, uvrnuta, ali nimalo lična zezalica Tschick (2016) sa kojom se Akin igrao tinejdžerskog žanra.
In the Fade kao da nastavlja niz filmova koji nisu nužno loši, ali su izuzetno problematični. Za ovaj film je to posebno šteta jer je njegova tema aktuelna (napadi nacisitičkih skupina na imigrante od kojih nisu pošteđena ni najstabilnija društva sveta), a u svom centru ima jedno od najboljih glumačkih ostvarenja prošle godine u izvedbi maestralne Diane Kruger koja po prvi put igra u nemačkom filmu i na nemačkom jeziku. (Zvuči kao nepotrebni statistički podatak, ali glumica je karijeru izgradila paralelno u Hollywoodu i Francuskoj i upada u tip germanske lepote, ali je u kadru nemački govorila jedino kod Tarantina u Inglorious Basterds.)


Početna montažna sekvenca je primer elegancije u filmskom stvaralaštvu. Akin bez nepotrebnih objašnjavanja slika elipsu dela životnog puta, ispostaviće se, sporednog lika Nurija (Acar) od zatvorskih dana, preko venčanja sa Katjom (Kruger) do njihovog skladnog porodičnog života sa sinom Nicom. Upravo će Nurijeva i Nicova pogibija od bombe postavljene ispred njegove kancelarije u turskom kvartu Hamburga biti pokretač radnje. Katja oseća grižu savesti da je u tom trenutku bila odsutna i da joj je promakao, ispostaviće se, krucijelan detalj: mlada žena koja je tu ostavila potpuno nov bicikl sa nadograđenim koferom.
Uporedo sa tugovanjem, Katja se sreće sa nerazumevanjem svoje neposredne okoline, a i društva u celini. Nurijevi roditelji insistiraju da telo sina i unuka sahrane u Turskoj, a njeni joj ipak nisu oprostili da se udala za stranca, pa bez razmišljanja prihvataju pogrešni pravac u kojem se kreće policijska istraga koja se fokusira na Nurijevu kriminalnu (sitno-dilersku) prošlost umesto na rasističke motive. Simptomatično je to da je on bio primer uspešne resocijalizacije i integracije u društvo, bez ikakvih veza sa religijskim i nacionalnim grupama, dobar otac i uspešni mali poduzetnik koji je zarađivao pružajući prevodilačke usluge.

Ispostaviće se da su počinioci ipak deo neonacističkog podzemlja, da su radili sami i da napad kao takav nije bio nikakav primer briljantnog planiranja. Katjina borba će dalje voditi preko suda, a kada se i pored jakih materijalnih i posrednih dokaza presuda izjalovi usled tehnikalije, ona uzima stvari u svoje ruke i sama se upušta u potragu za počiniocima i obračun s njima.

Najveći problem filma je njegova struktura u tri čina ili poglavlja odvojenih kućnim snimcima u formi nekakvog intermeca. Radnja filma se sasvim logički pretapa iz jednog čina u drugi, ali je utisak svejedno kao da gledamo tri povezana kratka filma u različitim žanrovima, što samo po sebi donosi određene dramaturške šablone. Prvi deo je nekako i najsolidniji, deluje najverodostojnije i najmanje je opterećen konvencijama. Takođe, glumica na tom mestu može da pokaže i najviše znanja, talenta, ali i mere koja je neophodna za dočaravanje tugovanja. Diane Kruger ulazi toliko duboko u psihologiju takvog lika da uspeva da iznijansira i uspone i padove koje jedan takav proces nosi sa sobom.
Ona nastavlja sa svojom izuzetnom glumom i dalje kroz film, ali je sudska drama u koju se In the Fade pretvara u središnjem delu ipak dosta rigidniji žanr. Akin se tu solidno snalazi i nalazi balans između u suštini dosadne i ne-filmične evropske sudske prakse i elemenata pokupljenih iz američkog filma. Verbalni obračuni njenog advokata (Moschitto) i napadno ružnog i zlobnog advokata odbrane (Krisch) možda ne bi bili mogući u nemačkoj sudnici, ali Akin tu koristi umetničku slobodu kako bi podigao tempo filma, a forenzičko izlaganje o “šteti” na dečakovom telu i reakcija Diane Kruger kao Katje je svakako emotivni vrhunac filma.

Poslednji, žanrovski, triler-deo smešten u Grčku gde Katja traga za nacističkim teroristima i kontemplira kontra-napad na njih je ujedno i najslabiji deo filma. Prvo, najkraći je. Drugo, dugo smo ga čekali imajući u vidu tekstove u promotivnim materijalima i zbog toga vodi u zonu “spoilera”. Treće, Akin ima najmanje mesta da bi uneo inovacije u klasične dramaturške momente potrage, istrage, prismotre i kontemplacije da bi pritom ubacio samo jednu pravu žanr-scenu, trku automobilima, i to ne baš impozantno urađenu. Diane Kruger je još uvek dobra, iako svedena na dilemu između humanog premišljanja i osvetničke determiniranosti (stoga je i katarza prilično tipska), ali kao da je zaslužila ujednačeniji film. Za utehu je, pak, da Akin zna da ga završi pre kartica koje govore o učestalim napadima pravih ekstremista u Nemačkoj tako što obrne sliku i upita nas je li moguće zamisliti drugačiji svet.


12 Strong

$
0
0
kritika originalno objavljena na DOP-u

Osim projekata koji su se otrgli kontroli i žanrovskih filmova koji nisu zadobili poverenje svojih produkcijskih kuća, početkom godine obavezno dobivamo i makar jedan ratni film na temu sukoba novijeg datuma (Irak, Afganistan, Libija) snimljen po istinitom događaju i sa izrazitim američko-patriotskim nabojem. Nešto od toga smeća završi čak i u nominacijama za Oscare (EastwoodovAmerican Sniper), nešto, pak, na liderskom mestu januarskog ili februarskog “box officea” (BergovLone Survivor), a nešto jednostavno preživi taj termin i namakne nešto novca bez previše pompe. Sva je prilika da će to biti slučaj sa 12 Strong.

Autor Nicolai Fuglsig nije poznato ime u svetu filma. Kako bi i bio, ovo mu je prvi ozbiljan film, a u prošlosti je snimao reklame i bio fotoreporter. Upravo ta dva iskustva ovde dolaze do izražaja: 12 Strong je izbalansiran u pristupu koji kombinira mužjačku atraktivnost do granice napaljivosti (vojnički humor, bravado, akcija i eksplozije) i verodostojnost (film je sniman na američkom jugozapadu, ali Fuglsig se makar potrudio da pronađe planine i klance koji mogu proći kao pejzaž severnog Afganistana, doduše hladnoća kojom se preti u tekstu ostaje neprimetna na ekranu, ali ne može čovek sve ni imati). U konačnici, za malo predugih 130 minuta koliko traje, 12 Strong je gledljiv film namenjen prosečnom gledaocu-”kokičaru”, ali ni zahtevnija publika neće imati dojam da joj se vređa inteligencija, barem ne previše.
Istiniti događaj u pitanju je prva operacija male grupe specijalaca američke vojske, “zelenih beretki” i prva pobeda na bojnom polju u Afganistanu nedugo nakon terorističkih napada 11. septembra kada je oslobođen ključan grad na severu zemlje Mazar-i-Šarif. Posebnost tog poduhvata je bila u tome da su Amerikanci pre svega pružali podršku trupama Severne Alijanse u borbama protiv Talibana, a njihov prvenstveni zadatak je bio da navode bombardere na ciljeve te lokalnim (para)vojskama omoguće napredovanje u borbi protiv brojnijeg, organiziranijeg i bolje opremljenog neprijatelja. Druga specifičnost je, pak, teren koji skoro potpuno anulira prednost američkog visokotehnološkog naoružanja, koji ne pruža mogućnost za osiguranu komunikaciju sa bazom i koji u kombinaciji sa klimom stvara dodatni pritisak na “naše momke” kojima su jedino odgovarajuće prevozno sredstvo konji da posao obave pre zime.

Treće, saveznike je teško razlikovati od neprijatelja, jer kako koja vojska prođe, tako pokupi sve muško stasalo za borbu iz sela, sa sve civilnom odećom i napabirčenim naoružanjem. Ideološke i ine preferencije su tu od sekundarnog značaja. Uostalom, jedan od vođa Severne Alijanse, ovde portretiran kao ratnik-heroj Abdul Rašid Dostum (Navid Negahban iz serije Homeland), zapravo je bio vešt političar koji je često znao da promeni stranu u pogodnom trenutku, a opet dovoljno principijelan da se sa talibanskim monstrumima i internacionalnim teroristima nije “lizao”. Rame uz rame s njim, ponekad i mimo njegove volje, naši će momci izvesti podvig ne propitujući mnogo “zašto”, nego isključivo “kako”. Hu-ra!

Problem je, međutim, što od naslovnih 12 izabranih samo četvorica imaju makar i natruhe ličnosti. Prvi je zapovednik Nelson (Chris Hemsworth u civilnom životu poznat kao Thor) koji ima dovoljno teorijskog znanja i hrabrosti, ali ne i borbenog iskustva (što će se ispostaviti kao prednost u jednom sasvim posebnom ratu za koji još nije postojala doktrina). Drugi je njegov direktno podređeni, ali u borbi prekaljeni Spencer (Michael Shannon, glumac za dva broja većeg formata nego što mu uloga nudi). Treći je generički lajavi Meksikanac atipično anglosaksonskog imena Sam Diller (Michael Pena), a četvrti jedini Afroamerikanac u družini Ben Milo (Trevante Rhodes iz prošlogodišnjeg “oscarovca” Moonlight). Dostum je više koncept nego lik od krvi i mesa, glavni negativac je karikatura, nadređeni oficiri su tipovi, žene doma karakterna pozadina, a ostali, uključujući i vojnike i civile, i prijatelje i neprijatelje, manje ili više scenografija oko i preko koje se odvija radnja, a ne njeni aktivni učesnici. Nema razvoja likova, radnja ide zacrtanom linijom žanrovskih klišea sve do trijumfalnog kraja.
Solidna stvar kod toga je što je što malo toga može poći po zlu. Ted Tally (Silence of the Lambs) i Peter Craig (The Town) su svakako bolji scenaristi od toga da pišu za ovakve niskorizične projekte, ali ponekad šablon nije loša stvar. Recimo, kad ne nudi komentar koji bi verovatno bio glup ili kada ne pokazuje naknadnu pamet, odnosno pokazuje je sasvim ograničeno, a umesto toga pre svega poštuje kontekst. Jer u šta se god pretvorio rat u Afganistanu i ma kako kasnije bio vođen, ovi momci su uradili nešto nesvakidašnje i pritom su bili na pravoj civilizacijskoj strani, tako da ona skulptura vojnika na konju na mestu nekadašnjih Blizanaca u New Yorku itekako ima smisla.

Ono što se, osim generičnosti, može zameriti su i sumnjive političke i svetonazorske namere koje se vezuju uz producenta Jerryja Bruckheimera. Podsetimo, on je jedan od poslednjih ljudi iz filmske industrije da je ostao uz Georgea Busha i njegove ratne avanture, videvši u njima moralnu čistinu. Je li zaista u to bio uveren ili je prosto računao na simpatije određenog dela publike, to ne možemo znati. Fakat je, međutim, da se takva ikonografija može itekako vratiti u modu, i već ulazi na mala vrata u zimskom terminu na krilima rovovske proze i nezahtevne zabave. Jerry će to svakako iskoristiti, a 12 Strong je demonstracija njegove gornje granice suptilnosti.



The Post

$
0
0
kritika originalno pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Washington Post je postao jedna od svjetskih najrelevantnijih dnevnih novina sa otkrivanjem i objavljivanjem materijala afere Watergate, što je bila tema apsolutnog filmskog klasika na temu novinarstva, PakulinogSvi predsjednikovi ljudi. Zanimljivo je zamjetiti da se kroz tekst filma provlači da je Post još uvijek prije svega lokalni list (bez obzira što “lokal” podrazumeva grad u kojem je koncentrirana politička moć na nacionalnom i globalnom nivou), te da je prvoligaški status koji se za New York Times podrazumjeva stečen nedavno. Riječ o aferi The Pentagon Papers koju Post nije pokrenuo, ali se na nju znalački brzo zakačio usljed novinarskog instinkta urednika Bena Bradleeja i izdavačke hrabrosti Katherine “Kay” Graham, što je tema Spielbergovogfilma Novine koji se može pokazati “vrućim” u predstojećoj Oscar-sezoni, iako je na Zlatnim Globusima ostao bez ijedne nagrade od šest nominacija.
 Veza sa Pakulinim filmom, ali i sa suvremenim dobom, očita je kroz lik agresivnog predsjednika Nixona koji ratuje protiv medija (zvuči poznato), kojem čujemo samo glas i vidimo stas sniman s leđa, iz daljine i kroz prozor Bijele kuće, te na samom kraju filma gdje imamo aferu Watergate. Ipak, neozbiljno bi bilo tvrditi da su Novineprednastavak, čak i nezvanični, što je teza koja se progurava kroz američku filmsku kritiku, premda će se Spielberg referirati na Pakulin klasik nekoliko puta snimajući užurbani desk, uredničke kolegije, ogromne tiskarske prese, cigarete, kave, pisaće mašine i ostatak novinarske nostalgije iz ranih 70-ih (uključujući i užurbane dostavljače u ranim jutarnjim satima, telefonske govornice i sitniš koji ispada iz ruku pred važan poziv, novine relativno velikog formata čiji listovi lete na vjetru i slično). Sami pentagonski dokumenti (zapravo studija povijesti američko-vijetnamskih odnosa i svih duboko krivih poteza svih poslijeratnih američkih administracija koja implicira da rat nikada i nije bilo moguće dobiti, a da bi pat-pozicija tek zadržala SSSR-ove komunističke satelite i Kinu na istim pozicijama) s kojima nakon vijetnamske epizode budućeg zviždača, a tada istražitelja za Ministarstvo obrane, Daniela Ellsberga (Matthew Rhys) Spielberg otvara film, opet se mogu promatrati u svojevrsnoj opoziciji s današnjim aferama: diplomatskim tračevima i špijunskim podvalama selektivno objavljivanim na Wikileaks, Snowdenom i maglom oko njega, a naročito s minimumom pažnje koju je dobila jedna prava i suvisla suvremena afera, The Panama Papers. U doba instantnih, a neprovjerenih informacija, kratkog opsega pozornosti i “info-tainmenta”, Spielberg nas želi podsjetiti kako je to bilo nekad kada su novine nešto značile. Jedan od preostalih hollywoodskih veterana i jedan od rijetkih još uvijek hollywoodskih “prvoligaša” zna kako s takvim materijalom raditi: kamera Janusza Kaminskog se ozbiljnije i kontroliranije kreće kroz sve tri dimenzije, nije zakucana u rakursu oduševljenog djeteta kao u recentnim Spielbergovim “ozbiljnim” radovima, dok muzika Johna Williamsa pleše na rubu patetike akcentirajući za to predviđena mjesta, ali ga ne prelazi. Također, izbor glumaca za glavne uloge (sveamerički heroj Tom Hanks kao Bradlee i feministička i glumačka ikona Meryl Streep u ulozi Kay Graham), kao i za sporedne (Bob Odenkirk kao naoko neugledni Ben Bagdakian koji je jedini u redakciji na tragu nečega, Sarah Poulson kao gospođa Bradlee, Alison Brie kao Lally Graham, Tracy Lettskao advokat i savjetnik, Bruce Greenwood kao jedna od najintrigantnijih ličnosti globalne povijesti Robert McNamara, te brojni karakterni glumci poput Jesseja Plemonsa, Davida Crossa, Pata Healyja i drugih) apsolutno je impozantan, kao i izbor debitantice Liz Hannah i Josha Singera koji iza sebe već ima scenarij za jedan suvremeni klasik na temu istraživačkog novinarstva, Spotlight.
 Spielberg ima ambiciju da Novine budu više od klasične doku-dramske kronike afere i njezina objavljivanja, političkih pritisaka i sudskih sporova, pa zato uvodi nove momente i riskira gužvu ideja. U tom smislu, razbijanje očekivanih kanona i žanrovskih matrica nije novina u njegovom opusu, već ju je s uspjehom isprobao u Lincolnu gdje je predsjednik postao sporedan lik u političkoj igri skupljanja glasova za Trinaesti amandman. Ovdje, pak, imamo gotovo trilerski pritisak izlaska na burzu te opasnost da afere i kršenje sudskih zabrana otjeraju potencijalne investitore, što se kasnije razvija u borbu moći u upravnom odboru u kojem Kay, iako, nominalno izvršna predsjednica, biva gurana u stranu i ignorirana od strane ostatka članova, redom muškaraca. To će se na kraju pretvoriti u studiju pozicije žene u muškom svijetu, gdje se ona teško snalazi, dok drugi misle da tu čak ni ne pripada, da je njeno da priređuje zabave i bankete, a ne da donosi izvršne odluke na svoju ruku. Takav tip pritiska, ma koliko okvir djelovao didaktično, nije lako odigrati, i u tom smislu je Meryl Streep ne samo pravi izbor nego i noseći stup filma, posebno ako znamo što je “na kocki” za Kay (prijateljstvo s McNamarom i veze sa prethodnim demokratskim administracijama) i koliko će takav potez promjeniti odnos između tiska i politike, baš kao što je Hanksova sasvim nova i svježa interpretacija uloge koju vezujemo za Jasona Robardsa iz Svih predsjednikovih ljudidrugi čvrsti oslonac filma. Konačni dojam je da je Steven Spielberg sa Novinama ipak pokušao ispričati nekoliko odvojenih priča i nije polučio jednaki uspjeh sa svima njima, ali interesantni i inteligentni dijalozi, furiozni tempo, vrhunska gluma i raskošno posuti začin nostalgije to vješto maskiraju.

Darkest Hour

$
0
0
kritika objavljena na Monitoru

2017.
režija: Joe Wright
scenario: Anthony McCarten
uloge: Gary Oldman, Lily James, Kristin Scott Thomas, Ben Mendelsohn, Stephen Dillane, Ronald Pickup, Samuel West, David Schofield

Moram priznati da sam izbegavao gledanje ovog filma koliko se može, ali sezona Oscara i skor od 6 nominacija ipak zahtevaju određeno poštovanje od nekoga ko se izdaje za filmskog kritičara. Nisam zazirao od kvaliteta filma, i laiku je jasno da je Darkest Houru najmanju ruku korektan film “oscarovskog tipa”, ratna biografija osebujne ličnosti kao što je to Winston Churchill i da bi tu malo toga smelo poći naopako. Razlog mog oklevanja i odlaganja gledanja bila je prosta zasićenost materijalom te sorte ove godine: ovo je već drugi biopic o Churchillu (prvi, imena Churchill, nije na potpisnika ovih redova ostavio jak utisak, odličnoj glumi Briana Coxa unatoč), te treći koji se bavi temom “blitzkrieg” faze Drugog svetskog rata iz britanske perspektive i gde se barem ponešto od radnje vrti oko Dunkirka (osim još jednog višestrukog kandidata za Oscare, Nolanovog filma Dunkirk, tu je još i Their Finest Hours, tehnički iz pretprošle godine, ali sa distribucijom iz prošle).

Na ovom mestu moram dodati da mi Joe Wright nije ni blizu liste omiljenih reditelja, da mi njegov opus filmova, naročito onih sa Keirom Knightley u glavnoj ulozi (Pride and Prejudice, The Atonement, Anna Karenina), nije nimalo impresivan i da mi njegov “raskošni” stil najčešće deluje hvalisavo. Takođe, činjenica da scenario potpisuje Anthony McCarten(The Theory of Everything) takođe ne uliva puno poverenja da će Darkest Hour u debatu doneti nešto supstancijalno novo.

Na generalnom nivou to i ne čini: Churchill je portretiran tako kako ga i inače zamišljamo, kao vešt govornik, samouvereni državnik preke naravi, oštrog jezika i nezdravih navika, povremeno sklon depresijama, odnosno padovima samopouzdanja, iz kojih ga izvlači požrtvovana i inteligentna supruga Clemmie (Scott Thomas). Znamo da je njegovo imenovanje na premijersku poziciju bio iznuđen izbor, a da on, svojem vojnom i političkom iskustvu unatoč, nije bio prvi izbor ni svoje partije ni kralja Georgea VI (kojeg sa vrlo limitiranim zamuckivanjem impresivno igra Ben Mendelsohn), već jedino kompromisno rešenje na koje je htela pristati i parlamentarna opozicija.

Pod slojevima šminke i maske, te u kalupu koji mu proširuje telesne gabarite (“fatsuit”), igra ga, maestralno, Gary Oldman. Britanskog glumca je američka Akademija do sada uglavnom zaobilazila kada je reč o nominacijama, pre ove ima samo jednu (za glavnu ulogu u Tinker, Taylor, Soldier, Spy) i sada ima izgledne šanse da osvoji kipić, pa s tim u vezi ostatak nominacija koje je film zaradio treba gledati kao logističku podršku u tom ostvarivom cilju. Nagrada bi svakako bila zaslužena, sve i da neko ima bolje ostvarenje od njega (recimo Daniel Day Lewis u Phantom Thread), ono ne može biti toliko bolje. Oldmanov Churchill nije ni blizu proste imitacije istorijskog modela već veoma prefinjeni balans između prepoznatljivog i sasvim svežeg, pa mu je tako osim, za oscar-filmove standardnih momenata političkih govora, najjača tačka momenat ljudske slabosti u kojima svog neprijatelja Hitlera vređa nazivajući ga ludakom i, krajnje klasistički, molerom i kaplarom.

Za pohvalu je još i pomenuta razmetljivost Wrightovog stila koja je ovde pravilno usmerena i dolazi do izražaja na pravi način. U svojim poigravanjima sa kamerom i osvetljenjem, reditelj se ne libi čak ni da citira žanrovske klasike dok svejedno budno motri na atmosferu koja mora biti mračna i smrtno ozbiljna. Takođe, odluka da se Nemci ne vide, već da se posledice njihovih delovanja (bombe i borbe) pojavljuju kao svojevrsni intermezzo takođe je ispravna i film čini ritmičnijim, kao i ponajbolje scene, one koje prikazuju kućnu idilu sa Clemmie i strogom državniku i jezikavom političaru daju novo, humanije lice. Ulogu negativaca onda moraju da preuzmu konzervativci koji su bili za mir sa Nemačkom, bivši premijer Neville Chamberlain (Pickup) čija politika ustupaka Hitleru u dobroj veri da on neće pogaziti dogovorene uslove nije davala rezultata godinama pre toga i partijski favorit za premijersku fotelju maskiran u surovog realistu, Halifax (Dillane) koji uglavnom održava napetost sukoba na nekom nivou.

Tu dolazimo do inherentnog problema kod filmova ovakvog tipa: nije nam samo poznata istorija, što je samo po sebi “spoiler”, već i dramaturgija podžanra istorijskih ratnih biografskih drama po istinitom događaju. Kralj, predsednik ili premijer će održati taj govor, ukinuti ropstvo, povesti sile dobra u borbu protiv sila zla, a masa će mu pljeskati u parlamentu ili na trgu, a toj masi će se priključiti i negativac koji priznaje poraz. Naravno, uvek je pitanje kako te tačkice spajati od početka preko sredine do kraja i tu ima prostora za inovativnost i kreativnost. Možda je ponajbolji primer za to SpielbergovLincoln u kojem nismo očekivali toliku količinu političkog mešetarenja, što film čini zabavnim, čak i nepredvidljivim poznatosti istorijskih činjenica unatoč. Darkest Hour ne dostiže taj nivo, a jedini pokušaj da se film izvede van očekivanog kanona završava neuspešno i u još glupljem klišeu na rubu da potopi ceo film: Churchill ulazi u vagon metroa i tamo sluša glas naroda, pa odatle formulira svoj politički stav.

U konačnici, kada se podvuče crta, Darkest Hour i pored briljantne glume Garyja Oldmana, fotografije Bruna Delbonnelai njene upotrebe od strane Joea Wrighta, ostaje tek blago natprosečan film. Možda je stvar i percepcije usled zasićenja i možda mu je glavni krimen što nije drugačiji kao Dunkirk i što je u pitanju “lovac na oscare” starog kova kada su takvi filmovi toliko izašli iz mode da zaista moraju biti sjajni da bi skrenuli pažnju na sebe.



Lucky

$
0
0
kritika originalno objavljena na DOP-u

Jedan od uspešnijih viceva iz kultne srpske animirane satirične serije Nikad izvini (varijacija na temu Stilskih vežbiRaymonda Queneaua u kojoj se likovi – političari ponašaju isto “in character” u obilju prepoznatljivih kulturoloških konteksta, od TV reklama za deterdžent preko telenovele na esperantu do Star Warsa i Matrixa), bio je to da, upitan o iskustvima o kućnim ljubimcima, Vojislav Koštunica (bivši premijer poznat po svom letargičnom govoru, ako ga se neko još seća) izjavi: “Imao sam kornjaču, ali mi je pobegla.” Ova urnebesna “lajna” se ne reinkarnira direktno u filmu Lucky, rediteljskom prvencu glumca Johna Carolla Lyncha, ali tajnoviti odlazak kornjače od njenog vlasnika Howarda (reditelj David Lynch, nije u srodstvu sa svojim prezimenjakom, u jednoj od začudnih glumačkih ekskurzija) tu nije samo “running joke” (namerno takva konstrukcija!), nego i jedna od potpornih tačaka radnje. Druga potporna tačka je i okidač za radnju, pad nesvakidašnjeg naslovnog junaka kojeg igra Harry Dean Stanton, ratnog veterana, strastvenog pušača, vežbača joge i mentalne gimnastike kroz rešavanje križaljki koji će Luckyja naterati na razmišljanje o zamoru materijala, smrtnosti i svom vremenu na Zemlji.

U filmu se, primetićete, uglavnom ništa ne dešava, odnosno dešavaju se događaji niskog intenziteta, dnevne rutine jednog starca, cigarete, joga, posete lekaru, lokalnoj trgovini i zalogajnici, šale sa kuvarom i konobaricom, posete koktel-baru i interakcija sa prijateljima, pre poznanicima, verbalni ping-pong i večito filozofsko pitanje je li realizam prava stvar. Sve se to odvija u pustinjskom gradiću punom čudnih, ali dobrih ljudi. U suštini sasvim dovljno da nam skrene i zadrži pažnju.
Pravi vic, međutim, nisu ni David Lynch, ni Ron Livingston (tip iz Office Space koji ovde igra prodavca osiguranja sa ljudskom dušom), ni brojna druga lica kojih se možda i kroz maglu sećamo poput Toma Skerritta sa kojim je Stanton delio ekran u Alienu. Pravi vic je upravo Stanton, karakterni glumac odogovoran za blizu 200 uglavnom dirljivih i pamtljivih epizodnih uloga u filmovima širokog raspona, od westerna B-produkcije s početka karijere do kultnih ostvarenja poput Aliena i arthouse lektire kao što je to WendersovParis, Texas i dobar deo Lynchovog opusa. Od njega smo do sada dobivali i prepoznatljivost i promenljivost za potrebe uloge i lice koje odiše integritetom, ali u principu ga nismo viđali kao protagonistu.


Dokumentarac Harry Dean Stanton: Partly Fiction smiksan od isečaka iz njegovih filmova se ne računa, ali već u naslovu pogađa suštinu – samozatajnost i legendarnost takvu da bi sam Stanton mogao vrlo lako biti lik iz nečijeg filma, i to vraški dobrog. Lucky nije samo Stantonov film, niti je nekakva neukusna posveta dugotrajnoj karijeri, već je film o Stantonu jer je Lucky kao lik u velikoj meri podudaran onome što smo povremeno mogli da saznamo o Stantonu kao čoveku. Cigarete nisu fol, zdravo-nehajan odnos prema zdravlju takođe nije fol, kao ni službovanje u mornarici za vreme Drugog svetskog rata, kao ni pevanje jer je glumac po tome poznat i njegovo ime je prisutno na “soundtracku” za film.
Scenaristi Logan Sparks, inače nekada asistent produkcije, i Drago Šumonja, glumac i dokumentarist, očito su odlično poznavali Stantona, dalje od njegove filmske persone i trivije, pa su scenario pisali samo i isključivo s njim u mislima za glavnu ulogu. Izbor debitanta za reditelja takođe nije tako rizičan kada se uzme u obzir da je John Caroll Lynch takođe karakterni glumac, večiti epizodista i retko negativac koji vrlo dobro poznaje problematiku takve pozicije.

Nažalost, Harry Dean Stanton je umro u 91. godini života, ni mesec dana pre svetske premijere filma, pa nije mogao da vidi film sebi u čast. Verujem da bi bio i više nego zadovoljan kako je ispao Luckykao njegov stvaralački testament.

I, Tonya

$
0
0
kritika originalno pročitana u Filmoskopu na HR3

Tonya Harding je prva u Sjedinjenim Američkim Državama, a druga na svijetu uspešno izvela trostruki aksl, skok koji se smatra najkompliciranijim u ženskom umjetničkom klizanju. Ilustracije radi, do dana današnjeg taj skok je na zvaničnom natjecanju izvelo ukupno 8 klizačica. To, međutim, nije bio potreban i dovoljan razlog da ona dobije svoju filmsku biografiju. Uostalom, rekord ili kamen-međaš u jednom elitističkom sportu kao osnova za biografiju bio bi nepobitni dokaz da je filmska industrija ostala bez ideja i bez priča. Tonyin vrlo atletski stil klizanja, ekscentrično odjevanje i razbijanje klišeja nježnih princeza i balerina na ledu možda bi zasluženo donijeli medijsku pozornost i filmovanu romantiziranu biografiju, ali ni to ovdje nije slučaj. Razlog zbog kojeg se Tonyu Harding pamti je drugačije prirode: jedan ružni incident, fizički napad na njenu kolegicu i konkurenticu Nancy Kerrigan za koji Tonya nije bila osobno odgovorna, ali joj je to presjeklo karijeru, uništilo snove o sportskoj slavi i u konačnici obilježilo cijeli život. Pasionirani ljubitelji umjetničkog klizanja će ju pamtiti po sportskim uspesima (i tome da nije zablistala na najvažnijim natjecanjima poput Olimpijskih igara), ali je za američku javnost ona prvo bila dežurni sportski krivac prve polovice 1994. godine (sa tog neslavnog trona ju je skinuo O.J. Simpson), da bi zatim postala sinonim za ružno lice natjecateljskog duha i na koncu “ubod” otrcane medijske šale.
Film Craiga Gillespieja Ja, Tonya je istovremeno i pokušaj njene rehabilitacije u javnosti i pogled u naličje sporta u kojem je gracioznost prvi prioritet, ali i studija slučaja kako pojedinac koji se ne uklapa u zadanu sliku na kraju završava na dnu. Tonya Harding je možda u nekom trenutku bila najbolja u tome što je radila, ali je bez obzira na to bila bez šansi da za svoj talent i trud dobije odgovarajuće priznanje zbog toga što nije dolazila iz poželjnog miljea. Nasilje u obitelji i kasnije u braku joj svakako nisu bili od pomoći. Tonya Harding, iako i sama, pod navodnicima, kriva po osnovama neuglađenosti i eksplozivne naravi, žrtva je cijelog društva koje ju je odbacilo. Uostalom, Gillespiejeva poanta izrečena kroz usta Margot Robbie u ulozi Tonye Harding je da Amerika treba svoje heroje kojima će se diviti, ali i zlikovce koje će mrziti. Potpisnik ovih redova bi tu tvrdnju podigao na viši nivo: u tom smislu se cjelokupno ljudsko društvo ne razlikuje puno od američkog.
Gillespie, međutim, ne propovjeda i ne maše “teškom rukom”, već film, naprotiv, otvara “mockumentary” snimkama različitih formata i kvaliteta na kojima se predstavljaju “personae dramatis” incidenta, Tonyine karijere i života: sama Tonya, njena majka LaVona (Allison Janney), muž Jeff Gillooly (Sebastian Stan), njegov priglupi prijatelj Shawn (Paul Walter Hauser) koji je i organizirao napad na Nancy Kerrigan, te tabloidno-sportski novinar Martin Maddox (cameo uloga u kojoj briljira Bobby Cannavale) koji je o incidentu izvještavao. Svi oni su dani u svojim “prirodnim okruženjima”, Tonya i Jeff u skromnim kuhinjama, LaVona na kauču, sa papigom na ramenu i sa cigaretom u ustima, Martin u redakciji, i svi se oni trude opravdati sebe i preusmjeriti odgovornost na drugoga. Čak i Tonya koja “nikad nema sreće”. Takav maštovit postupak djeluje kao nešto što Gillespieju, autoru nekoliko otkačenih komedija i pomalo beskrvnih sportskih “feel good” filmova, ne bi palo na pamet, ali on ga koristi do maksimuma ne samo na početku filma, već i kada je potrebno odvojiti cjeline i ponovno ubrzati posustali tempo. Ono što slijedi je dva sata “Goodfellas na ledu”, manično, crnohumorno ili otrežnjujuće mračno filmsko iskustvo. U prvoj polovici filma koja se bavi Tonyinim usponom usprkos svim preprekama, usprkos siromaštva odakle potiče, usprkos nasilnogj majci i nasilnom mužu, usprkos slici koju klizačka federacija želi gajiti o klizačicama, redateljev pristup potpuno funkcionira. Gillespie nam daje Tonyu u cjelosti, ranjivu, determiniranu, povrijeđenu, poniženu, ponosnu i uvijek drugačiju, Tonyu koju sa uživanjem, talentom, znanjem i elanom igra Margot Robbie, jedna od rijetkih glumica koja bi prihvatila toliki izazov i na njemu gradila dalji tok svoje karijere. Redatelj nam podastire i LaVonu kao zlu majku iz horora čije manirizme Allison Janney, poznatija po ulogama nešto uglađenijih, ali svejedno jezikavih žena, pretvara u mješanicu stripovski smiješnog i prijeteći nasilnog negativca. Slično važi i za Jeffa u čiji lik Sebastian Stan ulazi kameleonski i bez rezerve, s tim da je doziraniji i manje epski razmahan od Janney, dok Shawn kao lik pokazuje potencijal da bude jedan od epskijih glupaka u filmskoj povijesti. U kombinaciji sa furioznim tempom, događaji na ekranu i njihova vizualna i ina pozadina (milje radničke sirotinje i polu-kriminalnog gubitništva) djeluju humorno čak i kad su izrazito nasilni, iz jednostavnog razloga što se izbrusi nasilja pojavljuju mimo svih očekivanja i bez razloga, pa je smijeh instinktivni obrambeni mehanizam. Kako vrijeme prolazi, jasno nam je da nisu u pitanju začudni momenti, već obrasci ponašanja, pa se humor efektno transformira u neprijatnost. Također, ismijavajući kompletno Tonyino okruženje uz možda izuzetak tek lagano blazirane instruktorice i kasnije trenerice Diane Rawlinson (odmjereno ostvarenje Julianne Nicholson), Gillespie i scenarist Steve Rogers nijednog trenutka se ne podsmjehuju Tonyi i ne ubiraju lake poene klasizmom. Zapravo, jedini minorni problem prve polovice filma je izbor muzičke podloge sačinjene od klasičnih rok numera koje u sebi nose preočitu simboliku. Jasno, to je Tonyina muzika, ona bi ju na nastupima koristila namjesto klasike, ali je ipak izbor samih pjesama mogao biti manje “šaka u oko”.
Druga polovica filma je, ipak, za nijansu ili dvije problematičnija. Radi se tu o klasičnoj “sprinterskoj logici” i percepciji da je većina dobrog materijala već potrošena u furioznom tempu, pa se može samo reciklirati. Radnja se usporava i fokus je na incidentu, onome što mu je neposredno prethodilo i njegovim neposrednim posljedicama. Montažerka Tatiana S. Riegel se vraški trudi da se pad u tempu ne osjeti, ali i ona ima svoje granice, baš kao i direktor fotografije Nicolas Karakatsanis koji se trudi izvući maksimum atraktivnosti iz klizačkih scena (za pohvalu je i ekipa koja je radila efekte koji su neprimjetni, a prijeko potrebni). Margot Robbie ima “govor za Oscara” (ili makar nominaciju) u sudnici, ali je on manje katarzičan, a mnogo više u duhu standardnog Hollywooda. Uostalom, ona je već ranije u filmu imala briljantnijih, luđih, hrabrijih i ležernijih momenata, a ova promjena tona koja se nastavlja didaktično intoniranom naracijom na kraju filma ipak utječe na dojam o njenoj ulozi, iako za to nije kriva ona koliko scenarist i redatelj. U konačnici, Ja, Tonyadaleko je od slabog filma, zapravo je vrlo dobar, i kao takav se može pokazati presudnim za karijere redatelja koji se konačno uzdigao iznad prosjeka, glavne glumice koja je od svog internacionalnog proboja u Vuku s Wall Streeta pokazivala potencijal i aspiracije za glumu na vrhunskom nivou, kao i za daljnju javnu percepciju svoje unekoliko tragične junakinje.




A Film a Week - The Happy Prince

$
0
0


It is obvious that Rupert Everett’s debut as a writer-director, Oscar Wilde biography focused on his last three years of life The Happy Prince, was a passion project. Everett played Wilde’s literary alter-ego in Oliver Parker’sThe Importance of Being Earnest and An Ideal Husband and Wilde himself in the theatre play The Judas Kiss as he does in his own film, so we can even debate that he developed some kind of Wilde obsession. However, it is hard to see that from the meandering beginning of the film.

The good news is that The Happy Prince and the portrait of Wilde in it as a troubled man, fallen socialite and literary genius just needs a bit more time to kick in, and the film gets better and more emotionally resonant with time. Those acquainted with the biographical facts will not find anything that new here, but Wilde’s fall from grace shown a couple of times in the flashback scene on the train station where Wilde as a prisoner was spat on by an angry mob serves really well. On the other hand, the other recurring flashback scenes of Wilde telling his titular tale to his children as a bed-time story seems a bit sentimental and does not do much to establish his character as a man longing for family life as intended.

The focus is somewhere else, on relationships with his wife Constance (Emily Watson) which is more on the financial side and his friends and lovers sometimes providing support like his publisher Robbie Ross (Edwin Thomas) and loyal friend Reggie Turner (Colin Firth), but usually leading to more and more trouble like Alfred “Boise” Douglas (portrayed as a divine-looking, but charmless spoiled brat by Colin Morgan), Wilde’s financial struggle not just to get by but also to maintain the hedonist lifestyle, constant moving from one place to another, writer’s block and schemes to somehow get around it. Most of all, it is about his desperate search for love anywhere he could (not) possibly find it.

Which brings us to the title. The tale itself was, like most of Wilde’s work in that genre, atypically dark and with a bleak ending instead of a happy one, which goes well with the generally dark tone of the film. But Wilde as character is not selfless like the statue of the prince in the story. Maybe he is in an emotional sense (to all the wrong people), but in his actions he is quite selfish. The parallel has been drawn somewhere else – to the decay and his crumbling physical and mental health pictured by John Conroy’scinematography in grayish rainy colours and underlined by Rupert Everett’s acting always a notch above his sense of directing the film. Wilde here is an unhappy prince, like the statue stripped of its glamour desperately trying to revert the time and to be loved and accepted.


Cobain

$
0
0
kritika originalno objavljena na Monitoru

2018.
režija: Nanouk Leopold
scenario: Stienette Bosklopper
uloge: Bas Keizer, Naomi Velissariou, Wim Opbrouck

Ako nagrade govore više o onome ko ih dodeljuje nego o onome kome se dodeljuju, imena više govore o roditeljima nego o deci i ljudima koji ih nose. Moje sasvim obično ime tu nije reprezentativno, ima nas raznih i od raznih roditelja, što je prednost tako običnog imena. Šta, međutim, pomisliti kada se neko zove Cobain sa jasnom i jedinom asocijacijom na pokojnog Kurta? Da mu je majka suludi fan? Verovatniji izgled je njena narkomanija i sklonost nepromišljenim, impulsivnim odlukama. Uostalom, da je sina nazvala Kurt, možda bi pokazala da je u stanju nabaciti masku normalnosti.

Narečeni mladić (Keizer) je, usled majčine nebrige, odrastao po domovima i bežao od udomiteljskih familija. Sada mu je 15 godina i sistem je već umoran od brige od njemu, pa mu se izbor svodi na poslednju udomiteljsku familiju ili na ustanovu zatvorskog tipa u kojoj će dočekati punoletstvo. On, međutim, samo želi da se brine o svojoj majci (Velissariou), a ona je baš posebna priča, ponovo trudna, bez stalne adrese, na heroinu i alkoholu, voljna da bilo kakvu vrstu pomoći primi isključivo pod svojim pomerenim pravilima. Na sreću ili nažalost, Cobain nije gadljiv na rad, posao i novac, čak ni na to da radi za majčinog bivšeg makroa Wickmayera (Opbrouck) koji je jedina očinska figura koju poznaje. Međutim, kako to biva ljudi u toj branši nisu baš tolerantni, taktični i puni razumevanja…

Linearan kakav već jeste, Cobain je film koji se lako prati i nosi očekivanu moralnu poruku, pa je zato pogodan za tinejdžersku populaciju kao ciljnu grupu, o čemu govori i premijera u sekciji Generation 14plus u Berlinu. Naravno, pod uslovom da zaista verujemo da su današnji tinejdžeri ili tinejdžeri generalno tako naivni da ne propituju te pojednostavljene obrasce dobrog i lošeg. Štos je, međutim, u tome da film ne dobacuje dalje od nivoa za plašenje dece i roditelja, o nastavnom osoblju da i ne govorimo. Naravno, nije moralno upitno da deci ne treba prodavati heroinski snobizam i slične koncepte iz filmova za stariju publiku, ali problem cele te “after school special” varijante je što je bazičnija i naivnija od svoje publike.

Cobainse drži tek mrvicu iznad toga zahvaljujući kompetentnoj glumi Basa Keizera i fotografiji pogodnoj za evropski arthouse film sa kamerom iz ruke koja se mota oko protagoniste. Odrasli u filmu su uglavnom jednodimenzionalni likovi, pa glumci zapravo nemaju s čime raditi i onda afektiraju, a klišei kojih je film pun (seksualno sazrevanje i “deal” sa jednom od Wickmayerovih prostitutki, da navedem samo neke) utisak zakopavaju još dublje u sivu zonu.

Nanouk Leopold je svakako autorica sa više potencijala od toga da radi nešto ovako obično, što je i dokazala svojom ranijom karijerom izgrađenom na ženskim likovima, pa i svojim prethodnim filmom It’s All So Quiet koji je možda pomalo nemušt i zatvoren, ali makar može zaintrigirati nesvakidašnjom temom i uglom iz kojeg joj pristupa. Eksperiment sa filmom za omladinu ipak nije urodio plodom, iako je teško reći da je negledljiv.

Lista - Februar 2018

$
0
0

Ukupno pogledano: 45
Prvi put pogledano: 43
Najbolji utisak (prvo gledanje): The Real Estate / Topen av Ingeting
Najlošiji utisak: Damsel

*ponovno gledanje
objavljene kritike su aktivni linkovi

datum izvor Naslov na Engleskom / Originalni naslov (Reditelj, godina) - ocena

01.02. video Professor Marston and the Wonder Women (Angela Robinson, 2017) - 7/10
02.02. video Lowriders (Ricardo de Montreuil, 2016) - 5/10
04.02. TV The Other Side of Everything / Druga strana svega (Mila Turajlić, 2017) - 6/10
05.02. video A Dog's Purpose (Lasse Hallström, 2017) - 5/10
05.02. video The Limehouse Golem (Juan Carlos Medina, 2016) - 5/10
05.02. kino In the Fade / Aus dem Nichts (Fatih Akin, 2017) - 6/10
06.02. video Maudie (Aisling Walsh, 2016) - 6/10
06.02. video VHS Massacre: Cult Films and the Decline of Physical Media (Kenneth Powell, Thomas Edward Seymour) - 5/10
07.02. kino 12 Strong (Nicolai Fuglsig, 2018) - 6/10
07.02. video The Man with the Iron Heart / HHhH (Cedric Jimenez, 2017) - 6/10
*09.02. festival November (Rainer Sarnet, 2017) - 8/10
10.02. kino The Post (Steven Spielberg, 2017) - 8/10
11.02. kino The Boss: The Beginning / Gazda: Početak (Dario Juričan, 2018) - 6/10
12.02. kino Darkest Hour (Joe Wright, 2017) - 6/10
15.02. video Lucky (John Carrol Lynch, 2017) - 8/10
16.02. festival Isle of Dogs (Wes Anderson, 2018) - 7/10
16.02. festival Interchange (Brian M. Cassidy, Melanie Schatzky, 2018) - 4/10
17.02. festival The Heiresses / Las herederas (Marcelo Martinessi, 2018) - 4/10
17.02. festival Damsel (David Zellner, Nathan Zellner, 2018) - 4/10
17.02. kino I, Tonya (Craig Gillespie, 2017) - 8/10
18.02. festival The Real Estate / Topen av ingeting (Mans Mansson, Axel Petersen, 2018) - 9/10
18.02. festival Infinite Football / Fotbal infinit (Corneliu Porumboiu, 2018) - 8/10
19.02. festival Dovlatov (Aleksej German Jr, 2018) - 7/10
19.02. festival Transit (Christian Petzold, 2018) - 8/10
19.02. festival Cobain (Nanouk Leopold, 2018) - 5/10
20.02. festival U - July 22 (Erik Poppe, 2018) - 6/10
20.02. festival 3 Days in Quiberon / 3 Tage in Quiberon (Emily Aterf, 2018) - 6/10
20.02. festival Victory Day / Denj pobedi (Sergej Loznica, 2018) - 9/10
*20.02. festival A Gentle Creature / Krotkaya (Sergei Loznitsa, 2017) - 10/10
21.02. festival 7 Days in Entebbe (José Padinha, 2018) - 8/10
21.02. festival Foreboding / Yocho (Kiyoshi Kurosawa, 2018) - 5/10
21.02. festival Hotel Jugoslavija (Nicolas Wagnieres, 2017) - 4/10
21.02. festival The Interpreter / Tlmočnik (Martin Šulik, 2018) - 8/10
22.02. festival Becoming Astrid / Unga Astrid (Pernille Fischer Christensen, 2018) - 8/10
23.02. festival Unsane (Steven Soderbergh, 2018) - 4/10
23.02. video Mark Felt: The Man Who Brought Down the White House (Peter Landesman, 2017) - 7/10
24.02. festival Don't Worry He Won't Get Far on Foot (Gus Van Sant, 2018) - 7/10
24.02. kino The Shape of Water (Guillermo Del Toro, 2017) - 8/10
25.02. festival The Happy Prince (Rupert Everett, 2018) - 6/10
25.02. video The Babysitter (McG, 2017) - 6/10
25.02. festival Yardie (Idris Elba, 2018) - 8/10
25.02. video Tulip Fever (Justin Chadwick, 2017) - 4/10
26.02. video Bitch (Marianna Palka, 2017) - 5/10
26.02. festival Cross My Heart / Les rois mongols (Luc Picard, 2017) - 6/10
28.02. kino Based on a True Story / D'apres une histoire vraie (Roman Polanski, 2017) - 8/10

The Shape of Water

$
0
0
kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3

Reći da je Oblik vode prije svega bajka zvuči skoro pa tautološki, uzevši u obzir da se natpolovičan broj, te najkvalitetniji izbor uradaka u filmskom opusu Guillerma del Tora može makar djelomično opisati ovom odrednicom, bilo da je riječ o izrazito politički obojenim filmovima iz autorovog španjolsko-meksičkog opusa (Đavolja kralježnica, Panov labirint) ili o super-herojskim i robotskim avanturama iz američkog (dva Hellboy filma, Pacific Rim), a ni posve osobna posveta uzorima iz horor i ne-horor svijeta (potcijenjeni Crimson Peak) ne može pošteno pobjeći od te odrednice. Pa ipak del Toro na dva mjesta to ističe, na samom početku kada narator počinje priču “o princezi bez glasa” i na kraju kada isti lik kaže “živjeli su sretno do kraja života”. Pravo je pitanje zašto to čini kada se za njegovo ime bajkovitost vezuje kao što se vezuje i bogata, barokna tekstura i slojevitost vizualnog identiteta, briljantna fotografija koju, kao i u slučaju prošlog filma, potpisuje danski snimatelj Dan Laustsen, raskoš u scenografiji i kostimima i atmosferičnost ovdje pojačana muzikom Alexandra Desplata. Najjednostavnija i vjerojatno točna teorija bi bila da to čini kako bi se na neki način ogradio od kontradikcija koje se javljaju kao prirodna posledica toga što je sve autor pomješao u smislu motiva, simbolike, interpretacija, pa i u žanrovskom smislu. Tako u jednom filmu imamo i gothic horor i znanstvenu fantastiku s prizvukom B filma, i povijesni “period piece” na temu ranih, pre-hippiejevskih 60-ih i špijunski triler sa motivima Hladnog rata na tragu onovremene “pulp” literature, i društvenu studiju tlačitelja i potlačenih u periodu borbe za građanska prava, i jednakost i jasnu asocijaciju na današnji trenutak kada više nije nezamislivo da se ta i takva povijest ponovi. U konačnici, bajka je i alibi za logičko pitanje kako to da grupa prezrenih i ugroženih marginalaca predvođenih nijemom čistačicom Elisom Esposito u upečatljivoj interpretaciji Sally Hawkins, u kojoj su još jedino dvoje njenih prijatelja, kolegica s posla, brbljiva crnkinja Zelda (Octavia Spencer), te stariji gay susjed, slikar Giles (Richard Jenkins) koji je upravo izgubio svoj posao ilustratora, uspjeva uz “deus ex machina” pomoć znanstvenika i ruskog špijuna Hoffstetlera (Michael Stuhlbarg) poraziti represivni sustav i od sigurne smrti spasiti začudno humanoidno amfibijsko biće koje kroz svoju atipičnost predstavlja njihovu bit.
 No, počnimo od početka. Godina je 1962, Elisa živi sama iznad starog kina kojem, prema riječima vlasnika prijeti zatvaranje jer svi samo gledaju televiziju, i na svoju usamljenost je savršeno naviknuta. Kada ne radi na poslu, u super-tajnom znanstveno-istraživačkom postrojenju akronima OCCAM (što je znakovito u smislu logičkog principa Ockhamove britve koji del Toro pokušava provući kroz film, ali bez uspjeha), druži se sa susjedom Gilesom, bilo da skupa gledaju stare mjuzikle i u sjedećem položaju pokušavaju ponoviti plesne točke, ili da odlaze uvijek u istu slastičarnu u nadi da će prodavač zamjetiti Gilesa. Na poslu na kojem je prilično nevidljiva, novina je objekt proučavanja, biće nalik na dvometarsku mušku sirenu dovedeno iz Amazone koje znanstvenici proučavaju, a stručnjaci za sigurnost predvođeni brutalnim rasistom Stricklandom (Michael Shannon) ispituju koristeći metode poput električne palice za stoku. Razlog za državni i znanstveni interes je to što dotični amfibijac ima dva seta organa za disanje, što se može pokazati vrijednim u kontekstu istraživanja svemira, a kasnije se ispostavlja da je u pitanju inteligentno biće koje se može naučiti osnovama komunikacije. Ono što Elisu privlači njemu nije samo njegovo odsustvo agresivnosti, već i činjenica da on na nju gleda kao na osobu izvan konteksta njenog hendikepa, socijalnog statusa i porijekla. Kako Stricklandu vrijeme da biće ispita prije nego li Rusi doznaju za njega ističe, fantastičnom stvorenju se sprema sudbina da bude secirano, ma koliko se tome protivila struka, odnosno Hoffstetler, pa na scenu stupaju sada već do ušiju zaljubljena Elisa i njeni pomagači.
Jasno, del Toro ne pokušava samo skrojiti kompozitnu priču sastavljenu iz različitih dijelova vezanih za vremenski period između Drugog svjetskog rata i seksualne revolucije koristeći se motivima Hladnog rata, svemirske trke, pokreta za građanska prava i elementima ondašnje pop-kulture kao što su kriza kinematografije, ono što danas nazivamo retro-futurizmom i filmovi poput Bića iz Crne Lagune. Del Toro očito govori o drugosti, i to ne samo kroz svoje predivno dizajnirano stvorenje koje će biti neshvaćeno kao i King Kong, Frankensteinov monstrum ili Spielbergov E.T. samo zato što je drugačije. Drugost predstavlja i trio obespravljenih proletera koje njihove osobine na koje nisu mogli utjecati (rasa, klasa, seksualna orijentacija, hendikep, pa čak i spol) diskvalificiraju iz krugova poželjnih i prihvaćenih. Meksički autor europskog senzibiliteta je to u svom filmu izveo hollywoodski efikasno, referirajući na svaku zamislivu ugroženu i obespravljenu skupinu tada i sada kroz na razumnu mjeru sveden broj likova i kroz optimalan balans između vremena potrebnog da se ti likovi razviju do određenog stupnja, a da radnja do trenutka spašavanja teče glatko.

 Problem, međutim, nastaje upravo kada se amfibijac domogne Elisine kupaonice i kade jer se stječe dojam da del Toro od tog trenutka ne zna šta bi dalje sa njima dvoma, osim jedne impresivno izvedene scene seksa, obaveznog tragikomičnog momenta ispitivanja okolice koji u ovom slučaju uključuje napad na Gilesovu mačku i bijeg u kino, onog ne baš smislenog plavljenja stana i sasvim začudnog sna o crno-bijelim mjuziklima. Poanta je jasna: svi smo mi isto čak i kada nismo baš sasvim isti, svi mi volimo i krvarimo i ljubav ne bira. Opet, je li to opravdanje za scenarističke proizvoljnosti, logičke rupe i njihovo nategnuto zatvaranje, čak i poantiranje? Sve do konačnog obračuna, pokreti negativaca, kako američkih, tako i ruskih, služe za održavanje napetosti, ali moraju li i jedni i drugi biti tako stereotipni? To se posebno vidi na primjeru Michaela Shannona koji je glumac prevelikog formata za tako plitke, karikaturalne zlikovce.
Izlaganje o Obliku vode nije moguće završiti bez osvrta na njegovu istaknutu poziciju u sezoni nagrada. Guillermo del Toro je već na prvom festivalu gdje je film premijerno prikazan dobio Zlatnog lava, film prate uglavnom kritičarski hvalospjevi uz rijetke disonantne tonove i sa 13 nominacija za Oscare vodi na listi favorita. To i nije naročito čudno ako se uzme u obzir da Oblik vode predstavlja točku kompromisa oko kojeg se mogu okupiti glasovi “stare” Akademije koji se fokusiraju na društveno-političku relevantnost, kao i njenih mlađih članova koji zahtijevaju točno određene postulate te relevantnosti, odnosno ispravne poruke koje film odašilje, što se uz stilsku i tehničku dotjeranost, žanrovsko porijeklo autora i pristup od kojeg ne odstupa, svakako može smatrati prednošću. Povremeno oštre kritike koje autoru zamjeraju da je mnogo htio i mnogo započeo, te da je napravio festival političke korektnosti bi također bile na mjestu da se del Toro s brojnim elementima nije tako vješto izborio. Na koncu, riječ je o prilično dobrom, na audio-vizualnom planu čak impresivnom filmu koji ipak nije odličan, a nagrade ionako rijetko govore o filmskoj izvrsnosti.


A Film a Week - The Silent Revolution / Das schweigende Klassenzimmer

$
0
0


Stalinstadt, GDR, 1956. A group of high school boys travels to West Berlin to see a film, a B-movie in which the actress shows her naked body, something that was not considered appropriate in socialist cinema. The point is not the movie, but the journal shown before: the report of Soviet tanks entering Hungary to crush the very first anti-communist revolution attempt in Europe. Sick of the Soviet occupation and domestic socialist propaganda, they decide to convince all of their class in joining them for two minutes of silence as the sign of the protest against socialists killing other socialists.

That causes a lot of stir in the rigid school system and the whole class falls under suspicion by the school and political authorities. It might seem a bit exaggerated, but lot of thinks are at stake in a country that relies on propaganda and paranoia. Were the school kids listening to the foreign radio? How did they get their information? What motivated them to act? Were they trying to conduct a revolution of their own? The pressure amounts on their parents and on them and the group dynamics shift from unity achieved through the debate to the state of cracking.

The Silent Revolution is a fiction film written and directed by Lars Kraume and based on Dietrich Grastka’s novel inspired by true events. At the beginning, it seems that what we expect, we shall get from it: a slightly above TV-worthy period piece written from nowadays mindset treating the events in the past with some kind of an agenda woven into the film’s text. The acting is decent, the period details are precise and the toned down pace and rhythm is just tolerable as we are expecting that the atmosphere of threat will be developed over the course of action.

The trouble is we do not get it. Kraume fails to convince us that his young characters are in danger of any sort. They will get an official warning from school? So what! Their unity will be tested under pressure? It always is. Even the characters themselves are thin, usually reduced to one or two personality traits, so we have a rebel coming from the ranks of “red bourgeois”, a pragmatic from a working class family, a generic radical girlfriend whose loyalty will be switched from one boy to another because of the “political” and not emotional reasons, the system firm believer, the tag-along people etc. etc. The dialogue is, appropriately, stiff and banal and Kraume even tries and fails to win us over with the oldest trick in the book: the love triangle, while he barely touches the social aspect of the whole thing.

And that is too bad, from a personal point of view, because I am usually a sucker for the things like coming of age, school-set films, youth rebellion and Cold War history. I am ready to “buy” it even when it is a bit sloppily done and unremarkable. Presumed good intentions aside, The Silent Revolution is just too flat.

Cross My Heart / Les rois mongols

$
0
0
kritika originalno objavljena na Monitoru


2017
režija: Luc Picard
scenario: Nicole Bélanger, Luc Picard (prema romanu Nicola Bélanger)
uloge: Milya Corbeil-Gauvreau, Anthony Bouchard, Henri Richer-Picard, Alexis Guay, Clare Coutler, Julie Ménard, Jean-François Bourdeau, Martin Desgagne, Sophie Cadieux

Već sa prvim scenama koja nam objašnjavaju kontekst vremena i prostora, jasno nam je da Cross My Heart neće ni u kojem slučaju biti sasvim običan dečiji film kakav očekujemo u berlinskoj Generation Kplus konkurenciji, pa makar ni uz relativno visoki limit od 12 godina. Situacija koju vidimo je kompleksna i prilično direktno predstavljena: godina je 1970, mesto je Montreal, a pod plaštom hippie-pokreta radikalno levičarske ideje spojene sa nacionalističko-separatističkim eksplodiraju u formi terorizma i izazivaju državnu represiju, sa sve vojskom na ulicama i policijskim satom. Kći će upitati oca jesu li ti teroristi sa televizije dobri ili loši momci, na šta će on odgovoriti da su to dobri momci koji čine loše stvari.

Međutim, kada se otac razboli od raka, završi u bolnici, pa onda prikovan za kućni krevet, majka padne u depresiju, a finansije odu u čabar, bistra i buntovna curica Manon (Corberil-Gauvernau) će prvo završiti kod tetke zajedno sa bratom (Bouchard) i rođacima (Richer-Picard, Guay), a onda će se ona i brat naći u opasnosti da padnu šaka socijalnoj službi i budu razdvojeni po familijama. Kontekst je sve, Kanada nije uvek bila socijalno odgovorna država (u pozadini se vide nalepnice koje pozivaju na otpor javnom zdravstvu), televizor u boji se smatrao luksuzom, a jezik kojim se u kući govorilo je označavao i klasu i politička opravdanja.

Kako god, inspirirani terorističkim napadima iz vesti, Manon i družina klinaca će oteti anglofonu, jedva pokretnu bakicu, odvesti je u kolibu i pisati preteća pisma zahtevajući nepovredivost familije. Policija će, naravno, misliti da je reč o dva odvojena slučaja, odbegloj deci i ozbiljnoj otmici, ali pravo je pitanje koliko mogu izdržati četiri maloletnika i stara, fizički načeta osoba koji ne govore istim jezicima pre nego što situacija postane tragična.

Reditelj Luc Picard uspeva da kroz dobar deo filma balansira lake i teške tonove, humor i ozbiljnost, nevinost i opasnost vodeći se klasicima filmova o odrastanju poput Reinerovog Stand by Me sa odjecima turbulentnih 60-ih i 70-ih u Quebecu što smo mogli videti u Valéeovom filmu C.R.A.Z.Y. iz 2005. godine, klinci imaju igrivu zajedničku vibru dok su stariji u nekim svojim, klincima nerazumljivim filmovima, i većina viđenog se može otpisati kao nepažljiva avantura. Čak i francuski naslov prevodiv kao “Kraljevi budala” govori tome u prilog. Uz solidan tempo, detaljno rekonstruiran period i vrlo fluidnu glumu, Cross My Heart se čini kao ugodan film.

Imam, međutim, dva moralna problema kada se već radi o filmovima o deci i za (doduše nešto malo stariju) decu. Prvi, portret pun simpatije za kvebeške komunističke teroriste, se možda može otpisati kao subjektivni pogled male Manon, pa se čak i kraj koji slavi dečije odmetničke fantazije može tumačiti u tom hm, avanturističkom ključu. Drugi problem je verovatno nasleđen iz izvornog romana, a to je incestuozna privlačnost između Manon i nešto starijeg rođaka koja nije dovoljno izgrađena, motivirana i sa nekakvom pred-istorijom, a nije ni tema filma, pa samo smeta. Te dve stvari stvaraju tonalni disbalans koji potpuno potapa ceo film. Žiri od tih moralnih problema nije patio – Cross My Heart je nagrađen glavnom nagradom u Generation Kplus sekciji.

Viewing all 2314 articles
Browse latest View live




Latest Images