Quantcast
Channel: nije više Film na dan
Viewing all 2301 articles
Browse latest View live

Brimstone

0
0


2016.
scenario i režija: Martin Koolhoven
uloge: Dakota Fanning, Guy Pearce, Emilia Jones, Kit Harrington, Carice van Houten, Paul Anderson, William Houston, Carla Juri, Vera Vitali

Moramo priznati, Brimstoneje ambiciozan projekat, kao dno bunara crna i brutalna misterija smeštena u graničarsko-western okruženje sa religioznim pod-tonovima i strukturirana u četiri poglavlja nazvanih po biblijskim knjigama sa retrospektivnom konstrukcijom i u trajanju od skoro dva i po sata. U pitanju je široka koprodukcija evropskih fondova i američkih producentskih kuća sa internacionalnom glumačkom postavom snimljena na lokacijama u nekoliko evropskih zemalja, od Španije do Austrije i Mađarske koje vešto simuliraju različite western pejzaže i zbog toga izuzetno vizuelno dojmljiva.

Nije čak ni problematično što je osetno ambicija veća od autorskog umeća holandskog reditelja Martina Koolhovena u njegovom internacionalnom debiju. Koolhoven, iako nije ni Tarantino (kao prvo autorsko ime savremenih brutalnih westerna) ni, recimo, Leone (kojeg Tarantino obilato citira u svoja poslednja dva filma), pa čak ni Verhoeven (da američkoj publici proda ono što ona očekuje i ispod toga isfura svoju poentu ili provokaciju), ipak je zanatski i drugačije pismen autor koji, uz određene nedostatke, zna ispričati priču. Problem je u tome što je njegov stav istovremeno moralno dubiozan i propovednički nadobudan, pa sva krv, nasilje, fizička i moralna gadost prizora u najboljem slučaju služe kao šok radi šoka, dok su u najgorem neka vrsta terapije i iživljavanje prilično bolesnih atavizama.

Priča počinje poglavljem nazvanim Otkrovenje u kojem se nema seoska babica Liz (Fanning) nakon hrabre odluke koju je donela sukobljava sa novim, fundamentalistički nastrojenim sveštenikom (Pearce). Jasno, tu nije reč samo o religijskim uverenjima, pa čak ni o manipulaciji uperenoj prema pastvi jer popove metode borbe i kazne ukazuju na vrlo lične motive i razmirice.

Nakon otvorenog kraja skačemo na drugo poglavlje, Izlazak, koje počinje sa tinejdžerkom Joannom (Jones) koja se onesvešćuje u pustinji da bi bila pokupljena od strane migranata i prodata u belo roblje Franku (Anderson) vlasniku kupleraja zvanog Pakao u pustinjskom, rudarskom gradiću. Frank svojim posedom vlada gvozdenom rukom, a gradom uz pomoć svog brata šerifa i pravila su jasna i tržišna. Kada se nakon serije brutalnosti sa sporednim likovima kojima naša Joanna svedoči pojavljuje sveštenik iz prve priče, postaje nam jasno kako je ona postala Liz i kako je zanemela.

Treća priča, Postanje, vodi nas još dalje u prošlost, u naseobinu holandskih religioznih migranata kojom upravlja isti sveštenik koji se fizički iživljava na submisivnoj ženi (van Houten) spremajući se da seksualno zlostavlja vlastitu kćer, trinaestogodišnju Joannu, sve pravdajući iskrivljenim i iz konteksta istrgnutim citatima iz Biblije. Međutim, pojava bandita (Harrington) koji utočište pronalazi u njihovoj štali uticaće na to da se Joanna usprotivi ocu i postavi za sebe.

Ako zaboravimo na fetišizaciju nasilja kojoj Koolhoven pribegava, ova tri poglavlja sama za sebe možemo tumačiti kao šokantan triptih o mizoginiji sa feminističkom potkom o tome kako su religija, kapitalizam i porodica psihološki i fizički zatvor za ženu i ubitačne okolnosti za njenu samostalnost. Međutim, četvrta priča, zgodno nazvana Osveta, koja se vremenski nastavlja na prvu, a naročito njen kraj u potpunosti ruše takvu mogućnost. Ne samo da je Koolhovenov ton propovednički i religiozan na liniji zakopčanog holandskog protestantizma (doduše osuđujući prema fundamentalističkom sektašenju), nego on prema popu i njegovim postupcima pokazuje ne baš zgodnu dozu razumevanja, što ceo film čini moralno škakljivim.

To možda ne bi bio problem da je Brimstonenekakav maestralno urađen film, ali on to nije. U tom smislu, sve ono što vidimo, dakle, sakaćenje, silovanje, klanje stoke i ljudi, treba izdržati (bez ikakve indikacije užitka) u nimalo prijateljskom formatu i trajanju. Tu utehu ne pružaju ni prilično poznati i provereni glumci s obe strane Atlantika jer im iskrzana priča ne dozvoljava da likove razviju na pratljiv i smislen način. Dakota Fanning je prilično ekspresivna u svom nemom izdanju, Emilia Jones ide na efekat uništene nevinosti, a Guy Pearce za svoju zlokobnu pojavu koristi i neku svoju verziju holandskog akcenta koja može i ne mora biti tačna, ali svejedno deluje kao “gimmick”. U konačnici, Brimstoneće zaintrigirati, ali neće doneti ništa prijatno, a za svrhu onog neprijatnog jednostavno nije dovoljno pametan film.

Allied

0
0
2016.
režija: Robert Zemeckis
scenario: Steven Knight
uloge: Brad Pitt, Marion Cotillard, August Deihl, Jared Harris, Lizzy Caplan, Simon McBurney, Matthew Goode, Thierry Fremont

Prašina koja se digla oko filma Allied je degutantna, ali to valjda ide sa tabloidizacijom i trivijalizacijom medija kao takvih. Priča o navodnoj tajnoj romansi između Brada Pitta i Marion Cotillard je brzo poreknuta od strane glumaca, a ubrzo su i trač-mediji spustili loptu. Francuska glumica nije sklona takvim ekscesima, ali njen američki kolega jeste, uostalom ne bi mu bilo prvi put da zameni svoju životnu partnerku sa onom koju je upravo upoznao na setu, pa je i nekako logično da se mediji zagreju i tamo gde nema vatre.


To povlačenje po medijima možda drži ime filma u kratkoročnoj memoriji prosečnog konzumenta informacija, pa mu tako radi i nekakav marketing, ali nisam siguran koliko je to produktivno. O samom filmu se, naime, u tim napisima nije govorilo ništa drugo nego da je u pitanju ljubavna priča smeštena u doba Drugog svetskog rata. Alliedje ipak mnogo više od toga, film zanimljiv za analizu po mnogim pitanjima, od talenta ispred i iza kamere, pa do prilično unikatnog iako ne uvek uspešnog spoja između retro ideja i modernih tehnologija.
Zemeckis je reditelj sa stilom, što demonstrira već u prvoj sceni padobranca koji se lagano spušta u pustinju. Njega, ime mu je Max Vatan i kanadski je obaveštajac / paravojnik, igra Brad Pitt. Max uspeva da bude savršeno kamufliran, a opet elegentan, što je nužno za misiju atentata na nemačkog ambasadora u okupiranom Maroku u jeku afričke kampanje 1942. godine. Na misiji će mu pomoći jednako elegantna pripadnica francuskog pokreta otpora, Marianne Beausejour (Cotillard) koju prvi put vidimo par scena dalje u fantastičnoj ljubičastoj haljini u ne manje impresivnom enterijeru finog restorana. Njih dvoje za potrebe misije glume brak, a Brad Pitt sa svojim anti-talentom za jezike pokušava da se proda kao Parižanin.

Već u prvih nekoliko minuta filma Zemeckis je pokušao da se referira na tri filma. Prva i osnovna ideja mu je bila napraviti ratni film sa špijunažom, ljubavlju, moralnim dilemama i nemalo melodrame, i prva asocijacija na to je legendarna Casablanca. Ne uspeva mu u potpunosti i pored nešto snimanja na lokacijama i verno rekreirane scenografije, ali vremena su se promenila. To i nije nužno loše jer je moderni Hollywood liberalniji i prema seksu i prema psovanju, što će Zemeckis iskoristiti u jednoj umerenoj meri.

Kad smo kod Pitta, druga asocijacija, možda ne potpuno isplanirana, je svakako Tarantinov ratno-eksploatacijski film Inglorious Basterds. Pitt je ovde možda elegantan i coolerski nezainteresovan, ali njegov ponekad “nahovani” francuski je tek za nijansu bolji od zavidnog (ne)znanja italijanskog koje demonstrira u dve antologijske scene kod Tarantina. Marion Cotillard koja mu je bila “coach” je svakako bolja glumica nego što je učiteljica jezika / akcenta. Opet, kad smo kod seksa i hemije, nije preterano čudno da se podigla medijska prašina, iako su glumci profesionalci i vrlo dobro znaju odigrati strast, ali situacija i sa zapletom i sa pozicioniranjem likova pomalo podseća na Pitta i njegovu bivšu suprugu u njihovom prvom zajedničkom filmu Mr and Mrs Smith, dok se replika o brakovima sklopljenim na terenu može meta-filmski preneti i na brakove sklopljene na snimanju, čemu je Pitt i inače sklon.
Bilo kako bilo, fiktivni brak (u filmu, naravno) postaje pravi, začinjen slatkom kćerkicom rođenom pod bombama u Londonu. Tu opet imamo komad kreativne istorije (u marokanskom poglavlju je više na snazi bila kreativna geografija: Casablanca nije ni blizu nekih peščanih dina), naleti tih razmera su do 1943. već bili prestali, ali prilika za dramu je neprocenjiva u inače usporenijem drugom činu koji se bavi njihovim (relativno) idiličnim životom u predgrađu dok je Max na kancelarijskoj dužnosti. U celom tom “settingu” ne vidim previše smisla u tome da Max ima i sestru koja je lezbejka (Caplan) i ne skida ruke sa svoje partnerke, osim možda šoka i poentiranja kako u ratnom haosu neke pojave koje bi inače bile dočekane na nož u konzervativnom društvu ipak prolaze ispod radara ma kako očite bile.

Film će, međutim, skrenuti potpuno u pravcu špijunskog trilera kada Maxu njegovi nadređeni i kontra-špijuni prenesu sumnju da je Marianne nacistički špijun koji njegove informacije prenosi neprijatelju. On joj mora poturiti lažnu poruku da je ona prenese, a ako to učini on je mora svojeručno likvidirati ili visiti na vešalima kao izdajnik. Njega neće samo uhvatiti paranoja, već i podela lojalnosti između žene koju voli i zemlje za koju se bori, a kraj koji nam je iskusni scenarista Steven Knight (Eastern Promises, Locke, serija Peaky Blinders) spremio deluje melodramatično i potpuno off, ali je zapravo vrlo logičan i radikalan je raskid sa praksom zašećerenih završetaka u ratnim melodramama.
Iz perspektive modernih filmova o Drugom svetskom ratu, Allieddeluje staromodno i naivno, što je donekle i bila namera autorskog dvojca. Brad Pitt možda nije frajer kao Humphrey Bogart, ali stari filmovi i njihovi glumci puno toga dobijaju i sa patinom vremena. Marion Cotillard je, međutim, savršeno sposobna odigrati ulogu kao diva iz klasičnog Hollywooda i eleganciji i misteriji dodati još i topline. Uz savršeni produkcijski dizajn, scenografiju i kostim, Allied prolazi kao posveta nekim boljim filmskim vremenima.

Problem je, međutim, što se sve to već preselilo na jedan drugi format i nestalo iz filmske umetnosti. Allied je, naime, savršeno moguće zamisliti kao kompjutersku avanturu sa redom akcije, redom infiltracije, redom logičkih zavrzlama i nekoliko misija koje treba ispuniti koje nisu nužno vojničke. U čisto akcionim scenama to posebno dolazi do izražaja sa kamerom koja naše junake hvata ili iza leđa, sa primerene distance i malko s visine, ili zgodno sa strane, kako je to već običaj u igricama.

Alliedje tako primer kompetentnog odglumljenog, zanatski solidnog i impozantno dizajniranog filma koji dolazi toliko posle kraja proverbijalnog banketa da ne može ni zagolicati intelekt ni pobuditi dublje emocije.

A Film a Week - The Young Karl Marx / Le jeune Karl Marx

0
0
Contrary to his serious-as-heart-attack philosophical and economical scriptures, Karl Marx, at least in his youth years, was an interesting person. Being usually the smartest person in the room didn’t prevent him to be a drunken, irresponsible asshole, which makes him almost ideal subject of an insightful, informative, light-weight and fun to watch biopic as is the case with Raoul Peck’s (Lumumba, last year’s Oscar-nominated documentary I Am Not Your Negro) The Young Karl Marxthat covers the philosopher's years in Paris, Brussels and London.

“The atheist, socialist Jew”, as his wife half-seriously calls himself, Karl Marx (played by August Deihl of Inglorious Basterds, The Counterfeiters and Allied fame) tries to provide for his family in bubbling, post-Bonaparte Paris as a writer of thought-provoking articles in German and French journals. He and his “fallen” aristocratic wife Jenny von Westphalen (Vicki Kreipsof A Most Wanted Man) are living in relative poverty and their baby is constantly getting ill. Instead of exploring other career options, both of them frequent leftist political manifestations, getting in touch with political figures as anarchists Proudhon (played like a wise Zen-master by Olivier Gourmet), Bakunin and Weitling (Alexander Scheer).

There he also meets (for the second time, which is one of film’s punchline) young, boyishly good-looking and bourgeois well-behaved Friedrich Engels (Stefan Konarske), son of wealthy industrialist and already an author of the famous economical study The Condition of the Working Class in England. The bromance starts and the rest is history: the invention of “Scientific Socialism”, the transformation of The League of the Just into The League of Communists, and taking over the international workers movement.

The film has a considerable educational value. The script written by Peckand French veteran screenwriter Pascal Bonitzer uses the real letters two of the minds behind scientific, revolutionary socialism exchanged throughout the years as the primary source so the audience, especially the ones who haven’t wrestled with Marxism in high-school and college years, can see the real people behind the philosophy, social, economical and political theory. The level of mutual respect and commitment to the work from the duo is commendable and the fun they have theoreticising seems great.

Also, Peck and Bonitzer have a good eye for the details of the period, not just the visual details, but the complete atmosphere considering the class system, early form of liberal capitalism not squeamish towards the child labor and the constant threat of repression and surveillance. Some would say that nothing much has changed since, since nowadays capitalism is as brutal as the one from almost 200 years ago and new revolutions are being debated in caffes and apartments in vibrant, metropolitan cities.

The other qualities of the script are its witty dialogues and a strong level of self-consciousness that transforms into brilliant irony that pictures socialism either as a blind idealist or as a destructive fantasy cooked in the minds of upper classes. Having in mind the historical events following the intellectual adventurism of Marx, Engels and the rest of the bunch, it is fair to say that the prominent socialists maybe detested bourgeois sense of morality, but were first to accept the enemy’s goods and lifestyle as their own. The love for champaign is inherent, some would say.


The irony extends even to the meta-level, knowing that the director of this biopic is Raoul Peck, former Haitian minister of culture, and a political figure par excellence. It is safe to assume that it takes to be a “champaign socialist” to know one. Otherwise, his sense of directing is clear and lucid enough not to get in the way of an interesting material up until the very end destroyed by on the nose symbolism of Bob Dylan’sLike a Rolling Stoneand montage of the revolutionary events from the 20thcentury. There is no Stalin, Mao, Pol Pot or Honecker (if we want to stay on the grounds of German socialism), though.

The Monster

0
0
kritika originalno objavljena na Monitoru:
2016.
scenario i režija: Bryan Bertino
uloge: Zoe Kazan, Ella Ballentine, Aaron Douglas, Scott Speedman, Chris Webb

Zvuči kao kliše, isti onaj koji vidimo iz napeto namontiranog trailera: majka i kćerka u pokvarenom autu, u kišnoj noći na putu kroz šumu kojim skoro niko nikad ne ide. I napada ih monstrum. Tu su još sablasne uspavanke i navodno vesele dečije pesmice sa vintage snimaka da zvuče još sablasnije, ako je to ikako moguće. Međutim, The Monster je sve samo ne običan, “run of the mill” horor film.

Prvo, ime njegovog autora bi trebalo značiti nešto. Bryan Bertino nije neki štancer, već žanrovski inovator. Majstor režijskog zanata je svakako, a uz to i sposoban producent i vrlo siguran scenarist. Njegov film The Strangers (2008) dao je jedno novo, dublje i karakternije čitanje “home invasion” pod-žanra. Mockingbird(2014) je bio pokušaj da to isto učini sa “found footage” postupkom koji, uparen sa jeftinom varijantom psiho-trilera, nije u potpunosti uspeo. The Monster je, hm, “monster movie”, ali od one sorte u kojoj je manje reč o monstrumu i teroru koji isti čini, već o likovima koji nisu baš nevine žrtve.

Uostalom, nakon uvodne kartice teksta i naracije, radnja filma počinje upravo fokusom na likove i njihovu međusobnu dinamiku. Kathy (Kazan) je majka, alkoholičarka i gubitnica koja spava izvaljena na kauču sa kojeg je budi kćerka Lizzy (Ballentine), besna što majka nije ispoštovala dogovor čak ni kad im je poslednji zajednički dan. Naime, Lizzy će preći da živi kod oca i Kathy, ma koliko neodgovorna i sjebana bila, ne može sakriti nezadovoljstvo takvim razvojem događaja. Nakon svađe koja eskalira, na putu do tamo im se desi nesreća da udare u vuka koji se pojavio niotkuda i oštete auto. Monstrum se, pak, pojavljuje u zgodnim momentima kad na lice mesta dođe majstor i hitna pomoć.

Ključ priče se, pak, krije u “flashback” sekvencama zgodno raspoređenim po filmu. One se bave odnosom između majke i kćeri sa poentom da to što je Kathy starija i ima poziciju autoriteta ne znači da je zapravo odraslija od svoje kćeri, dok Lizzy, iako sticajem okolnosti prerano sazrela, nije nužno imuna na ispade besa i slične emocionalne reakcije. U tom odnosu snaga, naslovni monstrum je očito metafora koja jednako vešto gađa i pogađa neodgovorno roditeljstvo sa jedne strane i (pred-)tinejdžerski angst sa druge.

Neki slično ambiciozan, ali slabije izveden film bi skliznuo na jednu stranu i demonizirao jednu od njih dve, svejedno koju, ali ovde to nije slučaj. Uz detaljno napisane likove i sjajno vođenje iz rediteljske fotelje, Zoe Kazan i mlada Elle Ballentine uspevaju da iznesu odlične uloge potpuno van klišea. Za Zoe Kazan bi se moglo reći da je u The Monster odigrala svoju do sada najbolju ulogu u karijeri, dok u slučaju Elle Ballentine nije teško pretpostaviti da joj se smeši karijera. Još važnije od toga, njihova zajednička hemija je besprekorna i vrlo ubedljiva.

Što se monstruma tiče, osvežavajuće je to da nemamo kompjutersku kreaturu, već živog čoveka u kostimu koji se kreće sasvim prirodno. Takođe, i efikasnost sa kojom Bertino dozira njegovo pojavljivanje na ekranu je za svaku pohvalu. U filmu u suštini umerenog, skoro meditativnog tempa sa ispadima akcije i momentima prepada, monstrum čije nam je prisustvo poznato, ali ga ne vidimo uvek i svugde je više nego efektna pretnja.


Problem, međutim, predstavljaju one žanrovske konvencije kojih se Bertino drži i čak ih koristi kao strukturu na koju kači svoje intervencije. Jedan od primetnijih problema je nedorečenost u motivaciji: otkud monstrum baš tu na putu, zašto se baš njima dvema to događa, koja je njegova pozadinska priča? Drugi je generalno predvidljiva žanrovska dramaturgija koja, naročito prema kraju, vodi od jedne tipske akcione scene do druge. One su, doduše, urađene dobro, ali uplovljavanje nazad u sigurnu luku žanrovskih klišea je lagano razočaravajuće nakon podignutih očekivanja. Problem sa The Monster se svodi na to da je samo dobar film, ne i odličan, iako je to mogao biti.

London Town

0
0
2016.
režija: Derrick Borte
scenario: Matt Brown
uloge: Daniel Huttlestone, Dougray Scott, Natascha McElhone, Jonathan Rhys Meyers, Nell Williams

Punk po svojoj definiciji prezire nostalgiju kao koncept. Ovaj radikalni muzički i sub-kulturni pokret u prvi plan ističe (opravdani) bes zbog problema koji su prisutni ovde i sada, bez nade da je ikada bilo bolje, dok je i ono famozno “bolje sutra” takođe prilično eluzivan koncept. U tom smislu, nemoguće je ne primetiti svojevrsnu ironiju u konceptu filma London Town kao po definiciji nostalgične priče o odrastanju uz punk, The Clash i Joea Strummera.

Problem je samo u tome što reditelj Derrick Borte i scenarista Matt Brown koji je adaptirao scenario jednog nikad dovršenog filma kao da te ironije nisu svesni. U njihovu odbranu, London Town nije ni punk film, pa čak ni film o punku, koliko taj pravac koriste samo kao pozadinu, svojevrsni vremenski i sub-kulturni okvir, za univerzalnu priču o tome kako preko muzike i društva (u smislu škvadre) mladi čovek formira svoje stavove o društvu, državi, politici, klasi...

Pozitivno gledano, lokacije dosadnih, gejačkih londonskih predgrađa i centra prepunog smeća i napuštenih zgrada u koje su se uselili “ružni, prljavi i zli” punkeri koje se ritmično izmenjuju su zlata vredne. Isto važi i za po filmu fino rasute komadiće informacija o socijalnim tenzijama, konzervativnoj (kontra-)revoluciji, sukobima sa nacionalistima i neo-nacistima i drugim blagodetima “thatcherizma”. Zanimljiv, premda ne toliko inovativan detalj je i zamena rodnih uloga, pa tako majka (McElhone) neodgovorno ganja tripove dok otac (Scott) radi dva posla i brine se o dvoje dece, našem protagonisti Shayu (Huttlestone) i njegovoj mlađoj sestri.

Strummer (Jonathan Rhys Meyers koji je Elvisu i Bowieju dodao još jednu “rockstar” ulogu) i The Clash ipak nisu tako dobro prošli, odnosno potpuno su zamenjivi “deus ex machina” momenti humora i mudrosti. Ne bismo primetili ako bismo ih zamenili nekim drugim onovremenim idolima. Isto važi i za ostale elemente Shayevog odrastanja koji su prepuni klišea, od normalne tinejdžerske pobune, preko školskih nasilnika, do prvog ljubavisanja, razočaranja i mirenja sa misterioznom i zgodnom curom (Williams) koja ga od smotane “konzerve” pretvara u pravu malu barabu sa srcem na pravom mestu.


Nije to samo po sebi loše, ali nije ni ne znam kako dobro, pa se ovaj školski i generički filmić da pogledati delom i zbog simpatične muzičke pratnje. Problem je što se sa Strummerom kao inspiracijom moglo više, mnogo više. Uostalom, nije to ni isključivo stvar Strummera i The Clash: London Town ima i jedan “drag” momenat koji, ni uz suludo objašnjenje, ne zna doterati do kraja i na njemu profitirati. Pih pah!

Free Fire

0
0
kritika originalno objavljena na DOP-u:
Neko pametan, verovatno Godard, reče jednom prilikom da su za dobar film potrebna dva ključna sastojka: žena i pištolj. Usudio bih se pojednostaviti i preformulirati: potrebno je samo nasilje. Vatrenim, hladnim, priručnim oružjem ili šakama i nogama, sve ostalo je samo bonus, uključujući i ženu, a naročito opasnu, “badass” ženu sa pištoljem, sekirom ili makar ubilačkim karate-udarcem. Free Fire, američki debi britanskog kultnog žanrovskog reditelja Bena Wheatleya (Kill List, Sightseers, High-Rise) ima to i koš i još drugih stvari okačenih na “high concept” kostur od radnje što garantira jedno ili više vrlo zabavnih gledanja na velikom ili malom ekranu.


Tako imamo gomilu raznog oružja, od pušaka i pištolja do pajsera i šipki koji stupaju na scenu kad ponestane municije. “Igra” koju igraju nalikuje na “Capture The Flag”, s tim da je cilj fiksni telefon u kancelariji na galeriji napuštene fabričke hale, gde se radnja filma, centrirana oko kupoprodaje oružja koja je (naravno) pošla po zlu, odvija. Vreme radnje je kraj 70-ih što iz priče izbacuje mobilne telefone, a u nju vraća staru, dobru borbu na život i smrt, kičaste post-hippie kostime, “soundtrack” širokog zamaha, teško prevodiv onovremeni bostonski žargon i Crne Pantere, IRA-u, plaćenike, posrednike i uglađene, zapravo cviljave međunarodne švercere među akterima.
Wheatleyu prvoj trećini filma objašnjava ko je tu ko i zašto je zapravo tu, što je esencijalno kada je u pitanju raširena zvezdana glumačka postava. Chris (Cillian Murphy) kupuje jurišne puške za IRA-u. Frank (Michael Smiley) mu je lokalna gangsterska podrška na terenu, a Frankov drogirani zet Stevo (Sam Riley) i njegov retardirani ortak (Enzo Cilenti) su nešto između “brojnog stanja” i mamlaza da pretovare. Prodavci su južnoafrički dramoser i nesuđeni genije Vernon (Sharlto Copley u svom uobičajenom i skoro do savršenstva dovedenom psiho-modusu) i njegov kolega, bivši “Panter” Martin (Babou Ceesay), sa Gordonom (Noah Taylor) i Harryjem (Jack Reynor) kao “podrškom”. Posrednici su kicoš Ord (Armie Hammer u svojoj za sada životnoj ulozi) i zgodna, ali nimalo tupava i nesposobna Justine (“oscarovka” Brie Larson).

Kako to sa sranjima obično biva, njih umeju da zakuvaju i najpotrošniji pijuni. U ovom slučaju, to su Stevo i Harry koji imaju određene lične razmirice. Ostali će to oberučke prihvatiti nadajući se da će njihova strana na kraju ostati i sa novcima i sa ovcama, odnosno oružjem. To, naravno, ne znači da je posao od početka bio pošten, da Vernon nije pokušao da smulja nešto (ono šta je savršen primer scenarističke ekonomike i besprekorne interne logike) i da neko, ne znamo ni ko ni zašto, na lice mesta nije poslao snajperiste, dok policija sasvim zgodno kasni.

U pauzi napete akcije podvučene savršeno nervoznim pokretima kamere i paletom boja tipičnom za “period piece” trilere kojom dominiraju narandžasti i tirkizni tonovi, dolaziće i do pregovora i do dezertiranja i menjanja strana u obračunu, a bezbroj glupih ideja i očajničkih taktika biće oprobane od strane naših vrlih probisveta. Scenario koji Wheatley potpisuje sa svojom suprugom i kreativnom partnericom Amy Jump je pun i vrcavih dijaloga i humornih provokacija, što se nastavlja izborom muzike na “soundtracku”, naročito u slučaju country-pop balade Annie’s SongJohna Denvera koja se pojavljuje baš u najnezgodnijim trenucima.
Jasno, celi Free Fire je jedna velika posveta raznim žanrovskim autorima. Među njima možda centralno mesto zauzima Quentin Tarantino i njegovo niskobudžetno remek-delo Reservoir Dogs, što zbog “settinga”, što zbog ironijskog humora, što zbog iskopavanja standarda za muzičku podlogu, s tim da Wheatley to opet koristi samo kao polaznu tačku. Tako, što se muzike tiče, imamo odjeke i producenta Martina Scorsesea (pop-rock) i Johna Carpentera (elektronske teme), radikalno niskobudžetni pristup uz pojednostavljivanje koncepta u sećanje priziva EvansovThe Raid: Redemption, nađe se tu i nešto ironije i komične nesposobnosti kao u filmovima braće Coen, dok neobuzdano i često bespoentno nasilje posle kojeg ostaju potoci krvi svakako asocira na Peckinpaha u svojim najboljim danima.

Wheatleyni u tome ne odlazi predaleko, pa da od toga pravi društveno-političke izjave i provokacije. Čak ni nasilje nije fetišizirano, a “low-budget” odrednica je više stvar rasporeda ograničenih sredstava nego autorovog stila, premda Wheatleynije ni kukavica ni rasipnik. Ne, njegov je cilj, kao i uvek, napraviti dobar i zabavan film, ni manje ni više od toga. Napisan tako da nam pobudi zanimanje, režiran tako da održava napetost i obojen izvedbama vrlo interesantne skupine glumaca, Free Fireto svakako jeste.

Shut In

0
0
2016.
režija: Farren Blackburn
scenario: Christina Hodson
uloge: Naomi Watts, Oliver Platt, Jacob Tremblay, Charlie Heaton

Skoro da mi dođe žao filma Intruders, “home-invasion” horor-trilera razvijanog pod naslovom Shut In. Ne zato što je to dobar film, daleko od toga, u kritici za isti već napisah da je reč o neuspelom hibridu Panic Room i Saw serijala, već zato što mu je kršteno ime uzeo drugi naslov koji je od njega samo budžetski bogatiji, ali po kvalitetu još slabiji.

Dakle, džabe to što Europacorp. nakon trash-akcija prelazi na trash-trilere i trash-horore kada taj trash nije zabavan. I džabe Naomi Watts koja čak i uspeva da oživi svoj prilično kartonski napisan lik, Oliver Platt kojeg uglavnom gledamo kroz mali komjuterski ekran, talentovani Jacob Tremblay koji se fino snalazi samo sa mimikom u ulozi bez dijaloga i Charlie Heaton (Stranger Things).

Kako naslov govori, opet imamo “home-invasion” varijantu, a da bi svakoj budali bilo jasno, naša junakinja, psihoterapeutkinja specijalizirana za rad sa decom i omladinom sa poteškoćama u ponašanju Mary Portman (Watts) ima i kup svojih trauma: u saobraćajnoj nesreći je izgubila muža i ostala zarobljena sa posinkom Stephenom (Heaton), osamnaestogodišnjakom problematičnog ponašanja koji je uz to ostao i tetraplegičar. Ona, kao i svaki filmski psiholog, pati od nesanice koja joj polako distorzira realnost. Da stvar bude bude zajebanija, u vukojebini u kojoj živi (“normalno” da živi u vukojebini, jebeni “trope”) su najavili snežnu oluju.

Katalizator događanja su dva događaja koja koincidiraju: Stephenovo preseljenje u instituciju u kojoj bi dobio bolju negu i problemi u terapiji sa malim, nemim Tomom (Tremblay) koji od institucionalizacije beži upravo kod svoje terapeutkinje, a kad od nje ne dobije ono što očekuje, odlazi u nepoznato na sneg. Ma koliko je skype-psihoterapeut (Platt) uveravao da je sve što joj se dešava posledica nespavanja, stvari nisu onakve kakvim se čine.

Gluma je, očekivano, na visokom nivou. Naomi Watts je glumica sa izuzetnom radnom etikom da se do kraja posveti i loše napisanoj ulozi u lošem filmu, što i ovde čini. Jacob Tremblay koji se probio sa ulogom u Room ovde ispunjava težak zadatak i dokazuje da mu je gluma svakako karijerna opcija. Charlie Heaton, međutim, strada zbog prirode svog lika koji je pokretač jednog od idiotskijih, lošije objašnjenih i predvidljivijih filmskih obrata u poslednje vreme.


Upravo taj obrat pokopava film i zabija ga duboko u zemlju. Do tada se može razgovarati o diskretnom “slow-burneru” koji nas polako “radi” i naizgled namerno uspavljuje, tripuje i vozika tamo-amo. Međutim, kada otkrijemo šta su nam spremili debitantkinja Christina Hodson i prekaljeni zantalija Farren Blackburn na autopilotu, možda bi ipak bilo bolje da smo zaspali i odsanjali bolji film. Uostalom, to i ne bi bilo tako teško.

Attraction / Pritjaženije

0
0
2017.
režija: Fedor Bondarčuk
scenario: Oleg Malovičko, Andrej Zolotarjev
uloge: Irina Staršenbaum, Aleksandar Petrov, Rinal Muhametov, Oleg Menšikov, Sergej Garmaš

Ako nešto Rusi vole, to je da demonstriraju svoju imperijalnu moć tako što će zapadnu konkurenciju pobediti na vlastitom terenu, naročito u kulturi. Ruski kulturni proizvod jednostavno mora biti bolji, veći, monumentalniji od evropskog ili američkog. O kniževnosti, klasičnoj muzici i baletu ne treba posebno govoriti, ali u poslednje vreme se taj trend “takmičenja u pišanju u dalj” pojavljuje i u komercijalnom filmu. Prosto i jednostavno, Rusi se igraju Hollywooda sa namerom da njihovi filmovi budu još raskošniji od onih iz “fabrike snova”. Attraction, “young adult” naučnofantastična romansa o dolasku vanzemaljaca poslednji je u nizu primera ruskih žanrovskih filmova na skliskom terenu kopiranja i prilagođavanja hollywoodske žanrovske matrice.

Istini za volju, znanje je danas dostupnije nego ikada, a digitalna tehnologija je pojeftinila proces snimanja, vizuelnih efekata i post-produkcije tako da se svi mogu okušati u svemu, čak i u žanrovima koji se smatraju tehnički i finansijski zahtevnim. Međutim, bilo bi u najmanju ruku neozbiljno tvrditi da se film budžeta od oko 5 miliona dolara (koliko je prema dostupnim podacima koštao Attraction) može porediti sa deset ili dvadeset puta skupljim uratkom. Naprosto, razlika se oseti u kvaliteti efekata i naročito CGI-ja, ali tu ne prestaju problemi sa ruskim naslovom. Koliko god to čudno zvučalo, pravi problem se skriva u onome što nominalno ne košta ništa: u priči, scenariju, spoju žanrova i transferu hollywoodskih matrica u jedno novo okruženje.

Naša junakinja je Julija Lebedeva (Staršenbaum), tipična, pomalo bezobrazna srednjoškolka koja u trenutku dolaska vanzemaljaca koji koincidira sa retkim fenomenom kiše meteora vreme provodi sa svojim dečkom Artjomom (Petrov), klasičnim primerkom lagano simpatične barabe. Dolazak vanzemaljaca je iznuđen upravo astronomskim fenomenom i potpomognut nespretnom intervencijom ruske vojske, pa se njihova letilica nespretno spusti preko naseljenih delova Moskve, usput rušeći zgrade i uzimajući par stotina života. Jednom kada se spuste, vanzemaljci se ukopaju, a reakcije predstavnika vlasti su zbunjene: koje su namere posetilaca iz svemira i treba li sa njima uspostaviti kontakt?

Igrom slučaja, Julijin otac, potpukovnik Lebedev (Menšikov) je zadužen za kontakt i moguće pregovore, a pre svega za sprečavanje izgreda besne mase ljudi koja je prema došljacima neprijateljski raspoložena. U neprijateljskosti se posebno ističu Artjom i njegovo društvo, a njima se priključuje i Julija, povređena zbog smrti svoje najbolje prijateljice. Međutim, upravo će ona biti prva da popusti kada (već nekako) upozna vanzemaljca Hijkena (Muhametov), ispod svog robotskog oklopa začuđujuće sličnog ljudima i na specijalnoj misiji da povrati deo neophodan za odlazak sa Zemlje. Između njih dvoje se razvija privlačnost, a kada se Artjom uključi u priču, ljubavni trougao može imati kobne posledice po celo čovečanstvo.

Osnovni problem se krije u pristupu koji se može okarakterizirati kao “svega mi daj!”, pa tako imamo i elemente romantične komedije (pre svega odnos oca, kćeri i njenih frajera) i filma katastrofe (puno efekata rušenja zgrada i paničnih masovki) i klinačke romanse i komedije o različitim svetovima i temeljnom nerazumevanju i socijalno-psihološke studije o nesnošljivosti i agresiji prema stranom i nepoznatom. U trajanju od preko dva sata, Attraction je često neartikuliran film koji se previše oslanja na slučajnosti u dramaturgiji, sa eliptičnim spojevima između događaja i epizoda i često manjkajućom motivacijom likova. Utisak je da su autori mnogo hteli i mnogo započeli, ali da se putem ponešto i pogubilo, odnosno da bi Attraction sa svim svojim materijalom i idejama bolje izgledao kao mini-serija u kojoj bi dodatna minutaža bolje razradila likove i popunila logičke rupe.

Zanimljivo je primetiti da Fedor Bondarčuk, inače primarno glumac (i sin slavnog glumca i reditelja Sergeja) nema skoro nikakvih problema sa režijskim zanatom i da sasvim solidno gradi napetost i tamo gde je ne mora biti. Ponegde to deluje malo trapavo (česte rapidne montaže televizijskih vesti) i Bondarčuk kao da ima neke fetiše (masovke i totali iz gornjeg rakurska u kojima kamera prelazi preko mase statista), ali generalno radi vrlo dobar posao. Uostalom, imao je već jedan visokobudžetni projekat (Staljingrad) da ispeče zanat pouzdanog reditelja filmskih spektakala.

Međutim, najinteresantniji aspekt filma, onaj socijalno psihološki sa otvorenom kritikom ljudskog ponašanja prema novom, stranom i nepoznatom, te sa nešto zamaskiranijom društvenom kritikom odnosa moći u Rusiji (sa sve rigidnom i retko kada sposobnom političkom elitom, vojskom, policijom i birokratijom i razularenim, nesnošljivim masama koje je lako potpaliti), ponekad prolazi ispod radara iako bi Attraction na tome svakako više profitirao nego na flertu sa “young adult” pod-žanrom. Možda je baš zbog političke škakljivosti (jer se nesnošljivost i sklonost ka nasilju uperenom protiv stranaca bilo koje sorte brižljivo gaji u Rusiji) celi taj aspekt pomalo gurnut u pozadinu.

A opet, možda je ipak stvar u tome da pravi sastojci nisu izmešani u pravim omerima, te da je to upravo onaj magični dodir hollywooda kada je reč o filmskim spektaklima. Na tom planu nisu popadali samo Rusi, već i mnogi drugi, ali i to je deo procesa učenja. Možda jednog dana zaista budemo svedočili spektaklima nastalim van Hollywooda koji ne deluju kao “second hand” iskustvo.


Lake Bodom

0
0
2016.
režija: Taneli Mustonen
scenario: Taneli Mustonen, Aleksi Hyvärinen
uloge: Nelly Hirst-Gee, Mimosa Willamo, Mikael Gabriel, Santeri Helinheimo Mäntylä, Sami Eerola, Tommi Korpela (glas)

Potkraj proleća 1960. godine, četvoro tinejdžera kampera bilo je napadnuto na spavanju nožem i tupim predmetom na obali jezera Bodom, nekih 20-ak kilometara od Helsinkija. Troje je ubijeno na mestu, a jedan momak je preživeo sa potresom mozga i frakturom vilice. Slučaj se još uvek vodi kao nerešen, u svojstvu osumnjičenih su ispitivani razni ljudi, od lokalnih baraba, skitnica, pijanaca i psihopata, preko navodnog agenta KGB-a, pa do samog preživelog mladića, ali istraga nije vodila nikuda. Možda je to bio rezultat visokog publiciteta koji se oko slučaja odmah podigao, a misteriozna ubistva su postala nacionalna trauma u Finskoj, opsesija entuzijastima i deo globalne pop-kulture. Ne samo da su poslužili kao inspiracija za “slashere” (čak i filmove po stvarnim događajima kao što je mađarski “found footage” naslov Bodom iz 2014. godine), nego su preko metal sastava Children of Bodom stekli popularnost i u toj sub-kulturi.

Film Tanelija Mustonena, u svojoj zemlji poznatog po teen-komedijama iz serijala Reunion, zvanično nije film po istinitom događaju, nego je inspiriran pričama i teorijama o ubistvima na jezeru. Razlika je drastična i ona Mustonenu otvara mogućnost da se, uz standardne motive vezane za “šumske slashere”, pozabavi i ispitivanjem same misterije, ako ne i pokušajem njenog razrešenja, možda njenom re-imaginacijom i fenomenom njene percepcije u Finskoj i globalno. Čini se, međutim, da tokom filma Mustonen toliko često menja pristupe kao da nas pomalo zadirkuje ili da ni sam ne zna šta bi tačno sa svime čega se uhvatio.
Lake Bodom počinje kao klasičan tinejdžerski horor, sa ekipom koja se okuplja za odlazak na izlet. Metiljavi štreber Atte (Mäntylä) želi ispitati misteriju iz prošlosti ili je makar “živeti” preko neukusnih fotografija na kojima bi današnji tinejdžeri pozirali u sličnoj odeći kao ubijeni. Njegov “bad boy” drugar Elias (Gabriel) u celoj šaradi učestvuje iz mnogo prozaičnijih razloga - zbog cura. Nora (Willamo) deluje kao droljasta ženska, ali njen prvenstveni motiv je da zaštiti svoju prijateljicu Idu (Hirst-Gee) i omogući joj “novi početak” nakon skandala sa navodnim golišavim fotografijama koji ju je uvalio u neprilike u školi i kod kuće sa konzervativnim i religioznim roditeljima.

Ekipa je, dakle, standardna i bila bi stereotipna da likovi nemaju toliko iscrtane pozadine. Gradeći film kao “slasher”, Mustonen se nalazi pred dve manjkave opcije: ili će krenuti sa standardnom dramaturgijom za taj tip filma i susresti se sa problemom relativno uskog izbora ko je žrtva, a ko počinilac (iznutra ili sa strane), ili će raspršiti misteriju i krenuti u sasvim novom pravcu uz rizik da sve to deluje nategnuto ili čak potpuno nesuvislo. Autor se poigrava sa obe mogućnosti u čemu mu naročito pomaže vešto izveden obrat negde na trećini kada se ekipa prepolovi i Lake Bodom skreće u pravcu “revenge flicka” iz čega se kasnije razvija tinejdžerska drama koja se bavi zlostavljanjem u školi i društvu i sramoćenjem kao izuzetno bolnom psihološkom komponentom toga.
U tome Mustonen ima osećaj i za tempo i za citat (svlačionice u poetičnoj usporenoj flashback sekvenci su direktna posveta De Palmi i njegovoj Carrie), a zbog važnosti teme moguće je ne cepidlačiti oko prilično zamuljane motivacije likova. Problem, međutim, nastaje kasnije, kod drugog obrata i povratka na prvotnu žanrovsku matricu. Sam obrat nije izveden loše, pravilno je tempiran, ujedno nije suviše očigledan i sasvim je logičan kada se prekopa po asocijacijama od pola sata ranije, ali je problem što se film pred kraj vraća na skoro pa potrošeni šablon kojem čak ni sablasno duboki glas internacionalne zvezde Tommija Korpele ne pomaže da bi nas zaista iznenadio i uplašio, niti teorijama i “fan teorijama” o događajima na Bodomu ikako doprinosi. Prema kraju filma i sitne nelogičnosti postaju sve krupnije i iritantnije, što pojačava utisak Mustonenove pogubljenosti u žanrovima i idejama. Recimo, ona jurnjava kroz šumu po noći u kojoj kamionet za vuču tegli veliki i teški Volvo karavan nije samo fizički nemoguća, nego se čini kao da autor s njom kupuje minutažu.

Sa pozitivne strane, čak i kad autor brlja, Lake Bodom ni u jednom trenutku nije dosadan film za gledanje, a ni za slušanje. Prvo, soundtrack koji potpisuje Panu Aaltio nije ni u kom slučaju tipičan za horore iz američke B produkcije i njihove evropske klonove, već je izuzetno promišljen, tripozan i na momente čak meditativan, te sjajno uklopljen u ostatak dizajna zvuka. Drugo, Mustonenov standardni direktor fotografije Daniel Lindholm se zaista potrudio oko slike koja deluje nastudirano što se tiče škrtog osvetljenja noći u šumi i obiluje dimačnim, ali izuzetno preciznim i kontroliranim pokretima kamere. Konačno, mladi glumci su dorasli zadatku, pa njihovi likovi koji počinju kao stereotipi putem dobivaju na ljudskosti i životnosti.

Ostaje žal za tim da Lake Bodom nije bolji i još originalniji film koji će redefinirati pod-žanr “slahera”, iako je to mogao biti. Ali dinamiku i hrabrost u vožnji kroz žanrove mu svakako moramo priznati. Ponekad je i to dovoljno.




A Film a Week - The Red Turtle / La tortue rouge

0
0
Since its premiere in Un Certain Regard selection of last year’s Cannes Film Festival, The Red Turtle has reached universal critical acclaim, lots of awards and an Oscar nomination for the best animated feature. It is a rare example of a film that is perfectly translatable from one cultural context to another and that is resonating the same with children and grown-ups among the audience, being at the same time completely universal and highly original work of art. There is no need to copy an existing, Disney-style formula. The Red Turtle simply works from the beginning to the very end.

Directed by Michael Dudok de Wit (known for his Oscar-winning animated short Father and Daughter), co-written by the director and French veteran Pascal Ferran and produced by Wild Bunch and Ghibli, The Red Turtle hand-picks the best traits of European (namely, French and Belgian) and Japanese animation tradition. Technically, it is pure old-school, 2D, hand-drawn and simply beautiful. There is no dialogue (the most characters say is “Hey”) and the narrative is very simple, but the feeling is lyrical and emotional, thanks to wonderful drawings and sometimes too obvious harmony choices in the score by Laurent Perez Del Mar, and the underlining point is both eco-friendly, radically humane and somewhat existentialist.

The basic story revolves around a Robinson Crusoe-like outcast on a tropical island and his search for shelter, water, food and the means of escape. His first two attempts to leave the island on a raft made of bamboo wood are thwarted by an unknown force of nature. For the the third time, the force preventing him to leave reveals itself in the form of a gigantic titular reptile.

Later that night, the turtle follows him to the shore and he smacks it with a piece of wood, apparently killing it. His feeling of guilt emerges after the turtle transforms into a beautiful, readheaded woman... Two of them get to know each other, fall in love, form a family and stay on the island for better or worse even when their child leaves.

The idea behind is the story of responsibility to the nature and the acceptance of life in whichever form it comes. The lack of dialogue (and even narration) may seem like a cheap trick to secure both global marketability and artsy chic, but it is not the case here, because the focus is on emotions, contemplating on the matters of nature and life and finding inner peace within ourselves and our surroundings.

The simple narrative is completelly suitable for children, but the problem occurs with its deliberate pace and emotional complexity that can prove to be too much for that type of audience. Still, the beauty of the animation and vivid playing with magical realism are gripping. Considerable educational value regarding the humanism and eco-conciousness in the film’s core is also a plus, which makes The Red Turtle a beautiful experience to be shared between the grown-ups and their children.

The film takes us into its world with its emotional strenght and leaves us breathless. Even the lapses of logic and occasionally heavy-handed symbolism is not that much of a problem. The Red Turtle is the film not seen before, animated or otherwise.

Dog Eat Dog

0
0
kritika originalno objavljena na Monitoru
2016.
režija: Paul Schrader
scenario: Matthew Wilder (prema romanu Edwarda Bunkera)
uloge: Nicolas Cage, Willem Dafoe, Christopher Matthew Cook, Louisa Krause, Omar J. Dorsey, Paul Schrader

Opisan u jednoj rečenici, Dog Eat Dog deluje kao bilo koji gangsterski film u kojem trojica gubitnika planiraju onaj poslovični poslednji veliki poduhvat pre nego što se povuku i on se, naravno, izjalovi na sto i jedan način. Jasno, nisu oni gubitnici bez razloga, već im je to u najmanju ruku inherentno, ako ne i suđeno, a taj famozni “poslednji veliki posao” je ionako mit jer se kriminalac obavezno vraća kriminalu.

Ništa od toga vam neće predočiti koliko je Dog Eat Dog potpuno lud, a opet sa jasnom namerom i vrlo promišljen, te posledično unikatan film. Ako je tu uopšte reč o jednom filmu, a ne o seriji vinjetica snimljenih u vrlo različitom stilu o “avanturama” trojca bez kormilara. Zbog obilja stilova i nasilnog sadržaja moguće je povući paralelu sa legendarno distorziranim filmom Natural Born Killers Olivera Stonea, s tim da je Dog Eat Dog oslobođen Stoneove pretencioznosti i propovedničkih ambicija i u potpunosti radi kao uvrnuta i nasilna zabava iz vizije autora koji se nema ambicije dodvoravati ni kritici ni publici.

Primera radi, uvodna sekvenca narkomanskog tripa u glavi jednog od trojice anti-junaka, lika zvanog Mad Dog (Dafoe), sva u jarkim bojama i psihodeličnim shemama prenosi se na vanjski svet u kojem se on, uz pozadinsku buku trash-televizije, svađa sa svojom curom / bivšom i njenom kćerkom, obema korpulentnim plavušama obučenim u barbie-roze u stanu okrečenom u barbie-roze i završava se brutalnim dvostrukim ubistvom. Pomislili bismo da će nas Mad Dog voditi kroz taj svet, ali onda u sledećoj sekvenci, crno-beloj u maniru klasičnog noira, i u formi “noirovske” naracije, reč preuzima Troy (Cage), najpametniji, emocionalno najstabilniji ili makar najelokventniji od trojca. To što on zamišlja život kao film možda deluje simpatično, ali za vođu pljačkaške bande to nije kvalitet koji se traži. Trio kompletira Diesel (Cook), grubijan koji je pametniji nego što izgleda, ali nije dovoljno pametan da zamisli i ostvari život van sveta kriminala, kao ni to da mu ekipa sa kojom radi nije ni blizu stabilne i uigrane.

Njihova misija koju im nameće misteriozni mafijaški boss Grk (Schrader) je da za račun drugog gangstera otmu bebu trećeg, onog u usponu koji je previše “pustio krila” i ne vraća svoje dugove. Naravno, oni će zabrljati, pa će se morati boriti za goli život i ostanak na slobodi, ali zanimljivije je šta se događa pre toga i uz to. Razgovori sa prostitutkama, pametnim ili glupavim, sitne spačke, filozofiranje u striptiz-baru ili za šankom kakve druge rupe, “trening” misija puna mržnje i sa vrlo malo osećaja za plan i detalj, “self-help” ideja da gomilanje leševa na istoj lokaciji znači zatvaranje poglavlja u životu, psovke, nasilje u svim mogućim oblicima i malo do nimalo političke korektnosti.

Dog Eat Dog je ekranizacija istoimenog romana Edwarda Bunkera, pisca, glumca i nekadašnjeg karijernog kriminalca koji se sa iskrenošću bavi pitanjima nemoguće resocijalizacije skoro pa potpuno uništenih bivših robijaša. Reditelj Paul Schrader je u svom životu napisao ponešto legendarnih scenarija (Obsession, Taxi Driver, Raging Bull) i snimio ponešto briljantnih filmova (Hardcore, American Gigolo, Affliction), ali mu je poslednji stvarno dobar, Auto Focus, sada već 15 godina star, a poslednja dva se mogu okarakterizirati i kao sramotno smeće, s tim da su The Canyons bili neuspela stilska izjava i društveni komentar, a Dying of the Light tezga za gomilu amatera koje se autor odrekao kada mu je oduzeto pravo na konačnu verziju.

Dog Eat Dog je film kojim Schrader demonstrira da mu nije stalo do velikih budžeta i da još uvek ima znanja i snage da raspolaže sa sredstvima koja su mu ostavljena na volju dokle god ima potpunu slobodu. On uranja u niskobudžetnu estetiku i namerno pravi zbrku, naizgled bez osećaja za ritam gde su stilovi u sukobu sami sa sobom, sa likovima i sa samom tipskom pričom. U iznudici čak i sam glumi, premda je loš do nikakav glumac, a profesionalne glumce pušta da se poigravaju sa tipovima. Nicolas Cage kao najnormalniji, iako ne baš sasvim normalan i Willem Dafoe kao kompletni ludak bez filtera su zanimljiva kombinacija usidrena pomoću relativno nepoznatog, zastrašujućeg Christophera Matthewa Cooka kojem se možda otvorila mogućnost “typecasta” za celu karijeru.

U neku ruku je Dog Eat Dog autorov povratak tematskim korenima i zapravo priča o predestinaciji, ideji sa kojom je odrastao kroz kalvinistički odgoj i za čiju je nepravednost jedino rešenje pronašao u transcedenciji. Njegovi likovi su osuđeni na život koji im je nametnut sa malo ili nimalo izbora kao što je i on pod stare dane, nakon pada iz hollywoodske milosti, osuđen na marginu. Razlika je samo u tome što je Schrader mudriji od svojih likova, pa je to prihvatio i u tome čak i uživa kroz ovakve persiflaže bilo kog i svakog krimića u istoriji filmske umetnosti. Scharder je ponovo na svom terenu, sasvim lucidan, i uz dozu ludila se vrlo dobro snalazi i odlično zabavlja.

The Hunter’s Prayer

0
0
2017.
režija: Jonathan Mostow
scenario: John Brancato, Michael Ferris (prema romanu Kevina Wignalla)
uloge: Sam Worthington, Odeya Rush, Allen Leech, Amy Landecker, Martin Compston, Veronica Echegui

Složićemo se oko toga da akcioni film ne mora korespondirati sa realnošću i zdravom logikom. Ljudi će stvari rešavati pištoljima i pesnicama na krajnje neprimerenom mestu ili će se trkati automobilima usred centra nekog velikog grada, zamalo gaziti pešake i praviti muriju na idiote. Sve je to legitimno dokle god je zabavno za gledanje. Razrađenost likova, njihovih pozadinskih priča i motivacija je bonus, i tu je opet realističnost od sekundarnog značaja dokle god je stilizacija takva da su oni zabavni ili makar pamtljivi. Čak ni špranca u priči i neinventivni sled događaja nisu diskvalifikaciona mana dokle god ima dovoljno začina, bilo u dijalozima, bilo u dizajnu ili u režiji.

Realno, koliko teško to može biti? Mislim, napraviti pristojan akcioni film, ništa za padanje u nesvest, nego onako za veče uz pivce i sendviče. Ako je suditi po The Hunter’s Prayer, te neke stvari se ne podrazumevaju same po sebi. Jer u pitanju je film u osnovi šablonski, nimalo razrađen, a ono što je oneobičeno je oneobičeno na glup i u krajnjoj liniji običan način, skoro bez ičega što bi moglo poslužiti kao slamka spasa.

Recimo, priča o plaćenom ubici koji je angažiran od strane mafijaškog bossa da (potpuno nepotrebno) zvekne tinejdžerku iz bogate familije, pa promeni stranu i njih dvoje počnu da beže po Evropi od Švicarske do Engleske (što sve “glumi” Mađarska) deluje kao zaplet bilo kog Europacorp filma. S tim da Besson i armija mladih zanatlija ponekad znaju da priču razviju, napune zanimljivim lokacijama, zgodnim jurnjavama, tučnjavama i pucnjavama i da nađu prave glumce. Mostow, nekada cenjen i dobar reditelj koji je pre bedastog Terminatora 3 iskovao sasvim dobar “white man’s rage” triler Breakdown sa Kurtom Russellom, očito da više ne može da se vrati u igru drugačije nego sa ovim tupim i dosadnim govancetom od filma koji pati od neinspirativnog scenarija, mlakih likova, u suštini dosadnog dizajna i vrlo rupičastog prosedea prepunog jeftinih klišea.

To bi sve bilo dovoljno da film brzo utone u moru mediokritetskih ostvarenja, ali The Hunter’s Prayer je za nekoliko stepenica ispod toga. Svaka čast Odeyi Rush za decentnu ulogu cure u nevolji, ali njen lik je tanak kao papir. Sam Worthington nije akcioni heroj, a njegov ubica sa srcem je glupo skiciran lik ograničen heroinskom ovisnošću, PTSP-om od ratnog iskustva u Iraku i žalom za izgubljenom familijom. Ništa bolji nije ni negativac (Allen Leech) koji je ujedno i aristokrata starog kova, industrijalac kojem kriminalne aktivnosti nisu potrebne, i psihopata koji uzgaja ubojite pse i uči sina da mu je majka kurva, i džiber koji će se na večeri sa advokatima u finom restoranu pojaviti u dukserici. To što je prvo što čujemo u njemu da u šaci drži pola evropske policije prerasta u potpuno razočaranje kad otkrijemo da se njegova “armija” svodi na jednu agenticu (koja se možda samo lažno predstavlja) i dvojicu bilmeza – plaćenika od kojih ga je jedan upravo izdao.


Za izbegavanje.

Realive / Project Lazarus

0
0
kritika originalno objavljena na DOP-u
Postoji jedan paradoks o večnom životu. Naime, svi želimo da živimo što duže, ako ne i celu večnost i grčevito se borimo da to i ostvarimo. Međutim, jednom kada nam se želja za večnim životom ispuni, nismo baš sigurni šta to zapravo znači, pa se zbog svoje želje i pokajemo. Science fiction kao žanr koji eksploatira strah od života kao svoje osnovno pogonsko gorivo na tom paradoksu se može itekako voziti. Realive, film Amenabarovog scenariste Matea Gila, to pokušava na pseudo-filozofski način koji koketira sa melodramom i to mu donekle i uspeva.

Naš protagonista i narator Marc (Tom Hughes) je prvi čovek koji je uspešno re-animiran posle krionizacije u kojoj je proveo 70 godina. Pre nego što mu je postavljena dijagnoza terminalnog raka grla, Marc je bio uspešan umetnik i poslovni čovek koji je život, poslovni i privatni, proveo sa ljudima koje je voleo i nije tek tako spreman da ga se odrekne. On u priličnoj meri veruje u nauku, ali zapravo nema bolju opciju kada su izbor nada u progres sa jedne strane i sigurna bolna smrt sa druge. Međutim, nisu svi oduševljeni njegovim izborom, naročito njegova devojka sa kojom se konačno spetljao, Naomi (Oona Chaplin), koja će na taj način ostati uskraćena makar za tu godinu života koju mu daju doktori.

Marc, dakle, u svoj novi život ulazi sa osobnom prtljagom iz prošlog, ali ga u novom očekuju nepredviđene neugodnosti. Gilova zaista pametna ideja je to da prvi uspešni oživljeni čovek zapravo bude fragilan, sklon bolestima i nestabilan poput prototipa, te da mu pre svega treba rehabilitacija. To, naravno, dolazi u paketu sa moralnom raspravom o prošlim, neuspelim projektima, sa medijskom pažnjom posvećenom otkriću večnog života i sa simbolikom materinstva koje čak ide do pupčane vrpce kojom je Marc pričvršćen za svoju “tehnološku majku”, kako sam kaže.

Realivezapravo deluje kao hibrid dva filma Alejandra Amenabara za koja je Gil napisao scenario. Predominantno, tu su odjeci Open Your Eyes, sa krionizacijom, večnim životom i snovima (neka vrsta tehnološkog pronalaska iz poznog XXI. stoleća nalik na virtuelnu realnost zapravo služi za sećanje na ugodne trenutke života koje Gil pušta kao flashback scene), te u manjoj meri The Sea Inside i rasprave o moralnosti samoubistva. Druge reference su svakako Frankenstein, prisutan i u Marcovom monologu i kroz ime glavnog doktora, Victora Westa (Barry Ward) i biblijska prispodoba o uskrslom Lazaru (oslikana scenom iz ScorceseovogThe Last Temptation of Christ) koja stoji i u radnom naslovu filma.

Problem je, međutim, dosta slaba i površna karakterizacija likova. Marc je toliko pasivan u svom novom životu da je teško prema njemu razviti ikakvu emociju, a u prošlom deluje tipski, kao hipster sa reklame za H&M-ovu kolekciju odeće od organskog pamuka sa generičkim momentima sreće u roditeljskom domu, sa drugarima, na poslu i sa Naomi (tako da ni njihova ljubavna priča zapravo nije razvijena), te generičkim šok-momentima kao kada otkrije da je bolestan ili prilikom prvog (bezrazložnog) susreta sa (bezrazložnim) nasiljem. Drugi bitan lik u njegovom novom životu je medicinska sestra Elizabeth (Charlotte Le Bon) koja se o njemu brine, ali i ona kao da više služi da pruža “second hand” informacije o novom svetu u kojem je uznapredovao genetički inženjering (naklon briljantoj Gattaci verovatno) i u kojem se koncept monogamne ljubavi smatra zastarelim, a seks je individualistička socijalna funkcija. Misterija čiji je ona igrač i kakve su joj namere prema Marcu se uvodi suviše stidljivo da bi se sa njom moglo nešto uraditi.

Drugi set problema su budžetska ograničenja i ono što iz njih proizilazi. To što Kanarski Otoci pokušavaju da igraju Kaliforniju nije krimen sam po sebi, iako je jasno da to nisu. Akcenti glumaca u epizodnim ulogama su suviše oštri, a i Gilov emocionalni odnos do mora je suviše tipično mediteranski i nimalo američki, ali i to se može podneti. Međutim, pravi problem nastaje u novom Marcovom životu nakon buđenja iz tečnog nitrogena, on je ograničen na bolnicu punu tipičnih, predizajniranih tehnoloških pomagala, belih zidova i belog, ultra-modernog nameštaja bez trunke arome. Tipski dizajn takođe nije zločin, ali tu se ruši logika celog filma: ne bi li Marca zapravo više zanimale informacije o stvarnom svetu i životu u novom vremenu umesto tlapnji da li je učinio pogrešku i da li mu nedostaje cura iz prošlog života.


Jasno je zašto je to tako, sa 7 miliona dolara budžeta i glumcima makar iz drugog ešalona anglofone kinematografije nije moguće činiti čuda. Ali to Gilu seče svaku mogućnost pričanja priče, a za dubokoumnu filozofiju kao da nema snage niti na tom polju može izneti nešto novo što već nije napisao. Od tog će se meandriranja Realive teško oporaviti i kao da se na njega može preneti kvalifikacija koja vredi za njegovog protagonistu Marca: dobrih, revolucionarnih, plemenitih i humanih namera, ali niti živ, niti mrtav, pasivan, nedovoljno radoznao, uglavnom oko površine.

The House / Huset

0
0
2016.
scenario i režija: Reinert Kiil (uz prevodilačke usluge Jana Helgea Lillevika)
uloge: Mats Reinhardt, Frederik Wolf, Sondre Krogtoft Larsen

Nacistički oficir Kreiner (Reinhardt) i vojnik Fleiss (Wolf) nakon što su izgubili svog vezistu moraju sprovesti zarobljenog borca Norveškog Pokreta Otpora Runea (Larsen) kroz zavejanu šumu. Kako ih kompas zeza, a karte nisu baš precizne, orijentacija im je problem. Sreća u nesreći je da nalete na veliku, osamljenu kuću na proplanku gde se makar mogu odmoriti, oporaviti i sačekati da oluja prođe. Ali, kako smo na terenu horora, kuća na osami je retko kad dobra vest...

Pripremite se, dakle, za klasične paranormalne aktivnosti. Sve počinje pomalo začudno, ali ne baš izravno opasno: u kući nema žive duše, ali je na štednjaku toplo jelo i radio je uključen i sam menja stanice. Tu je negde i sveska sa dečijim crtežima koji su malo morbidni, ali još uvek ništa ne pali lampice. Rune na uvezanoj knjižici i na vratima ormara su već druga priča, pa će se tako norveška zastava pojavljivati na jarbolu na kome su nacisti okačili svoju, partijsku, Rune će umirati i oživljavati, kretati se po kući i menjati krevete, a Kreiner i Fleiss će ugledavati prikaze iz svog života, svađati se i tonuti u ludilo dok se dani pretvaraju u Dan Mrmota.

Kuća, naravno, ima svoju pred-istoriju, slučaj egzorcizma iz prošlosti ne baš jasno povezan sa događajima u vremenu sadašnjem, ali prisutan u nekoliko flashback momenata. Te scene izgledaju zgodno na foršpanu, ali čini se da im je to i jedina namena, dok Kiil tek na kraju, uz prilično dobar obrat, uspeva da ponudi suvislo objašnjenje koje sa egzorcizmom nema neke naročite veze.

Prvi kvalitet filma je njegova ekonomičnost: snimljen za desetak dana na ograničenom broju lokacija i za samo 100-ak hiljada dolara, film se više oslanja na pametno složen produkcijski dizajn nego na efekte. I njih ima, ali su relativno diskretni. Mana te ekonomičnosti je što je nije teško pročitati, pa tako loše osvetljenje često deluje kao maska u iznudici nego neki nameran psihološki ili kakav već efekat.

Drugi kvalitet filma je relativno uspela karakterizacija likova. Kreiner je obrazovaniji, kulturniji, razboritiji, pa čak i humaniji od nacističkog dvojca, dok je Fleiss fanatični vojnik partije na ivici živaca i željan osvete zbog smrti svog saborca. U njihovim međusobnim okršajima, oficir će se često pozivati na čin, sa sve manje i manje efekta. Problem je, međutim, što su njih dvojica nacisti sa kojima se publika ne može i ne treba saživljavati (nemojmo se zavaravati, The House ni u kom slučaju nije nekakav snažni anti-ratni film poput Peckinpahovog Cross of Iron, već film o ukletoj kući koji Drugi svetski rat koristi kao pozadinu), a Rune kao žrtva je zamišljen kao enigma, ali zapravo deluje pasivno i skoro mutavo. Najvažnije, on ne pruža nikakvu perspektivu.


The House ostaje film dobre ideje kojoj u suštini fali razrade. Idealan format za nešto takvo bi bio kratkometražni jer materijala zapravo ima za 20-30 minuta. Sve preko toga deluje kao razvlačenje i ponavljanje jednog te istog bez nekog naročitog efekta. The Houseizgleda kao prvi, dramaturški nespretni dugometražni film autora koji je zanat pekao na kratkom metru, ali to nije. Reinert Kiil je prekaljeni asistent scenografije i reditelj nekoliko kratkih i dugometražnih filmova, od kojih je Whore (2009) jedan od skandinavskih low-budget klasika. Od njega smo, dakle, videli i bolje, čak i za manje para.

Svi severni gradovi / All the Cities in the North

0
0
2016.
scenario i režija: Dane Komljen
uloge: Boban Kaluđer, Boris Isaković, Dane Komljen

Već sa svojim kratkometražnim i srednjemetražnim filmovima, Dane Komljen je osigurao status osebujnog autora. Komljenovi filmovi su prikazivani na prestižnim svetskim festivalima i tamo osvajali nagrade, relevantna kritika ih je pozitivno ocenjivala i Komljen je tako postao autor od kojeg se dosta očekuje. Međutim, to su sve banalni, statistički podaci kada je reč o nečemu tako neopisivom, artističnom i zatvorenom kao što je to Komljenov filmski izraz. Neka kao odrednice posluže “slow cinema”, apstraktno, apsolutno, ne-narativno...

Komljenov dugometražni prvenac Svi severni gradovi predstavlja korak još dalje u istom pravcu i ne mogu reći da mi je to naročito drago. Dakle ako tražite preporuku za ovaj film na krivoj ste adresi. Verovatno je do mene, usporen tempo trpim samo do neke granice (Komljen je makar obziran da nas ne muči satima kao Lav Diaz ili Bela Tarr), a totalno oslobađanje od konteksta i apsolutna otvorenost za tumačenje mi znaju delovati kao onanija, manjak fokusa i, u krajnjoj liniji, manjak hrabrosti da se problem postavi i adresira. Frustrirajuće je to što Komljen ima i zanatskog znanja i par inovativnih režijskih ideja, ali to ne upotrebljava da bi popravio komunikativnost filma, naprotiv.

Film počinje sa dvojicom bezimenihmuškaraca (Kaluđer, Isaković) koji žive u napuštenom hotelu bez struje, vode i međusobne komunikacije. Oni nisu posvađani, njihova dinamika je skladna, ali jednostavno nema. Moguće je čak da imaju nekakvu zajedničku predistoriju. Njihov odnos će se poremetiti kada dođe treći (Komljen) i pridruži se njihovoj nemoj dinamici.

Kao ni za bilo šta drugo, ni za to ne dobijamo objašnjenje, već samo sugestiju u vidu promena u režijskom postupku. Ujednačeni ritam dugih kadrova zamenjen je haotičnijim u kojem se pojavljuje filmska ekipa koja razbija četvrti zid, a Komljen ubacuje i “night vision” i podvodne kadrove, uz kraće, krupnije kadrove koji postaju predominantni.

U filmu nema dijaloga, niti jedne jedine replike. Umesto toga, Komljen nam nudi nekoliko naracija iz usta sva tri lika, ali ni one ne objašnjavaju situaciju na ekranu, nego kroz tematiziranje nekih potpuno drugih stvari (poput napuštenog sajamskog kompleksa u Lagosu koji je gradila ista firma kao i napušteno odmaralište ili razmišljanja o zimi i vetrovima u gradovima severno od lokacije na kojoj su se naši likovi našli), daju informacije o okolnostima, lokacijama i preokupacijama likova.


Apstrakcija u svom apsolutnom obliku i potpuna nekonkluzivnost konteksta i značenja se mogu dvojako tumačiti. Sa pozitivne strane, svako je slobodan da učita svoje mišljenje i tumačenje iz referenci koje mu je Komljen (valjda) ostavio u filmu, a to su između ostalih Godard, Thoreauov Walden, Stalker i da Sve severne gradoveproglasi metaforom za post-ratnu traumu, raspad Jugoslavije, suočavanje za prošlošću ili tranziciju koja relikte prošlih vremene (ljude i zgrade) uništava ili prepušta propadanju. Loša stvar u tome je da ta slobodna tumačenja nisu nužno tačna i da će nedovoljno potpore za koju se može uhvatiti oterati i jako upornog gledaoca. Pridružiću se kritičarskim pohvalama za doslednost i rešenost da forma bude ispred sadržine, ali priznajem da mi, kao i većini običnih gledalaca, tako nešto ne leži.

Radio Dreams

0
0
2016.
režija: Babak Jalali
scenario: Babak Jalali, Aida Ahadiany
uloge: Moshen Namjoo, Keyumars Hakim, Boshra Dastoumezhad, Lars Urlich

Uz brojnu iransku dijasporu u Americi, njenu dobru integriranost koja ipak nije u zaborav bacila folklorne specifičnosti i sklonost Iranaca ka filmskoj umetnosti i umetnosti generalno, pravo je čudo da se “irano-americana” kao filmski stil pojavila tek nedavno sa A Girl Walks Home Alone at Night Ane Lily Amirpour. Ovaj crno-beli rano-jarmuschovski indie vampirski western je osvojio srca publike i kritike sa svojom cool artificijelnošću u izrazu, dok se priča doticala starih i novih običaja, klasnih razlika i socijalnih okvira koji se teško prevazilaze.


Radio Dreamsiransko-britanskog autora Babaka Jalalija se takođe može nazvati komadićem “irano-americane”, ne samo zbog koprodukcijskog okvira, već i zbog sveta u kojem se kreće, unutar i oko radio-stanice na farsi jeziku u okolici San Francisca. Stil koji je Jalali izabrao nije toliko smišljeno cool kao onaj kod Amirpour, bliži je našoj konvencionalnoj realnosti, ali daleko od toga da možemo govoriti o nečemu dosadnom ili čak običnom. Naprotiv, ima tu pametnih žanrovskih spojeva (mockumentary, deadpan komedija, socijalna drama), daška apsurda i surealizma u priči sa višestruko lokalnim koloritom i nekoliko univerzalnih poruka.
Počnimo od becketovskog teatra apsurda u kojem je Godot Lars Urlich koji igra samog sebe. Naime, fiktivni radio PARS-FM oko kojeg se sve vrti je svojim slušaocima najavio “jam session” Metallice i afganistanske rock grupe Kabul Dreams (članovi sastava takođe igraju sami sebe). Iako su interkontinentalni gosti stigli neki dan ranije i već popričali sa novinarima i Jalalijem (mockumentary segment), oni iz komšiluka kasne li kasne, pa od cele Metallice spade knjiga na Larsa. Kojeg čekamo.

Dok čekamo, imamo priliku da upoznamo čudesni svet lokalne radio-stanice, pa još one čija je publika određena etička skupina. Za samu ideju “jam sessiona” je odgovoran urednik Hamid (Namjoo), umetnički tip duge kose koji je u matičnoj zemlji bio pisac, a u emigraciji tezgari na radiju govoreći o umetnosti, čitajući poeziju i prozu, kao filozofske tekstove. Njegov viši cilj je otvaranje dijaloga na polju kulture između Amerike i Afganistana, po prvi put nakon događaja iz 2001. godine, a globalne zvezde i mladi band koji u svojoj zemlji oseća pritisak totalitarne i netolerantne sredine su prave osobe za to.

Nasuprot njegovoj plemenitoj nameri, uprava radija u tako nečemu vidi samo priliku za profit, pa je sastanak muzičara gromoglasno najavljen ne bi li se prikupila lova od oglasa i plaćenih termina. Menadžerka (Dastoumezhad) i Hamid će se sukobljavati oko koncepcije radija, dok je gazda (Hakim) opsednut sa rvanjem (sportom, olimpijskim) i lagano drži stranu finansijskom lobiju. To će rezultirati bizarnim nadgornjavanjima poput činjenice da obe strane imaju po jednog klavijaturistu koji uživo svira amaterske džinglove za reklame, prispodobama iz sveta visoke umetnosti sukobljenim sa onima iz svakodnevnog, čak banalnog života Amerikanaca iranskog porekla i razgovorima u kojima obe strane govore, a nijedna ne sluša.
Iz opisa radnje se mogu stvoriti očekivanja da je Radio Dreamsjedna glasna, čak urnebesna komedija o šašavim umetnicima, šašavim gazdama i hladnim menadžerima, ali Jalali u svom pristupu pokazuje više nežnosti i mudrosti. Paletom zatamnjenih boja on pojačava teskobu skučnih prostora koja korespondira sa teskobom koju u srcu oseća Hamid, emigrant u “fish out of water” situaciji, apatrid koji je u staroj domovini nepoželjan, a nova njegove veštine smatra beskorisnim. Humora tu svakako ima, ima i stava, čak i gega, ali on tu samo baca svetlo na ozbiljne teme emigracije, integracije i naivnog verovanja u “zemlje mogućnosti” u savremenom, atomiziranom i utilitarno ustrojenom svetu.

U tom smislu, izbor Moshena Namjooa za glavnu ulogu nije nimalo slučajan, reč je o iranskom kantautoru kojeg u domovini porede sa Dylanom. Njegova pojava sa dugom, prosedom i nevešto sapetom kosom potpuno odgovara umetničkom statusu Hamidovog lika, izuzetno je pamtljiva i sjajno simbolizira nesnađenost u “realnom” svetu. Možda mladi afganistanski muzičari zaista veruju u bajke, možda je tako verovao i Hamid, ali sva je prilika da će, ako im se snovi ostvare, završiti otprilike kao i on, izgubljeni u prevodu.

Radio Dreams je film o mnogo čemu, poput radija, nadanja, teskobe, plemenitih namera i neizbežnosti komercijalizacije. Nije to film o Iranu, ali je o Irancima, njihovom “balonu” u kojem žive i senzibilitetu sa kojim žive daleko od domovine. Ali više od toga, Radio Dreams je film o Americi, onoj anticipiranoj i onoj zaista percipiranoj i rascepu između te dve slike.

A Film a Week - A Brief Excursion / Kratki izlet

0
0

From the description, A Brief Excursion, the first fiction feature by Croatian director Igor Bezinović whose career consists of several documentaries and shorts, seems like a small movie that will attract big labels like “existential”, “artistic”, “meditative” and so on. It follows the group of characters trying to reach an elusive medieval church and see its frescoes that transforms into a journey to a proverbial heart of darkness for each one of them. The film premiered in Rotterdam’s Bright Future selection and met some favorable reviews, so some more festival exposure is likely and it will hit the home turf in Pula and Motovun, but the hopes for some kind of regular distribution, especially abroad, might seem too optimistic.

Still, its modest budget, guerrilla-style shooting against the backdrop of a well-known party destination Motovun Film Festival and the cast of mostly non-professional actors playing the semi-fictionous versions of themselves (all of them are kinda-sorta recognizable faces from the nightlife scene of country’s capital Zagreb) might seem as a gimmick, but it is not, for the most of the time. It is also an adaptation of a well-known short novel by Antun Šoljan that is the part of Croatian high-school curriculum, already adapted by the same filmmaker into his short A Very Brief Excursion(2014), but not in the straight, expected way. It is more faithful to Šoljan’sspirit, style and themes it dwells on than to the chain of real and surreal events it is portraying.

Stola (Bezinović’sco-writer Ante Zlatko Stolica) is our guide and unreliable narrator that tells the story from his memories presumably some years after the events, so some details are not in the right place. Back then, he was an aimless 20-something, probably a student trying to figure out what to do with his life while partying with like-minded proto-hipster people over the course of one summer that might change everything. His almost legendary friend Roko (Mladen Vujčić) proposes the excursion to the monastery ruins near the place called Gradina (which can be anywhere and clearly symbolises the Utopia), and two of them spend the night convincing a group of people to join them.

But the excursion does not go as planned: the bus breaks down and the crew of seven people continue their trip on foot, not exactly sure where they are going. As they are going on and on, things around them are getting more and more peculiar and hikers one by one drop out of the crew for some strange reasons. Do the ruins and the frescoes really exist? Are the young people completely lost? Is it all a dream? Is it all about the journey and not the destination, as the cliché suggests?

Some parallels could be drawn to Andrea Arnold’s masterpiece American Honey, even though Bezinović’sfilm was shot before Arnold’scame out. The theme is similar, the aimlessness is kinda inherent for young people trying to figure out their own way in the game called life, regardless of someone’s socio-economic status. The other thing is hedonism and partying that rarely breaks the sub-cultural frames. And finally, Bezinovićand Arnoldboth employ some documentarian techniques in their work.

The differences between the two films are notable, though. While Arnold’scharacters come from the skid row milieu of American Midwest, Bezinović’sare middle-class to well-off urbanites, more spirited and spiritual. Their hedonism, even though totally within the rigid hipster frame, seems more genuine than Coca-Cola commercial-like parties in American Honey. The type of documentarism is also different, Bezinovićshows more emotion towards his characters by keeping the camera fluidly moving around them in close vicinity, trading the grandeur of the statement for audio-visual poetry, while Arnold’sapproach is more epic.

A Brief Excursionis not that much about the youth nowadays as it is going for universal, eternal questions of growing up, developing intellectually and spiritually, friendship and the relationship between the journey and the destination, the process and the goal. The source novel was first published in the 60‘s, in socialist Yugoslavia and through it Šoljanwas examining the laziness and lack of motivation and courage to confront the authoritarian regime in the search of personal freedom and happiness. Fifty years later, the country and the regime are long gone, the new social frame is also more or less rigid and the revolution (that might be started from a bed, like in Oasis’ song) or a better world still seem like a futile dream.


Modest in the terms of budget, but with a rich and layered story and character development and very detailed in execution, A Brief Excursionis a film worth several viewings over the course of years. Small, but brilliant touches like the slight differences between the text spoken by the narrator and the picture seen on the screen and the sound design in which the ambiental sounds are mixed with occasional bursts of minimal ethno score could pass under the radar. While not necessarily being a masterpiece, A Brief Excursion is more than a sure-handed debut. It is pretty impressive.

Baby Driver

0
0
kritika originalno objavljena na Monitoru:
2017.
scenario i režija: Edgar Wright
uloge: Ansel Elgort, Lilly James, Kevin Spacey, Jamie Foxx, Jon Hamm, Eiza Gonzalez, Jon Bernthal, CJ Jones, Flea, Walter Hill

Crveni Subaru, onakav kakvi se pojavljuju na uličnim trkama, stoji ispred banke. Za volanom klinac, u ušima mu slušalice, iz njih trešti muzika. Trudi se da bude manje upadljiv (kao da je to moguće), ali ga ritam vuče. Međutim, kad iz banke izleti ekipa koja je upravo digla gomilu love i uleti mu u auto, klinac više ne deluje nimalo blentavo i naivno. Naprotiv, on je profesionalac, vozač za beg, Baby Driver kojeg ne može zaustaviti ni sva policija Atlante. Vežite se.


Baby Driver u hrvatska kina dolazi tek krajem leta, (pret)premijerno je prikazan na otvaranju Fantastic Zagreb Film Festivala i u svakom slučaju biće jedan od većih hitova ove godine. Adrenalin koji on donosi efektima napumpane “trkačke” franšize mogu samo da sanjaju. Ali tu nije reč samo o adrenalinu, već i o humoru, unikatnoj autorskoj fantaziji, stilu kakav se malo ko još danas usudi da isfura, ljubavi i muzici. Baby Driverje beskompromisan film i vožnja koja ostavlja bez daha.
Naravno, nakon prve scene koja bi se mogla naći i u nekakvom Fast and Furiousfilmu, treba se navići na svet filma kojim se junaci kreću, a koji nije preterano sličan našem. Treba prihvatiti protagonistu, vozača imena Baby (Engort) i dečijeg lica koji stalno sluša muziku, pleše po ulici i gotovo nikad ne govori kao da je autističan (retardiran nije jer ni u kom slučaju nije usporen, što će kasnije i poentirati praveći remix od razgovora koji su njegov šef i ostatak bande vodili). Treba prihvatiti da se krimosi oslovljavaju sa Buddy (Hamm), Darling (Gonzalez), Bats (Foxx), Griff (Bernthal) i da im je šef i zločinački super-um Doc kojeg, kako samo on ume, igra Kevin Spacey od čijeg se “prijateljskog” i očinskog tona ledi krv u žilama. Treba prihvatiti da je naš Baby siroče i da živi sa starim, nepokretnim, gluhim Crncem koji ga je odgajio i da Docu duguje uslugu, poslednji posao i onda je kraj, do sledećeg poslednjeg posla.

No, već kod zaljubljivanja u konobaricu u zalogajnici, Deboru (James), znamo na čemu smo. I Babyjeva pričljivost i “barenje” u vešeraju uz Beckovu pesmu imaju smisla. I rešenost da se konačno povuče dobija svoj smisao. I sveprisutna muzika kojom Baby zagušuje svoj tinitus, posledicu traume iz detinjstva, majčine smrti za volanom kojoj je on svedočio, je sasvim pristojno objašnjenje. Jer se Baby Driver, poput četrdesetak godina starih filmova, kreće u svom, gotovo stripovskom fantazijskom svetu, igra po svojim pravilima, angažira nas i drži zakovanima za ekran.
Pomislite na klasičnog Waltera Hilla (Driverje prva asocijacija, ali se itekako oseti uticaj Streets of Fire, pa i Warriors) začinjenog sa ranim Tarantinom (Reservoir Dogs), zrelim Michaelom Mannom (Heat) i bezvremenskom Kathryn Bigelow (Point Break) u sumanutom, a opet izuzetno metodičnom miksu Edgara Wrighta. Britanski se autor proslavio sa trilogijom samosvesnih, inteligentnih parodija (Shaun of the Dead, Hot Fuzz i The World’s End), a u Americi se donekle uspešno probio sa simpatičnom klinačkom komedijom Scott Pilgrim vs the World. Možda je upravo taj naslov dobra polazna osnova, s tim da je Baby Driver još uvrnutiji, napetiji, akcioniji i predstavlja još čistije filmsko zadovoljstvo.

Kako je u pitanju zapravo akcioni mjuzikl u kojem likovi uglavnom ne pevaju (na sreću), ali se muzika čuje u skoro svakom momentu kao svojevrsni soundtrack Babyjevog raspoloženja, posebnu pažnju treba obratiti na ritmičnu montažu, do detalja razrađenu koreografiju i impozantan dizajn zvuka. Ne samo da se likovi njišu, kreću ili jurcaju u ritmu muzičke podloge, već i pucnji iz vatrenog oružja prate ritam bubnjeva za maksimalan efekat. Kada je o samoj muzičkoj podlozi reč, izbor pesama je izrazito eklektičan i neverovatno cool. Tako ćemo, u zavisnosti od tona scene, čuti nekakav motown hit, blues, prog rock, rap, alternativu, pa i kičaste ljubavne komade Barryja Whitea, ali i Queenovu ne baš tako hitičnu stvar Brighton Rock, ultimativni vozački hit Radar Loveod Golden Earing i skoro celu pesmu Hocus Pocus sastava Focus.
Naravno, u tako osebujnom filmu nije teško naći ponešto što ne štima u potpunosti, recimo predvidljiv sled događaja prema kraju i vrlo grubo skiciranu motivaciju likova za svoje postupke, sa čim se glumci moraju snaći kako znaju i umeju. To nije problem Kevinu Spaceyu koji u takvim ulogama uživa, ali Jamie Foxx ponekad suviše odlazi u karikaturu, a Jon Hamm je sveden na preteće prisustvo iako Wright ranije nagoveštava da njegov lik ima više duše od toga. Takođe, Ansel Elgort sa svojim mladim, nevinim licem više je “baby” nego što je “driver”, a i o izboru muzike i verovatnoći da klinac sluša staru, cool muziku se da raspravljati.

Ali to su sve uglavnom nebitni detalji koje je moguće relativno lako objasniti (recimo da Baby sluša muziku koju je slušala njegova pokojna majka) ili prosto zanemariti po načelu cool fantazije (jer nova, preproducirana muzika nema ni izbliza jednaku snagu, simboličku vrednost ili cool efekat kao oprobani klasik). Ono što je bitno da je sa Baby Driverom neminovna luda zabava. Samo budite oprezni kada nakon odgledanog filma sednete za volan. Možete dobiti neke čudne ideje.

Oltramare / Overseas

0
0

2017.
režija: Loredana Bianconi

Čak i ako, čisto za potrebe misaonog eksperimenta, zanemarimo moralnu odbojnost fašizma i fokusiramo se samo na njegove empirijske osobine i prakse, doći ćemo do zaključka da je isti neodrživ na duge staze, pa bio taj famozni večni mir nakon rata svih ratova nečije iskreno i tvrdo uverenje ili perfidna konstrukcija. Neki će reći da su italijanski fašizam koji je pokazivao ekonomske rezultate zakopali iredentisti i alijansa sa Hitlerom, ali štos je u tome što su upravo te stvari fašizmu inherentne. Ekonomski rezultati, dobri ili loši, tu su sekundarna stvar: fašizam sanja imperiju i nosi se kao imperija čak i kad to (više) nije, dok je iznutra, kao i svaki ne-demokratski sistem, korumpiran i truo do srži.

Neka kao studija slučaja posluži italijanska kolonijalna avantura u Africi, odnosno Etiopiji koja je između dva rata okupirana i pripojena već postojećim kolonijama Libiji i Somaliji. U tu avanturu su se upuštali mahom siromašni ljudi, stručno osposobljeni ili ne, privučeni visokim platama i niskim troškovima života, te obiljem posla kojeg je u Evropi manjkalo. I na prvi pogled je taj državni projekat delovao kao održiv: uvozila se hrana i odeća, gradila se infrastruktura, pazilo se i na moralno-političku podobnost, ali i na zabavu i život u Etiopiji je za Italijane tekao pod motom “work hard, party hard”. Čak su se italijanski kolonisti manje rasistički ponašali od nekih drugih, pa nije bilo pravih pobuna, već uglavnom sitnih incidenata. To je trajalo dok nije počeo rat, Drugi svetski, te dok Britanci nisu ekspresno umarširali u Etiopiju iz svojih kolonija u okruženju, uspostavili svoju upravu i nesrećne italijanske civile koji su ostali internirali u kampove u pustinji. Vojska se, kako to obično biva, prva povukla.

Jedan od tih napuštenih, sažvakanih i ispljunutih, zarobljenih ljudi bio je i autoričin dalji rođak kojeg ona nikada nije upoznala i od koga su ostala samo pisma koja služe kao primarni izvor materijala u njenom faktografski orijentiranom, ali ipak liričnom filmskom prvencu. Na kraju saznajemo, rođak je preživeo rat, pobegao iz zarobljeništva i nakon rada svojevoljno ostao u Etiopiji, tamo se oženio i skrasio, ali drugi nisu bili te sreće i izdržljivosti.

Loredana Bianconi je pažljivo sakupila pisma i druga svedočanstva bivših kolonista i, u kombinaciji sa arhivskim propagandnim filmovima i filmskim žurnalima, od tog materijala sklapa sliku kolonizacije iznutra, iz perspektive onih koji su je prošli. Iskustva su opet individualna, neko se izvukao na vreme sa velikim novcem, neko nije, ali je tamo proveo najlepše godine svog života, nekoga je kolonizacija kačila u mladosti, pa prema tom periodu oseća nostalgiju, a neko je bio prevaren od početka.


I to je, da se ne zavaravamo, takođe ljudska sudbina. Ti ljudi verovatno nisu bili fašisti čak i kad su se takvima deklarirali, niti su bili eksploatatori, već naprosto ljudi koji su se iz nekog ličnog izbora ili ne, upustili u kolonijalnu avanturu želeći da, kao i svi ostali sebi osiguraju ili poprave egzistenciju. Lako je prezreti neku pojavu poput fašizma ili kolonijalizma, ali je opasno zbog toga mrzeti ljude. Treba razumeti, reče jedan filozof koji je odrastao u koloniji u Africi.

Spit'n'Split

0
0
kritika originalno objavljena na DOP-u:

Rock’n’Roll nije samo muzika. Nije ni samo stil oblačenja. Pa čak ni način ponašanja. Rock’n’Roll je stil života. Stav. Svesni izbor kontra struji, zagledanost u neistraženo, opskurno, iskonsko. Rock’n’Roll je kreativnost bez ikakve natruhe kompromisa, uz svesnu žrtvu.

Možda ćemo, ako smo površni, u svojoj mašti termin “rockstar” povezivati sa gomilom love, privatnim avionima, “groupie” curama i razvaljivanjem hotelskih soba. Možda je ta arogancija nešto što ide u paketu načinom života, naročito kada se u poslu uspe, ali valja zapamtiti da takav način ponašanja nije niti pravilo i dostupan je tek manjini, onih 1% na vrhu piramide. Mnogo realnija priča su klaptarenja u iznajmljenim kombijima ili svojim krševima, spavanje u vožnji ili u buđavim stražnjim sobama, hostelima i po čudnim gajbama, nošenje i montiranje tona opreme, loša hrana, jeftina cuga, a ponekad i droga, od jutra do sutra, od grada do grada, sa neizvesnim šansama za preživljavanje, o uspehu da i ne govorimo. U finansijskom smislu, a i drugačije.

Za tako nešto je potrebna iznimna mentalna snaga i posvećenost, a snovi o lagodnom životu su zavaravajući koliko su slatki. Poznajem materiju izbliza, i kao fan muzike i kao novinar i kao neko ko je organizirao koncerte i išao na turneje sa muzičarima. Sličnost sa drugim umetničkim pozivima van državnog budžeta se podrazumeva, što važi za rockere, važi i za većinu pisaca, pesnika, glumaca, filmaša i drugih čije se delo ne smatra društveno-korisnim.

Spit’n’Splitmladog belgijskog autora (reditelja, snimatelja i montažera) Jeromea Vandewattynea počinje kao klasičan, premda nadahnuto i iz neposredne blizine snimljen turnejski dokumentarac. Sastav koji prati, The Experimental Tropic Blues Band, jedna je od panevropskih underground senzacija, mešavina bluesa i noisea na distorziranim gitarama sa punkerskim stavom i mnoštvom improvizacije. Tropic je prešipčio Evropu uzduž i popreko, najčešće svirajući u malim, opskurnim klubovima pred raznovrsno i ne uvek brojnom publikom koju nije ostavljao ravnodušnom.

Sve “čari” života na putu su tu prisutne, dnevne i noćne vožnje, spavanje na čudnim mestima, poznanstva sa čudnim ljudima, pijanstvo, trava, mamurluci i jutarnja povraćanja, interne zajebancije za prekraćivanje vremena, traženje mesta za svirku u nepoznatim gradovima i gluvarenje u retkim slobodnim trenucima. Nekakav uspeh, ako ga i bude, nije ni izbliza na vidiku, a kako vreme prolazi i energija se troši, pametno bi bilo imati i “plan B” u rezervi. Neki ga imaju, neki ne. Neki mogu zamisliti život posle Tropica, neki ne. Neki su svesni krize, neki teraju svoje.

Međutim, Vandewattyne nije samo hroničar jednog interesantnog muzičkog projekta koji možda hoće, a možda i neće uspeti. Njegova osnovna preokupacija je psihologija iza toga. Psihologija takvog načina života u kojem se kreativnost i stvaralačka energija meša sa problemima u karakterima, različitim vizijama i skoro pa ničim izazvanim ličnim animozitetima. Tako će se autor osloniti na svoje izuzetno atraktivne rapidne montaže koje prate naraciju jednog od pridruženih članova grupe, odnosno njenog stalnog tonca koji deluje kao najzdravija i najnormalnija osoba u prostoriji.

Međutim, kako film odmiče, postaje nam jasno da ovo nije tek turnejski dokumentarac. Naravno, neke stvari poput transrodne osobe čiji je stan prepun kiča, krame, okultnih predmeta i čudnih pornografskih slika nije moguće re-kreirati iz mašte, ali je moguće dovesti u kontekst Tropica i u kontekst filma. I tu počinjemo da primećujemo intervencije, režiju, fikcionalizaciju i psihologiju likova umesto psihologije stvarnih osoba. Linija između stvarnosti i imaginacije ostaje zamućena do samog kraja koji više liči na nekakav eksperimentalni art-film nego na bilo šta što se može nazvati dokumentarnim.


Spit’n’Splitnije samo psihološka studija Rock’n’Rolla, Spit’n’Splitje Rock’n’Roll kao takav, onakav kakav je uvek bio i kakav će uvek biti: put u nepoznato, neistraženo, eksperimentalno, improvizirano. Nakon svetske premijere na jednom od najvećih svetskih žanrovskih festivala u Briselu, internacionalnu premijeru je doživeo na Grossmannu, najstarijem žanrovskom festivalu u regiji. Šanse za širu distribuciju su minimalne, ali ako se slučajno pojavi na nekom festivalu ili na programu art-kina, učinite sebi uslugu i pogledajte ga.
Viewing all 2301 articles
Browse latest View live




Latest Images