Are you the publisher? Claim or contact us about this channel


Embed this content in your HTML

Search

Report adult content:

click to rate:

Account: (login)

More Channels


Showcase


Channel Catalog


Channel Description:

kontakt: magister.umetnosti@gmail.com

older | 1 | .... | 55 | 56 | (Page 57) | 58 | 59 | .... | 66 | newer

    0 0
  • 12/18/17--00:00: The Florida Project
  • kritika objavljena u Monitoru
    2017
    režija: Sean Baker
    scenario: Sean Baker, Christian Bergoch
    uloge: Brooklyn Prince, Bria Vinaite, Willem Dafoe, Valeria Cotto, Christopher Rivera, Caleb Landry Jones, Macon Blair, Karren Karagulian, Sandy Kane

    Možda zvuči otrcano kao formulacija koja se ponavlja svako malo za nekog od američkih indie filmaša, ali Sean Baker je jedan od najzanimljivljih autora na toj sceni strpljivo gradeći karijeru na pomalo neujednačenim, a opet vrlo dobrim filmovima koji popravljaju utisak svakim narednim gledanjem, držeći se nekakvih osnovnih postulata u svom autorskom postupku (poput obilate upotrebe naturščika), menjajući ponešto u procesu i učeći se iz filma u film. Baker je jedan od retkih autora koji margini pristupa kako treba, sa srcem i sa pogledom iznutra, a ne sa sažaljivim simpatijama s visoka, i koji u takvoj situaciji može i želi pronaći nešto lepo i iskreno poput nekog neobičnog prijateljstva kao možda jedinog načina da se pregura život. The Florida Project, prikazan na upravo završenom Human Rights Film Festivalu u Zagrebu, njegov je šesti film i do sada najcelovitiji i najbolji film.


    Nakon sirovih tinejdžera (Four Letter Words), ilegalnih imigranata (Take Out), uličnih prevaranata (Prince of Broadway), porno-zvezda u pat-poziciji (Starlet) i transrodnih prostitutki (Tangerine), sada je u fokusu milje polu-beskućnika, fenomena američkog kapitalizma, ljudi čija je životna situacija takva da žive po ušljivim motelima i svakog dana mogu završiti na ulici. Oni su se u toj situaciji našli iz različitih razloga, neki su odrasli u sličnom okruženju, neke je dotukla poslednja kriza, neke druge je neka prethodna kriza ugurala u milje “working poor”, radničke sirotinje, ljudi koji nisu u socijalnom sistemu, ali ne mogu zaraditi dovoljno za život. Zajedničko im je, pak, to da u početku misle da su na korak od toga da se izvuku, ali kako vreme prolazi shvataju da je njihova “trenutna situacija” zapravo permanentna i da može samo ići na gore.
    To, naravno, važi za odrasle ljude dok su deca toga blaženo nesvesna i aspekt prijateljstva se u ovom filmu vrti oko njih. Za njih je frustrirajuća činjenica da se moteli u kojima žive nalaze u poslovnoj zoni oko mesta iz snova, Disney Worlda nadomak Orlanda na Floridi, ali da oni tamo nikada nisu bili i ne mogu otići. Sa druge strane, mogu se igrati oko bazena, na livadama, blizu autoceste, po sobama u koje im je, kao, zabranjeno da ulaze, mogu žicati za hamburger i sladoled, mogu smišljati i izvoditi pakosti kao što su mrtva riba u bazenu (“samo sam htela da je oživim”, kaže devojčica), isključivanje struje u celom motelu (čisto da vide šta će se dogoditi) ili čak nešto ozbiljno i granično sociopatski kao što je spaljivanje napuštenih kuća preko ceste. Tako će zvezda filma iz čije perspektive sve i posmatramo Moonee (igra je Brooklynn Prince sa sigurnošću buduće filmske dive i neverovatnim talentom) i njen drugar Scooty (Rivera) upoznati svoju novu potencijalnu žrtvu Jancey (Cotto) tako što će pljuckati na auto njene bake koja je odgaja. Zašto? Može im se, a ona živi u drugom motelu. Oni će, međutim, postati prijatelji kada im se Jancey pridruži u pranju auta čime su zapravo kažnjeni. Jer deca to tako rade.

    Primetimo samo da to nisu nekakva uglavnom dobra deca, neke simpatične male barabe koje rade bezazlene nestašluke. Ne, ta deca itekako znaju biti sebična i surova, bezobrazna i snalažljiva, bezosećajna, egocentrična, zahtevna i nekako divlja. Za šta ona ni u kom slučaju nisu sama kriva, već “zasluge” pripadaju odraslima, njihovim roditeljima i starateljima. Koji su, pak, i sami zauzeti dnevnim preživljavanjem koje varira od mukotrpnog rada preko varanja slučajno zalutalih turista do prostitucije. S kim i kako odrastaju, ni ta deca nisu mogla bolje ispasti.
    Mada bi opet bilo krivo svu muku svaliti na njihove starce jer ni oni uglavnom nisu krivi za situaciju u kojoj su se našli i da imaju vremena da na njih paze i da ih odgajaju, oni bi to činili. I ovako čine sve što je u njihovoj moći da ih zaštite i nahrane dok im život stalno postavlja nove prepreke i njihove greške su nenamerne, iskrene i ljudske. Što, opet, ne znači da njihovo ponašanje koje navodno nema veze sa decom neće ostaviti posledice na istu tu decu. Kako će Moonee razumeti zašto se njena majka Halley (sjajna Bria Vinaite) posvađala sa Scootijevom majkom pa se ona ne može igrati sa svojim drugarom. Kako će razumeti kada je mama otera u kupatilo jer joj dolazi “prijatelj” i gde sve njena mama tačno greši. Njihova ljubav je obostrana i bezuslovna, a Moonee može samo kopirati svoju majku svesno ili nesvesno, bez ikakve ideje da će je upravo to uvaliti u neprilike u budućnosti.

    Možda bi, sa druge strane, njenoj mami i drugim mamama bila potrebna nekakva roditeljska figura koju će dobiti u obliku menadžera Bobbyja (Willem Dafoe, apsolutno idealan za ulogu koju igra) koji održava ravnotežu između tih nesrećnih ljudi kojima želi pomoći u granicama svojih mogućnosti i slučajno zalutalih ili niskotarifnih turista koji u taj kraj dolaze. To, međutim, ne znači da i on nema svojih briga i da je njegovo strpljenje bezgranično, kao i njegove mogućnosti balansiranja. On je menadžer, nije vlasnik, a ponekad mu je posao takav da popravlja fasadu ili da promeni madrac pun stenica.

    The Florida Project nije film radnje, koliko je film stanja i otuda taj dugački, detaljni opis. On se dešava na ograničenoj teritoriji oko motela tokom jednog dugog toplog leta koje deci znači igru, a odraslima muku i ta dva osećaja se ritmično smenjuju. Nevolja naprosto čeka iza ugla. To opet ne znači da je The Florida Project statičan ili, daleko bilo, dosadan, upravo suprotno, epizodična, “slice of life” struktura mu paše i Bakeru ostavlja dovoljno slobode da se poigrava sa pričom, tehničkim aspektima poput rakursa (koji ovde uglavnom simulira vizuru deteta) i glumcima u glavnim i epizodnim ulogama, profesionalcima i naturščicima, što i inače čini.
    Ovde je relativna novost glumac visokog profila poput Willema Dafoea u relativno velikoj ulozi, kao i cameo-pojavljivanja etabliranih američkih indie-glumaca poput Caleba Landryja Jonesa i Macona Blaira, kao i Karrena Karaguliana sa kojim je sarađivao u Tangerine. Zato su neprofesionalne glumice Bria Vinaite kao Halley i mala Brooklynn Prince kao Moonee, za Bakera očekivano, odlične i zaista bi mogle samo na osnovu ovog filma izgraditi karijeru u bližoj budućnosti.

    Opet, bilo bi neodgovorno tvrditi da je The Florida Project savršen film jer mu se nekoliko stvari ipak može zameriti. Jedna je trajanje i ponavljanje sličnih motiva kojima se ono postiže. To je donekle dramaturški opravdano stvaranjem ugođaja kako se dani koji se nižu ne razlikuju puno međusobno i to bi trebalo biti jasno već nakon par repeticija. Srž tog problema je što je Baker sam sebi bio montažer i što, očito, nije imao srca da film još za kakvih desetak minuta skrati i učini ga dinamičnijim. Neko drugi će možda imati zamerke i na sam završetak filma, premda je, takav kakav je, legitiman i čak zanimljiv kao autorska odluka. I pored svega toga, The Florida Project je najkompletniji Bakerov film do sada i jedan u samom vrhu ove godine. Ne bi bilo čudno ako bi polučio puno uspeha u sezoni nagrada.  

    0 0
  • 12/20/17--00:00: Beach Rats
  • kritika objavljena na DOP-u
    Frankie (Harris Dickinson) praktički živi “dan mrmota” na Coney Islandu, neglamuroznom, šljakerskom delu Brooklyna koji je zaobišla džentrifikacija. Ne studira, ne radi, sitni je diler i krupna danguba koja visi sa istim takvim društvom. Otac mu umire od raka, a on to koristi kako bi krao lekove na recept i drogirao se. Majka (Kate Hodge) bezuspešno želi da uspostavi odnos poverenja s njim. Mlađu sestru kinji zato što može. Ponekad ima devojku kao što je Simone (Madeline Weinstien), ali se prema njoj ponaša kao nezainteresirani skot. A onda noću odlazi u gay chat-sobe. Zanimaju ga po pravilu stariji muškarci, ali ne priznaje da je gay, boji se zbog svog okruženja koje je prilično mužjačko. I kako vreme prolazi, sve više gubi kontrolu.


    Eliza Hittman je ime koje bi valjalo zapamtiti na američkoj nezavisnoj i art-sceni. U pitanju je retka autorica distinktivno evropskog (pre svega francuskog) senzibiliteta čiji su filmovi o odrastanju više studije partikularnih problema i obrazaca ponašanja nego priče koje se pričaju sa početkom i krajem. Njen prvenac It Felt Like Loveuspeo je više kao studija tinejdžerske seksualnosti koja nas je nekako vezala za svoje likove, film je akcentirao pojedine detalje, a perspektiva je bila bliska i izrazito ženska. Beach Rats, prikazan na Human Rights Film Festivalu, na neki način ponavlja to isto, samo još nekako tematski kompaktnije i sa fokusom na (gay) muškarca, što se može smatrati pomalo neistraženom teritorijom kada su u pitanju autorice.
    I zaista, kliše zatvorenog, ponekad agresivnog gay muškarca koji prezire samog sebe i svoju seksualnost je već dosta puta rabljen u kinematografiji, kako onoj usmerenoj na nagrade, tako i nezavisnoj. Ali bilo bi pogrešno gledati Beach Rats samo iz te perspektive. Prvo, zato što je to mačo-okruženje jedino koje Frankie poznaje, a njegova nepisana pravila su jasna: kada se cure ljube međusobno, to je seksi, ali kada to čine momci, to je naprosto pederski. Drugo, što on takav, i inače besciljan, zapravo ne zna šta bi sam sa sobom i nije isključeno da bi se u istoj poziciji našao sve i da je straight.

    Jedan od načina na koji Eliza Hittman maksimizira efekat je casting. Britanski glumac Harris Dickinson ne samo da se sjajno vizuelno uklapa u milje brooklynskih zgubidana i da celu tu pozu sjajno skida, kao i da fizički prolazi kao zgođušni, ali ne preterano pametni lelemud, nego i može da zaroni dovoljno u dubinu emocija i da ih prikaže bez reči. Njegovi drugari koje igraju uglavnom neprofesionalni glumci (još jedna od potpisnih stvari za autoricu je izbor naturščika) uglavnom izgledaju isto kao i on, što podvlači uniformnost sredine. Kate Hodge briljira kao majka koja voli svog sina, ali je i dovoljno u svojim problemima i puna joj je kapa njegovih pizdarija da bi ga uvek mogla bezuvjetno trpeti, a Madeline Weinstien, mlada glumica koja se probija na Broadwayu i na televiziji, unosi zgodnu dozu misterije kao cura koja u Frankieju vidi više nego što on vidi u sebi, ali ni ona ne može da se nosi sa njegovim auto-destruktivnim tripovima.
    Druga stvar gde Eliza Hittman briljira je stvaranje atmosfere kroz detalje. Tu je itekako prisutan kult tela, pre svega muškog, kojim je obilovao i njen prethodni film iz straight ženske perspektive, uz razliku da je u Beach Rats ona više pažnje posvetila pozama, držanju, gestama nego li trbušnjacima i sunčanju na plaži. Zatim, tu su svi ti fini sociološki i antropološki detalji vezani uz odrastanje i formiranje u današnjem svetu gde, čini se, neograničen izbor stvara šum u kojem ponekad nije baš lako pronaći sebe. To što Frankie traži starije muškarce i to što je tek pred kraj u stanju to verbalizirati samom sebi i svom instant-partneru nisu toliko “daddy issues” (premda ima i toga), koliko potreba za mentorstvom i vođenjem u svetu koji ne poznaje baš najbolje i ne stiže da ga upozna upravo zbog toga što je sve instant i ne ostaje mu dovoljno vremena da neke stvari svari.

    Istina je da Beach Rats zna da meandrira i da se gubi u detaljima i repeticijama (koje su smislene, ali svejedno znaju biti naporne), ali nekakva generalna slika se može izvući iz toga. Pažljivo nastudiran i napisan, nežno režiran, briljantno odglumljen i lirski snimljen super-16 kamerom, ovaj film, daleko od savršenog dakako, nam govori o tome da se nama pred očima razvija buduća bitna autorica kojoj će ovaj film biti jedan od onih nesavršenih ranih radova.

    0 0

    We can all agree that television production has grown over the course of the last 10 or 20 years, improving significantly not just its quantity, but also its quality. With the recent TV series and films done by proven helmers and producers, I am not so sure if “TV-worthy” still stands as a negative comment in the terms of anything actually, writing, directing, acting, production values... Nevertheless, I am ready to take chances to be called obsolete, and call The Exceptionbasically a TV film that has somehow smuggled into the theatres.And when I say TV, I do not have HBO or some such in mind. It is more like 90’s television, apt for a Sunday afternoon slot.

    The screen debut by the British stage director David Leveaux, written by TV veteran Simon Burke based on a popular history novel by Alan Judd, The Exception is a WWII-themed espionage drama with more than a drop of melodramatic romance. The year is 1940. and the Nazis are invading Belgium and Holland where the last German Kaiser Wilhelm II (veteran actor Christopher Plummer) lives in exile since the defeat in WWI. A Wermacht captain and a veteran of Polish campaign Stefan Brandt (Jai Courtney) has been sent there to scout the terrain and to maybe prepare a plan for the Kaiser and his wife, Princess Hermine (Janet McTeer), to return to Germany under the wing of national-socialism. However, the rumor is there is a British spy in the mansion, so Gestapo is sniffing around and our captain, against better judgment, falls hard for a Dutch-Jewish servant girl Mieke (Lilly James). And, of course, the visit of Heinrich Himmler (Eddie Marsan) to the house is announced.

    As it is obvious from the plot (and from the source novel), this is one of “those” films that try to juggle to many things and ideas and to wrap it all up in a candy-coating of period-piece countryside. Trying to hard to do so, The Exception is more often than not unintentionally funny, while remaining shallow. The reason for that is a silly romantic subplot between Mieke and Stefan that starts with a real “wtf” moment when he orders her to take her clothes off first time he sees her, only for her to turn the tables when they meet again. The utter lack of chemistry between the two does not do any good either.


    Yet, The Exception is still watchable and even somewhat fun. The reason for that is not Burke’s TV-style writing, nor Leveaux’ lazy directing, but the acting of Christopher Plummer that nails the bitter aristocrat, the dethroned king trope in a great manner that lets him be amusing, but still cool and never even near to the territory of cartoonish. Obviously, he has got the best lines in the whole film since the kookiness of the Kaiser is the central thing in the novel, but the actor still deserves all the credit. Apart from him, an episode of Eddie Marsan as Himmler is also a highlight of the film especially because the actor had no juicy one-liners and had to take it seriously and make his character somewhat deadpan funny, while still monstrous.

    0 0
  • 12/25/17--00:00: The Insult / L’insulte
  • kritika originalno objavljena na Monitoru
    2017.
    režija: Ziad Doueiri
    scenario: Ziad Doueiri, Joelle Touma
    uloge: Adel Karam, Kamel El Basha, Camille Salameh, Diamand Bou Abboud, Rita Hayek, Christine Choueiri, Julia Cassar

    Mudriji od mene kažu da nam drvlje i kamenje mogu polomiti kosti, ali da su reči samo šumovi koji se gube na vetru. Pesnik Branko Miljković rekao je sasvim suprotnu mudrost: “ubi me prejaka reč”. Ponekad reči padnu na zapaljivo tlo i od neke sasvim obične uvrede između dvoje ljudi (jaraca na brvnu) situacija može eskalirati u ratno stanje. L’insulte je film o tome.

    Ključni pojam po kojem ćemo razumevati ovu sudsku dramu sa elementima trilera i svađu dvojice ljudi koja prerasta u rat među ljudima, pa i među narodima, geografska je lokacija. Beirut, nekadašnji “Pariz Istoka” i popularna turistička destinacija sada je stihijski građen klaster mahala usled građanskog rata koji se odvijao među njegovim stanovnicima različitog plemenskog porekla i različitih konfesija. I taj famozni mir koji je uspostavljen krhke je prirode i bilo kakva provokacija je dovoljna da se otvore stare rane, da se puca po predsednicima i premijerima, a i po susednim državama. Disbalans u kompleksni politički sistem donele su palestinske izbeglice koje danas sačinjavaju desetinu stanovništva zemlje. Ostaje nam da se pitamo koliko će zadate okvire poremetiti jedan još veći val izbeglica, onih sirijskih, možda u nekom sledećem filmu Ziada Doulerija, nekadašnjeg Tarantinovog asistenta kamere, a sada autora zapaženih međunarodnih festivalskih filmova na temu Bliskog Istoka poput psihološke drame o terorizmu The Attack.

    Uvreda od koje sve počinje u ovom filmu biva izrečena od strane Yasera (El Basha), palestinskog izbeglice i predradnika u građevinskoj kompaniji koja uređuje fasade koje nisu po novim standardima. Uvređeni je Tony (Karam), automehaničar i libanonski hrišćanin, pripadnik ili makar simpatizer desničarske, falangističke partije i poštovalac lika i dela Bashira Geymaela (naslovnog lika iz Folmanovog animiranog dokumentarca Waltz with Bashir, inspiratora i organizatora masakra nad palestinskim i generalno muslimanskim civilima). Tony zahteva satisfakciju u vidu punog formalnog izvinjenja, Yaser na to ne pristaje čak ni pod komandom svog šefa koji bi voleo da se stvar što pre i što jednostavnije razreši. Tony će odgovoriti uvredom “voleo bih da vas Sharon (bivši premijer Izraela, op. a) sve pobije”, zbog čega će mu Yaser slomiti dva rebra, cela stvar će završiti na sudu sa sve advokatima, partijskom “topuzinom” Wajdijem Wehbeom (Salameh) na Tonyjevoj strani i mladom i ambicioznom Nadine (Bou Abboud) na Yaserovoj, publikom, navijačima i uz stalnu pretnju da se sve prenese na ulice ionako turbulentnog grada.

    Suptilnost nije nešto što se ovom filmu može očitati u bilo kom smislu. Mehanika je jasna, grudva snega može pokrenuti lavinu, a neugašena cigareta šumski požar. Ono gde film potpuno uspeva je oslikavanje lokalnog konteksta uz puno poštovanje za istoriju i topografiju konflikta koji je na pauzi, ali je pitanje da li je rešen. Sa čisto političke strane, zanimljivo je da reditelj koji dolazi iz libanonskog sunitskog miljea u pregledu konflikta nije ostrašćen i ne zabija glavu u pesak ni pred prljavštinama koje je počinila “njegova” strana, dok njegova kreativna partnerka i bivša supruga sa pozicije ko-scenaristice insistira na getoiziranoj zatvorenosti i kulturološki uslovljenoj nadmenosti “svojih”, libanonskih hrišćana. Ni jedni ni drugi, pak, nisu imuni na anti-izraelske i anti-židovske sentimente, a Davidova zvezda, grafit na Tonyjevim vratima stoji kao poziv na linč. Takođe, ni patrijarhalna komponenta priče u kojoj su muškarci jarci na brvnu, a žene razumnije i praktičnije (samo ih niko ne sluša) nije nikakva novina i čak je u pod-zapletu između dvoje advokata pomalo providna kod “obrata”, ali potpuno ima smisla u kontekstu situacije.


    U toj svojoj nesuptilnosti (The Attack istog autorskog dvojca je, primetimo, bio dosta suptilniji, intimniji i okrenutiji unutarnjim, psihološkim motivima nego istorijom nasilja), L’insulteje dobar i u suštini solidno izveden film. Epskog je zamaha, vrlo dobro odglumljen i više od svega informativan po pitanju sukoba koji tematizira i bliskoistočnog mentaliteta uopšte. Sa druge strane, neće li nam se sve to što vidimo učiniti bolno poznatim u kontekstu nekih nama bližih ratova i sukoba koji se svako malo podgrevaju. Lako je otpisati takve tendencije sa tim da su to izmišljotine nekih drugih, političara, kapitalista ili stranaca. Nema veze što to nije tačno, čak i da jeste, oni koji nasedaju na tu propagandu i spremno se hvataju oružja na komandu su sasvim obični ljudi.

    0 0
  • 12/27/17--00:00: Happy End
  • kritika originalno objavljena na DOP-u
    Michael Haneke, gospodar strahova evropske buržoazije koji na istu udara ponekad humorom, ponekad simbolikom, ponekad žanrom, a ponekad i perverzijom, ipak je svoje najveće uspehe u smislu nagrada i prestiža zaradio sa dva svoja tematski atipična filma. Možda je naslov Funny Games doživeo svoj američki “remake” sa istim rediteljem kojem je to bio jedini izlet “preko bare”, ali dva puta Zlatna Palma, dva Zlatna Globusa, jedna nominacija za Oscara i jedan osvojen kipić bilans je njegovih uzastopnih, unekoliko drugačijih filmova The White Ribbon i Amour koji su uterali strah u kosti širim skupinama od klase privilegiranih i čije su teme bile još univerzalnije – spoj malograđanštine, religijskog fundamentalizma i neutemeljenih predrasuda kao smeša koju će malo psihopatije gurnuti u pravcu inkarnacije čistog zla poznate kao nacizam (The White Ribbon), odnosno smrt kao proces dugog trajanja (Amour). Austrijski autor koji preferira francuske glumce se vratio na najprestižniji filmski festival sa Happy Endom koji bi se može nazvati povratkom na staro, što nije nužno dobro.

    Za sada ne ulazeći u kvalitet viđenog, Happy End je iznimno težak film za pisanje zbog čudne strukture koju čine predimenzionirani uvod i kratak “ubod”, referenci na autorov raniji opus, događaja na periferiji ili spomenutih u razgovoru. Zapravo njegovu radnju (uslovno rečeno), a naročito svrhu teško je opisati bez spoilera, ali ću svejedno pokušati.


    Uvodni kadar snimljen mobilnim telefonom u prikladnoj rezoluciji u kojem vidimo ženu kako mehanički sluša banalne komande u sećanje priziva Benny’s Video i navodi nas na pomisao da će se Haneke ponovo uključiti u raspravu o tehnofiliji i tehnofobiji. Već sledeći segment u kojem se deo gradilišta ruši sa sve radnikom u mobilnom WC-u snimljen sigurnosnom kamerom asocira na Cache i tematiku tajni i možda ucene, uz dozu mračnog, zluradog humora. Ta dva incidenta povezana su glavnom pričom, snimljenom digitalno, sa distance, staloženo i filmski u pastelnim bojama obalnog okoliša, ali uz autorovu potpisnu kliničku hladnoću u disekciji situacije.
    Radi se tu o jednoj buržoaskoj familiji Laurent iz grada Calais na severu Francuske u čijem je vlasništvu gradilište na kojem se incident dogodio. Porodičnom dinamikom i firmom je do nedavno upravljao Georges (legendarni Jean-Louis Trintignant) koji je možda malo starački dekoncentriran, ali se teško može nazvati dementnim jer makar ima pred sobom ima cilj: ubiti se. U tome ga ometa njegov sin, ugledni doktor Thomas (Mathieu Kassovitz), čovek koji ima svoju karijeru, ženu Anais (Laura Verlinden), bebu, kći iz prvog braka Eve (mlada nada francuskog glumišta Fantine Harduin) koja dolazi da živi u porodičnoj vili i koja je ujedno i “autorica” uvodnih kadrova sa mobilnog telefona, a njena majka koja je pokušala samoubojstvo pilulama pa je na lečenju je njena majka. Dobri doktor ima i ljubavnicu sa kojom izmenjuje vrlo eksplicitne poruke preko interneta. Tu je zatim i Georgesova kći Anna (možda najbolja glumica današnjice i rediteljeva muza Isabelle Huppert) koja upravlja kompanijom i sprema se na poslovni i privatni “deal” sa engleskim bankarom (Toby Jones), te muku muči sa svojim depresivnim i buntovnim sinom Pierreom (nemački glumac Franz Rogowski poznat po ulozi u filmu iz jednog kadra Victoria) koji je svojim nemarom verovatno skrivio incident na gradilištu i koji se čini apsolutno nesposobnim preuzeti kompaniju jednom kad za to dođe vreme.

    Vrlo je teško razlučiti kuda sve to vodi. Thomas je serijski preljubnik koji u svojim eskapadama traži spas od svog života. Eve na skoro sva pitanja isprva odgovara sa “Ne znam” i kuje nekakve već planove koji uključuju samo nju i njenu egzistenciju. Anna se posvetila firmi, a Pierre se ponaša kao da je “prokužio stvar” i pokušava da sruši kapitalistički sistem iznutra. Na imanju zajedno sa njima živi i porodica Marokanaca koja tu radi kao posluga, što asocira na nekakav klasni konflikt u nastajanju, kuću čuva opasan i agresivan pas, a mesto radnje Calais vrlo je aktuelna tačka ne samo u trenutnoj izbegličkoj krizi, već i u kontekstu ekonomskih migracija ka Velikoj Britaniji.
    Imena likova i glumaca su indikativna. Likovi u svim Hanekeovim filmovima uglavnom imaju ista imena: Georg/Georges i Anna su obično par, Eve je po pravilu zlo, manipulativno dete, a prezime Laurent je figuriralo i u Cacheu. Ovde je kontekst unekoliko promenjen budući da su Georges i Anna otac i kći, ali to što ih igraju Trintignant i Huppert vrlo jasno asocira na Amour, a svaku sumnju će otkloniti dedina ispovest unuci koja se tiče bake prisutne jednino na fotografijama. “Sretni kraj”, ako se to tako može nazvati, vodi do venčanja na kojem će Pierre kao nekakva savremena francuska inačica Leona Glembaya familiju i uzvanike suočiti sa stvarnim svetom van zidova kuće.

    Strukturni problem da ceo film deluje kao elaborirani uvod za poentu koju manje ili više već znamo ne samo u trenutnom kontekstu, ne samo od Hanekea i ne samo iz filmova, rezultira time da većina priča i pod-zapleta ne vode nikamo osim u reference na autorove prethodne radove, pa se postavlja legitimno pitanje čemu sve to. Gluma je, naravno, vrhunska, likovi su dovoljno prepoznatljivi da nose simboličku vrednost, a opet dovoljno unikatni da potvrde tezu da je svaka disfunkcionalna familija disfunkcionalna na svoj način, a Haneke svojom preciznom režijom i pažljivom postavkom scena i kadrova kao da pokušava da secira savremeno društvo sa svim svojim skrivenim bolestima. Opet, konačni utisak je “nikom ništa”, referentnost se pretvara samo-reciklažu, a ona pak u auto-parodiju pa je Happy End film koji izgleda kao mišung iz opisa generičkog Hanekovog filma od strane nekoga ko mu nije sklon. Ostaje nam da se pitamo je li tajnoviti Flashmob koji je Haneke najavio pa od njega odustao možda ipak bio bolji projekat i da se nadamo da Happy End nije kraj, naročito ne sretan.

    0 0
  • 12/29/17--00:00: Strangled / A martfűi rém
  • 2016.
    scenario i režija: Arpad Sopsits
    uloge: Karoly Hajduk, Gabro Jaszberenyi, Zsolt Anger, Peter Barnai, Zsolt Trill

    Oponašanje američkih žanrovskih uzoraka nije ništa novo u evropskoj ( čak kontinentalnoj, ne-anglofonoj) kinematografiji. U kinematografijama pojedinačnih evropskih zemalja su se svakako zapatili po žanr ili dva poreklom iz Hollywooda. Najsvežiji primer je Rusija čija se filmska industrija trudi da baš u svakoj formuli dostigne Hollywood, ali se manjak finansijskih sredstava često primeti na konačnom proizvodu.

    U poslednje vreme je u kinematografijama zemalja bivšeg istočnog bloka prisutan trend filmova o serijskim ubicama inspiriranim manje ili više istinitim slučajevima iz komunističke prošlosti. Pobude za to su jasne, nikada nije loše napraviti demistifikaciju prošlosti i perioda kada je rigidna ideologija bojila živote ljudi, a “period piece” predstavlja ostvariv izazov filmskim stvaraocima. Tako su Česi i Slovaci koprodukcijski napravili The Red Captain, smešten u sumrak socijalizma i, usled televizijskog “porekla” većine ekipe, nalik na TV film i mini-seriju, a Mađari svoj stvarni slučaj davitelja iz gradića Martfű s kraja 50-ih i početka 60-ih godina prošlog veka.

    Vremenski kontekst tu nije nimalo slučajan i omeđen je dvema neuspešnim anti-komunističkim revolucijama koje su zgazili sovjetski tenkovi. Film počinje godinu dana posle revolucije 1956. godine u Mađarskoj, utamničenjem pomalo čudnog, ali ipak nevinog osumnjičenog Akosa Retija (Jaszberenyi), fabričkog radnika koji je navodno zadavio svoju koleginicu zbog neuzvraćene ljubavi. Nakon sedam godina se u gradiću ponovo dešavaju ubistva sa sličnim karakteristikama. Kako tome prići, s obzirom da bi ponovno pokretanje istrage bilo protumačeno kao izraz slabosti i uništilo bi karijeru tadašnjeg okružnog tužioca (Trill) koji je zbog tog slučaja unapređen, a i ubistva, naročito serijska, su ipak deo dekadentne zapadne kulture i nikako ne priliče socijalističkom čoveku.

    Srećom pa će ambiciozni mladi tužilac (Barnai) ipak preispitati te postulate uprkos upozorenjima iskusnijih kolega, a na svoju stranu će privući i stereotipno pripitog policajca nečiste savesti (Anger) sa kojim će imati eksplozivnu dinamiku, ali im je obojici, je li, istina draža od ega. Štos je, međutim, što za istinu obično niko ne kaže hvala. Sad, je li to naknadna pamet o komunističkom periodu ili jedna opštepoznata istina?

    Radnja filma inače teče paralelno na tri koloseka, prateći ponovnu istragu, baveći se nevino osuđenim Retijem i njegovom borbom za novo suđenje, te prateći ubicu na pohodu. Sve tri radnje su pratljive, premda je ritam pomalo opterećen, a dva sata, koliko film traje, je previše za kompaktnost, a premalo za detaljnost. Sama istraga je tu najmanje sporna, procedural kao procedural. Reti u zatvoru na početku ima jednu prilično neprijatnu scenu bez koje se zaista moglo. Najproblematičniji je ubica na pohodu: Sopsits mu vrlo rano otkriva identitet, a scene u kojima on prati žrtve kao da pripadaju nekom drugom filmu i nekom drugom žanru. O fetišizaciji nasilja nad ženama ne bih ni raspravljao, neki će je videti, neki ne i oba nepomirljiva tabora će biti u pravu.


    Sa tehničke strane, film izgleda impozantno za svoj budžet za šta se ponajpre treba zahvaliti direktoru fotografije Gaboru Szabu. Detalji perioda su uhvaćeni kako treba, sa merom i stilom. Gluma je takođe na zavidnom nivou, iako smo ovakve likove viđali po drugim filmovima. Problem je, međutim, što je ovaj vrlo solidan film predstavnik jednog istrošenog žanra i u njega ne unosi ama baš ništa novo, a istovremeno se čini da bi pojedini aspekti u tome čega se hvata mogli biti i bolje odrađeni, recimo socijalni i psihološki razlozi za takve zločine baš tu i baš tada. Ovako ostaje u onoj solidnoj varijanti za ubiti dva sata vremena i pogledati kako to Mađari rade. Ali da je ovo neki novi Zodiac, nije.

    0 0

    Marko Naberšnik has made his filmmaking career going against the mainstream in Slovenian cinema – emulating the style of the past times and Yugoslav cinema of the so-called Czech school period. His debut Rooster’s Breakfast was a great example of it, penned by Naberšnik and novelist Feri Lainščak, the film was not only worthy of, let us say, early Paskaljević, but it also generated some cult following and brought the centralized, Ljubljana-based cinema to the easternmost parts of the country. His second effort, Shanghai Gypsy, also penned by Lainščak, tried to blend Naberšnik’s Yugoslav style with American-like biopics, it was kinda epic in scope, lyrical in moments, with some half-hearted attempt in channelling early Kusturica feeling, but it was overlong and not as good as the previous one. Then Naberšnik surprised many by doing a WWI chamber drama The Woods are Still Green in German language and in co-production with Austria, dealing with the lesser-known aspect of the war, The Alpine Front, with the special attention paid to the language and period details.

    For his latest film, Slovenia, Australia and Tomorrow the World, Naberšnik says it is his most personal. The story is located in his hometown, Maribor that took a serious blow during the transition when most of the industry collapsed, which could seem also a bit photogenic, the actors are local and the level of the local slang details is amazing. However, the story is more universal: it follows a simple worker’s dream of business success wheeling and dealing in a multilevel company in his own free time, only to find himself crossed in-between his newfound “success” and his crumbling family life.

    The whole bullshit of multilevel marketing can be seen plainly: all those overpriced vacuum cleaners, cosmetics and whatnot sold more as a concept like health than as a regular product, all those middle-aged, balding losers who think they can make money and feel younger through cheating, all those reptilian-looking “bosses” and motivational speakers telling that everything is possible if we really, really want it. The whole charade is not a particularly Slovenian thing, or even Eastern European thing (let us just note that half a century in communism produces a generation of people naive enough to take a fake shortcut like that). It is the way it is in post-modern, post-truth, narrative-selling dog-eat-dog world.

    Naberšnik was definitely onto something and it is a pity that Slovenia, Australia and Tomorrow the World is not a better film, or at least a better done one. The film is too long and is essentially a piece of television that has somehow found its way into the movie theatres. Production values are on the same level, and combined with Naberšnik’s uninspired shot-reverse shot idea of directing, dialogue written to sound authentic but still sounds wooden, properly accented though, the whole feeling is drab. The story goes nowhere fast, it stays on the superficial level, never diving into psychology, social aspects or economics of the whole thing and basically checking a lot of family-friendly clichés.


    The only time Slovenia, Australia and Tomorrow the World looks alive is when veteran stage actor and Naberšnik regular Vlado Novak appears is a few scenes, making them his own one-man show. The rest of the ensemble does not have the strength to follow him and Naberšnik simply does not know how to inspire them. Or he just needs a better project, another pair of eyes on the script, a braver cinematographer, more seasoned actors. Because this is embarrassingly bland.

    0 0
  • 12/31/17--14:30: Lista - Decembar 2017.


  • Ukupno pogledano: 28
    Prvi put pogledano: 27
    Najbolji utisak:The Florida Project
    Najlošiji utisak: Slovenia, Australia and Tomorrow the World / Slovenija, Avstralija in jutri ves svet

    *ponovno gledanje
    objavljene kritike su aktivni linkovi

    datum izvor Naslov na Engleskom / Originalni naslov (Reditelj, godina) - ocena

    04.12. video First They Killed My Father (Angelina Jolie, 2017) - 8/10
    04.12. festival Loving Vincent (Dorota Kobiela, Hugh Welchman, 2017) - 7/10
    06.12. kino What Happened to Monday (Tommy Wirkola, 2017) - 4/10
    06.12. festival Louise in the Winter / Louise en hiver (Jean-François Laguionie, 2016) - 7/10
    08.12. festival The Misandrists (Bruce LaBruce, 2017) - 8/10
    *09.12. festival The Black Pin / Igla ispod praga (Ivan Marinović, 2016) - 7/10
    09.12. festival Lowdown / Ispod mosta među stijenama (Pavle Simonović, 2016) - 4/10
    09.12. festival Iskra (Gojko Berkuljan, 2017) - 8/10
    11.12. festival The Florida Project (Sean Baker, 2017) - 9/10
    11.12. festival The Dead Nation / Tara moarta (Radu Jude, 2017) - 8/10
    13.12. festival Beach Rats (Eliza Hittman, 2017) - 7/10
    13.12. festival The Reagan Show (Sierra Pettengill, Pacho Velez, 2017) - 7/10
    14.12. festival El mar la mar (Joshua Bonnetta, J.P. Sniadecki, 2017) - ?/10
    15.12. festival Adriana's Pact / El Pacto de Adriana (Lissette Orozco, 2017) - 7/10
    15.12. video Hunt for the Wilderpeople (Taika Waititi, 2016) - 8/10
    16.12. video Wakefield (Robin Swicord, 2016) - 4/10
    17.12. video The Transfiguration (Michael O'Shea, 2017) - 6/10
    18.12. festival The Insult / L'insulte (Ziad Doueiri, 2017) - 7/10
    19.12. video The Zookeeper's Wife (Niki Caro, 2017) - 4/10
    20.12. video Buster's Mal Heart (Sarah Adina Smith, 2016) - 6/10
    20.12. kino Happy End (Michael Haneke, 2017) - 6/10
    22.12. video Logan (James Mangold, 2017) - 7/10
    23.12. video The Vessel (Julio Quintana, 2016) - 6/10
    24.12. video The Exception (David Leveaux, 2016) - 6/10
    25.12. video Una (Benedict Andrews, 2016) - 6/10
    28.12. kino Wonderstruck (Todd Haynes, 2017) - 4/10
    29.12. festival Strangled / A martfüi rém (Árpád Sopsits, 2016) - 6/10
    31.12. kino Slovenia, Australia and Tomorrow the World / Slovenija, Avstralija in jutri ves svet (Marko Naberšnik, 2017) - 3/10

    0 0
  • 01/03/18--02:29: Wonderstruck
  • kritika originalno objavljena na DOP-u:
    Moram da priznam, nekako mi je genijalnost Todda Haynesa uporno promicala kroz sve ove godine. Da, ima stila i osećaja za detalj, ali njegovi su filmovi većinom “all show and no go”. To važi i za kultni Velvet Goldmine, a posebno za sve uratke posle Far from Heaven kojima Haynes kao da lovi nagrade. Uostalom, setimo se samo recentnog naslova Carol, toga šta je sve taj film mogao biti i činjenice da je reč o jednoj tek solidnoj, a ne impozantnoj kostimiranoj melodrami. Za Wonderstruck sam se od njegove premijere u Cannesu pribojavao da će predstavljati sasvim novi nivo u Haynesovom kalkulantstvu.


    Jer kako reagirati na opis filma o dečaku i devojčici koje razdvaja par hiljada kilometara prostora i pedeset godina vremena, a spaja ih nešto sudbinski veliko. Momčić se zove Ben (Oakes Fegley) i odrasta 70-ih u ruralnoj Minnesoti i svoju majku (Michelle Williams) ispituje o ocu kojeg nikada nije upoznao, sve dok majka ne pogine, a njemu se dogodi nesreća zbog koje će oglušiti. Devojčica se zove Rose (Millicent Simmonds), gluhonema je, odrasta zanemarena nadomak New Yorka i živi za neme filmove u kojima igra njena odsutna majka (Julianne Moore). Svaki iz svog razloga (otkrivati ih bi bio spoiler) će kroz veći deo filma lutati ulicama New Yorka, završiti u prirodoslovnom muzeju i vrteti se po istim mestima sa pomenutim vremenskim odmakom.
    Naravno da će se te dve nepovezane priče spojiti u jednu i naravno da će to biti srcedrapateljno, naivno, arbitrarno i prigodno. To ne treba da čudi u klinačkom filmu, filmu o klincima, možda čak i za klince koji neke važne tačke zapleta negde podigrava da bi kasnije potpuno zaboravio na njih. Pravo pitanje je, međutim, je li Haynes ovo zamislio kao film baš za klince i kako je na to reagirao Brian Selznick, autor dečijih slikovnica među kojima je i izvorni materijal, te scenarista ovog filma. Jer šmrc-šmrc kalkulantstvo i pojedini ne baš naivni momenti nisu baš za decu.

    Opet, nema tu baš ni tako puno toga za odrasle jer je najzanimljivija komponenta filma puko tehniciranje koje ponekad ima smisla, a ponekad ne. Roseina avantura je, naravno, snimljena u imitaciji nemog filma, zrnasto, sa muzičkom pratnjom sve vreme i sa umetnutim karticama teksta, ali je “widescreen” format ostao. Lažni film koji se vrti u kinu i u kojem vidimo Julianne Moore kao zvezdu nemog filma je, pak, snimljen vernije onovremenim filmskim ostvarenjima. Takođe, Rosein šok i neverica kada se kino-dvorana zatvori radi instaliranja zvučnog sistema (takođe malo verovatno da se to tako odmah i odjednom prelazilo na novi format filma, ali nema veze) deluje kao prilično nesuptilna sugestija kako su osobe sa određenim tipom hendikepa u tom trenutku patile i kao još jedna u nizu politički korektnih kalkulacija.
    Sa druge strane, Benova newyorška avantura izgleda fenomenalno i zato što su detalji i duh perioda rekreirani do poslednjeg (Times Square je snimljen negde u Brooklynu, ali se lažnjak ne prepoznaje koliko je dobar, a za takvu informaciju je potrebno poslušati nekoliko intervjua) i zato što su tehnički aspekti snimanja u ono vreme (poput, recimo, osvetljenja) pogođeni u potpunosti. U tim scenama Wonderstruck zaista izgleda kao film koji je ispao iz 70-ih. Takođe, izbor zaista gluhe mlade glumice Millicent Simmonds za ulogu je etički upitan, Haynes je sa svoje strane bio spreman na različite opcije, pa mu je ona “pala s neba”. Hendikep se ipak ne može odglumiti tako uverljivo.

    Na kraju konca, Wonderstruck nije dobar film niti je naročito smislen, sve je to politički korektna kalkulacija i sviranje znate već čemu, i verovatno je Haynes imao nagrade u mislima, iste one koje mu izmiču i koje će nastaviti da mu izmiču. Ono što imamo prilike videti je bezveze, smuti pa prospi, lažna, neuspela kontroverza, ali ni to nije najgore što smo ove godine mogli pogledati. Najgore sa festivalskog ciklusa – to već možda.

    0 0

    Back in the day, a story like The Usual Suspects seemed possible, even if it was not very plausible and that was a stellar example of movie magic crowning the almighty, all-powerful ghost-like Kaiser Söze as one of the strongest villains of all time. However, the film has aged pretty badly and has lost some of its value (based on novelty) after a number of clones. Having that in mind, I would not say the label “The Spanish Usual Suspects” attached to Oriol Paulo’sThe Invisible Guest is exactly the most flattering one.

    The good thing is that Paulo’s slick Spanish thriller is not a clone even though the structure of a mystery inside of an interrogation story is quite similar and the final revelation is a bit too much of a Kaiser Söze moment. The reason for that is the very central locked room-type murder mystery which has been constructed properly and widened intelligently to another murder having in mind the perks of contemporary lifestyle like cell phone communication.

    A witness preparation expert attorney Virginia Goodman (Ana Wagener) comes to the high-rise apartment of a wealthy and influential businessman Adrián Doria (Mario Casas) accused of murder of his former lover Laura (Bárbara Lennie) in a secluded hotel. He maintains his innocence stating that there was someone else in the room, a man who knocked him out and murdered Laura, although there are no traces of such presence and no motive for that at all. The fact is, however, that they were both blackmailed and the scheme had something to do not just with their secret affair, but also with a fatal car accident they were involved in a couple of months before. There are two possible suspects for such a scheme: one is a passer-by who saw them faking a minor accident to cover up the death of a young man in another car, while the other one is a local man, as it turns to be the deceased man’s father (José Coronado), who picked Laura up some hours later and fixed their car.

    One of those two men is the new key witness for prosecution and Adrián’s hotshot lawyer had no choice but to hire Virginia to train his client for the testimony according to the new information. But for that, she has to know the truth which seems unlikely with Adrián’s poorly constructed lies and half-truths. And the time is ticking away, of course.

    Ana Wagener serves well as an Agatha Christie-style detective battling against Adrián’s arrogance played with gusto by Mario Casas, but the main reason everything works so well up to a point is Oriol Paulo’s creative decision to go with numerous possibilities from different angles rather than to reveal the truth. It makes sense: it is not the truth that will set her client free, a bullet-proof narrative is the thing, the whole truth is just a tool for the desired outcome. However, the whole thing gets tiresome after several small twists and revelations, and the heavy-hitting turns at the finale do not do any good. Still, Paulo (the writer of Julia’s Eyes and the writer-director of The Body) is someone who should be watched closely and who will have his word in the future of Spanish and European genre cinema.

    0 0
  • 01/08/18--00:00: Last Flag Flying
  • kritika objavljena na Monitoru
    2017.
    režija: Richard Linklater
    scenario: Richard Linklater, Darryl Ponicsan
    uloge: Bryan Cranston, Lawrence Fishbourne, Steve Carell, J. Quinton Johnson, Yul Vazquez, Deanna Reed-Foster, Jeff Monahan, Cicely Tyson, Lee Harrington

    Ne znam kako vi, ali ja nikako nisam tip čoveka za praznike. Ispunjavaju me anksiozom, a imperativ zabave i dobrog provoda (za novogodišnju noć), odnosno mira i blaženstva (oko Božića) šutiraju me duboko u ponor depresije. Zato u tom periodu intenzivno gledam da izbegnem ljude, da se zatvorim u mrak kino-dvorane ili zakucam pred manji ekran i da gledam filmove, što melanholičnije – to bolje. U tom smislu je Last Flag Flying, najnoviji uradak Richarda Linklatera o trojici marinaca, ratnih drugova i vijetnamskih veterana koji se skupljaju da sahrane sina jednog od njih poginulog u Iraku, deluje kao prototip mog prazničnog filma.

    Melanholija se podrazumeva, ona decentna, već po samom izboru teme i proteže se kroz ceo film koji kao nekakav atipični film ceste povremeno skače u sfere vojničkog humora, “staračke” komedije, meditacije o starenju, veri, alkoholu i veteranskom životu, kafanskih truizama, interpersonalnog bockanja i procene stanja u društvu u datom trenutku (na vrhuncu Bushovog ludila 2003. godine). Vojnička sahrana je sasvim legitima fokalna tačka kroz koju će se takve stvari prelomiti, ali nemojmo zaboraviti i potpunu neprirodnost situacije u kojoj otac sahranjuje sina.

    Oca, Larryja Shepherda zvanog Doc igra Steve Carell, jedan od impresivnijih “kameleona” američkog filma koji sa maskom i šminkom kao da u potpunosti preuzima identitet svog lika. Doc je introvertan, istovremeno ljut na državu koja je njegovog sina poslala da pogine negde daleko od doma, kao i njega samoga 30 godina ranije, tužan zbog pogibije i ponosan na svog sina koji je odabrao vojni poziv iako to on sam nije podsticao. Takav kakav je, Doc je sjajan pokretač radnje.

    Veći deo filma, međutim, zauzima prepucavanje između dvojice njegovih prijatelja od kojih je Sal (Bryan Cranston) alkoholičar, vlasnik ušljivog bara, lajav i konfliktan lik, a Mueller (Lawrence Fishbourne) je smisao pronašao u religiji toliko da je postao sveštenik i u mirnom, porodičnom životu. Njih dvojica će gajiti taj prijateljsko-rivalski odnos i malo kroz šalu, a malo ozbiljno suočavati dve koncepcije života posle ratnih oštećenja koja ostaju na fizičkom i psihičkom planu. Linklater tu pritom nikoga ne osuđuje: neko će naći Boga, neko flašu i zezanje bez plana, neko familiju, neko nešto treće.
    Likovi zaista nisu naročito duboki, pre se mogu svesti na veteranske tipove pune klišea, ali tu zapravo uskače glumačka hemija između trojice sjajnih glumaca. Istini za volju, izvorni roman ko-scenariste Darryla Ponicsana je zamišljen kao nastavak kultnog The Last Detailkoji je ekranizirao jedan od najpotcenjenijih autora Novog Hollywooda Hal Ashby sa Jackom Nicholsonom, Randyjem Quaidom i pokojnim Otisom Youngom. Linklater je promenio likove, dodao im nove pred-istorije i stavio ih u drugačiji kontekst, ali se čak i u sjajnoj interpretaciji oseća senka trojice glumaca ranijih generacija. Recimo, Cranston je očito upošljen da igra tip nešto mlađeg Jacka Nicholsona sa manje ekscentričnosti, a više džukačke kuraži. U tom smislu su čak pomalo protraćeni Yul Vazquez kao pukovnik zadužen za ceremonije koji svoje pojavljivanje završava u sceni humornoj u pokušaju i sasvim solidno otkriće J. Quinton Johnson kao ratni drug Larryja mlađeg zadužen za ispraćaj svog kolege.

    Ono što zaista stoji je da je Last Flag Flying neujednačen film čiji dijaloški ping-pong zna predugo trajati, čiji humorni momenti znaj biti usiljeni (recimo onaj štos sa prodavnicom mobitela i paketima je već standard za “gerijatrijske” komedije), ali koji isto tako zna oduševiti svojim srcem i odmerenošću, kao kad Linklater namerno postavlja bliski susret oca sa mrtvim telom svog sina u zadnji plan kadra i ostavlja Carella, odnosno Doca u stanju šoka i tugovanja na sličnoj udaljenosti još nekoliko minuta. Linklater je autor sa srcem i dušom i iznad svega sa puno poštovanja za sve ljudsko, što ga i čini pravim izborom među suvremenim filmašima za jednu takvu melanholičnu, a opet toplu ljudsku priču o ljudima koji su svesno žrtvovali sve, a da nisu znali čemu.

    0 0
  • 01/10/18--00:00: The Disaster Artist
  • kritika objavljena na DOP-u
    Ima nečeg vrlo američkog, zapravo mitski amerikanskog u filmu The Room. Na stranu što je autor Tommy Wiseau svoj filmski alter-ego zamislio kao “sveameričkog heroja”, a da to ničim nije opravdao osim što je i na samog sebe gledao tako, sam poduhvat snimanja takvog filma je oda kapitalizmu. Zamislite samo, imigrant nepoznate starosne dobi i porekla vlastitim novcem nepoznatog porekla snima film po vlastitoj viziji, gotovo pionirski u svojoj hrabrosti i radikalnosti. Čak je i neočekivani kasniji uspeh The Room, filma koji je proglašen najlošijim u istoriji, ali se oko njega izgradio ozbiljan kult, slika i prilika američkog sna. Za umetnost su potrebni talenat i rad, za uspeh je možda dovoljno samo verovati u sebe.

    The Disaster Artist, knjiga Wiseauovog glumačkog partnera Grega Sestera, kao i ekranizacija u režiji Jamesa Franca i po scenariju Scotta Neustadtera i Michaela H. Webera, počinje upravo kao oda hrabrosti. Greg (rediteljev brat Dave Franco) pohađa satove glume, ali pati od strašne treme da nije u stanju da se izrazi na pozornici, dok jedan od “drugara iz razreda” Tommy (reditelj James Franco) puca od samopouzdanja i hrabrosti iako nema ni trunke talenta. Njih dvojica će se početi družiti, učiti “važne životne lekcije” jedan od drugoga, čak se i zbratimiti na mestu pogibije Jamesa Deana kojeg obojica štuju, odseliti u Tommyjev stan u Los Angeles i zajedno pojuriti uspeh. Kada shvate da su im vrata kao tandemu, a i svakom ponaosob zatvorena, njih dvojica će rešiti da snime film po Tommyjevoj ideji. Film je The Room, ostalo je istorija.

    Naravno da je produkcija filma bila problematična. Naravno da je Tommyjeva vizija bila sve samo ne koherentna i da je on menjao scenario putem. Naravno da on ni kao reditelj ni kao glumac nije znao šta da radi, kao što nije posedovao nikakva tehnička znanja, pa je film istovremeno sniman i analogno i digitalno dvema paralelnim kamerama, s tim da je slika bila nefokusirana kako god, njegove scene su ponavljane u nedogled, on je maltretirao glumce, naročito glumice, i ekipu ako bi se na nekog naljutio, a prema Gregu se postavljao posesivno naročito kada je u priču ušla njegova devojka Amber (Alison Brie). Veći deo režijskog posla je obavljao supervizor scenarija (Seth Rogen), glumci i ekipa su napuštali produkciju i bivali menjani.

    James Franco sve to rekreira sa izraženim osećajem za detalj. Možda nema konstantnog bombardiranja sa citatima The Room, ali su zato scene i replike precizno ponovljene. Čak i on kao glumac, a u principu nikada nije vešto režirao samog sebe, savršeno skida Wiseaua iz mlađih dana, njegovu “vampirsku”, preteću pojavu, čudnu govornu shemu i nedefinirane akcente, dok je hemija između njega mlađeg mu brata savršena u ulozi najboljih prijatelja i rivala. Jasno je na šta je James Franco išao sa tim casting izborom iako se Dave ne čini idealnim u tom pogledu, ali se kocka isplatila.
    Postoji solidan razlog zašto je James Franco ušao toliko duboko u fenomen The Room i Tommyja Wiseaua. Jasno je da se divi njegovoj hrabrosti i odsustvu bilo kakvih kočnica. Tu ima i dosta identifikacije, cinici bi rekli sa dobrim razlogom. James Franco je isto tako kao čovek bez znanja i iskustva uporno pokušavao da režira i to često samog sebe u glavnoj ulozi od tih famoznih ranih radova koji više nego što bi to bilo zdravo koketiraju sa trashom tipa The Room do masakriranja američkih literarnih klasika. Čini se da je makar zanat ispekao sa prethodnim naslovom In Dubious Battle, ekranizacijom Johna Steinbecka, a The Disaster Artist ima čak i neke šanse u sezoni nagrada.

    Takođe, epizodne i cameo-uloge koje igraju poznati glumci i slavne ličnosti čine The Disaster Artist vrlo prijemčivim filmom ne samo za “fanove” The Room nego za sve koji prate hollywoodsku scenu. Tu je Judd Apatow kao hollywoodski producent, a tu je i dobar deo njegove klike (kojoj pripadaju i braća Franco i Rogen) raštrkan po filmu. Tu su dve pomalo zaboravljene zvezde, Melanie Griffith kao profesorka glume kod koje Tommy izvodi onaj masakr Tramvaja zvanog čežnja i Sharon Stone kao Gregova agentica Iris. Tu je i Bryan Cranston koji igra samog sebe iz Malcom in the Middle perioda. Ipak, dve uloge ili makar imitacije za pamćenje su Ari Graynor koja igra Juliette Daniel koja u The Room igra Lisu i Jacki Weaverkao Carolyn koja u The Room igra Lisinu majku.

    Zapravo, jedino što je u filmu promašeno su one “govoreće glave” iz sveta filmskih autora na početku. Informacija koju oni prenose, da “najgori film svih vremena” ima kult oko sebe, možda i nije tako općenito poznata, ali se taj dokumentaristički uvod ne uklapa u ostatak precizno rekonstruiranog, ali opet igranog filma. Mnogi će The Disaster Artist porediti sa Burtonovim naslovom Ed Wood kao što The Room porede sa WoodovimPlan 9 from Outer Space. To možda nije baš pošteno, ali svakako nije bez neke i, iskreno, The Disaster Artist ne zaostaje puno.

    0 0

    Is it possible for us, the inhabitants of contemporary world, to imagine all the forms of discrimination that were not just socially acceptable, but also incorporated in the official laws just a few decades ago? How the racial segregation was possible, not only in America, but also in the communist Eastern Block? Can we imagine that women had no right to vote in Switzerland less than 50 years ago? How about gay rights in socially conscious Scandinavia? Can we believe that in Finland it was illegal to be gay until the 70’s, that it was declassified as a disease in the 80’s and that gay propaganda (whatever that is) was punishable by law until the end of 90’s? Dome Korukoski’sTom of Finland is a story about such times.

    The title is a pseudonym of an artist, the author of hyper-sexualized, pin-up style gay-themed drawings that gained a lot of popularity in gay circles in America and subsequently in Europe in the 60’s. Let us be frank, it can hardly pass as art, and it never got mainstream, but it got the attention in the circles it was aimed to. The author of the drawings was a WW2 veteran and an emloyee of McCann-Erickson Helsinki office Tuoko Laaskonen, the man who had to spend his life flying under the radar in his own country.

    We meet Tuoko, played with an elegance by Pekka Strang, as a soldier fighting both the Soviets and his own desires, or pursuing them covered by the fog of war. The peace does not bring him any good either: having his first lover and the muse Kake lost, he struggles with depression, constant nagging by his conservative sister (Jessica Grabowsky) and the oppressive society in the form of the police hunting down gay people in parks and clubs. Though, his work provides him a steady living and he can express himself through his art. His trip to more cosmopolitan Berlin ends as a near-disaster, having his drawings and belongings stolen, and barely saved from exposure by his ex commanding officer. However, Tuoko is determined to live his life his own way, especially when he starts the relationship with his tenant-boyfriend (Lauri Tilkanen), and he sends his art to American magazines. The drawings were a huge success and the rest is history: as a cult figure, Tom went to California several times, meets the budding scene (among others Jakob Oftebro’s Jack and Seumas F. Sargent’s Doug) and became a celebrity.


    Even though the issues of intolerant society and AIDS panic are addressed, Tom of Finland is not an activism-minded, awareness-rising film. It is more of a standard bio-pic. Having that in mind, the framing with an old Tom in a space resembling waiting room is completely unnecessary and the niche value of Tom’s art is never stressed enough, since the its conventional value is highly questionable. But Korukoski and his army of hired scriptwriters succeed in portraying the uncertain times and one man’s struggle for a life on his own terms. The production does not seem exactly lavish, but the locations look real and the period details were recreated nicely. With a strong lead, an important topic and a neat storytelling, this international co-production works as a solid piece of cinema.

    0 0
  • 01/15/18--00:00: Lady Bird
  • kritika originalno objavljena na Monitoru
    2017.
    scenario i režija: Greta Gerwig
    uloge: Saoirse Ronan, Laurie Metcalf, Tracy Letts, Lucas Hedges, Timothée Chalamet, Odeya Rush, Beanie Feldstein, Lois Smith, Jordan Rodrigues, Marielle Scott

    Svake godine se pojavi barem jedan film koji požanje sve same pozitivne kritike i tako oko sebe stvori odium. Ponekad je to zasluženo jer je reč o zaista revolucionarnom filmskom delu, a ponekad nam ostaje da se pitamo šta smo mi to propustili, pa ne vidimo veličinu i genijalnost tog dela. Ove godine to mesto zauzima samostalni rediteljski debi glumice i scenaristkinje Grete Gerwig, autobiografska priča o odrastanju imena Lady Bird i pozicionira se između dve krajnosti: film je univerzalno dopadljiv, zrači iskrenošću uprkos klišeima (a nije li i odrastanje kao takvo šablon), dobar, ali ne baš toliko izuzetan koliko se iz hvalospeva može iščitati.


    Naslov filma je ujedno i ime koje je sama sebi dala njegova junakinja krštenog imena Christine (Saoirse Ronan je pravi izbor za ulogu), buntovna maturantica katoličke škole u suburbanom Sacramentu početkom ovog milenija. Ona svoje ime, svoj život, svoju školu i svoje mesto bitisanja smatra suviše običnim, dosadnim, provincijalnim i represivnim. Nije li, uostalom, to i suština srednjoškolskog života. Čak iako nismo negirali / skrivali ime iza nadimka, nismo li svi imali potrebe da budemo negde drugde i radimo nešto drugo? Nismo li svi imali potrebu da roditeljima zalepimo jedan sočan “fuck you”?
    Ono što se dešava u kući je zapravo i najbolji deo filma. Određena doza međugeneracijskog nerazumevanja se podrazumeva za odrastanje, ali ovde je to podignuto na viši nivo. Otac (Tracy Letts) suočen sa gubitkom posla i depresijom figurira kao “dobar policajac”, a majka (Laurie Metcalf) koja je radi duple smene u bonici je nervozna i preuzima ulogu “lošeg”. Stariji usvojeni brat (Rodrigues) i njegova devojka (Scott) su entitet za sebe. Finansijski pritisak se oseća ne samo u poređenju sa boljestojećim društvom iz škole, nego i na dnevnom nivou, a posebno u kontekstu toga što Lady Bird želi studirati na nekom “hype” mestu poput New Yorka (vreme je post-9/11 što takođe ima svoje reperkusije) ili makar okolice. Ljubav koja svakako postoji se zna izgubiti u šumu dnevnog preživljavanja i mladoj osobi na pragu zrelosti je ponekad manje potrebna od razumevanja koje ne dobija.

    I sa školskim planom se nekako možemo identificirati. Škola je crkvena, što se oseća po određenom setu pravila i “korporativnoj kulturi”, ali nije onoliko represivna koliko to filmovi vole predstavljati – časne i popovi nisu skotovi, zapravo znaju biti i komični likovi (svesno ili ne) i trude se razumeti mlađe generacije i njihovo buntovništvo iako ga ne mogu podržati. Uostalom, i razlozi za pohađanje takve škole u slučaju Lady Bird nisu ni snobovski ni religiozni, već prosto sigurnosni – roditelji ne žele da njihova kći ide u državnu školu gde se dileri bodu noževima. Ipak, takva kakva je, škola nije dovoljno inspirativna sredina da bi Lady Bird na bilo koji način realizirala (konkretizirala možda) svoje kreativne potencijale.
    Sa druge strane, ona u svom školskom (socijalnom) životu takođe prolazi kroz “kućice” koje mora “overiti”, prijateljstvo sa “nepopularnom” curom (odlična Beanie Feldstein), pokušaj upada u popularno društvo sa sve alfa-kučkom (Rush), prvi, dobri i smotani dečko (Hedges), a posle njega i drugi, buntovnički nastrojeni lagano egocentrični (Chalamet) i pritom naučiti važne životne lekcije. Ovaj segment radnje, vrlo epizodično konstruiran i bez nekog pravog ritma, zapravo je u svojoj tipskosti najslabiji, pokušavajući da tek sa nekim detaljem (poput izbora muzike i rasprava o suštini mobilnih telefona, odnosno jesu li oni pre svega “lokatori”) iskoči iz mnogo puta viđenih standarda filmova o odrastanju.

    Ono što se filmu ni u kom slučaju ne može zameriti je vrhunski “casting”. Saoirse Ronan je mlada glumica ogromnog raspona i prirodne začudnosti kojoj leže takvi, “quirky”, ali opet normalni likovi. Ne samo da po godinama i fizionomiji odgovara (sa 23 godine još uvek prolazi kao tinejdžerka, a svejedno nije “rizična” klinka), već je sposobna saživeti se sa likom i ući u njegovu dubinu. Pohvalan je i izbor dvoje veterana teatra, Tracyja Lettsa i Laurie Metcalf koji briljantno rekreiraju dinamiku kuće i familije.

    Najvažnije od svega, Lady Bird zrači iskrenošću dalje od prostih autobiografskih detalja svoje autorice. Da, ona je odrasla u Sacramentu i tvrdi da ju je gluma tek elementarno privlačila pre studija, ali Lady Bird je svejedno njen pravi alter-ego, a ne samo pseudonim ili arhetip osamnaestogodišnjakinje. Uostalom, dalo se to iščitati i iz njenih scenarija za filmove Joea Swanberga i njenog kreativnog i životnog partnera Noaha Baumbacha. Svakako se može povući linija intelektualnog razvoja između brucošice Christine sa kraja filma i autorice, poznate indie glumice. Koristeći se tipičnim indie-stilom, Greta Gerwig uspeva da napravi univerzalno dopadljiv film koji sigurno neće izazvati revoluciju, ali koji zrači iskrenošću, bez preterane sentimentalnosti.

    0 0

    kritika originalno objavljena na DOP-u
    Znam da kasnim već mesecima i da je bezobrazno da podvaljujem film sa Netflixa, ali kombinacija seoskog života, pokvarenog vozila, zimskog vremena i post-praznične depresije čine svoje – iz objektivnih razloga bejah sprečen da blagoizvolim pogledati nešto sa repertoara i o tome napisati koju. Film koji nudim u zamenu se nije našao na repertoarima hrvatskih kina iako uopće ne bi bilo slabo da ga je neko tu uvrstio pošto je pomanjkanje američkih neovisnih naslova koji se ne pominju u kontekstu nagrada. The Meyerowitz Stories (New and Selected) bi svakako mogle privući entuzijaste s obzirom da njihov scenarist i reditelj Noah Baumbach nije ni u kojem slučaju anonimus, da se film nadovezuje na dugačak niz američke visoke i popularne kulture, od J.D. Salingera preko Woodija Allena do Wesa Andersona i Alexa Rossa Perryja, da nudi nešto što nije ograničeno na kulturni prostor Amerike i New Yorka – disfunkcionalnu familiju, te da je ta tema ujedno i smešna i tužna naročito kada se u podtekstu toga nađe da komičari Adam Sandler i Ben Stiller igraju braću-rivale.

    Počnimo onda od reditelja: Noah Baumbach je jedno od najvećih imena mumblecore pokreta, umetničkog izraza koji sa vrlo ograničenim sredstvima pokušava da podražava život kakav on jeste, te je u ranijoj fazi svoje karijere svetu otkrio Gretu Gerwig koja mu je bila muza u filmovima, a i sama se nedavno dala u autorske vode režirajući hvaljeni Lady Bird. Baumbach je u ranijoj fazi karijere pokupio nominaciju za Oscara za originalni scenario za film The Squid and the Whale (2005), ali se čini da je kao autor prerastao okvire pokreta – poslednji njegov film kojem se može nakačiti etiketa “mumblecore” je Frances Ha (2012). Od While We Were Young (2014) u kojem je Benu Stilleru dao ulogu više dramsku nego komičnu nadalje, Baumbach je (kao i Alex Ross Perry) nešto kao “vintage” Woody Allen iz svoje newyorške faze prilagođen novom vremenu, Wes Anderson je tu više prisutan u tragovima oneobičenja.

    Sad, radnja filma: naslovna familija (naslov je očita asocijacija na Salingera i time diktira celokupni ton filma) nikako ne može da se složi oko nekih stvari, a kako “patrijarha” Harolda (Dustin Hoffman, sjajan) pritiskaju godine, računi i celoživotni neuspesi i polu-uspesi (on je umetnik, ali ni izbliza dovoljno slavan i bogat koliko misli da bi morao biti), prodaja njegove kuće u New Yorku je pitanje dana. Tu priču podržava njegova najnovija gospođa, četvrta po redu, vesela casual alkoholičarka u hippie-điru Maureen (Emma Thompson, nedovoljno iskorištena), a forsira mlađi sin Matthew (Stiller), naizgled uspešni finansijski menadžer sa adresom u Los Angelesu. Tome se vokalno protivi stariji sin, serijski gubitnik Danny (Sandler) kojem se “smeši” sudbina beskućnika naročito pošto je svoju talentiranu kći Elizu (Grace van Patten, otkriće filma) kao muška domaćica otpratio na studije, a potiho i jedina Haroldova kćerka Jean (Elizabeth Marvel), skoro neprimetna, tužna, enigmatična žena.

    Jasno je da je to samo povod, a da su uzrovi dublje pohranjeni. Prosto, iz svakog zajedničkog susreta izbija pasivna, verbalna i otvorena agresija, niko od članova familije ne oseća da dobija validaciju pre svega od Harolda koji još uvek ganja neka stara rivalstva sa kolegama iz prošlosti (Judd Hirsch briljira kao njegov uspešniji kolega, a Candice Bergen ima pamtljivu epizodu kao njegova bivša žena) i svi su sjebani samo na različite načine. Neki mu zameraju odsustvo, neki prisustvo, neki reakciju, neki nedostatak iste, ali možemo sa sigurnošću tvrditi da je Harold prilično tipičan primerak svoje generacije (tzv. baby boomers) i svog socijalnog statusa, a breme odrastanja s njim ili bez njega njegova deca moraju nositi sama.
    Baumbach nalazi pravi balans između dramskog i komičnog tona u svom filmu koji deluje i arhetipski poznato i nepatvoreno i inteligentno. Što je najčudnije od svega, Stiller i Sandler ne samo da sjajno ispunjavaju svoje uloge i zezalicu da su oni braća od različitih majki (obojica su karijeru izgradili na ćoravim komedijama, ali čini se da je Stiller ranije počeo da pazi na casting i da se okrenuo zanimljivijem materijalu dok je Sandler znao da ode i “full retard” u ponekim ulogama), nego funkcioniraju u oba ključa, naročito u dramskom. Njihovo rivalstvo nije karikaturalno i parodično, ponekad je smešno na onaj tužni način, ali je odnos između braće kompleksan i oni to uspevaju da odigraju sa prilično funkcionalnom hemijom. Ponekim zaostalim manirizmima unatoč (Stillerove verbalne dijareje i Sandlerova rutina fizičkog oblačenja i lagani fizički hendikep koji se očekuje da odigra), njih dvojica nose ceo film u zajedničkim scenama.

    Uz njih se za prostor izborio jedino Dustin Hoffman. Ostali nisu imali ni prostora ni materijala za to, pa su odigrali manje ili više koloritne epizode. Hoffman je zbog svojih godina u poslednje vreme osuđen na gerijatrijske komedije koje su često generične i patetične. Njegov Harold nije ni generički ni patetičan lik, naprotiv, reč je o vrlo dobro poznatom tipu sebičnog i samoživog starca koji misli da mu nešto, bilo šta pripada samo po sebi. Takođe, to je i potvrda da Hoffman, makar kao glumac, nije još za staro gvožđe.

    Suštinski, jedini problem sa filmom su njegova literarna paradigma (viđena u podeli na poglavlja nejednakih dužina), ne baš dramaturški utemeljeni oštri rezovi između scena na vrlo neočekivanim mestima i trajanje koje je isto tako stvar slobodne procene – bilo je prostora da se film završi i ranije, na oko 90 minuta, kao i da traje još sat vremena i možda razvije još poneki lik (epizoda Adama Drivera kao zvezde čije se bogatstvo topi usled rastrošnog životnog stila svakako ima potencijala). Ali reč je o jednom izvrsnom ostvarenju koje zapravo i ne traži veliki ekran da bi pružilo užitak.

    0 0

    The opening of the film is a celebration of life in its purest form. A number of teens cycle and skateboard to get together in the dead hours of night, and then they take a road-trip to ocean where they enjoy some early-morning surfing. However, the title Heal the Livingreminds us that something sinister is about to happen, and so it does when a dream-like shot of the road slowly converting into the ocean ends in a crash. One of the teens, Simon (newcomer Gabin Verdet), was careless enough not to have his seatbelt buckled so he ends up brain-dead on a life support.

    Soon enough his parents (Emmanuelle Seigner and a rapper Kool Shen) will have to face the harsh truth about their son being essentially dead, laid out by head neurologist (Boulli Lanners), and a dilemma suggested by organ donation consultant Thomas (Tahar Rahim). The moment might not be right, it rarely is, but Simon is an ideal candidate for donation: young, healthy and unfortunateenough to have no chance of coming back to life. Simultaneously, a musician named Claire (Canadian actress and Xavier Dolan’s muse Anne Dorval) suffers from a heart condition and can die any moment so she moves into an apartment across the street from the hospital and tries to say goodbye to her college-age sons (Finnegan Oldfieldand Théo Cholbi), as well as to her former lover (Alice Taglioni).

    The two stories in two towns are connected by Simon’s heart and a number of medical personnel, including transplantation specialists, middle-men from a national service, doctors and nurses from Simon’s and Claire’s narrative. It seems as a template for a “hyperlink” melodrama in the style of Crash or some early Inarritu-style “life is death and death is life” New Age truism or even an episode of a doctor soap-opera, but the intentions of the director Katell Quillévéré (Suzanne) could not be more different. Adapting the book by Maylis De Kerangal together with her co-writer, veteran Gilles Taurand (responsible for, among others, Lea Seydoux vehicle Sister), Quillévéré aims to show how a heart transplantation can be a complex process on both levels, physical (it involves a number of highly trained staff, each of them being their own person with their own troubles, and two complicated procedures, here shown in naturalistic fashion) and metaphysical (a life being transferred from person to person, a dead person keeps living through the organs donated to another, unknown person).

    It works on both levels thanks to commitment to details and measured approach to emotionally charged material that keeps it from slipping into over the top sentimentality. The details including the daily routine of the doctors, where they sleep during the long hospital hours and what they watch or listen to relax, a nurse new to the job (Monia Chokri of A Taste of Ink) fantasizing about a hot randez-vous in her alone time in elevator and the piano concerto, just to name some, might be taken directly from the book, but Quillévéré handles them with care and discretion. Every person in the film seems deeply human and humane, even though the characters seem to be more sketched than deep.


    Quillévéré gets a lot of help here from her regular collaborators editor Thomas Marchand and DoP Tom Harari, making Heal the Livingsmooth and lyrical experience (especially in the flashback scenes about Simon courting his girlfriend Juliet that are full of life like any young love is), while the piano-heavy score by Alexandre Desplat is sometimes overwhelming and even a bit over the top.

    0 0
  • 01/22/18--00:00: Osmi povjerenik
  • kritika objavljena na Monitoru
    2018.
    scenario i režija: Ivan Salaj (prema romanu Renata Baretića)
    uloge: Frano Masković, Borko Perić, Nadia Cvitanović, Ivo Gregurević, Iva Mihalić, Stojan Matavulj, Goran Navojec, Filip Šovagović, Božidar Smiljanić

    Komedija “Malog Mista”, referenca na kultnu televizijsku seriju prema scenariju Miljenka Smoje, svojevrsni je standard hrvatske kinematografije i literature. Neki su na tome izgradili karijere, mnogi su se u tome oprobali, a tek retki su pokušali svojim čitanjem obrasca promeniti paradigmu, kao recimo Hana Jušić u svom bizarno-mračnom dugometražnom prvencu Ne gledaj mi u pijat. Uglavnom je na delu odrađivanje nekakvog mikro-žanra po poznatim formulama i Osmi povjerenikIvana Salaja barem na filmskom planu donosi malo toga novoga što je šteta imajući u vidu popularnost Baretićevog romana i prostor koji on ostavlja za ekranizaciju.

    Da se podsetimo, reč je o imaginarnom otoku Trećić, najudaljenijem naseljenom hrvatskom otoku na nekih 4 sata brodom od takođe imaginarnog Drugića koji je, pak, povezan sa Prvićem, onim pravim ili imaginarnim, na kojem hrvatska država nije uspostavila organe vlasti (mesni odbor i izbore za većnike u općini Prvić-Drugić) iako je pre naslovnog osmog poslala sedam poverenika koji su ili netragom nestali ili ne govore o svojim iskustvima ni za živu glavu. Naslovni junak je Siniša Mesjak (Masković), političar do nedavno u strmoglavom usponu kojem je seksualno-narkomanski skandal došao karijere, pa ga premijer (Matavulj) sklanja daleko od očiju javnosti i ljubavnice (Mihalić) takođe iz iste stranačke strukture.

    On na Trećiću ima šta videti, a naročito čuti: sve funkcionira bez ikakvog upliva države, roba se, zajedno sa novcem za penzije, šverca gliserom iz Italije, moneta su australski dolari, jezik je mešanica iskvarenog hrvatskog, iskvarenog talijanskog i australskog engleskog (zbog migracija koje su na tu stranu vodile). Jedini koji hrvatski govori (striktno književno kao da ga je učio iz časopisa) je Tonino (Perić), Sinišin domaćin i prevodilac koji ima navadu da se ponekad na nekoliko minuta ukipi i tako stoji/sedi/leži nesvestan sveta oko sebe. To što domaćini uporno bojkotiraju integraciju u hrvatski zakonski sistem je jedan deo problema, to što imaju svoje uhodane paralelne strkture za sve delatnosti (prevoz, trgovinu, televiziju, komunikaciju sa inozemstvom) skoro pa fascinantno, a to što otok ima svoju autohtonu kulturu se nekako podrazumeva, skupa sa spletom polu-istinitih legendi, čudačkim verovanjima, neprevodivom dinamikom i ostalim otočkim stvarima. Siniša, dakle, mora pronaći modalitet kako da zadovolji formu, a da se na otoku suštinski ništa ne promeni, pa da se “trijumfalno” vrati u Zagreb, ali to neće ići tako lako.

    Bilo kakvu ideju o autentičnosti treba automatski odbaciti jer je sam otočki milje očigledno Baretićeva konstrukcija sastavljena od arhetipa i stereotipa, te ponekog “ripleyevskog” istinitog detalja kao što je to jezik po nerazumljivosti blizak susačkom dijalektu čiji su stanovnici iz Amerike doneli i akcente. Tu dolazimo do svojevrsnog paradoksa jer roman i film govore upravo o autentičnosti i autohtonosti na udaru hm, ukrupnjavanja socijalno-političkog spektra. Da se tu postaviti još par pitanja, Baretiću više nego Salaju, recimo kako su otočani očuvali autentičnost u periodu Jugoslavije, svejedno prve ili druge, jer su obe bile centralizirane. S tim u vezi, poruka bilo kojeg usmerenja bi delovala artificijelno i paradoksalno, u filmu to Salaj čini kroz razgovor video-linkom na najuspelijim otočkim emigrantom Boninom (Smiljanić), a poruka je utopistička, anti-globalistička i anti-modernistička, jer je jedna takva autohtona arkadija ništa drugo do zavisna kolonija kojom upravljaju povratnici iz emigracije.
    Uostalom, to i nije toliko važno pitanje sa aspekta filmske kritike. Mnogo je važnije kako Salaj “čita” Baretića i prevodi ga u novi medij, a odgovor na to je – prilično neupadljivo, gotovo nevidljivo. On ne samo da se trudi da očuva duh romana, već je i duh filma doista literarni: čak i kad izmeni ponešto od predloška (recimo bosanska prostitutka je zamenjena ukrajinskom koju igra Nadia Cvitanović, valjda u duhu vremena sadašnjeg), film ostavlja ravni utisak adaptacije po staroj literarnoj dogmi u kojoj izražajna sredstva filmske umetnosti ne dolaze do izražaja. Jednostavno rečeno, struktura je epizodična, film predugo traje da bi ostao zanimljiv, a prekratko da bi zaista produbio i oživeo gomilu epizodnih likova koji su svedeni na tipove sa po jednom-dve osobine i zapravo ne budi nikakvu emociju. Salaj se potrudio da održi formu Baretićevog romana, a suština se gubi putem.

    Zapravo, čini se da Salaj kao scenarista pod striktnom paskom pisca Baretića nije Salaju kao reditelju pružio priliku da pokaže šta zna. Tih prilika ima tu i tamo, poput retro-flashbacka snimljenog crno-belo, nemo i u vrlo uskom formatu uz naraciju, košmarno-snolikih scena stiliziranih na očekivan način i scena seksa koje su urađene solidno, ne i impozantno. Upitna je čak i upotreba pornografije koju jedan od likova, bosanski begunac od mafije kojeg igra Goran Navojec, konzumira do iznemoglosti, a koja ostaje bez višeg smisla, emocije i komentara. O glumačkoj podeli se takođe može raspravljati (s tim da ne bi trebalo iz vida izgubiti i relativno mali obim filmsko-glumačke scene u Hrvatskoj), dok je tretman likova u nekim slučajevima skandalozno plošan. Dok je Siniša u interpretaciji Frana Maskovića koliko toliko moralno i emotivno centriran simpatični ljigavac, Perićev Tonino je karikatura naivnosti sa lošom frizurom, nespretnim hodom i uštogljenim govorom.

    Opet, sa tehničke strane, Osmi povjerenik je skoro pa impresivan film. Kamera Slobodana Trninićačini čuda sa lokacijama diljem Jadrana na kojima je film sniman pretvarajući ih u predivne pejzaže, a ovakav nivo detaljnost i uglađenost postprodukcije se retko viđa u regionalnom filmu. I upravo je tehnička “upeglanost” razlog zašto je Osmi povjerenik toliko ugodan film svojoj nemaštovitosti unatoč. Nije to loše, ali za etiketu dobrog ipak nije dovoljno.

    0 0
  • 01/24/18--00:00: Brawl in Cell Block 99
  • kritika originalno objavljena na DOP-u:
    Čak ako i ne izvede revoluciju u svetu filma, niko mu ne može zameriti da nije pokušao. A inače, što se filma, posebno onog žanrovskog tiče, vrlo je moguće da će se vreme deliti na pre i posle S. Craiga Zahlera bez obzira na to što dotični nema formalno filmsko obrazovanje. Njegov Bone Tomahawk koji nas je fino prodrmao je uneo puno sveže krvi u western i to, odakle bi drugo, iz domena horora, te nas dobro prodrmao pričom o potrazi za primitivnim indijancima-kanibalima koji žive u pećinama i nemaju sposobnost govora, ali su zato sposobni mesarski vešto iseći čoveka koristeći samo naslovno oružje. Sa Brawl in Cell Block 99 revolucija se sprema pod-žanru zatvorskih filmova u svim pojavnim oblicima, od socijalne drame preko eksploatacije do akcije sa tučnjavom.

    Ono čega se Zahler drži je, međutim, ono najperifernije: zatvorski filmovi traju relativno dugo i Brawl in Cell Block 99 tu nije izuzetak sa minutažom koja se zaustavlja na broju 132. Međutim, ono što nam je Zahler u tom vremenskom rasponu pripremio neće biti ni epska priča o iskupljenju veća od života (The Shawshank Redemption), niti će u njoj biti magije i magijskog (The Green Mile), niti će biti sama tučnjava (Raid 2), niti će se kretati kanonima akcionog filma (Lock Up). Neće tu biti ni pobune (Cell 211), ni elaboriranog bežanja i osvete nevino osuđenog. Nema tu ni političke poruke (American History X), pa čak ni priče o genezi kriminalca od pristojnog i moralnog čoveka (recentni Shot Caller), niti o genezi kriminalca od žutokljunog naivca (Un prophete), niti predestinacije za kriminal (Starred Up).

    Zapravo, veći deo filma nismo ni sigurni kakav film gledamo jer njegov junak Bradley Thomas (Vince Vaughn) od prvog pojavljivanja u kadru sa križem istetoviranim na zadnjoj strani obrijane glave kao da priziva nevolju i lošu sreću. Da uopšte dopadne zatvora će mu trebati više od trećine filma, a da bi do tuče u naslovnom bloku došlo preko tri četvrtine. I to će proticati u gradualno nabrijavanoj neprijatnosti, vešto koreografiranim i snimljenim tučama i duhovitom verbalnom prepucavanju.

    Počnimo od početka, odnosno od junaka kojeg upoznajemo na dan kada izgubi posao u mehaničarskoj radnji i sazna da ga žena Lauren (Jennifer Carpenter) vara. Priličan maler, reklo bi se, ali će se naš anti-junak sabrati nakon što joj golim rukama uništi auto. O njemu ne znamo puno, tetovaža insinuira na banditsku / zatvorsku prošlost, lečeni je alkoholičar i jak je kao crna zemlja, ali ipak verovatno pametniji od toga kako izgleda. Kada se pribere, ženi će predložiti da nastave po starom, da pokušaju da dobiju dete, a on će se vratiti starom poslu – kurirskom u sektoru prometa narkotika.

    Osamnaest meseci kasnije, njihov bungalov je narastao na ozbiljnu kućerinu, dva krša od automobila su zamenjena trima novima. Bradley je očito jako dobar u svom poslu i šef (Marc Blucas) mu očito veruje, ali ne dovoljno da bi preskočio jedan “deal” sa meksičkim kartelom i njegovim šefom (Dion Mucciacito) koji će se pokazati usudnim za Bradleya koji će biti osuđen na 7 godina u solidno komfornom zatvoru. Prava nevolja je, međutim, što će Meksikanci oteti njegovu već izrazito trudnu ženu i preko posrednika (uvek dobrodošli Udo Kier) mu zapretiti da će se nešto jako ružno dogoditi (zaista, pretnja je nivoa Tarantinau top-formi, po morbidnosti možda čak i preko toga) ako u zatvoru sa maksimalnom sigurnošću čija se pravila nisu promenila od starih, “dobrih” vremena kada se zatvorenici nisu tretirali kao ljudska bića (oličena u kaubojski nastrojenom upravniku kojeg sa uživanjem igra Don Johnson i njegovoj bandi čuvara naoružanih dugim cevima), u njegovom posebnom bloku za najopasnije zatvorenike ne ubije jednog zatvorenika.
    Kako je film izuzetno sporog tempa, jasno je da akcenat nije stavljen na radnju. Opet, teško možemo reći da Zahler razvija svog protagonistu jer ga sve vreme gledamo u stoičkoj datosti, jasno nam je kakav je i da je u suštini pristojan čovek spreman na ultimativnu žrtvu za ono što mu u životu znači, ali razni detalji kojim ga boji ostaju nerazjašnjeni. Razumemo napade besa, možda i možemo prihvatiti nadljudsku snagu, socijalnu i općenitu inteligenciju da zna kome kako pristupiti i sa kim dokle sme ići u verbalnom sparingu, ali osim nagoveštene prošlosti ne znamo otkud on uopšte u kriminalu, kao što ne znamo iz kojeg razloga u svom automobilu sluša nežnu soul muziku koju je napisao sam Zahler ili zašto popizdi na skraćivanje svoga imena.

    Opet, Vince Vaughn je u ulozi Bradleya apsolutno otkrovenje. On igra protiv svog uobičajenog tipa, bilo komičnog, bilo dramskog koji odiše nekakvom dobroćudnošću. Ovde je opasan, od prvog kadra do poslednjeg, svojim stasom, svojim glasom, svojom pozom i izrazom lica. Koliko se čovek promeni samo kad obrije glavu i na nju nakači privremenu tetovažu? Sa druge strane, Jennifer Carpenter je izrazito taktilna u ulozi Lauren, što je opet odstupanje od njene za sada najpopularnije televizijske uloge u seriji Dexter gde igra sestru naslovnog junaka, detektivku koja ne može izgovoriti rečenicu bez psovke. Takođe, karakterni indie glumac Fred Malamed ima epizodu za pamćenje kao zatvorski službenik kojem se predaju lične stvari, Udo Kier je dovoljno jasna, a opet sofisticirana pretnja, a frajerska poza Dona Johnsona je iskorištena na potpuno drugačiji način od uobičajenog.
    Neobičan je i način snimanja kojem preovlađuju što zemljani, smeđi tonovi, što hladni, plavi. Neprijatnost je stavljena na distancu, što gledaocu otvara mogućnost promišljanja viđenog. Jednako tako, tuče su snimljene pregledno, mirno i sa dovoljne distance, što je neobično u eri rapidnih montaža, ultra-kratkih kadrova i dezorijentirajuće blizine. One su svejedno dinamične zahvaljujući koreografiji Drewa Learyja i kameri Benjija Bakshija, a Bakshi i Zahler vrlo dobro znaju koje detalje treba uhvatiti i naglasiti krupnijim kadrovima, pa se ne može govoriti o sterilnosti.

    Ostaje pitanje čemu sve to jer Brawl in Cell Block 99 deluje pre svega kao elegantna i izrazito uspela stilska vežba koja je često sama sebi svrha. Zahler se poigrava sa ritmom, tempom i naracijom, ostavljajući elipse u radnji i u karakterizaciji svog protagoniste, što ponekad ne rezultira nečim što bi se moglo nazvati smislom. Pa opet, Brawl in Cell Block 99 i Brad nisu nešto što se zaboravlja tako lako, čak i kad cela stvar šteka. A Zahler sa istom, unekoliko proširenom glumačkom i istom tehničkom ekipom priprema još jedan film za ovu godinu. Reč je o akcijskom trileru Dragged Across Concrete i, iskreno, veoma me zanima šta će s tim napraviti.

    0 0
  • 01/27/18--00:00: Molly's Game
  • kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3
    Aaron Sorkin je jedan od posljednjih velikih pisaca među hollywoodskim scenaristima. Njegov rukopis je toliko prepoznatljiv da se tu ne može govoriti o zanatu, već prije svega o stilu. Sorkinovo pisanje je toliko snažno da predestinira režiju: režirao ga Rob Reiner (Nekoliko dobrih ljudi, Američki predsjednik), Mike Nichols (Rat Charlieja Wilsona), David Fincher (Društvena mreža) ili Danny Boyle (Steve Jobs), svaki Sorkinov film je nepogrešivo Sorkinov. To se osjeti u svakoj replici oštrog, ping-pong dijaloga, očito stiliziranog i nimalo prirodnog, a pitanje na koje gledalac i kritičar mora odgovoriti je sasvim osobno pitanje ukusa: dopada li mu se to ili ne, odnosno želi li da stvarni dijalozi među ljudima zvuče tako humorno i inteligentno, ili jednostavno ne pristaje na briljantnost Sorkinovih likova (u posljednjih nekoliko filmova baziranih na stvarnim osobama). Međutim, mnogo je intrigantnije pitanje zašto se Sorkin baš sada (ili tek sada) odlučio da sam režira svoj scenarij.
    Po čemu je “kraljica pokera”, briljantna nekadašnja sportašica olimpijskog nivoa, diplomantica politologije i uspješna poslovna žena, vlasnica kompanije za organizaciju događaja sa akcentom na zatvorene poker-turnire, Molly Bloom, zaslužila da se nađe u društvu kongresmena upletenog u zakulisne radnje Hladnog rata, sportskog menadžera koji je sastavljao tim pomoću algoritma i napravio tehnološku revoluciju u svojoj struci (Moneyball) i dvojice visoko-tehnoloških milijardera? Zato što kao osoba nije ništa manje briljantna i zanimljiva od njih. Zato što njena moralna dilema nije ništa manje duboka od njihovih. Možda i zato što je kao žena uspela u muškom, dječački infantilnom svijetu kocke, hvalisanja i dogovora ispod stola, zadržala kontrolu nad poslovnim modelom bez prostitucije, blaćenja i tračanja. Možda zato što se kao potencijalno slaba karika našla na meti sile zakona glede velike mafijaške optužnice, pa je i “zakon” uslijed njene etičnosti odustao od progona. Po čemu prevazilazi prethodne autorove protagoniste? Po tome što je Sorkin osjetio da mu je Molly Bloom najbolji, najsnažniji, najkompletniji i najkompleksniji lik koji je napisao u svojoj karijeri i nije hito podijeliti zasluge s nekim drugim, profesionalnim redateljem.

    Bilo kako bilo, Sorkinova režija je sasvim dobra, iako ne izuzetna, te potpuno u funkciji Sorkinovog pisanja. Recimo, on shvaća suštinu pokera koji nije igra na sreću, već igra specifičnog seta vještina (nalik preferansu ili bridžu), te razliku između igrača i kockara, što Molly’s Game propelira u sam vrh pokeraških filmova. Samo, Molly’s Game nije zamišljen prije svega kao pokeraški film, nego kao film o stvaranju poslovnog imperija, o usponu i padu, zakonu i etici, o odrastanju pod pritiskom i imperativom uspjeha. Također, to je film koji ima ideja i dijaloškog materijala barem za jednu sezonu televizijske serije, pa je Sorkin morao paziti na ritam i da ne sagori u nabijenom tempu, što mu je i pošlo za rukom skoro do pred sam kraj, zahvaljujući duhovito upotrebljenim grafikonima kao u The Big Short, maničnoj, ponekad nepotrebno detaljnoj naraciji glavne junakinje, intrigantnoj strukturi priče u priči s flashback momentima još dalje u prošlost, u djetinjstvo i ranu mladost, kao i redateljevoj televizijskoj navadi da većinu poglavlja završi “cliffhangerom”, napetim, otvorenim krajem koji gledaoca drži u neizvjesnosti do nastavka priče, što mu omogućava intermezo razgovore između Molly i njenog advokata. Tim pouzdanih montažera svakako čini svoje, pa se u Velikoj igri ne osjeća odmah natrpanost – sve je pregledno.
    Apsolutni adut je i glumačka podjela, prije svega Jessica Chastain kojoj se ponovo smiješe nominacije u sezoni nagrada. Uloga Molly kao da je skrojena za nju jer trenutno u Hollywoodu nema glumice sposobnije da bez greške savlada tu količinu dijaloga i da pritom svoj lik glatko odvede kroz različite životne faze, raspoloženja i emotivna stanja često u istoj sceni. Pritom ne bi valjalo zamijeniti njenu odmjerenost i poziciju često u drugom-trećem planu za blaziranost, drvenost, čak ni za autorsku izjavu o tome kako žena može upravljati dekadentnom igraonicom za neodrasle dečke – odmjerenost je jedini način da se tekst isporuči, a zajedno s junakinjinom posmatračkom pozicijom sa strane također i jedini način da se održi kontrola u multi-milijunskom poslu baziranom na iracionalnim odlukama ciljane klijentele: hollywoodskih zvijezda, sportaša, poslovnjaka s Wall Streeta, međunarodnih kriminalaca, nasljednika i ostalih s viškom novca, ega i potreba za prestižom. U scenama koje dijeli sa Idrisom Elbom, odličnim u ulozi advokata Charlieja Jaffeya, pokazuje sposobnost da se upusti u nadmudrivanje bez teatralnosti. Kevin Costner je više nego solidan u ulozi Mollynog oca odgovornog za akademski i sportski pritisak od njenog djetinjstva, a Samantha Isler se pokazala kao pravi izbor za ulogu Molly u tinejdžerskoj dobi koja iskazuje svoje buntovništvo, ali ga i dozira. Galerija epizodnih likova je interesantna, od prvog “šefa” Deana Keitha (Jeremy Strong) koji je Molly uveo u svijet skrivenih kockarskih partija, preko serijskog gubitnika sa drugačijom agendom Brada (Brian d’Arcy James) i dobrog igrača Harlana Eusticea (Bill Camp) koji nakon jedne loše ruke upada u spiralu gubitka, pa do pijanca Douglasa Downeya (Chris O’Dowd) koji će u igru uvesti ruske gangstere. Najslikovitiji među epizodistima je ipak Mr. X, kompozit sastavljen od hollywoodskih glumaca i strastvenih pokeraša (u osnovi je to Tobey Maguire s dodacima Leonarda DiCaprija i Bena Afflecka) kojeg Michael Cera igra hrabro, ogoljavajući i njih i svoju glumačku personu kao kakvo osvetoljubivo razmaženo derište.
    Već po ovome što imamo Velika igra bi bio vrlo dobar film kojem bi neki iskusniji redatelj još dodatno doprinjeo. David Fincher bi ga, na primjer, vizuelno ispolirao, Martin Scorsese bi ga isfiltrirao i ubacio nešto muzike i pop-kulturnih referenci na prijelaz između milenija, David O’Russell bi pojačao histeriju za stolom za ručanje i za stolom za kartanje, a Brian De Palma bi nam dao gotovo voajerski pogled u Mollynu brižljivo skrivenu, možda čak i nepostojeću privatnost, dok Sorkin različite pristupe kombinira korektno u svrhu realizacije scenarija. I tu se upravo skriva jedini problem filma: njegova želja da ga završi katarzično, pritom jašući na valu populističke psihoanalize. Jedna scena je ključna, ona u kojoj Molly poslije trenutka oslobođenja i laganog nervnog sloma na klizalištu razgovara sa svojim ocem. Sorkin pokušava da se izvuče “polaganjem karata na stol” i replikom kako će tri godine psihoterapije sabiti u tri minute, ali nema ni scenarističke ideje ni redateljske moći da izbjegne patetiku. Još gore od toga je što on tim potezom direktno negira svoju junakinju i jaku, neovisnu ženu koja pliva s figurativnim morskim psima svodi na djevojčicu koja još nije riješila probleme sa svojim ocem. Da se poslužimo analogijom sa pokerom, to je kao kad igrač koji ima jake karte umjesto da navuče protivnika da uloži sve, on sam uloži previše i uplaši ga. Sorkin, dakle, s Molly’s Game odnosi žetone sa stola, ali istina je da je mogao i više.


    0 0

    What is a family? A mother, a father and a child? Two children? Three? A dog? A cat? A funny uncle? A demented grandmother? A live-in girlfriend or boyfriend? What if one or more of the persons we talk about has some issues? Physical, emotional, intellectual or mental? What if that someone cannot or would not understand someone else? Is it still a family because of blood relation and/or living agreement? According to Rok Biček’s (known for Lux prize-nominated fiction feature Class Enemy) documentary, a family is much wider concept than its church or state-sponsored concept.

    Biček composed his 104-minute piece of deadly serious cinema verité from 120 hours of material filmed over the course of 12 years, following his subject Matej Rajk from early teens to mid-20’s in different familial contexts. The amount of material might seem huge, but divided with the time spent with Matej, his nuclear family and his two girlfriends ant their families later on, it is not that much.

    The filmmaker is not “cheating”, commenting or adding anything to the context, since his film consist only of pretty raw-looking long takes from a hand-held camera operated by the director himself, so every camera move or choice of the song played in the background is a result of a mix of good instinct and pure luck. Biček’s only intervention was choosing the takes that would get in (the film started as a student documentary short) and arranging it into smooth-running, compelling narrative with usually non-linear editing that he did himself with the help of Yulia Roschina.

    Such a project might prove to be quite a task even as a work of fiction (parallels have been drawn with Richard Linklater’s magnum opus Boyhood). It might seem easier to do it as a documentary (at least cheaper), but one needs to be patient enough for the pieces to fit in and the story to close in a natural way. No matter how sensible, the subject has the right to lose the trust in filmmaker, to lose interest and to quit the whole thing anytime he wants. And Matej Rajk is far from reasonable: he is stubborn, under-educated, self-proclaimed alpha-male who had a hard life and invented a number of quite effective defense mechanisms not letting anyone to get near him.

    He grew up in a special needs family as the “most normal one” among them. His parents and his brother are intellectually challenged in different degrees and compared to their status, Matej’s learning disabilities and behavioral disorders (it has never been disclosed, but seems like some form of ADHD) make him the most functional one. Biček’s initial idea was to film them all, with a focus on Matej’s brother Mitja, but Matej proved to be other kind of interesting.

    We actually meet him in a delivery room, witnessing the miracle of birth of his daughter Nia. At the time, he lives with his girlfriend Barbaraat her father’s home. Soon enough their relationship turns sour and Matej goes back home to his mother and brother. Nia’s visits are arranged and seem to run smoothly, as he turns to be a loving and moderately responsible father. But when Barbara has another child with another man and when Matej starts dating then severely underage Eli (her mother seems fine with it), things get not just complicated, but also ugly, it becomes a proper custody battle with threats, lies and manipulations.

    We see the “type” of Matej’s girlfriends: they come from broken homes so they fall for his charm and for a certain amount of time they feel safe with him, so they stay. We also get those relationships are doomed for failure once when they see through his not that carefully arranged mask. He might act like the smartest and the most capable person in the room, but he has a lot to learn about functioning in the real world. However, the central (deteriorating) relationship here is the one between him and his daughter since she gets more and more attached to her mother and her new family unit.


    Rok Biček does not judge here. He does not even explain some potentially interesting details. We do not get any background for Matej’s lost front teeth. We do not get to know why he had left the high school (he was good with computers) or why he does not have a driving license. All he does is presenting life in its harshest, but also the most complex form. Sometimes it is unnecessarily cruel (like the shooting of the dying dog), sometimes it is hypnotizing, sometimes deeply humane, but all the time it all feels so real.

older | 1 | .... | 55 | 56 | (Page 57) | 58 | 59 | .... | 66 | newer