Are you the publisher? Claim or contact us about this channel


Embed this content in your HTML

Search

Report adult content:

click to rate:

Account: (login)

More Channels


Showcase


Channel Catalog


Channel Description:

kontakt: magister.umetnosti@gmail.com

older | 1 | .... | 52 | 53 | (Page 54) | 55 | 56 | .... | 66 | newer

    0 0
  • 08/29/17--00:00: Scary Mother / Sashishi deda
  • kritika originalno objavljena na DOP-u:

    Napomena: prvi deo "double bill" kritike

    Ovogodišnje izdanje Sarajevo Film Festivala prošlo je u znaku Gruzije. Osim naslova Hostages smeštenog u sovjetsko doba, druga dva igrana filma, Scary Mother koji je u Sarajevo došao nakon svetske premijere u Locarnu neke dve sedmice ranije i tu odneo glavnu nagradu, Srce Sarajeva, te My Happy Family koji je na festival došao nakon izuzetno duge turneje još od Sundancea i Berlina savremene su priče koje tretiraju jednu te istu temu (položaj žene u još uvek patrijarhalnom društvu) i čiji su likovi dve iznimne pedesetogodišnje žene imena Manana.

    Prva, ona naslovna strašna majka u dugometražnom prvencu Ane Urushadze, često dobija “komplimente” na osnovu svog izgleda i držanja, te da se malo sredi jer je ipak žensko, te da nađe neke normalne prijateljice, te da je njena dužnost brinuti se o familiji. To nju, naravno, iznimno nervira jer se ona, po svom mišljenju, bavi nečim važnim, odnosno pisanjem svog romana. U njemu ona meša fikciju sa stvarnim životom, tok svesti sa vrlo čudnim i nesvakidašnjim idejama, te sebe zamišlja, odnosno plaši se da ne postane kao Manananggal, filipinska žena-demon koja se hrani krvlju trudnica i nerođene dece.

    Muž Anri (Dimitri Tatishvili) se u početku pravi da je podržava u njenom pisanju, ali tek kad po prvi put čuje o čemu se tu zapravo radi, maske počinju da padaju. Manana (Nato Murvanidze) će biti prinuđena na radikalan korak – odlazak od doma u skoro distopijski propaloj socijalističkoj zgradi i preseliti se kod svog jedinog prijatelja, fana i pomagača Nukrija (Ramaz Ioseliani), vlasnika obližnje knjižare u kojoj joj on uređuje sobu za nesmetani život i rad, što će Anriju još teže pasti. Dodatni problem je to što Mananino pisanje takođe ne dolazi na topao prijem kod profesionalnih literarnih i izdavačkih krugova, dobija etikete morbidnog i pornografskog, te u tom smislu potpuno nepriličnog jednoj ženi.


    Mananino psihičko stanje produkt je porodične patologije i to ne samo iz njenog udatog života, već i iz njene matične kuće. Objašnjenje te patologije u dugom razgovoru sa ocem i ujedno lektorom (koji nije baš najsvesniji čiji rukopis čita), igra ga Avtandil Makharadze, najslabiji je deo filma i zapravo kvari konačni utisak o njemu svojom banalnom psihoanalizom u kojem se makar deo krivice u konačnici svaljuje na žrtvu nesposobnu da se izbori sa svojim nedaćama. Do tada film profitira na svom sporom ritmu, izvrsnoj glumi, veoma gustoj i jezivoj atmosferi u kojoj se stvarnost prepliće sa fikcijom, kao i na distopijskom pejzažu koji beznadežnost atmosfere još dodatno pojačava. Borba protiv patrijarhata je mučna i čini se unapred osuđenom na neuspeh.

    0 0

    kritika originalno objavljena na DOP-u:

    napomena: drugi deo "double bill" kritike


    Ovogodišnje izdanje Sarajevo Film Festivala prošlo je u znaku Gruzije. Osim naslova Hostages smeštenog u sovjetsko doba, druga dva igrana filma, Scary Mother koji je u Sarajevo došao nakon svetske premijere u Locarnu neke dve sedmice ranije i tu odneo glavnu nagradu, Srce Sarajeva, te My Happy Family koji je na festival došao nakon izuzetno duge turneje još od Sundancea i Berlina savremene su priče koje tretiraju jednu te istu temu (položaj žene u još uvek patrijarhalnom društvu) i čiji su likovi dve iznimne pedesetogodišnje žene imena Manana.

    Druga Manana (Ia Shugliashvili), ona čija je porodica “srećna”, ima malo drugačiji set problema. Na njoj nisu prisutni vidljivi znaci traume iz kuće, detinjstva i mladosti. Njen osnovni problem je komično prepuna kuća, odnosno stan koji deli sa svojim roditeljima, ocem Otarom (Goven Cheishvili), starcem večito obučenim u narodnu nošnju koji je opsednut svojom smrtnošću, dominantnom i zajedljivom majkom Lamarom (Berta Khapava), tunjavim mužem Sosom (Merab Ninidze) i sa dvoje odrasle dece od kojih sin ne silazi sa kompjutera, a kćerka je u stan dovela i svog muža. Manana se nalazi na dnu kućnog lanca ishrane, nema pravo na svoje mišljenje već mora slušati majku, poštovati tradiciju i bojati se sramote. Ona pritom nije neobrazovana i lenja žena, već vrlo inteligentna i sposobna nastavnica književnosti i sve što želi je pravo na svoj život.

    Ostvariće ga tako što će sama iznajmiti stan (navodno u lošoj četvrti), tamo se preseliti nakon proslave svog rođendana koju su bez njenog znanja i odobrenja organizirali drugi ukućani na čelu sa mužem, te početi da živi sama na zaprepašćenje i osudu ostalih ukućana, ali i mlađeg brata Reza (Dimitri Oragvelidze) koji će nastaviti da se meša u njen život sa pozicije patrijarhalne moći.

    Nasilje u filmu ostaje isključivo na verbalnom nivou, ali varira od buke i besa do pasivno-agresivnih igrica. Manana će sav taj pritisak izdržati uverena u ispravnost svoje odluke čak i posle otkrića koje bi nekom slabijem filmskom liku (ili stvarnoj osobi, svejedno) promenilo život iz korena. Ona svoje bivše ukućane i dalje voli, pa na nju ne deluju emocionalne ucene i apsolutno razume njihovu tendenciju da se po svaku cenu drže zajedno, šta god to značilo. Iz zapadnjačke perspektive će se učiniti čudnim što njen muž ostaje sa njenim roditeljima pod istim krovom i na istoj strani, ali njoj ni taj nedostatak lojalnosti neće smetati.

    Jedna od glavnih teza koju autorski dvojac Nana Ekvitmishvili i Simon Gross, internacionalno poznat po svom prethodnom filmu i tadašnjem pobedniku ZFF-a In Bloom, postavljaju je paradoks u kojem patrijarhalnu tradiciju najgorljivije brane upravo njene primarne žrtve – žene. Toga se, uz dozu začudnosti i tripa u svom prvencu Ne gledaj mi u pijat dohvatila i Hana Jušić. Ovde je postupak drugačiji, raspoloženje prijatnije, a fokus je na porodičnoj histeriji koja je u svojoj apsurdnosti čak smešna, a ponekad i izuzetno topla (uglavnom zahvaljujući Mananinoj osobnosti), a da nije ništa manje strašna u svojim implikacijama. Za razliku od Ane Urushadze koja u Scary Mother ne vidi izlaz, Nana i Simon (koji se i inače potpisuju svojim imenima, a ne prezimenima) u My Happy Family nude opciju: upornost, ali i zezanje i ljudskost, a najviše iskrenost u borbi za ličnu slobodu.  

    0 0
  • 08/31/17--00:00: Once upon a Time in Venice
  • 2017.
    režija: Mark Cullen
    scenario: Mark Cullen, Rob Cullen
    uloge: Bruce Willis, John Goodman, Thomas Middleditch, Jason Momoa, Emily Robinson, Famke Janssen, Stephanie Sigman, Jessica Gomes, Adrian Martinez, Ken Davitian, Victor Ortiz, Adam Goldberg, Wood Harris, Elizabeth Röhm, David Arquette, Christopher McDonald

    Bruce Willis je krajem 80-ih i tokom 90-ih toliko uspostavio svoju personu spasitelja sveta ili makar akcijaša-pametnjakovića da je lako zaboraviti da je u te vode zaplivao iz okrilja komedije. Sada, kako se omatorilo, a iz nekog već razloga Europacorp. nije opcija, mogućnosti su malko sužene. Akcijade su ispale iz mode u Hollywoodu, super-junačko odelo ne priliči starijem čoveku, pa je teško naći pravu ulogu. Once upon a Time in Venice, međutim, zvuči kao prava stvar za revitalizaciju karijere: akciona komedija u kojoj Willis sa Johnom Goodmanom kao svojim unekoliko depresivnim “sidekickom” (zamislite tužnog Waltera iz The Big Lebowskii na pravom ste tragu) šutira dupeta, ispaljuje one-linere i ispada smešan u društvu mnoštva karakternih glumaca.

    Willisov lik je Steve Ford, omatoreli privatni detektiv iz naslovnog plažnog gradića nadomak Los Angelesa, sklon ekscesima na poslu i privatno. John Goodman je njegov jedini pravi drugar Dave, tip koji je sve što ima uložio u surfersku radnju, a i to će izgubiti usled razvoda. Naš narator je John (Middleditch), smotani momak koji se zanosi da će mu Steve dati punopravni, partnerski status. Nakon prolongiranog uvoda u kojem se upoznajemo s njima, ali i sa “negativcem” Jasonom Momoom koji igra latino gangstera sa dobrim srcem, zaplet počinje da se vrti oko Willisovog otetog psa koji mu je jedina veza sa depresivnom sestrom (Janssen) i nećakinjom (Robinson), što opet vodi preko Momoine negde već izgubljene droge, sve dok bi detektiv morao da radi na slučaju grafitiranja zgrada za šta ga je unajmio lik zvani Lew the Jew (Goldberg).

    Jasno, priča je zezalica i manje-više služi da polu-smisleno poveže scene u kojima se Willis glupira igrajući se ne baš najsposobnijeg detektiva. Ima to svojih čari, naročito u uvodnom delu gde imamo sekvencu u kojoj on mora da beži od dvojice rmpalija koji hoće da ga prebiju jer im je spavao sa sestrom-nimfomankom, pa on beži bez gaća na skejtu kroz grad, ili kada za račun poznanika koji mu je pomogao mora da ukrade auto koji je njemu ukrao Momoa, pa se prerušava u dostavljača pice. Problem je, međutim, što jednom kada se istroše najbolji štosevi, zaplet nema dovoljno momenta i gubi se u digresijama, epizodicama i ne baš vešto izvedenim obratima.

    Čini se da je braću Cullen poprilično bolelo dupe da napišu funkcionalan scenario, ako su to uopšte ikad znali uraditi u formatu celovečernjeg filma. Njihov prethodni film Cop Out (2010) u režiji tada već suviše napušenog Kevina Smitha baš i nije neka referenca. Njihov primarni format je televizija, odnosno serije, i na tom polju zaista znaju šta rade. Glede režije koju potpisuje jedan od braće Mark, ona je školski neupadljiva, čak i neinspirativna.


    Once upon a Time in Venice je loš film po svim parametrima i to je prilično teško kontestirati. Ali to nije ono što će ga odrediti. Pravo pitanje bi glasilo je li zabavan. I eto nas tu na prilično klimavoj vagi. Da, super je gledati kako se Bruce Willis glupira u društvu sa Johnom Goodmanom, glumcem koji je pao žrtvom svog specifičnog izgleda i kojeg bih iskreno voleo videti u više filmova, naročito zato što se oseća kako se oni zaista dobro zezaju pomalo režirajući sami sebe. Njih dvojica i ostatak ansambla koji ima manju minutažu nas će nas nekako dovesti do kraja filma, i to će se pokazati kao težak zadatak sa ovako tupo napisanom pričom i scenariom.

    0 0
  • 09/01/17--00:00: oproštajno pismo
  • U četiri godine koliko postoji blog Film na dan, broj poseta je preskočio brojku od 750.000, vas oko 5.000 stisnulo je “like” na Facebooku, neko prati i preko Google+ i Twittera. Sve u svemu, Film na dan je postao i ostao referentna tačka kada je reč o novim filmovima, od kojekakvih trasheva do teškog “arthouse”-a. I drago mi je zbog toga, izuzetno. Međutim, došlo je vreme da se oprostimo. Dobro, ne baš da se oprostimo, koliko da promenim koncept našeg druženja i komunikacije jer su se promenile i okolnosti.

    Naime, kada sam počeo sa blogom, 1. septembra 2013. godine, nisam imao puno pojma kako se vodi blog, a, iskreno, ni kako se piše o filmu na jednom serijskom, dnevnom nivou. Znao sam samo da gledam filmove, promišljam ih i slažem reči onako generalno kao svaka elokventna osoba. U međuvremenu sam puno čitao, ovladao terminologijom i naučio da poput svakog dobrog novinara odvojim bitno od nebitnog i u što manje reči što vernije prenesem utisak o ponekom filmu. Takođe, blog koji je počeo kao terapija za depresiju i osećaj praznine u životu postao je prvo portfolio za druge angažmane, a onda i stvar prestiža.

    Za ove četiri godine sam od amatera postao profesionalac, sve vreme držeći blog dnevno aktivnim. Moji tekstovi su objavljeni na FAK-u, Monitoru, Lupigi, HRT-u u emisiji Filmoskop, DOP-u i u Identitetu na našem govornom području (portale i pojedince koji su ih prenosili u dogovoru sa mnom ili po svojoj volji da ne nabrajam), te u ljubljanskom Ekranu i na međunarodnim portalima Nisimazine i Cineuropa. Postao sam član Hrvatskog društva filmskih kritičara, redovni posetilac festivala prvo u regiji, a onda generalno u Evropi i festivalski programer na Grossmannu.

    Na privatnom planu sam pre nešto više od godinu dana postao otac, što takođe uzima svoje vreme i vođenje dnevno aktivnog bloga čini ako ne nemogućim, onda barem prilično teškim zadatkom.

    Blog koji sam sa ljubavlju održavao i pisao skoro potpuno sam (hvala Tei Šegon na dva teksta, bez ikakve ironije, u tom trenutku mi je dosta pomogla) postao je neka vrsta neprijatne obaveze i organizacionog pritiska. I to mora da se izmeni iz milion i jednog razloga. Jer ne želim više da gledam i pišem bilo kakvo sranje samo zato što mi treba tekst na blogu za taj i taj dan. Jer želim da utorkom, sredom i četvrtkom uveče gledam fudbal. Jer želim da ispratim svako evropsko i svetsko prvenstvo. Jer želim da gledam serije, filmske klasike ili jednostavno 10-ak godina stare filmove bez neke namere da pišem o njima. Jer želim da ponekad odem na odmor na kojem mi neće trebati internet najbolje direktno sproveden u venu. Jer želim da provodim više vremena sa svojim najbližima.

    S tim u vezi, blog se menja, ne gasi se, ali taj novi režim meni daje više slobode. Svakako ostaju “reciklirani” tekstovi, objavljeni u drugim medijima. Ostaje A Film a Week nedeljom. Ponekad ću nešto za šta mislim da je važno propratiti napisati direktno za blog ako to nešto ne budem mogao da objavim drugde. Otpadaju, međutim, levi filmovi, trashevi, štancevi, festivalski filleri i slične bedastoće koje sam objavljivao samo da bi nešto bilo objavljeno. Uvešću mesečni pregled filmova koje sam pogledao / objavio sa ocenama i linkovima. Ko zna, možda uz vašu pomoć (poziv za saradnju je otvoren – nudim prostor za objavljivanje, uredničke usluge i “light” edukaciju) ili bez nje Film na danpovrati svoj originalni tempo.


    Znači li to da ću gledati manje filmova? Sumnjam. Znači li to da neću pisati baš o svakom novom filmu koji pogledam? Ni to nisam siguran. Ali “blogging” nije samo pisanje već još dosta toga. Meni svakako treba odmor. A vama, ako vam nedostajem, ostaje ovako krnji blog, FB page i profil, G+, Twitter i Letterboxd. Svako dobro i hvala na podršci!

    0 0


    Unlikely as it might seem, Laibach and North Korea are match made in heaven. Slovenian band was the first musical act from the West to perform in Pyongyang, mildly (or not so mildly) shocking both Western and Korean audiences on national holiday, the titular Liberation Day. The “pitch” to the Koreans was the idea that their country is being misunderstood (with the label of heavily militarized communist despotism) just like Laibach, a conceptual act which toying with different iconographies of dictatorship while having to deal with label “fascist”.

    The man who made this strange cultural exchange happen was Morten Traavik, the Norwegian theatre director and provocateur who had previously dealt with both Laibach (he did a music video for them) and the North Koreans (he organized a tour for their national military choir in Norway, which was considered scandalous even in that open-minded Scandinavian country). He directed the show for which the audience reacted with genuine confusion and, with the help of the editor Ugis Olte, the documentary about the whole ordeal.

    Just imagine the level of mistrust and miscommunication between the two worlds, one of them being extremely paranoid with all the “aparatchiks”, spies, secretaries, committee members and whatnot hanging around the band during the show preparations, trying to censor the whole thing (and usually succeeding). Laibach members, technicians and the whole entourage around them are not helping either: the frontman Milan Fras keeps wearing his “Nazi” hat even during the official photo-shooting, and the main ideologist Ivan “Jani” Novak almost caused the catastrophic incident by simply going for a walk, against the advise.

    Naturally, the concert was also a strange compromise. First of all, the equipment in the hall is from the middle of last century. Also the music and the concept of Laibach is strange and even disturbing in the context of humourless North Korean society, so lots of last minute changes were being made, usually the things like projected videos and similar stuff. Maybe the craziest of all fuck-ups was the issue of the dialect: for one song, the band has translated some verses from German to Korean, but their pronunciation sounded suspiciously “southern”.


    But the concert actually happened, and everybody involved was, well... satisfied. So, how about the audiences? In Slovenia at least, where the whole tour was covered in daily papers, an issue popped up just after the premiere: according to some critics, the film is neither about Laibach nor North Korea, but about Traavik himself, making it a publicity stunt. They have actually missed the point by a mile. It might not be about Laibach and Traavik might have made himself more important, but it definitely is about the parallel universe of North Korea. And in that universe every team has its leader, the one who is responsible. In the case of this particular show, that person was Traavik and it just shows how well he got the point about the North Korean culture. If it is not a shiny example of cultural exchange, I really do not know what would it be...

    0 0
  • 09/04/17--00:00: Ana, mon amour
  • kritika originalno objavljena na Monitoru

    2017.
    režija: Calin Peter Netzer
    scenario: Calin Peter Netzer, Cezar Paul Badescu, Iulia Lumanare (prema romanu Cezara Paula Badescua)
    uloge: Mircea Postelnicu, Diana Cavallioti, Adrien Titieni, Vlad Ivanov, Razvan Vasilescu

    “O, Ana, tugo mojih dana” pevao je svojevremeno Vlado Kalember i možda je imao isto iskustvo kao Toma, lik ovog filma. Mada, sumnjam, život nije generička pop pesma. “Sve prave su ljubavi tužne”, rekao je jedan drugi kantautor generalizirajući pomalo. Ali jedno ipak stoji: veze su nepredvidljive, koštaju vremena, angažmana, emocija, pa i novca, a mogu se završiti itekako tužno. Tomina veza sa Anom se tako završila, ako je verovati njemu, naravno. Celi film Ana, mon amour anatomija je jedne veze i ispričan je upravo iz njegove, muške perspektive.


    Na početku nije tako izgledalo, logično. Toma (Postelnicu) i Ana (Cavallioti) su se upoznali na studiju književnosti i jedan od prvih njihovih sastanaka na kojem ih upoznajemo odigrao se u Tominoj kuhinji. Dok su iz susednog stana dopirali zvuci divljeg seksa, njih dvoje su raspravljali o Neitzcheu i imputaciji antisemitizma u njegov opus. U jednom trenutku Anu je zgrabio napad panike, ali Toma nije pobegao. Ostao je i time se pokazao kao borac za ljubav.
    Susreti sa roditeljima nisu prošli dobro. Anini napadi panike nisu bezazleni i samonikli fenomen, već posledica nesređenih porodičnih odnosa, možda i zlostavljanja. Njen otac je još pre njenog rođenja zbrisao u Francusku, ona je odrasla sa pasivnom majkom i očuhom preke naravi u čijem je krevetu spavala, da bi tek u sedamnaestoj godini otkrila da joj on nije otac. Susret sa njima se završio burnom svađom između Ane i njenih nakon bizarne scene u kojoj Toma i očuh dele krevet.

    Ništa bolje nije prošlo ni kod Tominih malograđanski nastrojenih roditelja. Njegov otac je zamalo pred Anom napao Tomu da šta će mu defektna žena, da je psihička bolest možda nasledna i koješta, prebacujući sinu bunt koji mu pruža i koristeći ga kako bi povredio svoju ženu zbog jedne davne prevare. Reklo bi se da ni u Tominoj kući nije sve na svom mestu.

    I taman kad pomislimo da ćemo opet gledati ljubavnu priču koja uspeva protiv svih šansi, i to hronološki, eto nas na terapiji na koju Toma odlazi kod svog psihijatra (Titieni). Vidimo ga ostarelog, izmorenog, proćelavog i – nesretnog. Film će dalje skakati kroz vremenska razdoblja, a scenu za scenom Toma i Ana će izgledati čas kao Jesse i Celine iz Before Sunrise, čas kao isti par iz Before Midnight. O tome u kom smo trenutku u vremenskom rasponu od 6 ili 10 godina dobićemo informacije samo preko frizura našeg para.
    Motivi kojih se Calin Peter Netzer dotiče su svakako psihička bolest, odnosno depresija i anksioznost, oporavak od toga, terapija, religija (u ostatak tematike slabo uklopljeni višak, premda Vlad Ivanov ima memorabilnu, skoro komičnu epizodu kao pripiti sveštenik), medicina, podrška, ali i kontrola i to kako sve to utiče na odnos između dvoje ljudi. Ono što je nekada bilo od pomoći će vremenom postati kamen oko vrata, a ono što je nekada delovalo slatko i simpatično će se s vremenom pretvoriti u patologiju. Tako će se menjati i njihove uloge: Anin oporavak će označiti početak Tominog pada.

    Netzer je inače autor koji se hvatao porodičnih patologija. U svom prethodnom filmu, svojevremenom berlinskom pobedniku Child’s Pose (2013), jedna od tajni uspeha je bila prebacivanje porodične patologije na viši nivo i dovođenje iste u vezu sa patološkim socijalnim tendencijama bez posezanja za vrišteći očitim psihoanalitičkim rešenjima. Ovde je, međutim, akcenat upravo na psihoanalizi, ali ne onoj filmski jeftinoj, već fluidnoj, difuznoj, i što je najbolje, sa svešću o toj fluidnosti i difuznosti. Suviše bistar i iznad toga da bi birao strane u sukobu, on se kroz anatomiju jedne nezdrave ljubavi (ili ljubavi koja je vremenom postala nezdrava i destruktivna za dvoje ljudi, ako je to uopšte ljubav, a ne navika) bavi perpetuiranjem i evolucijom ličnih i porodičnih trauma i psihopatologija. Pritom je autor prilično nesentimentalan prema svojim likovima za koje smo zbog iseckane kompozicije filma stalno svesni koliko mogu biti simpatični, izmučeni i otrovni, te koliko su zapravo kompleksne ličnosti koje su imale nesreću da žive skupa, a bez sinhronizacije kada je reč o njihovim životnim fazama.

    Ono što, osim Netzerove predanosti likovima i ulaska duboko u njihovu psihu, nosi ovaj film su i glumačke izvedbe dvoje glavnih glumaca. One su hrabre, sveže, duboke, do kraja ogoljene psihički, ponekad i fizički. Treba imati u vidu da se, kako to obično biva sa filmovima koji zahvataju duži vremenski period naročito kada je reč o, hajdemo reći, običnim, životnim stvarima, u svakom liku krije po nekoliko onih klasičnih filmskih, što dodatno usložnjava njihov posao. Ali i Postelnicu i Cavallioti su na visini zadatka, spremni za transformacije i kao takvi idealna lica za priču o jednoj ljubavi. O ljubavi je snimljeno more filmova, a Ana, mon amour svejedno deluje sveže i novo.

    0 0
  • 09/06/17--00:00: Wild Mouse / Wilde Maus
  • kritika originalno objavljena na DOP-u:

    Za Nemce nekako znamo da nemaju smisla za humor do te mere da se njihov najfiniji humor svodi na to kako oni nemaju smisla za humor. Sa Austrijancima, pak, stvari stoje drugačije. Naročito kada je u pitanju njihova prestonica Beč koji je svoj identitet gradio iz više izvora i koji je primao razne kulturne uticaje. Mesto gde se bečki humor, onako ciničan, čak uvredljiv, često baziran na jamranju, kukanju, zvocanju i gunđanju, pokazuje u punoj snazi je njihov tradicionalni kabare. Upravo iz tog kabaretskog miljea nam dolazi glumac i komičar Josef Hader (inače poznato TV lice u germanofonom svetu) čiji je rediteljski prvenac Wild Mouseprikazan u takmičarskoj konkurenciji Vukovar Film Festivala.


    Scenarista i reditelj Hader u njemu tumači i glavnu ulogu. Igra Georga, kritičara klasične muzike koji svojom oštrinom uliva strahopoštovanje i kojeg u jednoj od prvih scena nakon “flash-forward” uvoda njegov šef Waller (Jörg Hartmann) otpusti s posla u novinama sve se pravdajući da će tako sačuvati tri radna mesta za mlade kolege, a Georgovi čitaoci su ionako uglavnom mrtvi. Situacija u kući nije puno bolja jer njegova žena, psihoterapeutkinja Johanna (Pia Hierzegger) takođe oseća pritisak krize srednjih godina po svaku cenu želeći dete u svojoj 43-oj godini života.
    Neznajući kamo sa sobom (istinu da je izgubio posao ne može reći), Georg po danu visi u zabavnom parku Prater, čita novine i polako se sprijateljuje sa Erichom (Georg Friedrich), grubijanom koji ga je mučio u školi, a koji sad ima san da zakupi, popravi i pokrene roller coaster u parku. Sa Erichovom tehničkom ekspertizom i Georgovim ušteđenim sredstvima i viškom slobodnog vremena, to i nije tako neostvariv cilj. Osim toga, Georg je opsednut osvetom šefu koji ga je otpustio, počev od pričinjavanja materijalne štete na autu (nemaštovito), pa do planiranja njegovog ubistva (za šta kao muzički kritičar nema ni “mindset”, ni veštine), dok se Johanna koja ima sve manje živaca za Georgovo laganje i zanovetanje zbližava sa jednim od svojih pacijenata (iako je ovaj gay).

    Čini se, potpuno ispravno, da je Georgova spirala pada već zacrtana: čovek koji je svoj identitet gradio kroz vrlo specifičnu profesiju, a svoj status pljujući po drugima navikao je da živi u nekom paralelnom, buržoaskom svetu u kojem važe neka drugačija pravila. Slično se može reći i za Johannu, tek za nijansu više u realnosti, ali u poziciji da joj lična patnja magli moć rasuđivanja i tera je ka alkoholu radi utehe.

    Bez daljnjeg, reč je o kritici austrijske buržoazije i njene zaslepljenosti “problemima Prvog Sveta”, dok se oko nje i mimo njenog znanja odvija pravi, realni život. U austrijskom filmu to je već radio Michael Haneke, s tim da je se njegova taktika oslanjala na šok i prestravljivanje iste te buržoaske publike. Hader se, međutim, kreće putem humora i najuspešniji je u nekoliko finih detalja poput scene u kojoj supružnici komentare o ratnim strahotama u Siriji zalivaju skupim vinom u udobnosti svog stana.
      Taj štos jedan je od tek nekoliko univerzalno razumljivih u filmu, zajedno sa nekoliko fino pozicioniranih i naplaćenih “čehovljevskih pušaka”, od vatrenog oružja (scene u prodavnici oružja i streljani su briljantne), pa do suši-kuvara koji neprijatno zuri u Georgovom pravcu svaki put kada ovaj uđe u restoran. Ostatak humora se ponekad gubi u prevodu zbog svoje specifičnosti, premda čak ni to nije veliki problem jer nekako intuitivno možemo osetiti gde je “punchline” i kakav je.

    Problematično je, sa druge strane, to što Joseph Hader kao da se zadovoljava time što vezuje i povezuje skečeve sa ne baš velikim varijacijama na temu. Dakle, jednom kad se upoznamo sa likovima i situacijom, film dostiže vrhunac i posle toga lagano pada. Hader je dovoljno dobar pisac, naročito kad su štosevi u pitanju, da taj pad ne bude oštar, ali svejedno se javlja dojam kako su mu pričanje priče i gradnja likova u najboljem slučaju sekundarni cilj.

    Dok je Hader – reditelj neupadljiv, a Hader – pisac bolji na kratke staze nego u smislu pregleda cele priče, Hader – glumac je ono što drži film ne samo iznad vode, već na nivou dobrog. Zaista je umetnost stvoriti i odigrati takav lik. Georg je univerzalno nesimpatičan, ali ne na onaj način da mu želimo bilo zlo, bilo iskupljenje, već tako da sa interesom posmatramo do koje će mere zeznuti svoj život zasnovan na iluzijama sopstvene vrednosti i nezamenjivosti. Prateći Haderov takt, ostatak glumačkog ansambla mu se pridružuje po kvalitetu svojih ostvarenja i to je ono što Wild Mousečini izuzetno prijatnim filmskim iskustvom.

    0 0

    It might sound exotic, a Bosnian film written and directed by a Mexican filmmaker and produced by “big guns” like Bela Tarr and Michel Franco, but the final product is not that cool, insightful or polished as it seems. It is a Film.factory’s second feature film, after a bunch of shorts (some of them done by 3 Women director Sergio Flores Thorija), and Film.factory as a project between Tarr and Sarajevo Film Academy is coming to an end after several years of training filmmaking students and producing festival “filler” films. 3 Women (or Waking Up from My Bosnian Dream) walks along the same lines, unfortunately.

    The film was actually developed from Thorija’s own short Bosnian Dream that is incorporated here as one of the mildly and superficially hyper-linked stories about women of Sarajevo or women in Sarajevo. That story follows Ivana (played by young Ivana Vojinović), her exhausting daily routine of working hard and taking care of her ill mother and her dream of leaving Bosnia, emigrating for a better life.

    The second story is situated around Clara (a newcomer Clara Casagrande), a Spanish ex-pat trying to make it as an exotic dancer only to be faced with the prejudice of local community about her way of life. The third one is also about prejudice and shame. Marina has to say goodbye to her best friend Selma (both played by first-timers Marina Komšić and Selma Memovićrespectively), who is leaving for Sweden and has to deal with her romantic feelings towards her in a homophobic surrounding and gender stereotypes personified by her own family.

    The only story that works well and feels genuine in the setting of Sarajveo, Bosnia and Balkans is the first one. The idea of emigrating as a necessity for a normal life is the real issue, especially placed in contrast with very little specific skills that could make that dream come true. The other two stories told that way are more part of the problem and reinforcing the stereotypes of Balkans as the land of sexually repressed, homophobic people with ultra-conservative values then they are the part of solution. The main issue is that they don’t feel grounded in reality of Sarajevo, since the same things can happen pretty much anywhere in the world.


    Style-wise, 3 Women looks a bit bland, shot in natural colours on the verge of drab, underlined by hand-held camera, kinda unfiltered sound and amateurish acting, especially problematic in the terms of line delivery. So, Altman’s“bergmanesque” dreamy extravaganza of the same title is just a distant echo here. All of that was probably a product of both low budget and Thorija’s artistic decisions, but in the end, it keeps the film just a notch above student work. It premiered in the competition of New Horizons before hitting the home turf in Sarajevo and will probably continue to fill in the program of various low-to-mid-level film festivals.

    0 0
  • 09/11/17--00:00: Atomic Blonde
  • kritika originalno objavljena na Monitoru

    2017.
    režija: David Leitch
    scenario: Kurt Johnstad (prema stripu The Coldest City Anthonyja Johnsona i Sama Harta)
    uloge: Charlize Theron, James McAvoy, Eddie Marsan, John Goodman, Toby Jones, James Faulkner, Roland Moller, Sofia Boutella, Bill Skarsgard, Johannes Hakur Johannesson

    Bombastično najavljivana još od proleća plakatima i napaljivim “trailerom” u Cinestaru, Atomska plavuša je podgrejavala očekivanja da bi na kraju ostavila pomalo gorak ukus u ustima. Dobro, da se ne foliramo, nije reč o lošem ili dosadnom filmu u kojem se ne može uživati na neki trashy pop-corn način, ima tu svega i svačega, od izuzetno zvučne glumačke postave, preko zanimljivog konteksta priče (kraj Hladnog rata u Berlinu), malo seksa i politike, puno nasilja, akcije i tučnjave. Bude tu i stila, ali na moju veliku žalost – nauštrb supstance.


    Charlize Theron igra Lorraine Broughton, agenticu MI6, platinastu plavušu koja svoje neprijatelje, policiju, istočnonemačke i ruske špijune slaže na gomilu golim rukama, hladnim i vatrenim oružjem pritom pazeći da ne pokvari svoje savršene crno-bele odevne kombinacije sa obaveznim parom štikli, kupa se u ledu i pije “stoly on rocks”. Upoznajemo je dok je saslušava njen nadređeni (Jones) u prisustvu agenta CIA-e (Goodman), dok veliki šef C (Faulkner) promatra iza stakla. Tema saslušanja je misija u Berlinu koja je pošla po zlu i to će biti okvir za priču koja se uglavnom odvija u “flashbacku”. Dakle, neko je zeznuo stvar, ali pitanje je ko, šta, kako i zašto.
    Cilj misije bio je dokopati se spiska svih aktivnih agenata u podeljenom gradu sa najviše špijuna po glavi stanovnika. Popis je, naravno, “macguffin” koji služi samo da pokrene priču i dovede našu heroinu u opasnost, ali i u kontakt sa lokalnim agentom Davidom Percievalom (McAvoy) koji ima vrlo fluidan osećaj lojalnosti i od toga zarađuje, francuskom agenticom-početnicom Delphine Lasalle (Boutella) koja će poslužiti kao “love interest”, tipom nadimka Durbin (Marsan) kojeg treba spasiti jer je zapamtio celu listu. A glavna tačka interesa na toj listi je izuzetno opasni dvostruki agent čiji identitet ona navodno otkriva.

    Red koreografirane tučnjave, red muzike iz 80-ih (u remix varijanti ili ne), dosta nekakvog retro-chic stila (makar u pokušaju), poneka jurnjava zapadnoevropskim ili ruskim automobilima po ulicama Budimpešte koja najčešće glumi Berlin (uz ponešto vešto umontiranih pravih lokacija) i višestruki obrati na kraju koji dosta popravljaju situaciju i eto nama celog filma. Gledljivog, čak umereno zabavnog, premda ispraznog i u osnovi pogrešnog. Pa da vidimo šta sve tu ne štima...

    Prvo, likovi. Naslovna plavuša, ma kako je dobro igrala Charlize Theron, ostaje ograničena tipom “kickass” ženske bez prošlosti i budućnosti čija se humana, ranjiva strana stidljivo pomalja u jednoj replici na saslušanju pred sam kraj filma i u trapavo izvedenom ljubavnom pod-zapletu sa naivnom Francuskinjom čije su jedine funkcije da bude od početka do kraja naivna i da našoj junakinji preda informaciju koju mi znamo skoro pa od samog početka filma. Uz to, čim vidimo McAvoya kako igra Davida Percievala, jasno nam je kakav je to lik: sebičan, ljigav i lud. McAvoy je majstor da odigra takve likove, ali to što uvek igra baš takve je “spoiler” sam po sebi. Dodajmo na to neiskorištene potencijale skoro svih ostalih glumaca, počevši od Johna Goodmana, i eto filma koji bi mogao biti mnogo bolji da se neko oko toga stvarno potrudio.
    Druga stvar je stil, odnosno njegova inflacija, i to, kakve li ironije, inflacija potpuno pogrešnog stila. Ovaj miks retro-chic-futurizma i čega god bi idealno izgledao u nekakvoj stripovskoj priči van prostora i vremena a la John Wick, što je i prethodni film Davida Leitcha, inače kaskadera i ko-ordinatora vratolomija po struci. U filmu (baziranom na stripu, ali svejedno) u kojem postoje tačne odrednice vremena i mesta, takve egzibicije su malo opasne po život. Treba paziti na detalje, ne samo na to da se u trećem planu na milisekundu ne pojavi laptop u kadru (te su skalamerije u ona doba bile izuzetno retke i skupe) ili na barem deceniju mlađe štikle glavne junakinje koje dobijaju svoj krupni kadar, nego i na razlike između Istoka i Zapada, njihovog osećaja za modu i stil, u to doba najvidljivije upravo na primeru Berlina. Nije dovoljno staviti Trabante i Lade na ulice Istočnog Berlina (na stranu što izgledaju kao muzejski primerci, a ne korištena vozila). Treba takođe voditi računa kako su se jedni i drugi nosili u ona doba, šta su slušali od muzike, na koji način su se i protiv čega bunile mlade generacije na obe strane zida i kako je ta pobuna izgledala. U Leitchevoj interpretaciji, to sve deluje skoro isto.

    Treće, doslednost. Ne menja se tako bogat stil pred kraj filma da bi finalna masovna tuča / jurnjava u kojoj naša junakinja mlati komunističke bitange bila urađena potpuno drugačije. Dakle, umesto pažljivih koreografija, na tom mestu dobijamo infuziju “dark & gritty” sadržaja, sa sve obaveznom “greengrassovskom” drmusavom kamerom, valjda da bi nas Leitch podsetio kako su to bila zajebana vremena ili da bi se naklonio Bourne filmovima, svejedno. Ta dva pristupa nemaju šta tražiti u istom filmu, naročito ovako bez opravdanja.
    Na kraju krajeva, imamo problema i sa pričom. Jasno, ona je samo konstrukcija da našu junakinju prebaci od opasnosi A do opasnosti B ne bi li ona morala da ih rešava svojim ubojitim veštinama. Međutim, Kurt Johnstad, poznat po radu na dva 300 filma, čak ni ne zapetljava tako da nije moguće otpetljati, nego čini upravo suprotno: pušta da scenario suviše dugo “jaše” na višestruko konstatiranim i ničim dalje razrađenim pretpostavkama. Dakle, jasno nam je ko je tu ko i šta je tu šta, bez potrebe za ponavljanjem, pa je gotovo debilno očekivati da se iznenadimo kada se stvari odviju tako kako se odviju. Obrati na kraju su zbog toga efektniji i, rekoh, donekle vade stvar, ali sve se to moglo rešiti daleko diskretnije.

    Možda će se moje zamerke učiniti preoštrima, naročito za jedan lagan film na plemenitoj misiji očuvanja klasične špijunske šprance u doba kada je takve poslove tehnologija preuzela od živih ljudi. Ali taj argument naprosto ne stoji. Jer ne samo da se Bond filmovi prilagođavaju vremenu iz generacije u generaciju (kako, to je već druga tema za diskusiju), već smo u poslednje vreme imali i dva superiornija moderno stilizirana, a opet retro-špijunska filma. Kingsmanće uskoro dobiti nastavak, a isto se nadam i za The Man from U.N.C.L.E. Za Atomic Blonde nisam siguran želim li nastavak ili nastavke.

    0 0
  • 09/13/17--00:00: Chuck
  • kritika originalno objavljena na DOP-u:
    Tajna uspeha originalnog Rockyja nije bila epika i pobeda po svaku cenu, već upravo suprotno, nesalomiva etika ustajanja nakon svakog pada, lirika socijale i radničke klase i iskrenost, ljudskost poraza: “no name” bokser gubi meč, ali dobiva poštovanje (sredine, cure, protivnika) i samopoštovanje. Bio je to hrabar potez scenariste i glavnog glumca Sylvestera Stallonea i isplatio se jer smo u njemu prepoznali srce i poštenje. Postoji čak utemeljena teorija da je originalni Rocky, nastavcima uprkos, metafora Stalloneove autobiografije, gladnih godina u New Yorku i teških početaka glumačke karijere, jer “no name” bokser na rubu da odustane i “no name” glumac krivih usta, jakog akcenta i limitiranog raspona uloga primoran da za kruh zarađuje u pornićima nisu toliko različiti tipovi lika. A onda se ispostavilo da je Rocky Balboa manje-više stvaran lik, odnosno da je manje-više baziran na stvarnom liku.


    Niste čuli za Chucka Wepnera? Nadimak “The Bayonne Bleeder” vam ne znači ništa? Ništa zato, reći će nam protagonista i narator (sjajni Liev Schreiber), jer Rocky je zapravo film o njemu. On je bokser koji je mogao da istrpi mnogo batina i koji je možda imao jednu, doduše vrlo mršavu šansu da osvoji svetsku titulu. Njegov Creed je bio Muhammad Ali (briljantna epizoda Poocha Halla) u prvom meču nakon što je razbio Foremanau Kinšasi. Promoteri su hteli da zaigraju na rasnu kartu i Wepner, polu-profesionalac iz šljakerskog gradića Bayonne, New Jersey koji je za život zarađivao kao lokalni distributer alkoholnih pića, se tu našao kao jedini belac u prvih deset, što ga je iz anonimnosti dovelo do naslovnih strana sportskih magazina.
    Kladionice su mu predviđale pad na pod pred petom rundom, ali je “Bleeder” izdržao skoro ceo meč, do bodovanja mu je falilo 20-ak sekundi, čak bacivši šampiona na pod u devetoj rundi. U dostojanstvenom porazu je postao veliki i slavan, kao nekakav folk-heroj, simpatični autsajder i tip kojem prosto želite platiti piće. Međutim, to je tek deo priče o Chucku Wepneru i trećina filma Chuck.

    Problem je, međutim, što je on sam sebe video kao šampiona i kao zapravo slavnu ličnost, pa su mu disko, alkohol, kokain, droce i lupetanja po televiziji postali važniji od žene (u poslednje vreme izuzetno produktivna Elizabeth Moss), kćeri, brata (Michael Rappaport) i drugih ljudi kojima je stalo do njega. Kao i puno ljudi koji se nađu u njegovoj poziciji, on se nije najbolje snašao, nije imao svoje impulse pod kontrolom, pa ga je mašinerija slave sažvakala i ispljunula. Drugu šansu je, pak, dobio sa pojavom i astronomskim uspehom Alvidsenovog i Stalloneovog Rockyja, ali je i nju iskoristio više za zavođenje slučajnih ženski i kafansko hvalisanje nego za nešto smisleno, iako je Stallone bio spreman da mu iskaže poštovanje pa makar kroz kratku epizodu u nastavku. Na jednoj od svojih najnižih tačaka, Wepner se pojavio pijan i drogiran na audiciji i uprskao svaku reč u ukupno dve rečenice koje je imao.

    Čovek koji je bio inspiracija za Rockyja završio je kao Jake La Motta, da bi film nakon definitivnog pada u trećem činu ipak ponudio uspon i iskupljenje. On je samo čovek, i to ne naročito kompleksan, fizički snažan i stamen, ali psihički i emotivno slabašan i labilan, pa nam je jasno kako je i zašto svoju prvu ljubav izgubio, kao i kako je i zašto novu dobio u formi Linde (Naomi Watts, sjajna kao obično), jezičave šankerice dobrog srca. To sve čini da Chuck bude nešto više od bokserskog filma, baš kao i Rocky i Raging Bull i Requiem for a Heavyweighter kojeg i sam Wepner ističe kao svoj omiljeni, a kojeg kvebeški reditelj Philippe Falardeau (Monsieur Lazhar), zajedno sa Rockyjem obilato citira.
    Boks ima tu svoju magnetičnu privlačnost više nego bilo koja druga borilačka veština: pravila igre su jednostavna što asocira na poštenje, a ostavljen je dovoljno veliki međuprostor za prljavštinu i muljažu. Tu je i ceo taj (polu-)svet promotera, menadžera, lajavih, ponekad duhovitih, a često bezobraznih trenera (ovde jednog takvog sa puno osećaja igra izuzetni Ron Perlman) i projekcijama publike. Međutim, po svojoj strukturi i izrazu, Chuck je više na tragu krimi-drama o usponu, padu i eventualnoj katarzi poput Goodfellas, koji citira obiljem naracije (naročito u prvoj trećini), smeštanjem većine filma u okvir “flashbacka”, oslanjanjem na detalje perioda poput kičaste mode i očitih muzičkih izbora i dinamičnom montažom. Takva igrarija ne pali uvek, film ponekad ispada iz ritma, ali se svejedno relativno brzo vraća. Pored vrhunske glume od strane sjajno složenog ansambla sastavljenog od zvučnih imena, valjalo bi pohvaliti i fotografiju koja svojom paletom boja, prirodnih tonova kojima dominiraju smeđa i crvena odlično emulira vreme radnje, 70-te i tadašnji stil snimanja, što se naročito vidi u jarko crveno osvetljenim klupskim scenama.

    A Rocky? On je tu i Chuck je s njim neraskidivo povezan, kao film koji se kreće istim univerzumom. Ne samo zbog obilatog citiranja filma iz 1976. i ceremonije dodele Oscara iz naredne godine na kojoj je odneo tri kipića, zbog identifikacije koju je Chuck Wepner doživeo sa fiktivnim likom ili zbog lika Sylvestera Stallonea kojeg savršeno “skida” Morgan Spector. Ne, on je Rocky iz našeg kvarta, bez nastavaka, bez franšize, bez hollywoodske šminke i pretenzija da okonča Hladni rat. To je taj isti duh.

    0 0

    The title Hippopotamus comes from one of the T.S. Elliot’spoems in which the animal in case might seem so strong, but is only vulnerable piece of flesh and blood. The hippopotamus here is Ted Wallace (perfectly cast Roger Allam), once a considerable poet talent, now a jaded, even cynical alcoholic “singing for his supper” as a theatre critic. We see him on his job, in the middle of the crowd on an appalling Titus Andronicus production, with a glass of whiskey in his hand, loudly commenting how bad the play is and even starting a fight with actors, making the whole thing at least interesting. Later on he loses his job after insulting his editor. He is just that kind of guy.

    His “luck” is about to change after a chance encounter with Jane (Emily Berrington), a daughter of his ex-girlfriend who might or might not be dying of leukemia. She hires him to investigate the series of miracles on her family’s estate to establish her real chances to live. The problem is that the estate belongs to his once friend, Lord Logan (Matthew Modine) with whom he shares a complicated history and the miracle worker is Logan’s younger son and Wallace’s godson David (Tommy Knight) who actually believes that he is somehow special or that he at least has a special, poetic soul.

    Wallace is by no means a detective or an investigative journalist, so his “shaggy dog on a wild goose chase” (his own words!) turns from a ripe Woody Allen darkly funny thrashing of art to a comedic, murderless Agatha Christie-like country house mystery in which we can see all the familiar upper-class types having their own angles or at least having to say something, with him being usually the smartest, but the most cynical and skeptical guy in the room.

    Hippopotamusis an adaptation of a well-known Stephen Fry’s novel, and it feels fresh with a clever script written by Blanche McIntyreand Tom Hodgson. The novel is written like a series of letters, often drifting from subject is being kept here in a more film-friendly way, with Wallace serving as the narrator as well as the protagonist. It might not seem the freshest of all the ideas, and the script is relying to heavily on it, but it works as his inner monologue laced with poison is quite fun to hear.


    Finally, it all depends on the acting ensemble which looks well-trained and especially on its main actor, present in virtually every scene as an active character or as our point of view. British character actor Roger Allam in on of his rare big roles is actually doing a great job here, pulling most of the weight and selling the whole film. The director John Jencks is mostly invisible throughout the film, but his job was practically done with casting. Hippopotamusmight not be the most original film in the world, but it is definitely worth seeing.

    0 0
  • 09/18/17--00:00: American Made
  • kritika originalno objavljena na Monitoru
    2017.
    režija: Doug Liman
    scenario: Gary Spinelli
    uloge: Tom Cruise, Domhnall Gleeson, Sarah Wright, Caleb Landry Jones, Jesse Plemons

    Ah... Tom Cruise... Tom Cruise seronja (Eyes Wide Shut). Tom Cruise profesionalni seronja (Magnolia). Tom Cruise šmekić (Top Gun i skoro svaki naslov njegove rane karijere). Tom Cruise akcijaš koji većinu svojih akrobacija izvodi sam, bez dublera (Mission Impossible serijal). Tom Cruise kao kombinacija navedenog (Edge of Tomorrow). Tom Cruise kao neopevana, samoljubiva budala (epizoda u Tropic Thunder). Tom Cruise kao vampir u svojoj možda životnoj ulozi (Interview with a Vampire). Čini se da smo u glumčevoj dugoj i plodnoj karijeri na koju je senku bacila njegova pripadnost opasnoj sekti i spremnost da istu brani svim sredstvima zapravo retko imali prilike da ga vidimo kako igra čoveka, možda nesavršenog, svakako sklonog uvaljivanju u kojekakve nevolje, simpatičnog oportunog seronju koji koristi svaku šansu za zaradu, ali koji ispunjava svoje zadatke.


    Eto nam prilike da to ispravimo sa novim filmom nekada cenjenog indie filmaša Douga Limana (Swingers) koji je u međuvremenu postao hollywoodski producent sa povremenim visokoprofilnim rediteljskim angažmanom (The Bourne Identity, Mr. &Mrs. Smith, Fair Game). Liman i Cruise su već sarađivali na Edge of Tomorrow i reditelj se vešto poigravao sa glumčevim personama uklopivši svoj smisao za humor i reference u napet SF-akcić koji prati logiku video-igrice. American Made je, međutim, sasvim drugačija priča, po istinitim događajima iz vizure i po memoarima muljatora (poput American Hustle) u duhu šank-ispovesti Scorsesea na vrhuncu karijere (Goodfellas, Casino), prožeta napetom, ali realističnom letačkom akcijom i urnebesno smešnom političkom satirom koja ne ostaje dužna nikome koga uzima na nišan, od američkih službi, dvojice trenutnih predsednika i trojice budućih (radnja se odvija na prelazu između 70-ih i 80-ih, u doba Cartera i Reagana, a pominju se i oba Busha, metiljavi otac i sin-idiot, kao i Clinton u funkciji guvernera Arkanzasa), latinoameričkih diktatora tipa Noriega, revolucionara, kontra-revolucionara i dilera uključujući i don Pabla lično, pa do malograđanske i seljačke sredine Američkog juga, kulture pohlepnog bogaćenja i kulta “istaknutog člana zajednice”.
    Naš junak je Barry Seal, komercijalni pilot čiji biznis sa strane uključuje šverc kubanskih cigara iz Kanade i Meksika u Ameriku. On se, poput kakvog umnijeg Forresta Gumpa, našao u fokusu zbivanja i postao svedokom istorije kada ga je regrutirao agent CIA-e Monty Schafer (Gleeson) da radi za državu koja će za uzvrat žmuriti na njegove posliće. Kako od državne plate za preletanje i snimanje lokacija u Južnoj i Centralnoj Americi nije moglo da se živi, Seal se spojio sa kartelima, što ga je stavilo pod lupu organa gonjenja.

    CIA i Schafer su mu ponudili novu slamku spasa, preselili ga u ruralni Arkanzas, dali mu veliko imanje, malu avio-kompaniju, hangar i nekoliko aviona uz zadatak da prevozi oružje nikaragvanskim “kontrašima” i dovodi njihove borce na obuku u tajnim kampovima na svojoj zemlji. Kada se u priču ponovo uvukao kolumbijski kokain i shema šta se za šta menja i šta se gde prevozi, odnosno šverca, postaje prekompleksna za objašnjavanje, ali relativno jednostavna i prilično atraktivna za gledanje i praćenje, u čemu se posebno ističu anegdote o taktikama izbegavanja državnih agencija (rečima glavnog junaka i naratora, “oni su mogli leteti brzo, ali smo mi zato mogli leteti sporo, i to veoma dugo”), kratke i duhovite epizode sa političkim i istorijskim ličnostima u cameo-ulogama koje prokazuju pozno-hladnoratovske prakse američkog vojnog i špijunskog podzemlja prema kojima današnje deluju sofisticirano i zblanutost drugih agencija kojima je švercer oružja, droge i tip koji tako enormnu količinu novca nije mogao da opere, pa je vreće i kofere gomilao svuda oko sebe pao za oko po službenoj dužnosti.
    Čisto filmski gledano, okvir u kojem narator priča priču snimajući sam sebe kućnom kamerom nije neviđen za filmove ove sorte (scenarista bez previše iskustva Gary Spinelli hladno navodi Goodfellaskao uzor), ali je funkcionalan i ovde je zgodno izveden sa idealno-ružnom simulacijom VHS-a. Barryjeva žena, Lucy Seal (Wright) svedena je na kliše kriminalčeve žene koja uglavnom pojma nema otkud novac, ali se ne buni na poklone, te se, osim u par scena u kojima se ona tako zbunjena, recimo, upoznaje s kolumbijskim narko-kraljevima, može smatrati viškom. Sarah Wright je igra onoliko dobro koliko joj uloga dozvoljava, ali svejedno. Slično se može reći i za kliše šuraka-idiota kojeg interpretacija Caleba Landryja Jonesa drži iznad vode. To su sve stvari koje nekako idu u paketu sa pričom o usponu i padu simpatičnog kriminalca, povezanog sa državom ili ne, po istinitom događaju ili ne.

    U suštini, to je ono što film čini univerzalno gledljivim ili možda čak i simpatičnim. Međutim, gluma Toma Cruisea koji za promenu igra kompleksnu osobu, bilo da je to “pravi” Barry Seal i da je ikada Barry Seal bio iskren o sebi, ga čini dobrim. Nadahnuta fotografija Cesara Charlonea koja svojim toplim, žuto-smeđim tonovima nagoveštava vrlo lepljivu i zagušljivu atmosferu takođe ima u tome udela. Limanov nepogrešivi osećaj za politički sadržaj, ton i mera sa kojom ga plasira svakako doprinosi kvalitetu filma. Iako na prvi pogled deluje sasvim obično i kao ispričana priča i kvalitetom ipak ne dostiže uzore koje emulira, American Madeje dobar film i jedan od zabavnijih na repertoaru ove godine.

    0 0
  • 09/20/17--00:00: The Hitman's Bodyguard
  • kritika originalno objavljena na DOP-u:
    “Osvežavajuće glupo” je termin koji koristim za ovakve filmove i on označava budalaštinu koja nam je protiv svake logike draga. The Hitman’s Bodyguard je film koji svesno radi toliko neoprostivih stvari da se taj trud po pitanju nebrige i nonšalantnosti mora ceniti. Tu se recikliraju prastari klišei, tu glumci isteruju svoj typecast, tu se muzika nabrijava iz sve snage i sve je vraški preglasno, tu se možda slučajno, a možda i namerno na jednom mestu pogrešno izgovara ime negativca, tu se humor zasniva na prostačenju. I to sve nekako radi, barem dok film traje. Ali oprezno, The Hitman’s Bodyguard još uvek ne dostiže nivo “grešnog zadovoljstva”, od toga ga deli samo test vremena: ako ga se budemo sećali kroz nekoliko godina, biće to jedan od onih idealno loših filmova za koje ne znamo zašto ih volimo.


    Uostalom, šta reći za film u kojem negativac, beloruski diktator i ratni zločinac Vladislav Dukovič (igra ga Gary Oldman sa užasnom maskom na sebi) kada se pojavi lično ubija ženu i dete (doduše, van ekrana, ne vidimo, ali čujemo pucanj) da bi muškarcu očitao lekciju. Nije li diktator frajer koji sedi u palati i izdaje naređenja dok njegovi podređeni prljaju ruke i obavljaju posao? Ne, ovaj očito voli “hands on” pristup.
    Onda saznajemo da je to svedočanstvo preživelog, da se diktatoru skinutom u narodnoj revoluciji sudi u Haagu (meni to zvuči poznato, a vama?) i da se bez konkretnih dokaza sve to može odbaciti kao rekla-kazala. Tužilaštvo ima još tek nešto više od 24 sata da dovede svedoka koji može materijalno dokazati da je Dukovič lično ubica (komandna odgovornost nikom ništa). Taj svedok je gotovo slučajno uhvaćeni plaćeni ubica Darius Kincaid (Samuel L. Jackson) ucenjen da za slobodu svoje uhapšene žene (Salma Hayek u briljantnoj ulozi koja je, osim flashback momenata, smeštena na ograničenom prostoru zatvorske ćelije u kojoj će ona maltretirati svoju cimericu, raditi jogu i psovati mater pandurima).

    Interpol ga mora dopremiti do Haaga, ali naravno da ima krticu u svojim redovima, pa će u zasedi izginuti gotovo cela pratnja, a uz Kincaida će preživeti samo francuska agentica Amelia Roussel (Elodie Yung) koja će, ne verujući nikome, Kincaidu organizirati transport i zaštitu u privatnoj režiji. Problem je jedino što sa svojim novim telohraniteljem, agentičinim bivšim dečkom i nekada elitnim zaštitarom Michaelom Bryceom (Ryan Reynolds) Kincaid ima već podužu istoriju: pokušao je da ga ubije preko 20 puta. I naša “buddy” akciona komedija može da počne.
    Pripremite se, dakle, na milion tučnjava sa milion “henchmena”, na napade, prepade, puškaranje sa negativcima i pičkaranje između naše dvojice protagonista. Pripremite se na to da se napaljeni gitarski, nu-metal riffovi u soundtracku, kada krene “orkestracija” na klavijaturama, pretvaraju u uvod od pesme Hold Me, Thrill Me, Kiss Me, Kill Me sastava U2 i da to deluje prilično smešno. Pripremite se na pseudo-filozofske dileme (je li zloćko onaj koji negativce ubija ili onaj koji ih štiti), savete o ženama, savete o sigurnosnim merama, humorne ispade u kojima se reč “šupak” ponavlja milion puta, kao i Jacksonova uzrečica “motherfucker”. Nemojte ispustiti iz vida ni flashback svene u saturiranim bojama naručene direktno iz “Tarantinolanda” koji u svojoj nostalgičnoj zajebanciji znaju čak biti i smešni.

    Sad, iako Jackson igra svoj “typecast” kakav smo gledali od Pulp Fiction do 51st State i Snakes on a Plane i nazad, a Ryan Reynolds reciklira Deadpoola i to pokušavajući da istovremeno odigra proračunatog, opreznog tipa (kao kontrast Jacksonovom “I-Am-The-Harm’s-Way” sočnom ludaku), njihova zajednička hemija savršeno radi i ponajbolji je deo filma uz pomentu Salmu Hayek. Naravno, priča je užasno glupa, dijalozi su skoro pa nezemaljski tupi, ritam je “off” i čini se da se smenjuju akcione scene sa scenama besomučnog brbljanja, ali njih dvojica to bez problema isfuravaju i čine ako ne naročitno interesantnim, a ono barem zabavnim i pratljivim. Ne očekujte, dakle, akciono-komični klasik tipa Lethal Weapon, 48 Hours i slično, pa ćete biti relativno zadovoljni viđenim.
    Naravno, film ima i nekoliko prilično krupnih nedostataka. Režija Patricka Hughesa (The Expendables 3) je nemaštovita i nema ni trunke emotivnog naboja, a nije ni primer vrhunskog zanata. Ok, ona jedna prolongirana jurnjava između terenca i čamca je super, tuča u kuhinji i gvožđari je već standard za savremene akciće, a ostalo je li-la. Produkcija je takođe takva da više priliči B filmu snimljenom u Bugarskoj (koja ovde glumi Veliku Britaniju i Holandiju tako da se skoro ništa ne vidi), nego makar nekom Europacorp. uratku, o hollywoodskim klasicima da i ne govorimo. Ponajveće zamerke bi mogle biti to da film kao da nema kraja koliko se isti prolongira bez neke naročite naplate za čekanje i to da glumački potencijal Garyja Oldmana kao negativca nije iskorišten do kraja.

    Ako te “detalje” zanemarimo (što ne bi smelo biti teško za film koji je očito zezanje) i prepustimo se puškaranju i pičkaranju, možemo u The Hitman’s Bodyguard prolazno uživati kao u svakoj limunadi. Odmoriti mozak. Možda upamtiti neki detalj, a zaboraviti glavninu radnje. Da, osvežavajuće glupo. Verovatno prilično daleko od “guilty pleasure” statusa.

    0 0

    British countryside has always been considered romantic in films and on television. The houses are big and restored to perfection, the grass is always green and the cows are always clean, if we are treated with animals aside from beautiful hound dogs in that idyllic landscape. Just think of Midsommer Murders or Poirot or pretty much any film that takes place there. We don’t see all that rain, mud, floods, animal carcasses and beat-up cars. Somebody would think that farming in The UK is just a hobby. The Levelling, the feature debut by writer-director Hope Dickson Leach who has a lot of experience with shorts and TV, fortunately, tries to treat it the opposite way.

    The protagonist Clover (played by Ellie Kendrick) is coming back home after a long and not entirely voluntaryabsence only to see the farm where she grew up as a mess and her father as a wreck. The farm was almost destroyed by the floods earlier that year and the insurance company is not planning on paying, so her father Aubrey (David Throughton) is slowly selling his livestock. The reason for the visit is even darker, since Clover’s brother Harry (Joe Blakemore, only seen in flashbacks designed like amateur videos) has probably committedsuicide earlier on, just after he had inherited the farm from his father, which makes little sense. Maybe Harry’s best friend and neighbour James (Jack Holden) knows a bit more about that fateful night and the party that supposed to be a celebration...

    The Levelling tries to work on three levels, achieving a lot in the process and in the relatively short format of 83 minutes, but never going all the way on either one of them. The mystery of Harry’s death is more of a backdrop for the story and a part of an alibi for Clover’s staying before and after the funeral. It does not have to be solved. Social drama about the hardships of country life is pretty much the context, present throughout the film, but never a core subject.

    Leach is really interested in another kind of mystery, the one that has to do with Aubrey’s depression and the deteriorated (and still deteriorating) relationship he has with Clover. She is not a stupid girl (her own line) and she has never been, but her father was quick to dismiss her as such. And Aubrey, once cold and poker-faced stone of a man that always cures himself with more work just cannot pull that kind of burden alone anymore, but is still stubborn enough not to work together with his daughter. It has something to do with some events in the past, but it is more of a character trait.


    Shot in natural colours with predominant grays and browns by the DoP Nanu Segal and deliberately slow-paced, The Levelling is all about the gloomy atmosphere and small, realistic details. Things unsaid as the skeletons in the closet are divulged earlier on in the form of some badger cadavers buried in the ground. People are not all that eco. and animal-friendly, which is not necessarily a bad thing, they will bring food to an old farmer but will state that they will come back for the Tupperware. It is that kind of film, the one that drags a bit past the mid-point, but is not that life as we know it?

    0 0
  • 09/25/17--00:00: Logan Lucky
  • kritika originalno objavljena na Monitoru
    2017.
    režija: Steven Soderbergh
    scenario: Rebecca Blunt
    uloge: Channing Tatum, Adam Driver, Riley Keough, Daniel Craig, Katie Holmes, Farrah Mackenzie, David Denman, Seth MacFarlane, Jack Quaid, Brian Gleeson, Katherine Waterston, Dwight Yoakam, Sebastian Stan, Hilary Swank, Macon Blair

    Nakon četvorogodišnjeg odmora od filma, versatilni reditelj Steven Soderbergh se vratio na velika vrata sa nečim što se čini baš kao njegov štih: komičnim trilerom u čijem centru stoji elaborirana pljačka. Premisu njegovog najnovijeg filma Logan Lucky je vrlo lako opisati kao ruralni, južnjački “twist” na autorovu komercijalno najuspešniju Ocean’s trilogiju, na šta se u filmu na jednom mestu vrlo duhovito referira (pljačka motodroma u Charlotteu za vreme NASCAR utrke Coca Cola 600 opisana je kao "Ocean’s 7-Eleven"), ali posredi je mnogo više od stereotipnog izrugivanja sa ruralnim, pritupastim južnjacima i pucanja na lake poene tipa Dukes of Hazard.


    Mozgovi operacije su dvojica naslovne braće i njihova sestra čiju familiju bije glas da su generalno malo tupavi i od pamtiveka baksuzi. Oba ta epiteta se donekle mogu primeniti na starijeg brata Jimmyja (Tatum), nekadašnju lokalnu zvezdu američkog fudbala kojeg je povreda noge koštala ne samo profesionalne karijere, već i šansi za uspešan život. On je upravo otpušten sa posla na građevini kao rizik za osiguranje, a njegova bivša žena Bobby Jo (Holmes) se sprema da odvede kćerku (Mackenzie) preko državne granice gde je njen novi tupavi, ali zato bogati muž Moody (Denman) otvorio novi auto-salon. U “porodičnu kletvu”, pak, veruje mlađi brat Clyde (Driver), šanker i veteran rata u Iraku koji je na oltar domovine položio svoju šaku, pa sada ima protezu. Pre toga je, saznajemo, bio u popravnom domu jer je svom bratu pomagao u loše osmišljenoj pljački. Kletva kao da nije dotakla sestru Mellie (briljantna Riley Keough, Elvisova unuka publici poznata kao jedna od zarobljenih rodilja u Mad Max: Fury Road i kao predatorska šefica operacije sa pretplatom na časopise u American Honey), lokalnu frizerku i ljubiteljicu brze vožnje.
    Kako je Jimmy radio na sanaciji motodroma, prokužio je kako se transportira novac (labirintom vakuumskih cevi direktno u ogroman podzemni sef), ali mu za poduhvat treba pomoć stručnjaka za obijanje po imenu Joe Bang (Craig) koji se nalazi u zatvoru. Ništa zato, Jimmy ima plan i za to, a kao bonus će dobiti i njegovu dvojicu zaista tupave braće (Quaid, Gleeson), pa će ekipa biti manje-više kompletirana što se tiče svesnih učesnika. Oni nesvesni će se, pak, uklopiti već nekako, a užasno smešna provedba plana uključuje kodiranje pomoću žohara pofarbanih lakom za nokte, neredima u zatvoru motiviranim knjigama i serijom Game of Thrones, zaista improviziranu eksplozivnu napravu i hrabar plan kako se otresti vlasti, NASCAR-a i drugih zainteresiranih.

    Opet, Logan Lucky nije samo “heist” ili “caper” triler, a naročito nije običan izdanak istog koji do u nedogled reciklira The Sting ili makar Ocean’s filmove. Soderbergh, i sam poreklom s Juga, je mnogo zainteresiraniji za kulturni milje tog dela Amerike, a ono što u potpunosti “hvata” je ritam i nešto usporeniji tempo svega toga. Jasno, ono što priliči kazinima u Las Vegasu ili bankama u New Yorku (sva ta luda brzina poduhvata i “hi-tech” potkovanost pljačkaša) jednostavno ne paše vrućem, na NASCAR napaljenom Jugu i svetu budalastih seljaka, pa reditelj to poštuje do maksimuma.

    On takođe poštuje i svoje likove, što je redak primer za ovakve filmove, i savršeno ih koristi da bi istakao lokalni kolorit i podvukao jako važnu poentu. Oni možda svi odreda deluju bleskasto i nesposobno za bilo kakvo planiranje udruženog zločinačkog poduhvata, ali će nas iznenaditi svojim zdravorazumskom visprenošću i, zašto ne, čovečnošću. To je ujedno i izjava o socijalnom stanju u ruralnoj Americi i tom osećaju izgubljenosti u vremenu i sve kompleksnijim klasnim odnosima, premda nimalo pamfletska i bombastična i pritom zapakovana u vrhunsku zabavu.
    Soderbergh se takođe sasvim fino zeza sa glumcima, omogućivši im da se zabavljaju igrajući neki u tipu, a neki sasvim kontra istog. Iako se Channing Tatum proslavio prvo kao plesač, pa kao akcijaš, pa kao komičar, vrlo često upravo kod Soderbergha, ovde se još jednom, nakon sjajne uloge u Foxcatcheru, potvrđuje kao glumac sa žicom i za dramu. Driverov osećaj za “deadpan” komediju je vrhunski, dok je Riley Keough, čini se, pun pogodak kada igra južnjakinju bilo kakve sorte i kada može da nosi trashy, opskurnu odeću. Van tipa je svakako recentno bivši Bond Daniel Craig koji se sjajno zabavlja igrajući tetoviranog i izblajhanog karijernog kriminalca, premda ga na nekoliko mesta izdaje akcenat. Katie Holmes sjajno prolazi kao lajava bivša žena koja je igrom slučaja bolje prošla u životu, što isto važi za Hilary Swank u ulozi zagrejane agentica FBI-ja.

    Logan Luckyžrtvuje realističnost radi faktora zabave, što samo po sebi nije problem, premda zatvor koji deluje kao hotel ispada kao nepotrebno šašava epizoda. Drugi, malo veći problem je sa klimavom motivacijom likova za poduhvat i malo suviše savršenom izvedbom istog, bez obzira na probleme koji iskrsavaju. No dobro, Soderbergh se iskupljuje makar time da nam kao publici veruje dovoljno da nismo retardirani, pa da mora da nam crta svaki korak. Takođe, pohvalno je što nema “evo kako ćemo” montaža.
    Treći problem, onaj strukturni, ipak nije tako lako zanemariti. Radi se o inflaciji pod-zapleta i likova koji se u njima pojavljuju. Primer za to je prilično klimavo utemeljena i ne baš potrebna ljubavna priča sa Katherine Waterston u ulozi doktorke koja je u srednjoj školi bila zagledana u Jimmyja. Primer za to je i sukob između Moodyja i Mellie kojem i pored očitih kontrasta (bogatstvo – siromaštvo, hvalisavost – skromnost, glupost – promućurnost, na kraju krajeva i Ford – Chevy) fali motivacije. Primer je i karikaturalno zli upravnik zatvora (Yoakam), a naročito zaplet sa britanskim magnatom energijskih pića (MacFarlane), sponzorom NASCAR tima i nekom vrstom dežurnog kretenoidnog negativca. Čak se i kćerkinom izboru za malu miss posvećuje suviše vremena. Jasno je da Soderbergh time pokušava da oslika dubinsku sliku te dobrohotne, gostoljubive i u svojoj blentavosti simpatične ruralne Amerike, ali ih je naprosto previše i to opterećuje film.

    Taj problem izvire iz scenarija i možda ga ne bi bilo pošteno pripisivati Soderberghu kao reditelju. Štos je, međutim, u tome što je potpisana scenaristkinja Rebecca Blunt očito fiktivna osoba iza koje se neko krije. Postoje razne teorije ko bi to mogao biti, a najsmislenijih nekoliko vode nazad do Soderbergha i njegovog okruženja. Reditelj se već tradicionalno potpisuje pseudonimima kao montažer i direktor fotografije, pa zašto ne bi i kao scenarista. A ako to nije on sam, onda je sasvim moguće da je u pitanju njegova sadašnja supruga Jules Asner ili, pak, bivša Betsy Brantley, a sasvim je moguće da je u tome prste i imao i Channing Tatum. Svi su oni vezani za južnjački milje, pa nisu nemoguće opcije. No, osoba potpisana kao Rebecca Blunt, ko god to bio, napisala je scenario u kojem je meandriranje koliko-toliko pokriveno sa osećajem za doziranje, što je Soderbergh nastavio sa svojom režijom. Gospođice Blunt, dobrodošli u Hollywood, gospodine Soderbergh, dobrodošli nazad!

    0 0
  • 09/27/17--00:00: Kidnap
  • kritika originalno objavljena na DOP-u:
    Ne sećam se ni naslova, ni većine detalja, ni glumaca, ali se vrlo dobro sećam jednog filma koji sam ležerno gledao jedne besane noći pre desetak godina. Odnosno, sećam se njegove premise da su neki tinejdžeri tokom noćne vožnje bahato i nepažljivo zeznuli nekog kamiondžiju, pa ih on kroz ceo film juri da ih pregazi svojom grdosijom (beše li to Mack ili Kenworth) i svaki put kad pomisle da su ga se otresli ili da su ga temeljno upokojili, eto njega opet. Takva blesava premisa je prolazila jedino u B produkciji i u “direct to video” varijanti, a film je iz 80-ih ili ranih 90-ih i sjajno je poslužio svojoj svrsi: gledanju pa makar iz razloga da saznamo šta će se novo blesavo dogoditi. Čak je i “grobarski” termin na televiziji prikladan, ovakva zabava ima smisla samo kad nemate ama baš ništa za raditi.


    Kidnapme je jako podsetio na taj film, što je samo po sebi jako loš znak. Samo loš znak bi bio kada bi me film podsetio na neki zapravo dobar i naterao da žudim za njim. A kada film gledaoca podseti na jedan komad trasha koji u poređenju s Kidnap izgleda kao kultni klasik, onda tu nešto opako ne štima. Nije stvar samo u konceptu jurnjave, pa ni u blentavosti zapleta koliko u krajnje nepromišljenim obratima i “deus ex machina” momentima. To što u Kidnapigra nekadašnja dobitnica Oscara (hit trenutka, ako mene pitate) Halle Berry, što je ona, usput, i producirala taj komad smeća i što tu pokazuje svoje glumačke limite nikako ne pomaže, naprotiv.
    Ohmygod! Ohmygod! Ohmygod!
    Već od samog početka, Kidnap je suptilan otprilike kao “sucker punch”, samo ni izbliza toliko delotvoran. Halle Berry igra izmučenu konobaricu Carlu koja je dovela svog sina Frankieja (Sage Correa) i kojoj smena nikako da stigne. Zalogajnica je, naravno, puna i barem jedna mušterija se ponaša kao karikatura šupčine. Naravno, Carla je samohrana majka, ali je toliko dobrodušna da svom sinu govori kako treba voleti tatinu novu devojku. Tokom posete zabavnom parku i igre Marco-Polo, Carli zazvoni telefon, zove je advokat da joj javi da njen špuak od bivšeg muža želi puno starateljstvo nad malim jer, eto, ima novaca.

    I tada, u bukvalno 20 sekundi telefonskog razgovora, dešava se naslovna otmica. Počinitelj je debela u rite obučena baba (Chris McGinn) koja je dečaka odvela u stereotipni 30-ak godina stari Mustang i odvezla se u punom gasu. Nemajući kuda i usput ispustivši telefon (jer drugačije ne bi bilo filma), Carla seda za volan svog sumnjivo novog mini-vana i upušta se u poteru koja zauzima veći deo filma, sve do idiotskog raspleta kojem prethode još idiotskiji obrati. O onim patetičnim fotografijama na kraju ne vredi ni trošiti reči. Naša protagonistkinja je mogla okončati poteru još u prvih deset minuta iste, ali valja nabiti minutažu.

    Bar da je ta jurnjava spektakularna i zanimljiva, pa da znamo čemu sve ostalo mučenje. Ima slovima i brojevima jedna sekvnca koja tako nešto opravdava u kojem Carla izbacuje debelu “white trash” krmaču iz auta u pokretu tako što kao prava “soccer mom” u nastajanju zna gde su ručke za obaranje sedišta, a gde za otvaranje kliznih vrata. Ostaje misterija ko taj auto vozi za to vreme, ali vredelo je. Ostatak vremena imamo prilike gledati Carlu kako donosi jednu glupavu odluku za drugom i kako joj se osećaj za moral pomera kako prolazi vreme (potpuno krivo, ako je ovo pohvala materinstvu kao takvom, onda bi njene barijere popustile odmah, s punim pravom), odnosno Halle Berry kako nam naglas govori ono što i sami vidimo uz gomilu krupnih kadrova njenih očiju koje kao da su podnele ko zna koliko kafe i meta-amfetamina.
    luuuuda od droge
    To što sve što liči na akciju bude smuljano zapravo i ne treba da čudi, reditelj Luis Prieto je u svojoj karijeri već potpisao onaj besmisleni britanski “remake” Pushera, pa se od njega nemamo čemu nadati. Scenarista-početnik koji krije svoje prezime vrlo glasno govori ili o kvalitetu svog dela ili o kreativnoj kontroli koju (ni)je imao. Scenario je debilana i tu nema zbora, potpuno je svejedno ko je kriv za nju: svi likovi su kartonski (što je možda simpatično za “white trash” negativce, ali šta ćemo sa njihovom motivacijom), svaka tačka zapleta prigodna i naivna, svaki unutarnji monolog protagonistkinje potpuno nepotreban. Čak nije ni neka velika misterija otkud ime poput Halle Berry (neovisno o njenim glumačkim mogućnostima) u takvom projektu: kako je to već demonstrirala sa The Call, glumica očito jako voli da je sama u kadru. Jedino što je ovde zapanjujuće je budžet od preko 20 miliona dolara. Sa tim novcem se moglo i puno više i puno lepše.

    Ni u jednom trenutku, međutim, nisam rekao da je Kidnap apsolutno nevredan gledanja (premda je čudno otkud u bilo kakvoj distribuciji, a ne odmah na VOD tržištu). Ima tu jedan kvalitet zabave, one ironične, čak i sarkastične, ako već isključimo morbidnost. Čak je zanimljivo to što niko od ekipe nije pogodio nijedan ton i što apsolutno ništa nije urađeno kako treba, a na gledaocu je da se pita ko će sledeći zeznuti i šta će zeznuti. Donosi li to iskupljenje za svu onu lenjost i lošost? Niti ne, samo ga diže sa apsolutnog dna.

    0 0
  • 09/30/17--14:30: Lista - Septembar 2017.
  • Ukupno pogledanih:
    Prvi put pogledanih:
    Najbolji utisak:
    Najlošiji utisak:

    * ponovno gledanje
    objavljenje kritike su aktivni linkovi

    datum izvor Naslov na Engleskom / Originalni naslov (Reditelj, godina) - ocena

    03.09. festival Liberation Day (Morten Traavik, Ugis Olte, 2016) - 7/10
    04.09. video The Last Face (Sean Penn, 2016) - 1/10
    05.09. kino Atomic Blonde (David Leitch, 2017) - 5/10
    06.09. kino Chuck (Phillipe Falardeau, 2016) - 8/10
    06.09. video The Drowning (Bette Gordon, 2016) - 4/10
    10.09. festival 3 Women (or Waking Up from My Bosnian Dream) (Sergio Flores Thorija, 2017) - 3/10
    10.09. video K-Shop (Dan Pringle, 2016) - 5/10
    11.09. kino American Made (Doug Liman, 2017) - 7/10
    11.09 video The Belko Experiment (Greg McLean, 2016) - 4/10
    13.09. kino The Hitman's Bodyguard (Patrick Hughes, 2017) - 6/10
    17.09. video The Hippopotamus (John Jencks, 2017) - 8/10
    17.09. video 2:22 (Paul Currie, 2017) - 3/10
    17.09. video Punching Henry (Gregori Viens, 2016) - 7/10
    18.09. kino Logan Lucky (Steven Soderbergh, 2017) - 8/10
    19.09. festival Men Don't Cry / Muškarci ne plaču (Alen Drljević, 2017) - 9/10
    *19.09. video Rocky (John G. Avildsen, 1976) - 9/10
    20.09. video Kidnap (Luis Prieto, 2017) - 3/10
    *22.09. video Iron Man (Jon Favreau, 2008) - 7/10
    24.09. video The Levelling (Hope Dickson Leach, 2016) - 7/10
    25.09. kino Kingsman: The Golden Circle (Matthew Vaughn, 2017) - 5/10
    25.09. video Okja (Bong Joon Ho, 2017) - 6/10
    27.09. kino The Big Sick (Michael Showalter, 2017) - 8/10
    28.09. video The Bad Batch (Ana Lilly Amirpour, 2016) - 6/10




    0 0

    One can never go too wrong with Argentinian cinema. And by that, I do not mean some heavy art house and festival stuff. I am talking about the films you could and should see in a regular movie theatre: genre films, crime and political thrillers. Because Argentinian culture and especially cinema is a stellar example of symbiosis of European and American influences. Think of modern classics like Nine Queens, Oscar-winning The Secret in Their Eyes, Ashes of Paradise or even Pablo Trapero’sCarancho and The Clan. Also, one can never go wrong at all with Ricardo Darin in any role. An underdog investigator obsessed with a murder case and entangled in high politics in The Secret in Their Eyes, a cynical shop keeper in Chinese Take-Out, a con artist in Nine Queens or a dying actor in Truman, he can make a memorable part out of pretty much any given material.

    While not the best Argentinian thriller ever, Martin Hodara’sBlack Snow serves as more than decent hour and half of fun. It is a backwoods noir developed around a family mystery, shot on various locations in Patagonia, visually interesting and tense, with several prominent, even great actors in the cast. Darin is there. Another star of Argentinian genre cinema, Leonardo Sbaraglia, is also there. The legendary Federico Luppi has a supporting part. And the rising star of European cinema, the nomadic Laia Costa (best known for the title role in German one-take extravaganza Victoria) has her premiere in Argentina.

    Marcos (Sbaraglia) comes back to Patagonia from Spain with his young and pregnant wife Laura (Costa) to bury his father. The father’s last wish is to find his eternal peace next to his son Juan who died as child, as seen in the opening scene. The land and the house deep in snow-covered mountains now belongs to Marcos’ elder brother Salvador (Darin), with whom Marcos and the in and out of mental institutions sister Sabrina (Dolores Fonzi) are not on speaking terms. There is also an issue of selling the land to a Canadian mining corporation for a large sum of money presented by an old family friend Sepia (Luppi), which Salvador declined in anger. Will Marcos, with Laura’s help, get to an agreement with his brother? What exactly happened to Juan? Will the tragedy in the past come to life in the present?

    Plot-wise, Black Snow is a bit predictable, since some of the points and twists are staple diet for the genre, so there is no real element of surprise. The biggest problem is with its final twist that is too randomly convenient. But Hodara does well with the tempo, the atmosphere, the tension and especially with the visuals, showing the nature that is magnificent, dangerous and somewhat dirty under the surface covered with pure white snow, constantly reminding us of the hardships of the mountain life.


    But essentially, Black Snow is an actors’ piece and Hodara should be praised for perfect casting. Leonardo Sbaraglia has some of the worldly charm as Marcos, but there is also something dark with him. Laia Costa brings the tactility and once again shows the star potential. Oddly, the biggest surprise is Ricardo Darin, who takes his versatility to another level. His characters were very different, but most of them were extremely verbal. In Black Snow he plays a laconic, almost silent, but menacing wild man and he doesn’t miss a spot. Once again, great job.

    0 0
  • 10/02/17--00:00: Kingsman: The Golden Circle
  • kritika originalno objavljena na Monitoru
    2017.
    režija: Matthew Vaughn
    scenario: Matthew Vaughn, Jane Goldman (prema stripu Marka Millara i Davea Gibbonsa)
    uloge: Taron Egerton, Colin Firth, Mark Strong, Julianne Moore, Jeff Bridges, Channing Tatum, Pedro Pascal, Halle Berry, Bruce Greenwood, Emily Watson, Edward Holcroft, Hanna Alström, Michael Gambon, Poppy Delevingne, Elton John

    I pored kontroverze koju je izazvao i nekih loših, možda čak i zlonamernih kritika koje su filmu zamerale fetišizaciju klinički preciznog nasilja, političko desničarenje od rasizma do mizoginije i nazad, originalni Kingsman je postao hit preko noći jer je na filmskom nivou pogodio “ono nešto”. Iako u suštini “origins story”, ovaj film je uspostavio svoj svet koji je istovremeno i “bondovski” i “post-bondovski”, u kojem krojačka radnja služi kao paravan za super-tajnu organizaciju, te sistem zgodnih referenci na sve i svašta u žanru špijunskog filma, uključujući i “engleziranje” tipično za kultnu seriju The Avengers, a da je opet bio sasvim svež i zanimljiv kao samostalni film. Kako u savremenom Hollywoodu svaki hit mora dobiti nastavak, a možda i celu franšizu koja će od fanova iscediti poslednji dolar, tako smo dobili The Golden Circle.


    Logika kojom se producenti i autori nastavaka najčešće vode je da svaki novi nastavak preproduciranog, glasnog, napetog i spektakularnog akcionog filma mora biti još isproduciraniji, glasniji i spektakularniji, ako je moguće sa još više velikih zvezda na špici. Još više istoga najčešće nije dobra ideja osim za “trailer”, jer suština nekog filma najčešće nije ni u produkcionom dizajnu, ni u efektima, pa čak ni u akciji i nasilju, već u duhu koji često nije moguće ponoviti. Za originalni Kingsmanje to bila stalna referenca na Bond filmove koja je lukavo i vešto balansirala između posvete i parodije. U slučaju nastavka se ta bit izgubila, pa umesto posvete i parodije (koja više ne može biti efikasna jer je očekujemo), dobijamo kopiju nekog od Bond filmova i to nekog od blesavijih.
    To je jasno već od samog početka i one preproducirane “bondovske” jurnjave kroz London i tučnjave u taksiju koja je duga i elaborirana, ali će gledatelje ostaviti u principu ravnodušnima: nekako su morali otvoriti film, pa neka to bude tako. Akteri su junak prošlog filma Eggsy (Egerton) i otpali agent Charlie (Holcroft), ako ga se iko još seća, koji je u međuvremenu dobio robotsku protezu umesto ruke i počeo da radi za negativce.

    Onda se upoznajemo sa glavnim negativcem, odnosno negativkom Poppy (Moore), monopolistkinjom na globalnom tržištu droge koja se od sveta skriva u džungli, odnosno u retro-futurističkom tematskom parku iz 50-ih, posao vodi iz zalogajnice, od svojih neprijatelja pravi hamburgere, njen posed izvana čuvaju bilmezi u “college” jaknama, a iznutra dva robo-psa, dok svoje službenike žigoše čistim zlatom u robotiziranom salonu lepote. A inače, otela je Eltona Johna kojeg tera da je svaku noć zabavlja.

    Ona će iz neznanih pobuda hakirati Kingsman i pobiti sve aktivne agente izuzev Eggsyja koji je bio na večeri kod roditelja svoje devojke Tilde (Alström), švedske princeze koja ga je u prethodnom filmu “nagradila” analnim seksom, te kompjuteraša kodnog imena Merlin (Strong). Njih dvojica će pokrenuti “protokol za krizne situacije”, koji će ih uputiti na njihove američke “rođake”, organizaciju Statesman čiji je paravan distilerija alkoholnih pića. Tu na scenu stupaju agenti Tequila (Tatum), Whiskey (Pedro Pascal koji jako liči na mladog Burta Reynoldsa), kompjuterašica Ginger Ale (Berry) i šef organizacije Champaigne zvani Champ (Bridges). Oni će zajedno spasavati svet od zaumne “kitsch bitch” kraljice droge i njene zaumne zavere koja ima za cilj legalizaciju droge, sa sve porezima i regulacijom, te od idiotske reakcije američkog predsednika (Greenwood) koji kanalizira Bushovu tupost i Trumpovu aroganciju... A, da, i pokojni Harry, odnosno Gallahad (Firth), upucan u glavu u prethodnom filmu se vraća kao leptirdžija koji pati od amnezije...
    Da, novi Kingsman je vrlo bučan i solidno nasilan film koji leti na sve strane i kojem treba barem sat vremena da nas upozna sa svojim likovima i njihovim odnosima. Dotle ćemo verovatno izgubiti strpljenje, ali film traje bezmalo dva i po sata uglavnom reciklirajući štoseve iz prethodnog dela i donoseći vrlo malo novoga u celu priču. Likovi iz Statesmana će verovatno smisao dobiti u novom nastavku, ovako smo ih samo upoznali, a skupi hollywoodski glumci su uglavnom imali produžene cameo-uloge. Takođe, dinamika između Harryja i Eggsyja se netragom izgubila, a neka nova se nije pojavila da je zameni.

    Problema imamo i sa negativcem koji je svakako korak unazad od onog eko-ludaka kojeg tumači Samuel L. Jackson kojem takve uloge prirodno stoje. Ovde je glumica kalibra Julianne Moore svedena na lažni osmeh i biznis-priču, te izlive lažnog gostoprimstva i otvorene, karikaturalne psihopatije. Ona je glumica prevelikog kalibra za tako nešto i čak ju je pomalo mučno gledati kako preglumljivanjem pokušava da izdigne loše napisan lik čija je motivacija za mere koje preduzima ili nepostojeća ili posvađana sa elementarnom logikom. Invalid podignut na nivo kiborga kao “henchmen” je štos još iz prvog filma, ovde nepotrebno recikliran, a robo-psi su simpatičan dodatak, ali ne više od toga.
    U nevolji smo i sa sub-tekstom filma koji je ovde prilično otvoreno desničarski i mizogin. Prethodni film je to barem koliko-toliko vešto maskirao dozom budalastosti, pa je to još i moglo da prođe. Ovde je mizoginija barem opravdana onim CGI kadrom kako mikro-čip za praćenje putuje kroz vaginu u krvotok, dok je politička agenda protiv “devijanata”, u ovom slučaju narkomana otvorena, uz “product placement” konzervativne televizije Fox. To što je hibrid Busha i Trumpa ismejan ostaje slaba uteha. Naprosto, ostatak materijala nije dovoljno smešan i provokativan na drugi način da ovako nešto pokrije, bilo da se radi o agitaciji ili da su reditelj Vaughn, producentska kuća Fox i društvo hteli opet podići prašinu kao i u prvom delu.

    To ne znači da je novi Kingsman kompletno za bacanje, daleko od toga. Akcione sekvence izgledaju lepo i znalački su režirane, Taron Egerton uživa u ulozi koja bi od njega mogla napraviti veliku glumačku zvezdu, Mark Strong opet dokazuje svoju glumačku klasu i versatilnost, a i zabeleženo je par trenutaka čiste komične inspiracije. Svakako bi u Hollywoodu mogli porazmisliti da se na neko vreme ostave muzike Johna Denvera, jer su ga ove godine eksploatirali do iznemoglosti. Ovde to ima nekog šmeka, bilo da se radi o ničim izazvanoj “San Remo” orkestraciji jedne pesme ili dodatnoj konverziji od country-popa do westerna druge koja služi kao podloga za tuču i obračun. A inače, ko bi rekao da će Elton John spasiti dan i biti zadužen za gro smehova u filmu? Ako i sve drugo ne štima, njega makar morate videti.

    0 0
  • 10/04/17--00:00: The Big Sick
  • kritika originalno objavljena na DOP-u
    Delovi od kojih je The Big Sick sastavljen čine se kao bezbroj puta reciklirane tačke zapleta ljubavnih filmova u rasponu od romantične komedije do melodrame. Imamo dvoje zaljubljenih mladih ljudi koji su onako slatkasto filmski nespretni. Imamo njihove različite etnicitete, kulture u kojima su odrasli i porodične situacije kao potencijalnu tačku pucanja. Jedan od njih je stand-up komičar, pa imamo i izvesni meta-nivo, odnosno ispitivanje stanja stvari u savremenoj komediji. Na kraju krajeva, imamo i fizičku bolest kao katalizator jednog dela radnje i potencijalnu promenu tona od razgaljujućeg do dramatičnog. Skoro da se gledalac zapita kako to da je baš ovaj film sastavljen skoro isključivo od žanrovskih klišea pokupio “hype” sjajnih kritika na Sundance festivalu.


    Kumail Nanjiani, zvezda serije Sillicon Valley, igra fiktivnu verziju samog sebe s početka karijere. On sa mnoštvom kolega nastupa u jednom komičarskom klubu često bazirajući svoj show na svom pakistanskom poreklu i delimičnoj integraciji svojih roditelja u američki stil života sve očekujući veliki proboj, dok u slobodno vreme tezgari kao vozač Ubera (radnja je pomerena desetak godina unapred). Na jednom od svojih nastupa će upoznati Emily (Zoe Kazan) koja je dobacivanjem ometala njegov nastup i njih dvoje će se nakon početnog opiranja (jer kome još treba veza u modernom svetu) ludo zaljubiti jedno u drugo.
    Problem je, međutim, što Kumailovi roditelji, otac (bollywoodska zvezda Anupam Kher) ne toliko, ali majka (Zenobia Schroff) zato iz sve snage insistira na tradicionalnim pakistanskim vrednostima koje uključuju i ugovoren brak, pa zato Kumailu kao slučajno “namešta” poznanstva sa otprilike svakom mladom Pakistankom u Čikagu. Njegov brat Naveed (Adeel Akhtar) je pristao, pa se ni on, valjda, ne može opirati večno. Oni bi nekako podneli to što im se sin umesto advokaturom bavi nečim tako blesavim kao što je komedija, ali mora biti makar dobar musliman i oženiti finu pakistansku curu. On se, naravno, opire koliko može, ali pokušava da održi mir tako što se paravi da poštuje nametnutu formu.

    To sve njegovu vezu sa Emily čini nemogućom, naročito sa njegovim sve čudnijim izgovorima zašto on ne želi upoznati njene roditelje i zašto ne želi da ona upozna njegove. Njih dvoje će u jednom trenutku raskinuti vezu, ali obrat će se dogoditi kada se Emily razboli od misteriozne infekcije, pa završi u medicinski induciranoj komi dok doktori ne shvate u čemu je problem i kako to tretirati. Kako se niko od njenih prijatelja sa studija ne može da je posećuje, taj “teret” pada na Kumaila, barem dok ne dođu njeni roditelji (Holly Hunter i Ray Romano), što će uneti jednu novu perspektivu u Kumailov život i pomoći mu da raščisti neke stvari sam sa sobom.

    “Happy end” koji će uslediti nije nužno spoiler, budući da su autori scenarija sam Kumail Nanjiani i njegova tadašnja cura, a sadašnja supruga Emily V. Gordon, što će biti začinjeno njihovim stvarnim fotografijama njih dvoje. I prvi plus koji The Big Sickdobija je onaj za iskrenost i ogoljenost, iako su pojedine epizode u toj istinitoj priči malo dosoljene i popaprene. Naprosto, na jedan način gledamo na romantične priče iz filmova, a na sasvim drugi na one iz života.
    Druga stvar koja se mora priznati je svojevrsna gracioznost u čestoj promeni tonova u filmu. Jer čak i kad mora negovati svoju devojku u komi i nalaziti se sa njenim roditeljima, Kumail svejedno nastupa kao komičar i mora biti duhovit. Uostalom, nije li to njegova svakodneva odbrana i od nametljivih roditelja i od sredine koja ne mora biti uvek prijateljski nastrojena prema njemu. Michael Showalter to postiže svojom sigurnom, gotovo neprimetnom režijom, pružajući glumcima priliku da zablistaju kako u komičnim, tako i u ozbiljnijim, dramskim segmentima.

    To se pre svega odnosi na Zoe Kazan čije prisustvo nije moguće tek tako zanemariti, bez obzira na to što dobar deo filma praktički leži nepomično. Holly Hunter još uvek ima onu suludu južnjačku energiju kakvu pamtimo, a Ray Romano briljira u low-key momentima neplaniranog humora. Indijsko-pakistanski deo glumačke postave koji igra Kumailovu familiju ipak unosi dovoljno topline da njihovi likovi ne budu stereotipi.

    Ima i par stvari koje, međutim, ne štimaju toliko dobro. Jedna od njih je sam Kumail Nanjiani kao glumac. On je vrlo dobar komičar i u scenama sa tim predznakom briljira, ali kao dramski glumac ne uspeva da posegne dovoljno duboko. Ispostavilo se da je varijacija na samog sebe, tako pametno napisan lik, ipak malo prekompleksan za raspon koji Nanjiani ima kao glumac. Drugi problem je inherentan producentu filma Juddu Apatowu, a to je njegovo potpisno razvlačenje minutaže. To se ne oseti u prvih 45 minuta filma, ali od sredine prema kraju ponavljanje istoga postaje sve primetnije. Ovakvom filmu, iskrenom, u suštini dobrom i svakako vrednom gledanja nije potreban format od dva sata da bismo ga shvatili ozbiljno.  

older | 1 | .... | 52 | 53 | (Page 54) | 55 | 56 | .... | 66 | newer