Quantcast
Channel: nije više Film na dan
Viewing all 2314 articles
Browse latest View live

A Film a Week - The Aquatic Effect / L'effet aquatique

$
0
0
What have we learned from The Aquatic Effect (L’effet aquatique), the latest and the last film by the French-educated Icelandic director Solveig Anspach who died of breast cancer almost a full year before the film was released? That swimming pool people are quirky. That Iceland is quirky. That love is quirky. And that amnesia can serve as a fresh start if the whole relationship was based on a lie, which is also quirky. I have no problem with quirkiness per se, but when it is being combined with overwhelming randomness in the terms of plot... It can be tricky.

It all starts with Samir (Samir Guesmi) buying his palm-decorated bathing shorts, which leads him to buying a season ticket for the local swimming pool, which leads him to falling in love at first sight with the lifeguard / swimming instructor Agathe (Florence Loiret Caille), which leads him to making her believe he cannot swim, so he could take classes with her in order to seduce her. Once when the truth is out, (and nobody likes lies, mkay?) she is so cross with him that she flies all the way to Iceland to a lifeguard convention.

And he follows her there, so the silly stream of events continues: he steals the identity of an Israeli representative so he can attend the conference. Under pressure to invent something really quickly, he comes up with, as he says, “together project” of building pools between Israel and Palestine so people can relax. He becomes an instant star, but Agathe is still unimpressed. And it turns out that Samir and Agathe both know the conference host Anna (Didda Jónsdóttir), which is funny because they are from the same French town and they didn’t know each other before, and that leads to both of them staying with her, bringing their awkward chemistry with them, which leads to Samir being accidentally electrocutedand contracting aforementioned amnesia...

Yeah, love is strange, and, according to Anspach and her co-writer/director Jean-Luc Gaget, so is pretty much everything else in life. There are several subplots involving quirky characters: French, Icelandic and the ones in the pool safety business, just to underline it. Somewhere in the background we can see a debate going on about cultural differences between two countries, with free body culture opposed to puritanism and fois-gras as a symbol of food industry opposed to sustainable eco-friendly farming, but it almost never reaches the spotlight.

On top of that, all three main characters are familiar to the viewers from Solveig Anspach’s previous films, Back Soon(2008) and Queen of Montreuil (2012), but now they are being put in a different context. Even their occupations and careers are different: Anna used to be a pot dealer and Agathe was a film director in previous instalments. I guess Solveig Anspach just likes to play with the idea of fluidity in life.


And, frankly, it is borderline ridiculous, but still, The Aquatic Effect is a pleasant journey. Grounded by the solid performances of the actors, in which Samir Guesmi’s clumsy confusion and Florence Loiret Caille’s nervousness is balanced by Didda Jónsdóttir’s act of cool, it kinda works. Also, the “photography porn” of the amazing Icelandic nature and crystal clear underwater shots can only help. In the end, it is hard to say if the overall result is good, since the film is not even trying to make sense, but it is fun and it is warm.

Get Out

$
0
0
kritika originalno objavljena na Monitoru
2017.
scenario i režija: Jordan Peele
uloge: Daniel Kaluuya, Allison Williams, Catherine Keener, Bradley Whitford, Caleb Landry Jones, Marcus Henderson, Betty Gabriel, Stephen Root, Lil Rel Howery


'Get Out' je ono što bi se u anglofonom svetu nazvalo “pričom u uspehu”. U pitanju je rediteljski debi glumca-komičara i povremenog scenariste Jordana Peelea, češće prisutnog na televiziji nego na velikom ekranu, snimljen za “siću” od 5 miliona dolara, uvršten u zvanični program Sundance festivala, tamo otkupljen od strane velikog hollywoodskog studija, pušten u distribuciju u pravo vreme i sa zaradom blizu cifre od 200 miliona zelenih novčanica. Još kada kažemo da je reč o hororu, i to ne onom za blentave tinejdžere, već promišljeno uvrnutoj mešanici uticaja stari(ji)h kultnih filmova (od klasika poput 'Rosemary’s Baby', preko 'Invasion of the Body Snatchers' u novohollywoodskoj reinkarnaciji, pa do ranog Carpentera, srednjeg-do-poznog Cravena, 'The Stepford Wives', 'Oldboy' i još ponekih) sa začinom komedije i satire (što je i Peeleovo autorsko poreklo), pa je sve to prilagođeno novom kontekstu sa sasvim jasnim pod-tekstom u nadi da će istovremeno postići i cerebralni i visceralni učinak.
Ambicija, dakle, ne manjka, a i odijum relevantne američke kritike je i više nego pozitivan (ne pamtim takve pohvale za jedan horor još od 'It Follows'), što nas dovodi do jedne začkoljice: teško je o filmu reći nešto loše u strahu od, u najmanju ruku, etikete šupka. Naime, tema je rasizam u savremenom američkom društvu koji se ne razlikuje baš puno od rasizma u nekim prošlim vremenima, a autor pokušava da nas ubedi u postojanje “ur-rasizma”, da se poslužim analogijom sa Ecovim terminom “ur-fašizam”, odnosno onog večnog rasizma koji je ponekad toliko pritajen i pospremljen pod tepih da nismo sigurni je li izumro. 
Međutim, ambicije na stranu, nisam siguran da Peele u svojim namerama uspeva, a naročito uspeva li u potpunosti. Tu nije reč samo o tome je li nas on u svoju tezu ubedio, on ju je smelo i u solidnoj meri razložno izložio. Ona je svakako subjektivna, pa se mi, takođe subjektivno, možemo sa njom složiti ili ne, pozivajući se na sve, od “osećaja u stomaku” do relevantnih statistika. Pitanje svih pitanja je ima li on kontrolu nad svojim sadržajem i pripovedanjem i šta radi kada i ako je izgubi. Po tom kriteriju, 'Get Out' je nesvakidašnji film sa ponekom hrabrom, poštenom greškom koji se u ključnom trenutku vraća na kliše, pritom negirajući sebe: estetski, u smislu žanrovskog pristupa, pa i glede konteksta.
O radnji znate skoro sve još iz “trailera” koji se od zimus vrti po kino-dvoranama i koji već sam po sebi previše otkriva. Crnac Chris (Kaluuya) odlazi na vikend sa svojom devojkom Rose (Williams) kod njenih roditelja (Keener, Whitford). Vreme je sadašnje, ali on svejedno očekuje neugodnost makar na kursu 'Guess Who Is Coming to Dinner'. Rose ga uverava u suprotno, da njeni roditelji nisu rasisti (Obamin idealni treći mandat se pominje kao referenca), ali svejedno vikend ne ide baš glatko. Lako za crnu poslugu (Henderson, Gabriel) u kući koja izgleda kao južnjačka vila i za to što brat (Jones) deluje kao psihopata pobegao sa audicije za postavku 'A Clockwork Orange' u lokalnom teatru, pa i za to što je otac preterano srdačan, pa lupeta gluposti. Majka, psihijatrica sa specijalizacijom za hipnozu i žarkom željom da svoje znanje primeni, ipak je najsablasniji član kućanstva. Neprijatnost će eskalirati na okupljanju porodičnih prijatelja koje od samog početka ima lagano sektaške pod-tonove i ispostaviće se da je naš Chris u problemu, te mora da beži, kako i naslov nalaže.

Ono u čemu Peele uspeva je to da prikaže kako se osoba crne kože oseća u predominantno beloj Americi. Za to je ključna prva, uvodna scena u kojoj mladog crnca maskirani napadač savladava i otima u belačkom, srednjeklasnom do buržoaskom predgrađu. Uvodni kadrovi scene pokazuju mladićevu nelagodu: crnci se u belačkom kraju osećaju jednako nesigurno kao i belci zalutali u loš kvart u Bronxu. Kao što će naivni belac možda biti opljačkan u getu, tako će crnac u predgrađu možda biti tretiran kao uljez, strano telo i ne dao mu bog da naleti na policiju, zaštitare ili neku već kvartovsku stražu. Ponavljam, nije bitno je to tačno ili nije, Peele nam pod nos gura po definiciji subjektivan osećaj anksioze.
Iz toga će se razviti njegov šamar američkoj liberalnoj eliti koja, u najboljem slučaju, ne samo da nije svesna svog inherentnog rasizma, nego negira postojanje rasizma kao takvog, odnosno pred njim zatvara oči. U goroj varijanti, elita, ne nužno liberalna, svoj rasizam vešto krije, povremeno se gađajući referencama na Obamu ili Tigera Woodsa, a druge rase želi, ako ne u porobljenom položaju, a onda barem u funkciji “korisnih idiota” koji ne talasaju previše i ne traže raskid sa lošim praksama iz prošlosti. Na jednom ključnom mestu u filmu Peele, međutim, gubi kredibilnost: kroz usta jednog lika samom sebi postavlja pitanje (“Zašto mi?”) na koje ne uspeva da odgovori kroz usta drugog lika, pa tako ostaje zarobljen u vlastitom dvorištu, ne šireći sliku dalje preko američkog raznobojnog socijalnog pejzaža.
Treća stvar i ono što 'Get Out' sa nivoa izuzetnog filma spušta na nivo zanimljivog kurioziteta je njegov kraj. Ne govorim o onom poslednjem raspletu, premda se i oko toga možemo sporiti, nego o celom tom segmentu obračuna nužnom za horor filmove i kako je on izveden – zbrzano i klišeizirano. I to je šteta jer je Peele dotle pažljivo gradio atmosferu i davao nam dijabolične sugestije u pojedinim replikama koje imaju potpuno smisla kada odvrtimo film. Nekako se može podneti i “telefoniranje”, premda je ona sluškinjina histerija na granici nesnosne, a burazerova psihopatija u Jonesovoj nespretnoj izvedbi i preko te granice. Možemo podneti i pseudo-nauku kao aparat u zapletu koji dovodi do kulminacije, ali transformacija junaka od nesigurnog do determiniranog je nagla, slabo motivirana i ničim ranije nagoveštena.
Sve u svemu, 'Get Out' pokazuje da Jordan Peele ima i petlje i stila, da se ne plaši da provocira ili čak bude uvredljiv, kao i da zna kada sa time da stane, što pokazuju finansijski rezultati filma. Međutim, on otkriva i jednu nadobudnost mladog autora koji je, čini se, previše zagrizao i ne uspeva da žonglira između stila, teme, konteksta, žanra i brojnih posveta. Ali za prvenac, 'Get Out' je potpuno iskren, ludo hrabar i sasvim dobar.

The Hollow Point

$
0
0
2016.
režija: Gonzalo Lopez-Gallego
scenario: Nils Lyew
uloge: Patrick Wilson, Ian McShane, Lynn Collins, John Leguuizamo, James Belushi, Karli Hall, Nathan Stevens, David Stevens

Znate za onaj štos da se film, odnosno priča za isti, slaže po nekom receptu. Uzme frajer polazište u nečemu realnom, recimo da je druga strana medalje šverca droge iz Meksika u Ameriku šverc oružja i municije iz Amerike u Meksiko, pa oko toga složi opasno-krvavi krimi-triler smešten u pogranično okruženje, napiše tipske likove i “gritty” dijaloge koji zvuče okorelo i mudro i ubaci obrate na za to predviđenim mestima. Na reditelju je onda samo da to vizualizira i snimi, a nepisano je pravilo opaliti par pejzažnih kadrova gde je nebo plavlje nego ikad, sunce pržeće žuto, a pesak i prašina se dižu spajajući ta dva kontrasta u elegantno pretapanje.

Problem sa celom tom konstrukcijom je to da je lažna, bazirana u mašti i pop-kulturi, a ne u bilo čemu nalik na iskustvo i život. Mislim, zamislite pogranični gradić koji je toliko etnički čist da je jedini latino frajer finansijska veza sa kartelom. Ne samo da je glupo, nego je i uvredljivo. Nešto tako treba znati prodati, i to sa stilom. A ono što priliči Jupiteru, ne priliči volu.

U ovom slučaju Jupiter su braća Coen koji su sa No Country for Old Men osvežili žanr neo-westerna i backwoods noira, a volina je Gonzalo Lopez-Gallego, čovek koji je imao obećavajuću karijeru u rodnoj Španiji i u matičnom žanru horora, da bi prilikom transfera u Ameriku završio u zonskoj ligi B-produkcije. Njegov prethodni film Open Grave imao je jednog jačeg glumca i nekoliko dojmljivijih momenata od kojih još uvek pamtim otvaranje, ali je u principu bio kuruza predvidljive sorte.

Problem sa The Hollow Point je posve druge prirode: film se toliko davi u obratima, masnim dijalozima i pseudo-epskim, a zapravo tipskim likovima da postaje nebulozan i gotovo slučajan. Džaba ti veličine poput Johna Leguuizama i Jamesa Belushija ako njih dvojica igraju, redom, psihotičnog plaćenog ubicu (varijanta Javier Bardem za sirotinju) i ljigavog preprodavca automobila. Obojica su prevelike njuške za takav film, pa u njemu glume sa pola mozga. Ostatak ansambla, pa... Ian McShane šmira za sve pare, Patrick Wilson nema potencijal zvezde, Lynn Collins je zarobljena nebuloznim likom žene rastrzane između dva muškarca različitih profila, a Karli Hall se muči sa “outlandish” likom ludače. Braća Stevens igraju braću, ali ginu suviše rano da bi ostavili utisak.

Priča bi, zapravo, bila sledeća. Wilsonov lik je novi šerif u gradu, nekadašnji meštanin koji je tu premešten po kazni i tu pomoću starog šerifa otkriva shemu sa švercom oružja za kartel u koju je upetljan i novi ljubavnik njegove bivše žene, ali i, logično, kartel koji šalje plaćenog ubicu da počisti sranje jer nešto ne štima sa brojevima i lovom. Prodavac automobila ima nešto u svemu tome, ali šta tačno...


Kao što je to u principu slučaj kod Lopez-Gallega, montaža koju sam radi je solidna, pa The Hollow Point nije dosadan film, iako mu ponekad predah ne bi škodio. Takođe, ono što je već očekivano za reditelja, ima nekoliko momenata za pamćenje, od čega vredi izdvojiti barem dva najjača. Jedno je scena u kojoj novi šerif, tražeći skrivenu municiju, seče blok motora brenerom. Druga je činjenica da isti taj šerif više od pola filma mora biti heroj s jednom rukom jer je šaku izgubio u ranom obračunu, što ne viđamo baš često. Možda bi sa boljom pričom pretočenom u koherentniji scenario i film bio bolji, ali to nećemo nikad saznati...

Colossal

$
0
0
kritika originalno objavljena u DOP-u
Nacho Vigalondo je sagradio svoju reputaciju unikatnim pristupima žanru u svojim brojnim kratkim filmovima, učešćima u kompilacijama poput ABC’s of Death i trima dugometražnim filmovima u kojima kreće od standarda koje kasnije subvertira. Timecrimes balansira između horora, SF-a i trilera na temu putovanja kroz vreme, a sve to čini sa vrlo ograničenim glumačkim ansamblom i brojem lokacija. Extraterrestrial je zapravo romansa, takođe ograničena prostorom i likovima, koja invaziju vanzemaljaca koristi samo kao pozadinu priče i u kojoj ta stvorenja nećemo videti čak ni u “blink and you’ll miss it” kadrovima. Open Windows je, pak, kompleksni labirint sačinjen od mnoštva likova i priča koje sve pratimo sa jednog ekrana laptop računara.


Colossal je, opet, nešto drugačije. Zamislite spoj romantične komedije sa psihološkom poukom Sundance/indie tipa i azijskog “creature feature” filma u kojem ogromno čudovište uništava grad. Deluje blesavo, ali radi, čak i uprkos tome što autor veći deo filma polako i postojano objašnjava metaforu na kojoj se sve zasniva: da je čudovište naša projekcija vlastite destruktivnosti, a da su razvaline dalekoistočnih gradova ono što ostaje od naših života i života ljudi u našem okruženju nakon tih eskapada. Ideja se svakako može prepričati kao štos, možda snimiti kao kratkiš od nekih 20-ak minuta, ali Vigalondo uspeva da oko nje napravi ceo film i to bez rastezanja.
Naša junakinja i tačka gledišta Gloria (maestralna Anne Hathaway) ostarela je partijanerica koju upoznajemo u trenutku u kojem ona troši svoj poslednji kredit: posle noći napijanja i nejavljanja, njen uštogljeni, ali zaposleni, sređeni i dobrostojeći dečko Tim (Dan Stevens) je izbacuje iz stana i iz svog života bez druge šanse, sa već spakovanim koferima. Po špranci indie dramedija, Gloria se vraća u rodni gradić i u rodnu kuću koju su roditelji napustili kad su se odselili u toplije krajeve da provedu penziju, pa tamo sreće svog školskog drugara Oscara (Jason Sudeikis u jednoj od svojih ciničnijih uloga), frajera koji stoji čvrsto na zemlji i koji je možda oduvek bio zaljubljen u nju, samo se to nije usudio pokazati. Oscar se nikada nije maknuo iz rodnog gradića, nije se ženio, niti je imao dece. Nasledio je bar od svog pokojnog oca i to mesto uglavnom služi kao pojilo za njegovo društvo, brbljivog Gartha (Tim Blake Nelson) i ne baš bistrog lepotana Joela (Austin Stowell), i u njemu će ponuditi posao šankerice Gloriji, što će ovoj sesti “k’o budali šamar”: pijančenje na račun kuće i još kakva-takva zarada.

Međutim, tu dolazimo do situacije viđene u uvodnoj sceni, sa ogromnim čudovištem a la Godzilla koje gazi po Seulu, glavnom gradu Južne Koreje. Vest o tome iz nekog razloga pogađa Gloriju na emotivnom nivou i postaje glavna tema za razgovor u gradiću i globalno. Glorija će se tek iznenaditi kad otkrije da je sa čudovištem povezana i fizički, ali samo u određeno vreme (kada se najokoreliji pijanci vraćaju kući, a deca idu u školu) i na određenom mestu (u parku koji nije oduvek bio park). Ali kada se na istom mestu pojavi i džinovski robot koji je na isti način povezan sa Oscarom, naša će junakinja otkriti nešto o sebi, a i o svom prijatelju iz detinjstva koji nije onako prijazan i stabilan kakvim se predstavlja...
Na tom nivou je potpuno jasno šta nam Vigalondo poručuje, otkud onaj srednji, ženski prst na plakatu za film i koliko je zapravo u našoj prirodi da budemo budale i bežimo od odgovornosti, sa kojom ćemo se najčešće suočiti tek kada bude prekasno. Jasno nam je takođe da on svojom konstrukcijom priče i castingom prodaje film van svakog šablona dvema dijametralno suprotnim multipleks publikama kojima će viđeno na ekranu verovatno biti prst u oko. Stoga i ne treba čuditi zašto se Colossal toliko kratko zadržao u hrvatskim kinima.

Međutim, to kako se Vigalondo zabavlja rušeći žanrovske postulate i filmska opšta mesta, to je tek pravi doživljaj. Monstrume nećemo videti u nekoj spektakularnoj borbi, već samo posredno, preko televizije ili video-klipova. U tom ključu se oni mogu gledati i kao politička izjava o tome kako “prvi svet” svoje probleme izvozi drugde, pa se onda čudi uništenju koje sledi. Sa druge strane, iako naša protagonistkinja doživljava spoznaju i kreće da radi na sebi, antagonista je taj sa moćnijim i izgrađenijim lukom razvoja, što je redak primer takvog razmišljanja, jer antagoniste obično uzimamo u svojoj datosti. Treće i najvažnije, ceo taj kliše doma, familije, starih prijatelja i poznate sredine koji se iz “family friendly” kino-zabave uvukao i u svet nezavisnog filma ovde biva izvrnut naglavce u nešto opterećujuće, manipulativno, opasno i sputavajuće.

Da je Colossal uvrnut film, to smo znali od samog početka. Ali da je ta uvrnutost toliko utemeljena u stvarnom svetu, metodična i zabavna, to treba doživeti

Table 19

$
0
0
2017.
režija: Jeffrey Blitz
scenario: Mark Duplass, Jay Duplass
uloge: Anna Kendrick, Lisa Kudrow, Craig Robinson, Tony Revolori, Stephen Merchant, June Squibb, Wyatt Russell, Thomas Cocquerel, Rya Meyers

Svadba. Na svadbi sto. Za stolom par koji se stalno prepire (Kudrow, Robinson), napaljeni pubertetlija sa skoro nikakvim socijalnim veštinama (Revolori), bivši robijaš sa još manje socijalnih veština (Merchant) i starija gospođa (Squibb). Oni dolaze sa različitih strana, neko poznaje mladu, neko mladoženju ili imaju neke dalje veze sa njihovim roditeljima. Jasno, sto je „luzerski“, za raspar i rastur, za one koje nisu imali gde da stave i za koje su se molili da neće doći na venčanje. To će im sve objasniti devojka (Kendrick) koja je sređivala raspored sedenja i pravila hijerarhiju gostiju i koja tom stolu formacijski ne pripada, ali je ipak tu smeštena. Razlog tome je što ju je relativno nedavno ostavio dečko (Russell), pritom brat njene najstarije prijateljice koja je, sasvim slučajno, mlada na tom venčanju.

Takva postavka stvari i to otpadništvo u startu neodoljivo podseća na premisu film The Breakfast Club majstora teen dramedija Johna Hughesa, samo prerađena i prilagođena odraslima. Ona takođe i nije tako nezamisliva: ko je bio na nekom formalnijem venčanju zna o čemu govorim. I to sa u suštini dobrim glumcima koji igraju svoje tipove uloge nekako radi, makar do određene tačke, ma koliko svadba kao „setting“ za komediju bila kliše i ma koliko klišea iskakalo usput kako bi priču držalo na kursu.

Ako ćemo pravo, Jeffrey Blitz nije neko veliko rediteljsko ime, posle obećavajućeg početka karijere se skrasio na televizijskim tezgama. Braća Duplass, sa druge strane, jesu jedan od stubova „mumblecore“ kinematografije i kao scenaristi i kao producenti i kao reditelji, ponekad čak i kao glumci, ali Table 19 ne izgleda kao film iz te priče, iako ima pojedinih elemenata. Naprotiv, on izlazi ispod skuta velikog studija, to jest njegovog arthouse odeljenja. Radeći zajedno i u nekakvoj sinergiji, oni makar na početku mogu da isfuraju neke zanimljive ideje, pa je tako Hughes spojen sa Cassavetesom, odnosno momentima u kojima se likovi ispovedaju o svojoj sjebanosti. Takođe, „running joke“ koji oni izvode (onaj sa kostimom Lise Kudrow koji nalikuje na uniformu konobara na svadbi) je savršeno doziran i tempiran.


Međutim, problem nastaje u iznuđenom kompromisu sa hollywoodskim žanrovskim postulatima i klišeima. Tako će starija gospođa imati svega par meseci života, pubertetlija će u gaćama skrivati ogroman organ, devojka će biti trudna, a njen bivši i budući dečko će se ispostaviti kao blentavi međed, a ne kao samoživa svinja, pa će sve nekako otklizati u smeru happy enda. Što je šteta i nepravda prema prvih pola sata filma koji su retko poštena studija gubitništva sa kamerom fiksiranom za naslovni skrajnuti sto koja fizičkom perspektivom oslikava i psihološku. Bilo je suviše bistro da bi trajalo dugo...

100 Streets

$
0
0

2016.
režija: Jim O’Hanlon
scenario: Leon Butler
uloge: Idris Elba, Gemma Arterton, Tom Cullen, Ken Scott, Franz Drameh, Charlie Creed-Miles, Kierston Wareing

Hyperlink priče su vrhunac svoje popularnosti i priznanja doživele početkom novog milenijuma sa Inarrituovom “trilogijom triptiha” i Oscarom za Haggisov Crash. Od tog trenutka, štosu o povezivanju nekoliko kratkih filmova navodnom tematskom ili lokacijskom bliskošću i montiranjem istih u jedan dugometražni polako ističe rok trajanja, ali zapravo nikako da istekne. Nije tu problem u strukturi, hyperlink se može maestralno iskoristiti, koliko u tome da ona privlači pretenciozne pacere i diletante koji bi voleli da njihova “fortune cookie” filozofija odjekne glasno.

100 Streets po scenariju debitantna u svetu dugometražnih filmova Leona Butlera i u režiji TV veterana Jima O’Hanlona primer je tog pretencioznog diletantizma koji meša nemaštovitu postavku u milje triju klasa južnog Londona, generalno neinventivnu tehniku u snimanju i režiji sa prenaglašenom melodramom iskazanom kroz šmirantsku glumu i tugaljivi soundtrack sačinjen od preglasnih klavirskih “loopova”. Međutim, koliko je to njihova krivica, toliko se može zameriti i Idrisu Elbi, inače dobrom i pouzdanom glumcu, koji se ovakvog nečeg prihvatio ne samo igrajući glavnu ulogu već i kao producent i (naročito) muzički supervizor.

Priča koja dobiva najveću minutažu prati ružnu rastavu između nekadašnjeg reprezentativnog ragbi kapitena Maxa (Elba) i njegove supruge glumice Emily (Arterton). Dok se on napija, drogira i ganja ženske, ona svoju tugu utapa u shopping terapiji u koju vuče i decu i sa jednim postojanim ljubavnikom (Cullen). Ali sportska sirovina ne ume da sportski prizna poraz, pa naizmenično cvili, preti i mulja kako bi se pomirio sa ženom, što će kulminirati incidentom.

Druga priča se tiče taksiste Georgea (Creed-Miles) i njegove žene Kathy (Wareing) koji, navodno, naporno rade i skladno žive, ali im samo fali dete, što će rešiti usvajanjem. George je zapravo brljiv do granice budalaštva, a Kathy čas deluje kao da bi ga zatukla tavom, a čas kao da je potpuno nemoćna pred njim. Njihove šanse za usvajanje će pasti na nulu kad George slučajno pregazi i ubije pešakinju, a oboje će se morati suočiti sa posledicama.

Poslednja priča ne odlazi dalje od srednjoškolskog nivoa naklapanja o opasnostima kriminala. Kingsley (Franz Drameh koji se trudi da njegov lik deluje uverljivo makar na sekund) je dilerčić koji posle jedva izbegnutog zatvora i slučajnog upoznavanja sa glumcem Terrenceom (Scott) reši da promeni ploču, pa se umesto kriminalom bavi umetnošću. Međutim, kad njegovi nekadašnji ortaci prebiju i ubiju njegovog novog mentora, Kinsley neće imati izbora nego da im se osveti, što ga opet vraća na stare staze.


Koliko je cela priča pseudo-pametno artificijelna, toliko je, što posebno nervira, arbitrarna u izboru likova i situacija. U 100 ulica južnog ili celog Londona svakako je bilo moguće naći i druge priče i likove: karakterističnije, neobičnije, tipičnije, povezanije nečim značajnim, a ne pukim slučajnostima. To bi možda, na dugi rok i uz puno rada od legitimne ideje portreta života u nekada sirotinjskom južnom delu grada koji se rapidno menja, napravilo film vredan pažnje. Ali 100 Streets je teška tupljavina koja se davi u klišeima.

Morgan

$
0
0

2016.
režija: Luke Scott
scenario: Seth Owen
uloge: Kate Mara, Anna Taylor-Joy, Rose Lesley, Michael Yare, Toby Jones, Chris Sullivan, Vinette Robinson, Boyd Holbrook, Michelle Yeoh, Jennifer Jason Leigh, Paul Giamatti, Brian Cox

Naučnici, nemojte se igrati boga i stvarati čovekolika bića poput robota i klonova. Barem ne u filmovima. Filmadžije će vas za to kazniti. Za Frankensteina i Blade Runner kao najeklatantnije primere je ipak postojao literarni predložak, ali dva najnovija Alien nastavka i Ex Machina su sasvim dovoljni da potkrepe tvrdnju. Druga stvar, ako se već zezate na tu temu, budite makar dovoljno pametni, jebem mu mater, naučnici ste i završili ste silne fakultete, pa kada vam se eksperiment otrgne kontroli, okončajte ga pre nego što on okonča sve vas.

Problemi sa Morgan (ženska deklinacija, žensko ime, ženski lik) počinju na početku, kada naučnica koju igra Jennifer Jason Leigh popije šiljak u oko od strane naslovne junakinje koju igra Anna Taylor-Joy, zvezda naj-horora prošle godine, The Witch. Morgan je, očito, eksperiment, a o njoj ćemo saznati da je stara pet godina, ali ima telo i mentalni sklop tinejdžerke, a snagu super-heroja u razvoju.

Zato posle incidenta neimenovana Korporacija (koja je vodeća u grani industrije, ako već ne upravlja svetom) šalje svoju stručnjakinju za procenu rizika Lee Weathers (Mara), a njen zadatak je da propita osoblje, od šefice koju Morgan zove majkom dr Cheng (Yeoh) koja se stalno referira na incident sličnog tipa u Helsinkiju koji je odneo brojne ljudske živote, preko dr Zieglera (Jones) čiji je Morgan zapravo projekat, bračnog para dežurnih (Sullivan, Robinson) koji se o Morgan brinu kao o svom detetu i na Morgan posebno vezane psihijatrice Amy koju igra Rose Lesley koristeći fizičku sličnost sa mladom Debrom Messing da je imitira, pa sve do domara Teda (Yare) i kuvara Skipa (Holbrook) koji deluje kao da jebe sve što ne može pobeći od njega, a na Morgan je ljubomoran jer je skuvala savršeni rižoto. Tu će se pojaviti eksterni psiholog Shapiro (Giamatti) i gurnuti Morgan preko ruba, pa će ova popizdeti i krenuti da ubija sve redom, a za korporacijskog aparatčika Lee će se ispostaviti da može biti mašina za ubijanje ili makar za preživljavanje.


Sličnost sa Alienom, Prometheusom i Blade Runnerom nije nimalo slučajna. Produkcijska kuća je Scott Free, osigurana je hollywoodska distribucija, prvopotpisani producent je Sir Ridley, a reditelj Luke mu je sin, pa nije ni čudo da u paprikaš gura očev “Best Of” i trenutno-trajne preokupacije poput odnosa između čoveka kao kreatora i klona kao kreirane osobe. Štos je u tome što je Morgan u svemu tome izrazito glup film u kojem navodno pametni ljudi rade neopevane gluposti, pa ni kraj sa obratom nije šokantan nikome ko je pogledao barem dva filma ovog tipa, već je, naprotiv, vrlo predvidljiv. Vizuelno i glede akcije Morganizgleda kao ono što je – klon originalnijih i boljih filmova koji se šlepa na njihovim idejama i njihovoj slavi. Zaobići ili pogledati i zaboraviti.

A Film a Week - Anthropoid

$
0
0
As the first series of title cards informs us, Anthropoid is the codename for a top-secret operation conducted by the Czech Resistence in Prague in the midst of the German ocupation during the WW2. The target was Reinhard Heydrich, “The Butcher of Prague”, the governor of Bohemia and Moravia, the ideologist and the engineer behind the Final Solution and arguably the third man in the chain of command of the Third Reich. The fact that you might not know about him is the confirmation (spoiler alert!) of the success of the brave men (and women) of the Resistence. The bastard died a couple of years before Nazis ran out of their luck.

It is not the first film on the subject, however. Two famous German emigrants in Hollywood made their films during the war. Both, Douglas Sirk’sHitler’s Madman and Fritz Lang’sHangmen Also Die, could be considered the film-makers’ weaker pieces, since there was not nearly enough historic distance to put things into perspective. Several decades and films for both big screen and television later, it looked like the time was right for Sean Ellis (Cashback, Metro Manila) to make a compelling effort. Alas, it doesn’t work as well as it should.

The main problem is the film being a diptich, with the first part dealing with the preparations and the execution of the assassination and the second portraying the aftermath. Two of them feel like separate films welded together, with the gaping tonal inconsistence. The preparation part seems like a PG-13 tour of WW2 urban guerilla warfare, with obligatory Germans giving the suspicious looks to our heroes Jan Kubiš (Jamie Dornan) and Josef Gabčik (Cillian Murphy) and the rest of the gang lead by Uncle Hajsky (Toby Jones), sticky situation and cover-up girlfriends Marie (Charlotte Le Bon) and Lenka (Anna Geislerová) that during the course of the film become the legitimate love interests. The aftermath part that mostly takes place during a church standoff between several Resistence fighters and German forces, stronger in numbers and firepower, is an action-packed excersise in cinematic brutallity.

The problems also occure in both the cinematic vision and technical aspects of Ellis’ film-making. The characters are pretty shallow, and the actors, especially Mr. Murphy, try to fix it by getting deep into them, but it still is not nearly enough to make them look like human beings rather than empty vessels. The dialogue riddled with the clichés is not helpful either, and the whole idea to film it in English with Czech and German accents is an insult to injury, especially when almost nobody gets the accent right. In the second part, the mixture of ultra-wide screen and hand-held camerawork makes the whole thing a total mess, aiming for the high naturalism, but ending in chaos of blood, meat, bones and bullets. Looks like Ellis serving as his own DoP was not such a good idea.


But the real trouble and viewer’s frustration is that Anthropoidcould be far superior piece of cinema if the co-writer-director Sean Ellis only could get the right angle to it. And in two places, one at the very beginning and the other when the planning is under way, he almost nails it by asking the question if the whole action ordered by the government in exile in order to impress the allies is worth the sacrifice of the remains of the movement and the large number of Czech and Slovak civilians. The massacre in the village of Lidice was mentioned as a reference, but the complete answer can be found only in the closing title card. So, Ellis is dealing well the title cards, but what is in-between them needs some polishing.

King Arthur: Legend of the Sword

$
0
0
kritika originalno objavljena na Monitoru
2017.
režija: Guy Ritchie
scenario: Guy Ritchie, Joby Harold, Lionel Wigram, David Dobkin
uloge: Charlie Hunnam, Astrid Berges-Frisbey, Jude Law, Eric Bana, Djimon Hounsou, Aidan Gillen, Tom Wu, Kingley Ben-Adir, Neil Maskell, Annabelle Wallis, Peter Ferdinando, Michael McElhatton

Novi King Arthur je slika i prilika šta ne valja sa današnjih Hollywoodom: na osnovu dogme o klasicima sa postojećom fan-bazom ulupati 175 miliona dolara u film o temi koja uglavnom nikog ne zanima (što se da iščitati i iz neuspeha prethodne, Fuquine verzije iz 2004. godine), sa rediteljem koji je najbolje od sebe dao u svoja prva dva filma, scenariom sklepanim iz nekoliko različitih verzija i projekata, glumcima koji niti imaju baš takav zvezdani status da film mogu prodati, niti imaju talenta, niti mesta da iz tako nečeg izvuku sjajnu ulogu o kojoj će se pričati, te sa gomilom CGI-ja koji je možda skupo prodat, ali je jeftin i podložan starenju. Poslovni model je, dakle, na umoru. Kritika to vidi, publika oseća, a jedino su producenti i studijske glavešine uvereni u svoju genijalnost, a kad shvate – biće kasno. Dovoljno govori podatak da je novi King Arthur zamišljen kao prvi, “origins” deo buduće franšize podbacio čak i na kineskom tržištu gladnom svega spektakularnog.

K tome još treba dodati da je studio Warner Brothers, očajnički se takmičeći sa Marvelom, u svom pokušaju franšiziranja dobrano promašio one važne tačke izvorne legende. Možda je simpatično da Arthur deluje kao križanac Mojsija i “cockney” barabe, da svakoga oslovljava sa “mate” i da budući vitezovi okruglog stola izgledaju kao da su sišli sa postera za Beneton. Ali izostavljanje sočnih delova, poput Morgane, Lancelota i još par vitezova, Guinevere (premda se očekuje da bi neimenovana čarobnica koju igra Astrid Berges-Frisbey mogla postati upravo legendarna kraljica u nekom sledećem nastavku, ako ga bude), Merlina (koji se pominje kao referenca), te svođenje Gospe od Jezera na teško opisivu CGI kreaturu, teško da čine uslugu bilo izvornoj legendi, bilo filmu. Legenda je, uostalom, preživela brojne revizije, od Marka Twaina, preko Monty Pythona do Johna Boormana i njegovog Excalibura, a najbolja “origins” priča je Disneyev animirani film.

Znajući da vode bitku koju ne mogu dobiti, Ritchie i ekipa ko-scenarista pokušavaju pružiti makar kakav otpor tako što u nju utrpavaju prepoznatljive delove drugih priča koji tu možda i nemaju šta tražiti. Tako imamo Bibliju, Hamleta (strica-uzurpatora kojeg ozbiljno, kao potpunog ludaka, igra Jude Law), Batman Begins, Lord of the Rings, Star Wars (ovladavanje “silom”, odnosno čudotvornim mačem), The Matrix, Game of Thrones(ne samo dvorske intrige nego i vizuelni identitet), klasični Ritchiejev gangsterski film, falusne simbole, džinovske zmije i slonove i CGI. Jesam li već pomenuo CGI? Da, toga baš puno ima.

Ritchie je jedan od onih reditelja koji običavaju postati glavne zvezde svojih filmova, što može biti znak vrlo loših manira, odnosno čistog bezobrazluka, ili temeljnog neshvatanja osećaja za meru. Ovde je to možda jedina slamka spasa jer Ritchie makar zna ispričati vic i prodati mangupski štos. Tako imamo jedan momenat u kojem prepoznajemo filmskog genija, onu montažnu sekvencu odrastanja malog Arthura u Charlieja Hunnama, a i film se iskreno dobro snalazi na terenu njegovog tipičnog gangsterskog filma, toliko da poželimo da se taj koncept prebačen u srednji vek i milje uličnih secikesa Londiniuma ili nekog drugog velegrada u nastanku jednom u punoj meri ostvari, sa Kraljem Arthurom ili bez njega.
Problem je, međutim, što ovde u taj miks treba ubaciti i avanturu i fantaziju i legendu i, naravno, potrošiti brdo studijskih para na efekte. Ritchie to rešava tako što brza, frenetično montira, snima treskavom kamerom (možda da bi maskirao CGI) i stalno nas zasipa nekom novom senzornom bombom, jarkim bojama ili glasnim zvukovima. I to mu ne leži, kao što mu nije ležao ni onaj Sherlock u dva nastavka koji su se isto “vozili” na kompjuterskoj grafici, ali su makar pogodili duh vremena i pokrenuli novi trend, što sa King Arthurom koji dolazi na kraj banketa apsolutno nije slučaj. Takvo brljanje nije dosadno samo zato što će se Ritchie tu i tamo vratiti na ono što mu ide, što će reći rapidne montaže, dijaloški ping-pong i onaj osećaj “badass” kameraderije, ali može biti itekako naporno.

Kako se u svemu tome snalaze glumci? Iskreno, kako ko. Ritchie nam neće otkriti nekog novog Vinnieja Jonesa ili Jasona Stathama sa ovim uratkom, niti mu je ro cilj. Jude Law zna biti dobar i u lošijim filmovima od ovog. A hoće li Charlie Hunnam i Astrid Berges-Frisbey biti lansirani u višu ligu, on u akcione heroje, ona dalje od epizodnih i sporednih uloga – teško, premda za to nisu krivi ni oni, ni reditelj, koliko tip projekta koji od njih traže da poziraju, izgledaju, budu egzotični ili dopadljivi određenoj publici.

Možda je i taj rizik uračunat, ali ponekad se računica jednostavno izjalovi. Ritchie će se već dočekati na noge, već je najavljen za igranu verziju Disneyevog Alladina, što opet zvuči bizarno, ali donosi honorar. Glumci će možda više profitirati od neke sledeće uloge, nikome od njih neće zbog ovog filma karijera biti okončana. Čak ni Warner neće zbog toga bankrotirati, ali to ne znači da večito može trpeti finansijske udarce ovog tipa. A ljubiteljima legende o Kralju Arthuru ostaju knjige i stariji, bolji filmovi.

Viral

$
0
0
2016.
režija: Henry Joost, Ariel Schulman
scenario: Barbara Marshall, Christopher Landon
uloge: Sofia Black-D’Elia, Analeigh Tipton, Travis Tope, Michael Kelly, Colson Baker

Crvni grip napada svet i stiže u ušuškanu kalifornijsku suburbanu zajednicu. Jajašca ulaze u organizam dodirom na kožu ili inhalacijom, formiraju se u crve-parazite koji prvo iscrpljuju, pa onda preuzimaju žrtvu koja postaje besvesna mašina za ubijanje tipa zombi. Nakon nekoliko zabeleženih slučajeva, vojska proglašava naselje za karantin sa strogim pravilima ponašanja. Dve srednjoškolke odvojene od oca i majke, buntovnički nastrojena Stacey (Tipton) koja fura imidž zločeste devojke i introvertnija, naivnija Emma (Black-D’Elia) moraju da se izbore sa iskušenjima da zajebu sve i zabavljaju se do kraja sveta, onda sa opasnostima virusa koji ubija njihove komšije, a na kraju i da odluče između lojalnosti jedna drugoj i imperativa preživljavanja.

Viralje novi film rediteljskog dvojca Henry Joost – Ariel Schulman koji je široj publici poznat po pritupastom kino-hitiću Nervekoji je video relativno široku distribuciju u režiji kuće Lionsgate. Za razliku od bedaste plašilice za naivne Nerve, Viral ne samo da je u bioskope izbačen žurno i kratko pre DVD i VOD distribucije (argument da je to ipak respektabilno tržište kvantitativno i kvalitativno na nivou bioskopskog me nije sasvim ubedio), nego je zapravo zanimljiv komad filma koji ima nešto za reći, pa makar to bila puka varijacija na temu opšteprihvaćenih klišea tinejdžerskih i filmova o zarazi.

Prvo i osnovno, za američki horor, Viral je revolucionaran u tretmanu porodice kao nečeg nebitnog umesto kao osnovne ćelije društva i stožera opstanka u krizi. U prilog tome govori da majku niti ne vidimo kroz ceo film jer odlaže povratak sa poslovnog puta, otac (Kelly) konačno odlazi da je pokupi sa aerodroma iako i sam daje nagoveštaje da im je brak u krizi i praktički nestaje iz filma kao relevantan faktor, a (SPOILER!) Emma može preživeti jedino ako ubije obolelu Stacey ili je makar prestane po svaku cenu spasavati i šlepati sa sobom. To što Stacey okleva da napadne sestru nije nikakva rehabilitacija porodičnih vrednosti, već elementarna mera balansa. (KRAJ SPOILERA!)

Druga stvar je balans i u inače osetljivim tinejdžerskim pitanjima, odnosno njihovom tretmanu. Logično, lakomislenija Stacey će naći odgovarajuće blesavog dečka (Colson Baker poznatiji pod umetničkim imenom Machine Gun Kelly), dapače neodgovornu budaletinu koja hoda na štakama, ne zna sročiti suvislu rečenicu i sve vreme se zajebava. Emma će se, pak, zagledati u pristojnog dečka iz komšiluka, Evana (Tope). Likovi, međutim, nisu karikature svojih osobina: čini se da je Stacey jasno da je retard samo privremeno rešenje za nerviranje okoline, retardu je jasno da će njegova budalasta slava kratko trajati, pa uživa dok može, Emma je možda dobra, ali nije mutava, a njen pristojni Evan nije nikakav super-junak, već jednostavno pristojno ljudsko biće koje postupa po svojoj savesti.

Takođe, tretman virusne infekcije koja može uništiti čovečanstvo vešto balansira između makro i mikro-nivoa. Globalna panika nije prenaglašena kao u većini filmova sa tom tematikom, ali je vidimo u vestima (imamo čak i umontiran klip Obame koji govori o mini-epidemiji ebole 2014. godine u Americi), u procedurama poput vojske koja patrolira i obaveštenjima, a pri kraju filma možemo videti i posledice takvog postupanja. Centar našeg zbivanja su sestre i njihova međusobna dinamika, te njihova zajednička dinamika sa okruženjem. Jasne su nam njihove emocije i strahovi, kao što nam je jasno da su njih dve same u tome, same svaka za sebe i same u kući, uslovno rečeno. Takođe, film odlazi još dalje, pa nam eksplicitno prikazuje napade bolesti, odnosno crva, dakle upoznati smo sa pojedinostima o njemu, što filmu dodaje “body horror” dimenziju.


Naravno, film će svojim tokom upasti u sijaset opštih mesta i nelogičnosti, ali i to je rizik koji se mora pretrpeti. Valjalo bi naglasiti da je Viral osim prilično jedinstvene “no bullshit” perspektive na svakom polju solidno urađen film, od glume uglavnom mladih i ne baš afirmiranih glumaca, preko kamere koja pomoću palete letnjih boja stvara dojmljivu atmosferu, pa sve do efekata maske i šminke u onim eksplicitnijim scenama. Iako nije spektakularan, Viralipak zaslužuje preporuku.

American Pastoral

$
0
0
kritika originalno objavljena u DOP-u
Sve je im’o, ništa im’o nije. Seymour “Šveđanin” Levov, protagonista romana magnum opusa Phillipa Rotha American Pastoral, isto kao Vasa Ladački, junak Balaševićeve balade isto nije bio s onom koju “vole”. Razlike su, pak, drastične: Amerika i američki san koji Roth preispituje su stvarne, za razliku od nostalgičnog imaginarijuma o Vojvodini Staroj za koji je Balašević sinonim, tako se Šveđanin nije propio, a osoba koju voli, a sa kojom nije, nije cura koju nije uspeo oženiti (jer je oženio onu koju je hteo, bez brige), nego njegova kćerka psihofizički izgubljena u generacijskom jazu i duhu vremena. Zajedničke su im, pak, nade i očekivanje njihovih sredina da će oni uspeti u životu ili se makar maknuti sa (relativnog) dna, bogatom ženidbom ili poštenim radom, to je već pitanje kulture, i to da su te nade su bile izneverene. Šveđanin je naš književni Vasa Ladački, a Rothovom naratoru / alter-egu Nathanu Zuckermanu on je bio njihov, jevrejski Kennedy iz Newarka.


Roth je veliki pisac osebujnog stila i mnoštva tema koje prožima čak i u svojim najkraćim delima, pa je stoga vrlo nezgodan za filmsko čitanje. Takođe, svojom veličinom i filozofičnošću, on će pravu ekranizaciju nagraditi, a onu slabu potopiti u zaborav mediokritetstva. American Pastoral je k tome još i posebno težak roman koji pokriva dugačak vremenski period i koji se dotiče brojnih istorijskih događaja, koji je pun refleksije, humora, unutarnjih ili makar izuzetno tihih spoznaja koje se teško prevode na platno.
Zbog nekolikih razloga je American Pastoral razapet na križ što se tiče kritike, ali glavna tri su neujednačena glumačka ostvarenja u kojima prednjači miscast Ewana McGregora za glavnu ulogu, McGregorova režija na autopilotu koja samo prolazi kroz tačke scenarija bez dinamičkih akcenata i scenario koji potpisuje televizijski i filmski iskusnjak John Romano (The Lincoln Lawyer, Intollerable Cruelty) za koji su mahom američki kritičari smatrali da je svojim pojednostavljenim pristupom potpuno promašio duh romana koji se krije u nijansama i bogatoj pod-tekstualnoj strukturi. Iako adaptacija koju potpisuje debitant u svojstvu reditelja Ewan McGregor koji je tu, uzgred, došao kao zamena za daleko iskusnijeg Phillipa Noycea ni u kom slučaju nije savršena kao recimo prošlogodišnji Indignation, ali nije zaslužila ovako loše kritike.

Prvo, Ewan McGregor kao glumac možda nije idealan izbor za Šveđanina, što zbog fizičkog izgleda koji odudara od onog opisanog u romanu, što zbog specifičnog akcenta koji se i ne trudi da pogodi i njegova uloga u ovom filmu nije jedna od onih za pamćenje pošto je on naprosto hladan i deluje polu-angažirano. Problem je u režiranju samog sebe za šta očito nema ni dara ni škole ni iskustva. A i generalno, režija nije nešto gde se McGregor snalazi kao na svom terenu, on režira korektno i koliko se da nevidljivo, više držeći ritam i tempo nego pazeći na dinamiku, ali reći da American Pastoral nema emotivnih trenutaka je u najmanju ruku neozbiljno, a možda i zlonamerno.

Srećom pa ostatak glumačkog sastava pokriva McGregorove propuste. Jennifer Connelly je sjajna u ulozi Šveđaninove žene Dawn u mnogim inkarnacijama, od lokalne lepotice, preko buržoaske žene-majke do rezignirane štićenice mentalne institucije i žene koja je nakon toga potpuno izmenila svoju pojavu i identitet. Ključnu ulogu kćeri Meredith igraju tri glumice u različitoj starosnoj dobi, od Ocean James u dobi od 8 godina, preko Hannahe Nordberg u pred-tinejdžerskoj dobi do Dakote Fanning u tinejdžerskoj i kasnijoj dobi. Ona je briljantna, snažna u svom odsustvu jednako kao i u prisustvu. Od epizodista, u nekom komičnom ključu sjajan je Peter Riegert kao Šveđaninov otac Lou, dok triler-zaplet pokreće Valorie Curry igrajući Ritu Cohen, radikalnu curu koja navodno poznaje Meredith. Kao i Rothov roman, i film ima narativni okvir u kojem pratimo Šveđaninovog brata Jerryja (Rupert Evans) i Zuckermana (David Strathairn) na godišnjici mature i Šveđaninovoj sahrani nekih 30 godina od glavnine radnje.
Takođe, scenario koji navodno zanemaruje ili nepristojno pojednostavljuje pojedine aspekte Rothovog romana ne samo da je legitiman, nego je i ispravan, možda čak i jedini mogući način da se izvrši transfer na medij filma. Na centralno pitanje Šveđaninove nesreće i propasti, Romano pokušava da odgovori kroz odnos oca i kćeri, odnosno kćeri i porodičnog okruženja. Kroz to se mogu iščitati i duh vremena od plemenitih, anti-ratnih i ljudsko-pravaških namera hippie pokreta do tamne senke koju su na to bacile radikalne frakcije sklone terorizmu, usput se hvatajući odgoja dece, odnosa do tržišta i radničkih prava i umerenosti, pristojnosti, humanosti i odgovornosti koje Šveđanin zastupa u odnosima sa gotovo svim likovima iz svog okruženja. Istorijski događaji poput rasno motiviranih nereda u Newarku (u Šveđaninovoj fabrici uglavnom rade Afroamerikanci), rata u Vijetnamu i terorističkih napada raznih levičarskih radikala vidimo u vešto umetnutim montažnim sekvencama sačinjenim od arhivskih snimaka.

Može li jedan film objasniti temeljnu redefiniciju američkog sna tokom 60-ih godina? Mogu li se promene u odnosima među ljudima i u odnosima ljudi do autoriteta i društva zbiti u nekih 100 minuta filma? Roth to uspeva u formatu romana i za to dobiva Pullitzera. Što se filmske adaptacije tiče, sama odluka da se u nju krene zahteva hrabrost. A u slučaju McGregorovog filma, izvedba je sasvim zadovoljavajuća.

Complete Unknown

$
0
0
2016.
režija: Joshua Marston
scenario: Joshua Marston, Julian Sheppard
uloge: Rachel Weisz, Michael Shannon, Michael Chernus, Azita Ghanizada, Kathy Bates, Danny Glover

Identitet je u principu stvar ličnog izbora i to nije upitno. Upitna je njegova trajnost. Odnosno, možemo li potpuno i plastično promeniti ono što jesmo kao osoba. Formalno, to nije problem: promenimo ime i lokaciju, izgled, interese i zanimanje, takoreći promenimo personu za koju se izdajemo. Međutim, menjamo li time našu suštinu ili ostajemo ko jesmo bez obzira na sve?

Tako vidimo istu ženu (Weisz) u različitim izdanjima: kao hippie curu koja bi kao nešto studirala, kao medicinsku sestru u operacionoj sali, kao asistentkinju kineskog mađioničara... U svojoj poslednjoj inkarnaciji ona je Alice, biolog po zanimanju, i provela je puno godina proučavajući insekte na Tasmaniji. Sada pola radnog vremena predaje u centru New Yorka gde se upoznaje sa Clydeom (Chernus), a drugu polovinu provodi proučavajući navodno novu vrstu žabe na Long Islandu.

Clyde će je dovesti na rođendansku zabavu svog prijatelja i kolege Toma (Shannon) koji se nalazi pred dilemom ostati na ne baš inspirativnom poslu ili pratiti svoju ženu Raminu (Ghanizada) koja će uskoro započeti sa kursom za izradu nakita na drugoj obali Amerike. Na zabavi su prisutni i drugi prijatelji, redom obrazovani i naputovani ljudi, od kojih neki na Alice gledaju sa simpatijom, drugi pak sa zavišću. Tom, međutim, zna da je Alice njegova bivša devojka Jennie koja je u to doba studirala klavir na prestižnom koledžu i koja je nestala i slomila mu srce.

Ali Tom ćuti o tome i čeka kako će se situacija razvijati. Žurka će se preseliti iz kuće u klub, Alice će se zaplesti u mrežu svojih fascinantnih laži, što će razjariti i one koji su joj naklonjeni, ona će izleteti ljutita na ulicu, a Tom će je pratiti želeći da sazna šta se dogodilo s njegovom Jennie, što će film skrenuti na kurs šetačkih, dijaloških filmova nalik na Linklaterovu Beforetrilogiju. Jedna scena zaslužuje da je zapamtimo: kada njih dvoje izigravaju doktore i “pomažu” starijem bračnom baru (Bates, Glover). Alice je uživljenija, ali ni Tom nije ravnodušan u toj igri uloga.

Nošen standardno dobrim i odmerenim ostvarenjam Michaela Shannona i retko razigranim Rachel Weisz, Complete Unknown nije dosadan i nezanimljiv film. Njegov problem je što ni jednog trenutka nije konkretan. Štos je u strukturi filma: centralna misterija je završena na polovini, nakon toga čekamo objašnjenje koje ne dobijamo. Umesto toga, ostaje nam da vagamo šta je promena identiteta: patološko bežanje od samog sebe ili menjanje nebitnih detalja radi boljeg upoznavanja istinskog sebe.


Joshua Marston je autor filmova sa internacionalnim šmekom: nagrađivanim Maria Full of Grace koji je povezan sa Kolumbijom i dosta opskurnim The Forgiveness of Blood snimljenim u Albaniji i na albanskom jeziku. Nešto od tog internacionalnog šmeka se provlači i kroz Complete Unknown, budući da nekoliko likova govore farsi jezik, a Tom ga uči, ali je film zapravo standardna Sundance-indie varijanta. I to Marstonu ne stoji baš najbolje: premisa je intrigantna i provokativna, ali ne i razrađena na zadovoljavajući način.

Pet

$
0
0
2016.
režija: Carles Torrens
scenario: Jeremy Slater
uloge: Dominic Monaghan, Ksenia Solo, Jennette McCurdy, Da’Vone McDonald, Nathan Parsons, Janet Song

Ima loših i loših filmova. Ima čak i filmova koji počnu obećavajući zabavu, pa negde usput zeznu sve. Kada se to desi na kraju, to ume da iznervira gledaoca koji je investirao svoj sat i po vremena. Opet, puno je gore kada to bude daleko pre kraja, bliže početku. Ako ste pametni, ugasićete to govno, izaći sa projekcije, zaspati, štagod. Ako imate mazohističku crtu, onda ćete pogledati uprkos svemu.

Petje jedno takvo tvrdo, lepljivo i smrdljivo govno, žanrovskog tipa (recimo da je u pitanju triler), koje kao da su pravili ludaci za ludake. To je jedan od onih filmova koji uspevaju prodati štos čak i kad im se sam namešta, koji uspeju da profulaju psihologiju, čiji likovi postupaju toliko van svake motivacije osim da se zaplet nekako preokrene da to deluje slučajno i nevoljno smešno. Međutim, ono što čoveka smori do krajnjih granica je spoznaja da tako nije moralo biti, posebno sa intrigantnom premisom o otmici i držanju žene u kavezu. (Nije spoiler, na plakatu je.)

Protagonista Seth (Monaghan) radi kao asistent u azilu za pse i na radnom mestu ga jedino njegovi štićenici razumeju. Direktorka, veterinar, pa čak i noćni čuvar ga zajebavaju zato što je šonjav i čudan. Izgleda da ga i život zajebava sam po sebi: živi sam i u relativnoj bedi. Na taj niz zajebavanja će se nakačiti i Holly (Solo), koja je s njim išla u školu, ali ga se ne seti kad se sretnu u gradskom prevozu, niti se tog susreta seti kasnije kada joj se on, nakon “stalking” rutine, ukaže na radnom mestu. Seth, tunjav kakav je, pokušava da je bari iskreno i šlampavo, a ona, kučkasta kakva je odbija ga netaktično. Seth popizdi, otme je, i strpa je u kavez u podrumu svog šinteraja.

Preokret sledi: on to nije učinio zbog njenog bezobrazluka (da ga nijednom ne zapamti od brojnih susreta), histeričnih reakcija ili nadmenog “bitchy” stava, već da bi je izlečio. Ispostavlja se da nije Seth jedini ludak u prostoriji, već i da je manji ludak od njih dvoje. Holly je, uz to što je shizofreničarka kojoj se priviđa bivša cimerica (McCurdy) koju je, btw, sama ubila, i serijski ubica koji ne bira ni žrtve ni sredstva.


Sve što sledi je samo umobolnije i umobolnije, ali ne u onom intrigantnom smislu. Likovi su grozni i antipatični, pa se sa njima nije moguće povezati čak ni toliko da ih ljudski žalimo. Štos da se promeni perspektiva, pa da žrtva postane agresor, pasivni ili otvoreni, nije lak za izvesti i ne bi valjalo da ga se hvataju paceri. Što reditelj i scenarista sa istorijom samih užasnih filmova jesu. Kad bi makar u svojoj gluposti Pet bio zabavan film, bili bismo na konju... Za izbegavanje.

Hidden Figures

$
0
0
2016.
režija: Theodore Melfi
scenario: Theodore Melfi, Allison Schroeder (prema knjizi Margot Lee Shetterly)
uloge: Taraji P. Henson, Octavia Spencer, Janelle Monae, Kevin Costner, Jim Parsons, Kirsten Dunst, Mahershala Ali, Aldis Hodge, Glenn Powel

Velika dela ne čine sami heroji, već ekipa ljudi koja neku ideju pretvara u stvarnost. Svi ćemo se setiti genijalnih vojskovođa, državnika, naučnika, ali ćemo po putu zaboraviti one milione vojnika, pomoćnika, inženjera i tehničara. Naročito ako nam se ne uklapaju u narativ. To ne znači da individualni doprinos svakog pojedinačno, bilo kroz vredan rad i čeličnu volju ili kroz trenutak inspiracije i dovoljno bezobrazluka, nije bitan. Ali ne dolazi sa najvišeg mesta, pa zašto bismo pamtili...


Hidden Figures je priča o tri takve heroine iz senke čija imena nisu punila novinske stupce. One su bile zaposlenice NASA-inog računskog odeljenja (dok je kompjuter, makar ona kutija veličine cele sobe koja radi na bušene kartice, bio egzotika čak i za NASA-u, pa su postojala cela odeljenja uglavnom popunjena ženama za “pešački” račun) koje su se aktivno uključile u “Svemirsku trku”. I to kao žene i crnkinje u mnogo rasističkijem (segregacija je još uvek bila na snazi čak i u NASA-i) i seksističkijem (podela na “muška” i “ženska” zanimanja nije bila upitna) svetu. Jesu li baš one odlučile utakmicu između Amerikanaca i Sovjeta, ne bih se usudio tvrditi, ali zbog filmske čarolije možemo verovati da jesu.
One su matematičarka Katherine G. Johnson (Henson), supervizorka jednog računskog odseka i kasnije programerka Dorothy Vaughan (Spencer) i zaposlenica koja želi postati inženjerka Mary Jackson (Monae). Upoznajemo ih kao trio dobrih prijateljica kojima se auto pokvario na putu za posao. Tako dobijamo i konture njihovih ličnosti: Katherine je mudri optimista, Dorothy je jezičava i realistična, a Mary je onako malo bezobrazna i koketna.

Karijera će ih svaku za sebe pogurati napred. Katherine kao protagonistkinja će proveravati i ispravljati greške u računu na zaprepaštenje svojih nadređenih, nadmenog Stafforda (Parsons) i dobronamernog Harrisona (Costner), pa će postati deo najužeg tima oko lansiranja Johna Glenna (Powel) u orbitu i njegovog spuštanja na Zemlju. Dorothy će se prvo izboriti za svoj status supervizorke, pa će zatim shvatiti kompjutere kao budućnost, naučiti programiranje i obučiti tim svojih cura, kako ih zove, za rad na tim mašinama, sve vreme se boreći sa birokratijom oličenom u Vivian Mitchell (Dunst). Mary će se čak na sudu boriti za svoje pravo da pohađa kurs u belačkoj i uglavnom muškoj školi.

Njihov zajednički neprijatelj je segregacija, ali i nepoverenje okruženja da one kao žene mogu parirati muškarcima. Najefikasnija slika segregacije je Katherine koja nervozno tapka nogom i trči po pola milje po kiši do toaleta i nazad, i ta slika se ponavlja do njenog “act out” vrhunca u kojem objašnjava da je to jedini toalet za obojene, u jedinom računskom odeljenju za obojene. Obojeni, dakle, nisu predviđeni u odeljenjima bliže centru zbivanja, baš kao što žene nisu predviđene na planerskim sastancima pa od prisutnih, uglavnom vojnih lica, dobijaju cenzurirane izveštaje po kojima moraju računati. Neke od njih poverenje ne dobijaju ni kod kuće, od svojih muževa i suseda.
Hidden Figures je ono što nazivamo oscar-filmom: film napravljen po modelu za osvajanje nagrada, inspirativna drama po istinitim događajima distorziranim taman toliko da se uklope u zašećerenu, naivnu sliku sveta. I u tom smislu čak ni neverovatno naivna infuzija napetosti pri kraju ni “kaži mi kako da se osećam” muzika nisu nešto čemu se treba čuditi. To nekako dođe kao pravilo pod-žanra. Problem je samo što takva situacija nije baš najbolje u skladu sa ostatkom filma koji je izuzetno pažljivo urađen. Scenario je čvrst i u suštini ovlaš skicirane likove provlači kroz uverljivo zamišljene situacije, pritom se dosta računa vodi o ritmu, tempu i dinamici. Hidden Figures je potpuno predvidljiv, ali zbog toga nimalo dosadan čak i onda kada izgubi kompas. Čak i to blesavo finale je okupano u filtriranoj slici neba i mora, Zemlje iz svemira i ostalih poslastica.

Gluma je, takođe, vrhunska. Ništa manje nismo očekivali od Octavije Spencer koja je zaista ekspert za na taj način koloritne uloge, a Taraji P. Henson, pre svega aktivna na televiziji, i Janelle Monae, pre svega pevačica, ali sa glumačkom karijerom u uzlaznoj putanji, svakako su pozitivno iznenađenje. Kirsten Dunst je zarobljena sa u suštini slabo razrađenim likom koji je nosilac jedne jedine ideje (nesvesnog rasizma i birokratizacije), Kevin Costner kao da ponovo oživljava karijeru sa ulogama ljudi od autoriteta, dok se Jim Parsons (Sheldon Cooper iz serije The Big Bang Theory) pokazao kao glumac od jedne uloge.

Hidden Figures nije film za neko dugo pamćenje, iako njegova priča i ideja jesu. Čak bi možda bio efikasniji i efektniji da ne izlazi iz okvira NASA-e, jer vrlo malo profitira od privatnog života svojih junakinja. Ali i pored toga, reč je o jednom od onih filmova koji su urađeni kako treba tačno za određenu namenu. I u tome nema ničeg lošeg jer je i to zanat.

A Film a Week - Morris from America

$
0
0

Being a thirteen year old sucks. Growing up sucks. Dealing with hormones sucks. Dealing with parents sucks. Dealing with unfulfilled sexual desires sucks. Dealing with own body sucks. It might be all be over soon, but that particular phase is especially heavy even if someone’s life is pretty stress-less. Just imagine how it would be like for a chubby black boy from America who is a recent transplant to Heidelberg, Germany where his single father is trying to make it as a football coach. Certainly, it is not very pleasant.

Morris (a newcomer Marquees Christmas) is spending his days practising his freestyle rap, writing rhymes, arguing with his father Curtis (Craig Robinson doing arguably his best work) about old and new school and learning German with his mentor Inka (Carla Juri of Wetlands). It is actually her idea for him to go to a local youth centre so he can make some new friends and get a chance to speak the language with someone his own age.

And that is where the things start to get tricky. It is not the white sheets and burning crosses KKK or police brutality kind of racism as it still exists in the USA, but being the only black kid in a pictoresque, old, but still provincial town, Morris stands out. The racism here is of the casual kind based on “common knowledge” like all the black kids should play basketball and the black kid is the first suspect when it comes to bringing weed to the centre. The guys there are not monsters, but they are, as our protagonist puts it, “dickheads”. Morris’ “gangsta” pose trying to cover the fact that he is still a confused kid and probably a big softie does not help either.

But the real trouble, as always, comes in the shape of a girl. A slightly older Katrin (a seductive Lina Keller) starts to hang out with him. Maybe that is her way to show her rebelious attitude to her environment. Maybe she takes a general interest in a shy, foreign kid. Maybe she just likes to play with younger boys until she rides in the sunset on the back of her DJ boyfriend’s motorcycle. Anyhow, her hot and cold games are rocking the kid’s world.

The writer-director Chad Hartigan, born in Cyprus, knows a thing of two about being a foreigner trying not to lose identity while fitting in another culture and how it is difficult for a kid to find a right balance. The tone he holds on to is bittersweet, not playing for the cheap laughs, not too serious and not too romantic, since all of Morris’ troubles will pass one day soon The director knows it, we know it and Curtis knows it (shown in Robinson’s“big scene”, a monologue about how love made him cross the ocean and land in a foreign country), but the kid still has to learn it the hard way.


Lively paced, well-acted and dipped in the sunny colours of the European summer, Morris form America is a very nice example how coming-to-age films should be done. Hartigan uses the tropes of the sub-genre to his aid and builds an earnest vision upon them. Growing up is a real mess, but we will remember our troubles for life. And as the time passes by, our memories will be sweeter and sweeter.

SiREN

$
0
0
kritika originalno objavljena na Monitoru
2016.
režija: Gregg Bishop
scenario: Ben Collins, Luke Piotrowski (prema kratkom filmu Amateur NightDavida Brucknera)
uloge: Chase Williamson, Hannah Fierman, Justin Welborn, Hayes Mercure, Michael Aaron Milligan, Brittany Hall, Randy McDowell, Lindsey Garrett

Segment Amateur Night sa “found footage” kompilacije V/H/Sredak je primer kratkog filma uguranog u omnibus koji zaista ima potencijala za nešto više. Ako zanemarimo “found footage” kao nepotreban i jeftin trik, kao i ekstremno glupe i antipatične likove koji razjare monstruma koji ih ubije, ostaje nam sam monstrum, naslovna sirena (bez peraja, znači ne riba-devojka, već samo glas koji opija) koji zavređuje svoj dugometražni film.


Gregg Bishop, autor takođe jednog kratkiša na tragu nečega (uvrštenog u nastavak V/H/S: Viral) hvata se Brucknerove priče, snima je normalno, iz trećeg lica i pretvara je u jedan ne baš do kraja razrađen, ali natopljen simbolikom, dinamičan, vizuelno interesantan i, najvažnije, zabavan film koji od klišea tihe devojke koja postaje monstrum braneći se od nasilnika stvara legitimno monstruozno-demonsko prisustvo vredno poštovanja. Uostalom, može li film čija se uvodna scena odvija u impresivnoj crkvi nadomak groblja nakon amaterskog crnomagijskog rituala biti loš? Još kad se tu upoznamo sa našom smrtonosnom sirenom koja, ironije li, postaje zarobljenicom ekscentričnog magičara, sigurni smo da nas čeka zabava.
Nakon sjajnog uvoda u stanju smo da započnemo i lagano klišeiziranu priču. Jonah (Williamson) se ženi i sprema se da ode na momačko veče sa svojim prijateljima Random (Mercure) i Elliottom (McDowell), te sa žestoko napaljenim bratom Macom (Milligan). Izabranica njegovog srca Eva (Garrett) mu postavlja pravilo da su striptizete OK, ali da nikakvo kurvanje ne dolazi u obzir. Brat kao vođa, međutim, ima druge planove koji uključuju ludu zabavu, alkohol i gljive-ludare, ali umesto da društvo odvede u Las Vegas ili nešto tog tipa, on ih vodi u gradić Garden City koji, navodno, ima ludu underground kurvarsku scenu.

Nakon što se prvih par barova ispostave kao živi smor, momci će imati “sreću” da nalete na sumnjivog tipa koji “zna baš pravo mesto” za njih, pa da za njim pođu u šumu i završe u viletini u kojoj se odigrava zabava nalik na onu iz Eyes Wide Shut sa obratom nalik na Hostel u najavi, a sve to vodi Nyx (Welborn), naš magičar iz uvodne scene, kao ceremonijal-majstor koji je izleteo iz Blue Velvet. Jonah će dobiti specijalnu poslasticu, privatnu seansu sa našom sirenom Lily (Fierman), što će drugari skupo platiti, ne novcem, već nečim drugim. Kada Jonah pomisli da je Lily zarobljenica i žrtva trgovine ljudima, on će je osloboditi i pokrenuti pičvajz i poteru u kojoj učestvuju tri strane: on sa svojim društvom, uprava kluba, odnosno Nyx i šankerica Ash (Hall) koja nije samo obična šankerica, i na kraju oslobođen ženski demonski entitet koji proždire muškarce (sve osim izabranog, to jest) i koje uprava želi staviti nazad pod kontrolu.
Filmu se svašta može zameriti, recimo da su mu likovi idioti koji su sami krivi za svoje nevolje (nekako ide uz žanr), da mu fali još krvi, da osim sirene nudi malo toga novog i istinski moćnog, da “prave” teme (mogućnost ljubavi između čoveka i monstruma, recimo) samo grebe po površini, a u njih ne ulazi dubinski, kao i da površno citira druge, bolje i kultnije filmove. Međutim, prava zamerka bi bila nedostatak konkretizacije u bilo kom pogledu, od sirene (je li ime Lily od Lilith, Adamove prve žene i zašto je to tako), preko njenog performansa za našeg mladoženju (šta ona zapravo radi osim što pušta glasinu i kada ta glasina donosi uživanje, a kada smrt), pa do bordela u šumi kao takvog i njegovog vlasnika (ko je on, šta je on, čime se bavi, koje su mu specijalnosti, šta još čudno drži pod ključem i eksploatira u seksualne svrhe, te od čega živi ako ne posluje u novcu).

Sa druge strane, SiREN nam nudi sasvim dovoljno toga za uživanje: manični tempo (trajanje je 80-ak minuta), gibak scenario iz kojeg sledi nepredvidljivost pojedinih obrata, nekoliko scena za pamćenje poput kulminacije u “reversed gender” silovanju, uvoda i “konačnog” obračuna u crkvi i generalno pamtljive vizuale. Gluma je takođe solidna, u čemu prednjače Hannah Fierman kao Lily koja je škrta na rečima, ali zato uspeva da deluje sablasno čak i bez odeće, te Justin Welborn kao Nyx koji ima “najmesnatije” replike i zastrašujući je na sasvim drugi, gotovo teatralni način. Efekti maske i šminke su takođe za svaku pohvalu uprkos nimalo impozantnom budžetu.

A poruka, jer je horori po pravilu imaju iako dosta često služi da podrije kvalitet filma? SiREN ima barem tri. Prva je žanrovsko pravilo koje likovi ne poštuju, pa bivaju kažnjeni: ne budi budala. Druga je više nego škakljiva i publici može dati krive ideje: nije žrtva sve što na žrtvu liči, odnosno za nas je bolje da neke žrtve ostanu žrtve. Treću valjda ne treba crtati poštenim ljudima: ne varajte svoje partnere, čak ni kad ste na to naterani.

My Blind Brother

$
0
0
2016.
scenario i režija: Sophie Goodhart
uloge: Nick Kroll, Adam Scott, Jenny Slate, Zoe Kazan, Charlie Hewson

Razlika između ljudi i životinja je konvencija nasuprot instinktu. Te konvencije, opravdano ili ne, nazivamo humanošću, socijalnom osveštenošću, civilizacijskim ili kakvim već dostignućem. O bolesnima i nemoćnima se brinemo umesto da ih, poput recimo antilopa, prve ostavimo na meti predatora, odnosno nedaća. Iz tih konvencija proizilazi i slika o žrtvi neke bolesti, hendikepa ili druge nedaće kao o obavezno dobroj i svake pohvale vrednoj osobi, dok se o onome ko se brine o njoj meri svaka pogreška i trenutak nepažnje.

My Blind Brother kroz indie formu komične drame postavlja intrigantno pitanje može li osoba sa hendikepom patiti od sasvim običnih ljudskih mana poput sujete, samoljublja i toga da je generalno šupak prema drugima, odnosno da se nad njima iživljava. Isto tako, sme li osoba koja se o njoj brine ne samo podbaciti, nego i prigovoriti, ne složiti se i ne udovoljiti ama baš svakoj želji, odnosno ima li prava na svoju rezignaciju. Jer stari i bolesni roditelji, mala deca i slepa braća su između ostalog i teret onome ko se brine o njima. Ne svojom krivicom, ali svejedno.

Početak filma je indikativan kada je reč o odnosu snaga među dvojicom braće. Robbie (Scott) je heroj sredine, slepi momak koji se putem humanitarnih sportskih izazova bori protiv svog hendikepa, a Bill (Kroll) je ošljar, gubitnik i lenjština bez čije pomoći Robbie ne bi uspeo da istrči maraton ili da prepliva jezero. Upoznajemo ih upravo na maratonu, vezane trakom, Robbieja kako izdaje komande, a Bill samo što ne padne od umora. Nakon maratona Robbie daje intervjue koje počinje sa uvek istom otrcanom slepačkom forom “super mi izgledate danas”, a Bill čeka da ga brat makar pomene u zahvalnici. Od tog posla nema ništa, i roditelje i okolinu zabole dupe za njega.

Stvar će eskalirati kada se braća zaljube u istu curu. Bill će biti prvi koji će upoznati Rose (Slate) i sa njom će imati tragikomičnu vezu za jedno veče, posle čega će mu ona reći da nije spremna za vezu i da želi poraditi na tome da bude bolja osoba. Rose će se prijaviti kao volonter za Robbijev novi poduhvat, a kada on pogrešno protumači njenu želju da mu se nađe, ona se neće snaći, pa će započeti vezu s njim iako je njegova persona ni najmanje ne privlači. Uostalom, kako odbiti osobu sa hendikepom na uljudan način, naročito u slučaju cure koja je zavisna o drugim ljudima na granici patologije?

Naravno, takva se situacija može rešiti kada likovi makar na trenutak isključe inhibicije i razgovaraju otvoreno, ali to nije tako jednostavno, pa ćemo tako proći kroz niz pomalo “far fetched”, ali sve jedno humornih ili neugodnih situacija. Rose će lagati sebe i svoju okolinu, Bill će mrmljati svoje rezignirane, otrovno-humorne šale kada ga niko ne sluša, a Robbie će ostati uveren da je on toliko bitan da je skoro bezgrešan i da će mu svakakvo ponašanje proći.


I pored sub-žanrovskih konvencija indie-drame, My Blind Brother, dugometražni prvenac Sophie Goodhart inače izvučen iz njenog nagrađivanog kratkog filma, predstavlja iskreno ugodno gledalačko iskustvo koje postavlja inteligentno i provokativno pitanje, a pritom niti jednog trenutka nije uvredljiv do svojih likova. Nije to samo stvar centralnog ljubavnog trougla, već i velikog broja epizodista od kojih neki služe kao antički hor koji demonstrira stav zajednice, a dvoje, Robbiejev kolega iz udruženja slepih GT (Hewson) i Rosina cimerica Francie (Kazan), unose sasvim novu, ludačku dinamiku i iskrenu perspektivu. Preporuka od mene.

Everything, Everything

$
0
0
kritika originalno objavljena u DOP-u:
Da vrhunski glumci mogu čak i od prosečnog materijala napraviti bravuru, to je opštepoznata stvar. Solidni glumci isto tako mogu podići bezvezan materijal na pristojan nivo. Ali šta ćemo kada pred sobom imamo smeće od scenarija nastalo po groznog “young adult” literarnoj konfekciji kao što je to Everything, Everything? Dvoje mladih glumaca u glavnim ulogama su izuzetno relaksirani i simpatični, ali ni oni ne mogu učiniti čudo pa da film bude dobar ili makar solidan.


Istini za volju, Stella Meghie u rediteljskoj fotelji uspeva da istera dva hvalevredna štosa. Prvi je to da su naši Romeo i Julija međurasni par, a da pritom njihova boja kože u celoj toj priči ne igra ama baš nikakvu ulogu. Osim estetske, to jest. Crna devojka Maddy (Amandla Stendberg) je uglavnom obučena u belo, dok beli momak Olly (Nick Robinson) uglavnom fura crnu odeću, što čini zgodno dizajniran kontrast oličen i u njihovim ličnostima (Maddy je svetlija i radosnija ličnost, dok je Olly nešto mračniji, ali ne dalje od crnog humora i tinejdžerske poze). Drugi vic je vešta rediteljska vizuelizacija Maddyne mašte, odnosno scene internet chata smeštene u njene arhitektonske modele, gde naše aktere prati astronaut koji u tim modelima biblioteke i zalogajnice služi kao ljudska figura. Možda je astronaut malo preočita simbolika i indiskretan detalj, ali zar ne bi svako od nas voleo posetiti “stylish” prostor podignut po modelu iz mašte?
Ključ problema, pak, leži u scenariju, odnosno u izvornom romanu, odnosno njegovom osnovnom “gimmicku” i bednom i bedno izvedenom obratu na kraju. Poenta cele priče i zabranjenosti njihove ljubavi je to da je naša Maddy ozbiljno bolesna, odnosno da pati od SCID-a (težak poremećaj imunog sistema), pa živi pod staklenim zvonom jer je čak i kratak boravak na otvorenom i među ljudima može ubiti. Zbog toga je njen svet kombinacija prostrane kuće sa velikim prozorima svuda okolo, interneta i mašte. Zbog toga je i njihova ljubav zabranjena, a usled svoje zabranjenosti tako privlačna.

“Plakalice” sa umirućim, teško bolesnim ili makar problematičnim tinejdžerima nisu ništa novo, naprotiv. Još od The Fault in Our Stars se smatraju potencijalnim mega-hitom na kino-blagajnama, pa se zato snimaju svake godine i plasiraju u sezoni proleće-leto, jerbo nema hita dok oko ne zasuzi, a kad će pre zasuziti nego na simpatičnu, a bolesnu dečicu koja ne mogu ono što mi možemo ili smo makar mogli u vremena ona kad smo bili mladi, lepi i naročito vitki. Kada se urade kako treba i začine sa potrebnom dozom humora i autoironije od strane tih istih tinejdžera, to može biti nekako privlačno ili makar probavljivo. Problem je kada sve deluje veštački i to odmah i kada na svom putu počinje da se svađa sa elementarnom logikom.
(Ako vam još nisam dovoljno ogadio film, savetujem vam da preskočite sledeći pasus, jer slede SPOILERI!)

Recimo, razumemo zašto joj je kontakt dozvoljen sa majkom i medicinskom sestrom, jer neko mora da pazi na nju. Dobijamo objašnjenje zašto je dopušteno i kćeri te iste medicinske sestre da uđe u kuću: ona se mora detaljno dekontaminirati. Znamo da je oca i brata izgubila toliko davno da ih se praktički i ne seća, ali nigde ne čujemo ništa o babama, dedama, tetkama, stričevima, rođacima ili nekim eventualnim drugarima koji bi se mogli isto tako dekontaminirati na ulasku u kuću. Nadalje, kako to da nije poželela da čuje neki koncert uživo, da vidi film na velikom platnu, da ode u teatar, kako se nije zaljubila u nekog sportistu, glumca iz “young adult” franšize ili lidera boy banda za kojeg je čula na internetu, pa skuplja njegove slike, nego tu čast da dirne u njeno srce ima dečko iz komšiluka čija je soba zgodno postavljena preko puta njene? Usput, jasno nam je kako nije teško naručiti / smuljati za kreditnu karticu, ali kako se naša cura može ukrcati na avion bez dokumenata? Uostalom, jednom kad iskusi pravi život ona vrlo brzo počinje da se snalazi u njemu, kao da nije odrasla pod staklenim zvonom. Onda se, valjda, nemamo šta čuditi kad ona istog dana kad prvi put vidi more i nauči plivati (na dugačkom štapu, ali hajde), ona bez straha skače sa stene u vodu, a sutradan je, naravno, voze u ambulantnim kolima i život joj visi o koncu.

Naravno, kao što to uvek biva kad forma postane bitnija od sadržine, tako Everything, Everything prestaje biti interesantan osim u ironičnom, zezalačkom ključu. Iako se mladi glumci trude, imaju hemije i izuzetno su slatki zajedno, materijal je toliko loš da ih vuče dole. Opet, u zezanju je spas: na projekciji koju sam posetio publika je aplaudirala na prvi poljubac. Nije to znak derta ili nedostatka kino-odgoja, to je bila instinktivna ironijska reakcija na rigidnu, artificijelnu šprancu.

Sleepless

$
0
0
2017.
režija: Baran bo Odar
scenario: Andrea Berloff (prema filmu Nuit blanche Frederica Jardina)
uloge: Jamie Foxx, Michelle Monaghan, Dermot Mulroney, Scoot McNairy, Tip “T.I.” Harris, David Harbour, Gabrielle Union, Octavius J. Johnson

Ako mu je namera da vas održi budnim tokom noćnog (porno termin) gledanja na nekom kablovskom ili zemaljskom TV kanalu, Sleeplesstaj test prolazi: ima akcije, nasilja, tuče, neverovatno glupih obrata i promena lojalnosti pojedinih likova. Film inače nema velikih problema sa ambicijama, u pitanju je klasičan primerak “januarskog đubreta”, pritom labavi “remake” solidnog francuskog krimi-trilera Nuit blanche uz očitu furku na “tata spasava stvar” fintu iz Taken franšize, ranije nastavke Die Hard, de Palmin Snake Eyes, samo bez te autorske veštine i azijski “nasilni balet” bez toliko spektakla.

Ako prolazi kao zabava uz sendviče, pivo i nesanicu, to ne znači da Sleepless prolazi kao film. Naprotiv, on je od one najgore vrste, za zaborav, a ne za pamćenje; loš, ali ne za pamćenje, trash i ironijski odmak; glup, ali na onaj nekompetentan način; očito lažan, a opet tako van kontrole. Skoro mi dođe da žalim švicarskog direktora Barana bo Odara što u Hollywood ulazi sa takvim smećem posle filmčine kakva je The Silence (2010) koje se ne bi postideli ni mnogo veća imena.

Priča počinje napeto, sa glasnom zvučnom shemom (koja nabija kroz ceo film) i naizmeničnim totalima Las Vegasa iz visine i snimcima jurnjave sa zemlje. Jurnjava jedan na jedan prerasta u pucnjavu dva na dva, a razlog sukoba je droga. Taman kad napadači srede dvojicu kurira u šorku se umešava još jedan auto sa trojicom naoružanih, ali se šorka završava kada se začuju policijske sirene, a napadači uzimaju 25 kila kokaina.

Ispostavlja se da su njih dvojica policajci, Vincent (Foxx) i Sean (Harris) i to možda od one podmićene sorte. Naravno, njih dvojica se javljaju za istragu pucnjave, ali ih do mesta zločina pretiče dvojac iz unutrašnje kontrole, Bryant (Monaghan) i Dennison (Harbour), a agentica Bryant je posebno sumnjičava prema Vincentu. Međutim, to je tek početak njegovih problema: drogu je prevozio ljigavi vlasnik kockarnice Rubino (Mulroney) za račun sadističkog doglavnika kriminalnog klana Novaka (McNairy), pa njegovi ljudi otimaju Vincentovog sina Thomasa (Johnson) kao zalog da će ovaj vratiti oteto. Jednom kad se svi nađu u kazinu, kreće opšti pičvajz uz sve one navedene nedostatke.

Počnimo od toga kako su likovi napisani – kao najkockastiji mogući klišei svojih funkcija: policajac za kojeg sumnjamo da je korumpiran zapravo kaže da je na tajnom zadatku i nekako je takav tip, agentica unutrašnje kontrole je suviše revnosna, vlasnik kazina je preko svake mere ljigav (iako ga vrlo solidno igra Dermot Mulroney), a od krimosa makar dvodimenzionalno čovekoliko biće ne može načiniti ni poslovično dobri Scoot McNairy. Zatim, casting je u velikoj meri pogrešan: Jamie Foxx deluje kao Denzel Washington za sirotinju, Michelle Monaghan nije baš neka iznimna akciona heroina, a David Harbour je makar zbog svoje face hodajući spoiler. Lokacija kazina, njegovih noćnih klubova, hodnika, garaža i pomoćnih prostorija očito je kompozit, a ne celina, što autor i direktor mu fotografije Mihai Malaimare Jr. pokušavaju da maskiraju slikama Las Vegasa, a jednako tako neuverljivo, a opet providno deluju i postupci likova u priči.


Od ovakvih filmova ne očekujemo izuzetnost i ona, ako je ima, češće ide na lošu, trash stranu, ali u slučaju Sleepless bi i to bio napredak. Ovde očito nedostaje kompetencija i kontrole, reklo bi se čak i brige šta se sa filmom dešava i zašto. Mi za svoje uloženo vreme osim šprance i klišea ne dobijamo ništa, ni atmosferu, ni neku realnu napetost, pa čak ni neki segment koji odudara poput, recimo, tuče. Sve je nekako generički bezvezno i nevredno planiranog utroška vremena. Ionako stiže na televiziju uskoro, u šta se kladimo...

Before I Fall

$
0
0
2017.
režija: Ry Russo-Young
scenario: Maria Maggenti (prema romanu Lauren Oliver)
uloge: Zoey Deutch, Halston Sage, Cynthy Wu, Medalion Rahimi, Logan Miller, Kyan Lawley, Elena Kampouris, Jennifer Beals, Erica Tremblay

Groundhog Day je toliko legendaran film da je njegov naslov postao žargonski idiom. Premisa i struktura koja iz nje proizilazi su genijalne: nadrkani voditelj vremenske prognoze ponavlja jedan te isti dan dok ne nauči kako da bude bolja osoba. Ideja da neko stalno preživljava isti dan je korištena i nebrojeno puta posle toga na filmu i na televiziji, o kompjuterskim igricama za koje je dušu dala da i ne govorimo, najzabavnije u SF-akcionom ključu u filmovima Source Code i Edge of Tomorrow koji, istina, jako podsećaju na igrice i u kojima nije toliko cilj postati bolja osoba nego obaviti misiju.


Šta nam onda donosi Before I Fall? U suštini, povratak korenima, samo što umesto sredovečnog drkoša imamo srednjoškolsku kučku koja mora otkriti kako postati bolja osoba. Ton je takođe drastično drugačiji, pa umesto komičnog imamo nasmrt ozbiljni kako i priliči “young adult” romanima. E, da, i njoj je to poslednji dan života, ona gine. Nije spoiler jer ne gine na kraju (mislim, gine, ali to nije sad bitno), već to saznajemo u uvodnom monologu.
Ona je Samantha (Deutch) i poslednji dan njenog života je tzv. Cupid Day, okrutni srednjoškolski običaj merenja “u koga je veći”, odnosno ko je popularniji tako što se simpatijama poklanjaju ruže sa pratećim karticama. Samantha nema zašto da brine, ona je deo popularne klike zajedno sa alfa-kučkom Lindsay (Sage), te dronovima Ally (Wu) i Elodie (Rahimi). One uživaju u vršnjačkom nasilju nad razrednom lezbejkom i naročito nad čudakinjom Juliet (Kampouris) za koju otkrivamo da ima artističkih sklonosti. Štreber Kent (Miller) je već duže vremena ne tako tajno zaljubljen u Samanthu i organizuje žurku u svojoj vili na kojoj ona planira da izgubi nevinost sa svojim plitkoumnim, popularnim dečkom Robom (Lawley). Na žurku će banuti i luda Juliet, napraviti scenu kučkama, a potom će se odvesti i na putu kući doživeti saobraćajku. Samantha će se probuditi u istom danu i proživeti ga ponovo...

Prvotnu nevericu će zameniti frustracija i ljutnja, da bi potom naša junakinja pokušala da promeni poneki detalj u tom danu, bez uspeha. Znači, i kad zajebe žurku (ili čak i školu), pa preživi, ona će se sutradan probuditi u istom danu. Nije štos ni da svima kaže šta im sleduje, niti da se prepusti hedonizmu ili porodičnim vrednostima, pa ni da zameni tupsona za štrebera. Nekako nam je jasno da je ključ Juliet i odnos bičarki do nje, a jedini put je onaj neo-kvekerski: širimo mir i dobro i sva ta sranja.

Struktura je takva kakva je, znamo pravila igre, ali problem nastaje u tome što postoji samo jedan ishod i mi ga znamo od početka. Naravno, ozbiljan ton i u suštini potpuno bespredmetna pitanja (jednom kad izađete iz srednje škole, to jest) nekako dolaze sa teritorijom “young adult” romana, kao i tipski likovi. Pozitivno je što film izbacuje odrasle, Samanthina majka (Beals) je jedini lik koji u pojedinim “loopovima” ima nekakvu funkciju, otac je pasivan, a profesor istorije koji predaje mit o Sizifu je nešto između neuspele šale i nacrtane simbolike za debile.
Ali zašto alfa-kučka ima skrivenih privatnih problema, a beta-kučke je samo prate kroz film bez i najmanje indicije ličnosti? Zašto originalni dečko mora da bude glup kao noć? Zašto je štreber toliko smotan? Zašto ludači piše na čelu da je neshvaćena i povređena? I zašto su svi, uključujući i našu Samanthu tako jebeno dvodimenzionalni likovi? Na ta pitanja nećemo dobiti odgovor dalje od “pravila žanra”. Glumci se sa svoje strane trude da to ispeglaju, Zoey Deutch je prilično uverljiva u ispitivanju svoje duše, Logan Miller uspeva da uspostavi odnos sa svojim likom, a Halston Sage uspeva da makar nominalno ostavi utisak sa lažno mesnatim likom koji igra, ali ni to nije dovoljno da prevlada tipskost.

Pravi problemi nastupaju tek na tehničkom polju. Čak i kad nesuptilnost scenariju i režiji svalimo na izvorni roman (intuicija mi govori da nećemo pogrešiti), neki drugi propusti su kardinalni. Fotografija uglavnom u kišno-plavkastim tonovima je neinventivna, a brdovite lokacije Britanske Kolumbije koja glumi severno-pacifičku regiju SAD uglavnom neiskorištene osim za par panorama bez značaja za priču koja se isto tako mogla odvijati u bilo kom predgrađu nastanjenom prebogatim klincima i klinkama koje ne muče druge brige osim kučketanja. Najslabiji aspekt je, ipak, ton: dokle će više muzika “diktirati emocije” na taj način da se ne čuje navodno bitan dijalog ispod nje?

Čini se da je, i pored solidnih kritika u američkim medijima i distribuciji koja se nakon premijere na Sundance Festivalu preselila u hollywoodsku ligu, Before I Fall film za preskok. Ne samo da ne donosi ništa novo na bilo kom planu, već i to što radi, radi ofrlje, bez strasti ili čak elementarnog interesa, tehnički pogrešno i filmski beznačajno.  
Viewing all 2314 articles
Browse latest View live




Latest Images